BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

POSAVSKI KANTON

OPĆINSKI SUD U ORAŠJU

Broj: 25 0 Rs 061868 24 Rs

Orašje, 30.09.2025. godine

 

         Općinski sud u Orašju, sudija Hatidža Kadrić, u pravnoj stvari tužitelja M.O. iz T., koga zastupa punomoćnik Christian Oršolić, odvjetnik iz Orašja protiv tuženog JP „VODOVOD I ODVODNJA“ d.o.o. Orašje, ulica XI, broj 14 koga zastupa direktor V.V.  i punomoćnik Dino Dabić, odvjetnik iz Orašja, radi utvrđenja nezakonitog prestanka radnog odnosa tuženog, nakon usmene i javne glavne rasprave održane i zaključene dana 09.09.2025. godine, u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, dana 30.09.2025. godine, donio je sljedeću:

 

                                                                P R E S U D U

 

I.      Utvrđuje se da je nezakonito prestao radni odnos tužitelju M.O., pa se poništavaju Odluke disciplinske komisije tuženog JP „Vodovod i odvodnja“ Orašje i to odluka o utvrđivanju teže povrede radne obaveze broj: 01-115-1/24 od 26.06.2024. godine i Odluka direktora tuženog JP „Vodovod i odvodnja“ Orašje o otkazu ugovora o radu broj 01-117/24 od 27.06.2024. godine i Odluka o odbijanju prigovora Nadzornog odbora tuženog JP „Vodovod i odvodnja“ Orašje broj: 03-134-2/24 od 19.07.2024. godine

 

II.    Nalaže se tuženom JP „Vodovod i odvodnja“ d.o.o. Orašje da tužitelja M.O. vrati na rad u roku od 15 dana od dana prijema presude na isto radno mjesto ili drugo radno mjesto koje odgovara radnim i zdravstvenim sposobnostima tužitelja, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

 

III.     Odbija se kao neutemeljen zahtjev tužitelja M.O. u dijelu kojim je traženo da se obveže tuženi da mu izvrši nadoknadu plaća, te uplati pripadajuće doprinose za istu, za period od 27.07.2024. godine pa do povratka na posao.

 

IV.    U pogledu djelimično usvojenog zahtjeva tužitelja svaka od stranaka snosi svoje troškove postupka.

 

 

                                                            O b r a z l o ž e nj e

 

