Ovdje možete preuzeti prevod presude Europskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Sud) u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske od 6.12.2016. godine.

Predmet se odnosi na ubojstva roditelja podnositelja zahtjeva za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj, na području koje je u to vrijeme bilo izvan kontrole hrvatskih vlasti, na teritoriji nazvanoj "Srpska autonomna oblast Krajina".

Pozivajući se na član 2. Konvencije (pravo na život), aplikanti su se žalili da hrvatske vlasti nisu poduzele primjerene i odgovarajuće korake kako bi istražile smrt njihovih roditelja. Aplikanti su se takođe žalili na povredu članka 1 Protokola broj 1 (zaštita imovine) i članka 6. stav 1 (pristup sudu) zbog činjenice da im je u parničnom postupku za naknadu neimovinske štete zbog smrti roditelja, primjenom pravila „gubitnik plaća“ određeno da plate troškove zastupanja države, navodeći da je to bio preveliki finansijski teret za njih, te da je ograničilo njihovo pravo na pristup sudu.

Europski sud za ljudska prava je presudio da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, te članka 6. stavka 1 Konvencije. Sud je utvrdio da nije bilo povrede članka 2. Konvencije.

U presudi se, između ostalog, navodi da su nacionalni sudovi naložili su podnositeljima zahtjeva da za zastupanje države plate iznos koji bi se dosudio suprotnoj strani na ime nagrade odvjetniku. Sud naročito važnom smatra činjenicu da je suprotna strana u dotičnom postupku država Hrvatska, koju je zastupalo Državno odvjetništvo, i da su troškovi tog odvjetništva u dotičnom parničnom postupku bili procijenjeni na temelju odvjetničkih nagrada. Međutim, kao što su podnositelji zahtjeva ispravno napomenuli, budući da se financira iz državnog proračuna, to odvjetništvo nije u istom položaju kao odvjetnik. Sud primjećuje da je u usporedivoj situaciji Vrhovni sud Republike Hrvatske već presudio da osiguravajuće društvo nema pravo na nadoknadu troškova odvjetničkog zastupanja u sporu koji se odnosi na tužbeni zahtjev za odštetu jer bi mu vlastiti zaposlenici mogli osigurati pravno zastupanje u tom postupku.

Sud smatra kako odluka da podnositelji zahtjeva moraju platiti puni iznos troškova zastupanja države u dotičnom postupku predstavlja nesrazmjeran teret za njih imajući, između ostalog, u vidu navedenu činjenicu da je protivnik podnositelja zahtjeva bila država koju je zastupalo Državno odvjetništvo, te da iznos troškova koje treba naknaditi nije neznatan s obzirom na financijsku situaciju podnositelja zahtjeva. Stoga je, u posebnim okolnostima ovog predmeta, došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

Nadalje, Sud je istakao da pravo na pristup sudovima nije apsolutno, već može biti podvrgnuto ograničenjima; ona su prešutno dopuštena obzirom da pravo na pristup „po samoj svojoj naravi traži uređenje od strane države koje može varirati u smislu vremena i mjesta, u skladu s potrebama i sredstvima zajednice i pojedinaca”. Države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene pri utvrđivanju takvih pravila.

Sud prihvaća da pravilo da „gubitnik plaća” teži legitimnom cilju osiguravanja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih kroz odvraćanje od neutemeljenih parnica i preuveličanih troškova. Međutim, po istoj osnovi po kojoj je utvrdio povredu članka 1. Protokola br. 1, Sud ponovo naglašava da nalog podnositeljima zahtjeva da snose puni iznos troškova zastupanja države u dotičnom postupku predstavlja nesrazmjerno ograničenje prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu.

Presudu na engleskom jeziku možete preuzeti u HUDOC bazi, predstavka br. 72152/13.