Ovdje možete preuzeti prevod presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Vistinš i Perepjolkins protiv Latvije, kao i prevod sažetka ove presude. Presudu je donijelo Veliko vijeće Suda 25. marta 2014. godine.

Radi se o odluci o pitanju pravičnog zadovoljenja podnositelja predstavke nakon što je Sud glavnom presudom, donesenom u oktobru 2012. godine, utvrdio povredu člana 1 Protokola br. 1. (pravo na imovinu). Sud je naime smatrao da je naknada dodijeljena podnosiocima predstavke za eksproprijaciju njihovog zemljišta bila nesrazmjerno niska i da je Latvija prekoračila svoje polje slobodne procjene i poremetila pravičnu ravnotežu koju je potrebno uspostaviti između zaštite imovine i zahtjeva općeg interesa.

Pozivajući se na član 41. Konvencije, podnositelji predstavke su zahtijevali isplatu iznosa koji su odgovarali punoj katastarskoj vrijednosti predmetnih zemljišta u vrijeme eksproprijacije, te isplatu gubitka zarade koja se odnosila na izgubljenu rentu za zemljišta.

Sud je odlučio, sa dvanaest glasova naspram pet, da je tužena država dužna da plati na osnovu materijalne štete, u roku od tri mjeseca, iznos od 339.391,98 EUR prvom podnositelju predstavke, odnosno  871.271,12  EUR drugom podnositelju predstavke, plus bilo koji iznos koji bi se mogao zaračunati na osnovu poreza. Ostatak zahtjeva za pravično zadovoljenje podnositelja predstavke je jednoglasno odbijen.

U presudi se između ostalog navodi da presuda u kojoj se konstatuje povreda nameće tuženoj državi pravnu obavezu da okonča povredu, te da ukloni posljedice na način da uspostavi stanje, koliko je to moguće, koje je bilo prije povrede. Drugim riječima, naknada materijalne štete mora dovesti do stanja koje je najbliže stanju koje bi postojalo da se povreda nije desila. Pri tome, nemoguće je staviti u isti plan eksproprijaciju koja je propisana zakonom i indirektnu eksproprijaciju koja nije u skladu s principom legaliteta. Sud je naveo da eksproprijaciju u ovom predmetu nikada nije proglasio nesukladnom s principom legalnosti budući da se zaključak o povredi isključivo zasnivao na neopravdanoj disproporcionalnosti između službene katastarske vrijednosti zemljišta i naknade dodijeljene podnositeljima predstavke.

Imajući u vidu te okolnosti, Sud smatra da odšteta koju je potrebno odrediti u ovom predmetu ne mora odražavati ni ideju o cjelovitom uklanjanju posljedica spornog miješanja, ni punu vrijednost predmetne imovine. Pri određivanju iznosa adekvatne odštete, Sud je vodio računa o kriterijima propisanim u svojoj sudskoj praksi koja se odnosi na član 1. Protokola broj 1, prema kojima bi oduzimanje imovine normalno predstavljalo disproporcionalno miješanje koje se ne bi moglo smatrati opravdanim na osnovu tog člana u slučaju neisplaćivanja iznosa koji se razumno odnosi na vrijednost imovine. Prema tome, Sud smatra da je adekvatno da se odrede iznosi koji se, koliko je to moguće, “razumno odnose” na tržišnu vrijednost zemljišta, tj. iznosi koje bi on sam smatrao prihvatljivim na osnovu člana 1. Protokola broj 1 da je tužena država propisno obeštetila podnositelje predstavke. U tu svrhu, on je obavio opću procjenu posljedica sporne eksproprijacije, obračunavajući iznos naknade prema vrijednosti zemljišta u vrijeme kada su podnositelji predstavke izgubili svoju imovinu. Takođe, Sud je uzeo u obzir pravičnu naknadu pri određevanju relevantnih iznosa. Konačno, u obzir su se morale uzeti i dejstva inflacije, te iznosi koji su već isplaćeni podnositeljima predstavke na osnovu naknade na domaćem nivou.

Presudu na engleskom jeziku možete preuzeti u HUDOC bazi, predstavka br. 71243/01.