       Tužitelj M.O. je dana 22.08.2024. godine podnio tužbu protiv tuženog  JP „Vodovod i odvodnja“ d.o.o. Orašje, radi utvrđenja nezakonitog prestanka radnog odnosa. U tužbi navodi da je tuženi odlukom broj: 01-117/24 od 27.06.2024. godine odlučio da prestaje radni odnos tuženom, dugogodišnjem uposleniku kao rezultat disciplinske sankcije. Da su u toku vođenja displinskog postupka disciplinski organi prekršili propise o vođenju disciplinskog postupka na štetu tužitelja na način da je tužitelju uzurpirano pravo na učinkovitu odbranu čime je postupano suprotno odredbi člana 99. stav 2. Pravlinika o radu tuženog i na osnovu takvog postupanja donesena je odluka o utvrđivanju teže povrede radne obaveze, a na osnovu koje je kasnije donesena odluka o otkazu. Da je u ovom postupku prekršen i  član 99. stav 6. kojim je određeno da na osnovu prijedloga komisije direktor odlučuje da li će sa radnikom otkazati ugovor o radu bez poštivanja otkaznog roka, da u ovom slučaju takvog prijedloga nije bilo, niti je igdje zabilježen, a direktor je svejedno donio takvu odluku. Nadalje da je direktor tuženog V.V. lično vršio ispitivanje zaposlenika na zapisnik broj: 01-107/24 od 19.06.2024. godine, a potom na temelju tog ispitivanja imenovao ad hoc disciplinsku komisiju koja na zapisnik broj: 01-115/24 od 26.06.2024. godine traži izjašenje tužitelja o navodnim disciplinskim prijestupima, a koje prijestupe tužitelj u potpunosti negira i u konačnici bez i jednog dokaza ta ista komisija donosi odluku o utvrđenju teže povrede radne obaveze na osnovu koje odluke direktor otkazuje ugovor o radu tužitelju. Da je takvo postupanje u direktnoj suprotonosti sa odredbom člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, kojim postupanjem okrivljenom nije dana mogućnost da se učinkovito brani u postupku koji se vodi protiv njega i to članom II. 2. kojim je propisano da se prava i slobode predviđene citiranom konvencijom direktno primjenjuju i da imaju prioritet nad svim ostalim zakonima i podzakonskim aktima, sa napomenom da predmetni zapisnici nisu potpisani od bilo kog učesnika, osim zapisničara, a što ih čini nevjeredostojnima jer nisu potpisani od strane predsjednika komisije. Dalje je naveo da je tužitelj na odluku o otkazu ugovora o radu uložio prigovor, po kome je tuženi donio odluku o odbijanju prigovora. Da su zapisnici i procedure  disciplinskog postupka provedeni protivno svim standardima, odluka o utvrđivanju teže povrede radne obaveze, kao i pobijane odluke o otkazu ugovora o radu i odbijanju prigovora nerazumljive, protivne razlozima kojima se obrazlažu odluke, te u konačnici ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama dokazane izvedenim dokazima na kojima se temelje, odnosno odluke su donesene bez izvođenja dokaza. Da umjesto osvrta  na razloge donošenja odluke o otkazu ugovora, odluka o odbijanju prigovora puna je  novih do sada neiznesenih optužbi unazad 10 godina, odnosno lakih i teških povreda radnih obaveza zbog kojih je po mišljenju tuženog odluka o otkazu opravdana, sa napomenom da protiv tužitelja do sada nije vođen disciplinski postupak.  Da prema istom pravilniku o radu na koji se poziva tuženi u postupku ostvarivanja prava radnika primjenjuje odredbe Zakona o upravnom postupku u Federaciji BiH, međutim da isti nigdje u ovom postupku nije primijenjen. Cijeneći da je tuženi tužitelju neosnovano otkazao ugovor o radu, predložio je donošenje presude kao u izreci, te obavezivanje tuženog na naknadu troškova postupka.

 

         U odgovoru na tužbu punomoćnik tuženog navodi da tužbeni zahtjev osporavaju u cjelosti. Da prije svega, ukazuju da su u konkretnom slučaju u pogledu otkaza ugovora o radu ispunjeni svi uvjeti propisani Zakonom o radu FBiH-isti je sačinjen u pisanoj formi i uredno obrazložen, sve u skladu s čl. 104. spomenutoga Zakona, kao i čl. 100. Pravilnika o radu JP „Vodovod i odvodnja“. Nadalje, da ne stoji niti jedan od navoda usmjerenih na nepravilnosti u pogledu provedenoga disciplinskoga postupka, da je u tom pravcu, u potpunosti nejasno čime su disciplinski organi u toku postupka prekršili propise o vođenju postupka na štetu tužitelja i na koje se uopće propise ovi navodi odnose, a zasigurno nije došlo ni do povrede čl. 99. st. 2. Pravilnika obzirom da je tužitelj na odgovarajući način bio upoznat s povredom koja mu se stavlja na teret, te su mu na raspolaganje stavljene i sve druge relevantne informacije, a osobito mu nije bilo onemogućeno izjasniti se o istima i eventualno predložiti načine dokazivanja. Da je to zaista tako proizlazi i iz Zapisnika o elementima odgovornosti za teži prijestup broj 01-107/24 od 19.06.2024. godine u kojemu je i izričito navedeno da je tužitelj pismenim putem pozvan očitovati se o povredama radnih obaveza koje mu se stavljaju na teret. Da iz predmetnog zapisnika također proizlazi da je tužitelj imao priliku očitovati se o svim povredama koje su mu stavljene na teret, što je isti i učinio, ali pritom nije predlagao nikakvih dokaza kojima bi se moglo utvrditi da nije učinio povrede koje su mu stavljene na teret, pa slijedom toga takvi dokazi nisu niti mogli biti cijenjeni u ovom postupku. Štaviše,  da iz sadržaja predmetnog zapisnika vidljivo je kako je tužitelj čak i priznao određene propuste u svom postupanju pa činjenica da je na kraju zapisnika izjavio „da se ne slaže ni po jednoj točki i da nikad nije pio alkohol za vrijeme posla“ sama po sebi nije nikakav dokaz da prijestupi nisu učinjeni. Da isto tako tužitelj nije ponudio apsolutno nikakve dokaze niti dana 26.06.2024. godine kada je sačinjen Zapisnik broj: 01-1 15/24 prilikom saslušanja od strane disciplinske komisije pa ostaje u potpunosti nejasno na koji način je tužitelju uskraćena mogućnost da se učinkovito brani, a kako je to navedeno u tužbi obzirom je imenovani očigledno imao priliku izjasniti se o povredama koje su mu stavljene na teret i to u više navrata, dana 19.06.2024. godine kada je saslušanju prisustvovao direktor V.V., dana 26.06.2024. godine kada je saslušanje provela disciplinska komisija te u konačnici i kroz pravo na Prigovor na odluku o otkazu koji je tužitelj i uložio dana 09.07.2024. godine. Dakle da činjenica da nisu izvedeni nikakvi dokazi u korist tužitelja nije posljedica nepravilnog rada komisije i povrede prava tužitelja nego isključivo rezultat njegovog držanja i postupanja u postupku koji je prethodio otkazu, a u kojemu postupku isti nije predložio niti jedan jedini dokaz kojim bi opovrgnuo, da je zaista i počinio povrede koje su mu stavljene na teret, pa propust tužitelja da predloži odgovarajuće dokaze ne može značiti uskraćivanje prava na učinkovitu obranu. Također da su neutemeljeni i navodi da su zapisnici i procedure disciplinskog postupka provedene protivno svim mogućim standardima obzirom da predmetni postupak kao takav nema strogo formalna utvrđena pravila pa čak ni u pogledu imenovanja disciplinske komisije budući da je čl. 99. st. 4. propisano tek da direktor formira posebnu komisiju da provede postupak utvrđivanja počinjenja povrede obveze koja se radniku stavlja na teret u skladu s ponuđenim dokazima.

Nadalje da je irelevantno je ukazivanje tužitelja na iznošenje „optužbi unazad 10 godina” u odluci o odbijanju prigovora budući da iz iste odluke jasno proizlaze razlozi vezani isključivo uz posljednje učinjene povrede radnih obveza, te se izričito i navodi kako tužitelj u cjelosti negira učinjenje povrede, ali ne izvodi nikakve dokaze za svoje tvrdnje, zbog čega bi odluka o odbijanju prigovora svakako bilo ista sa ili bez iznošenija prijašnjih optužbi na koje se ukazuje u tužbi, zbog čega ovi tužbeni navodi uopće nisu od važnosti za ovaj postupak. Da je u tom pravcu, sasvim irelevantan tužbeni navod da protiv tužitelja nikada ranije nije voden disciplinski postupak obzirom da je imenovani i ranije činio povrede koje su rezultirale određenim sankcijama, a osim toga nigdje nije propisano da je nužno vođenje niza disciplinskih postupaka kao uvjet za konačno otkazivanje ugovora o radu, pa je nejasno iz kojih razloga se na tu okolnost uopće u tužbi ukazuje i što bi trebao biti rezultat te okolnosti. Također da je neosnovano i ukazivanje da navodno nigdje u postupku nije primijenjen Zakon o upravnom postupku, iako Pravilnik o radu propisuje da se odredbe tog Zakona primjenjuju u postupku ostvarivanja prava radnika. Da je tačno je da Pravilnik predviđa primjenu Zakona o upravnom postupku, ali se ta primjena odnosi isključivo na odredbe o donošenju rješenja i dostavljanju, pa je ponovno nejasno u kojem je tačno dijelu ovoga postupka učinjen propust u odnosu na te odredbe obzirom da tužitelj samo općenito konstatira kako predmetni Zakon nije primijenjen. Najzad da je tužitelj bio pod utjecajem alkohola datog dana, da je vidno primijetio i utvrdio sam zakonski zastupnik tuženog, kao i ostali djelatnici. Slijedom svega, da je više nego očigledno da su svi navodi iz predmetne tužbe neutemeljeni i samo paušalni pa imajući u vidu navedeno zajedno s činjenicom da je u konkretnom slučaju provedena pravilna procedura u kojoj nije došlo do povrede prava tužitelja, predlažu da Sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obaveže tuženog na naknadu troškova parničnog postupka koliko oni budu iznosili.

 

 

        U ovoj pravnoj stvari stranke su izvele dokaze uvidom i čitanjem materijalne dokumentacije i to:  Odluke o otkazu ugovora o radu od 27.06.2024. godine, odluke o utvrđivanju teže povrede radne obveze od 26.06.2024. godine, zapisnika o elementima odgovornosti za teži prijestup iz čl. 97. Pravilnika o radu JP „VODOVOD 1 ODVODNJA" d.o.o. Orašje od 19.06.2024. godine, zapisnika o elementima odgovornosti za teži prijestup iz čl. 97. Pravilnika o radu JP „VODOVOD 1 ODVODNJA" d.o.o. Orašje od 26.06.2024. godine, odluke o odbijanju prigovora od 19.07.2024. godine, prigovor na odluku o otkazu 04.07.2024. godine, obavijest broj 01-65/23 od 29.06.2023. godine, poziv br. 01-107/24 od 13.06.2024. godine, zajedno sa dostavnicom od 13.06.2024. godine, pravilnik o radu Javnog poduzeća Vodovod i odvodnja. Također su tijekom postupka saslušani tužitelj, direktor tuženog V.V., te svjedoci L.Dž., I.P., M.N., M.V. i G.T., dok je tužitelj odustao od saslušanja svjedoka D.O., M.N., I.O. i M.K.

 

         U završnom izlaganju punomoćnik tužitelja je naveo da tužitelj smatra da je provedenim dokazima u cijelosti potvrdio navode tužbe, te osnovanost tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje da je tužitelju nezakonito prestao radni odnos i kojim se traži da se tuženom naloži da tužitelja vrati na posao i izvrši nadoplatu plate, s tim što sada u završnoj riječi koriste da urede taj treći dio tužbenog zahtjeva, te u prvom radu iza plaća stavljaju zarez i dodaju te uplati pripadajuće doprinose na istu, a u ostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen. Da iz provedenih prvenstveno materijalnih dokaza razvidno je da je cjelokupan disciplinski postupak nezakonit obzirom da se ne provodi uopće po propisu, da je ispitivanju okrivljenog djelatnika prisustvovao jedan član komisije i to po zapisniku od 19.06.2024. godine u svojstvu tajnika i zapisničara, dok ostali članovi komisije uopće nisu prisutni, a iz tog zapisnika je razvidno da komisija uopće nije utvrđivala činjenice, nego da direktor poduzeća V.V. kroz cijeli zapisnik faktički ispituje tužitelja, a nema svojstvo disciplinskog tužitelja u postupku i uopće je nejasno s koje pozicije to čini. Nadalje, da smo danas čuli da su zapisnici istiniti,  a u zapisniku od 26.06.2024. godine se navodi da je zasjedanju komisije prisutan i M.V. kao član, iako je ovaj svjedok na današnjem ročištu kategorički tvrdio da nije prisustvovao ni jednom sastanku osim prilikom donošenja odluke o disciplinskoj odgovornosti. Dakle, da  osim ova dva zapisnika ne postoji drugih zapisnika o radu disciplinske komisije u postupku prema M.O., a iz ovih zapisnika je razvidno da tužitelj negira odgovornost, a da u svrhu dokazivanja pravnih opisa navodnih povreda radne obaveze nije izveden ni jedan dokaz pa je potpuno nejasno na čemu se bazira odluka komisije kojom se utvrđuje teža povreda radne obaveze tužitelja. Dakle da je komisija mogla u svrhu dokazivanja saslušati bilo kog uposlenika tuženika, eventualne druge svjedoke koji su se žalili na postupanje tužitelja ukoliko takvi postoje, a mogli su provesti i druge dokaze izuzimanjem recimo limenke piva koje je u rukama imao ako je imao tužitelj, te dovođenjem takvih dokaza u međusobnu vezu eventualno utvrditi odgovornost. Međutim da ništa od ovog nije urađeno, postupak je nakaradno proveden počevši od dokazane činjenice  da imenovana komisija nije komisija nego rad pojedinca G.T. očigledno, a koji dokazi su sasvim dovoljni da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja. Da će i ovom prilikom ponoviti da ispitivanje osnovanosti i utemeljenosti pobijanih rješenja u sudskom postupku nije dopušteno provođenjem dokaza i na taj način dokazivanje osnovanosti odluke disciplinske komisije nego se isključivo preispituju postojanja procesnih grešaka i učinjenih povreda pravila disciplinskog postupka, pa stoga izvođenje dokaza na okolnosti utvrđivanja činjenica disciplinskog prijestupa drže irelevantnim u ovome postupku dodatno iz razloga što ovako ustrojena disciplinska komisija ni na jednom zapisniku ne iznosi činjenični opis disciplinske povrede učinjene od djelatnika o kom se odlučuje nego se isključivo isti tereti pravnim propisom propisanim u čl.98. Pravilnika o radu tuženog a što definitivno dovodi do situacije da danas izvedenim dokazima saslušanjem svjedoka nije moguće provjeriti čak niti navode tih svjedoka jer u zapisnicima komisije ne postoji opis inkriminacije, a posebna priča je odluka o utvrđenju teže povrede radne obaveze donesene od strane disciplinske komisije od 26.06.2024. godine kojom se u čl.1. utvrđuje teža povreda radne obaveze tužitelja ali ne znamo koje, dok su čl. 2. ističe da ta povreda zahtjev otkaz ugovora o radu, a u čl. 3. da odluka stupa na snagu odmah, a sve to uz obrazloženje da je disciplinska komisija utvrdila postojanje povrede radne dužnosti tužitelja, a koje povrede i na koji način apsolutno je nepoznato. Nadalje, da tužitelju u disciplinskom postupku nije omogućeno da iznese dokaze odbrane, u prethodnom postupku nije kod tužitelja izvršena procjena promjene radne sposobnosti a što je bila obaveza tuženog, niti je u konačnici prilikom donošenja odluke o utvrđenju teže povrede radne obaveze upravi tuženog dana suglasnost da se tužitelju otkaže radni odnos bez otkaznog roka. Da su ovi navod evidentni i stoje na potpisanim dokumentima pa su stoga prigovarali iskazima danas saslušanih svjedoka koji su suprotni ranije pisanim dokumentima a isključivo su usmjereni da bi dali legimitetet takvom postupanju, Da je nesporna  činjenica da je ustvari direktor V.V. momentalno 12.06.2024. godine faktički dao otkaz tužitelju, a igrokaz disciplinske komisije je to trebao pokriti i papirnato a što je u konačnici i učinjeno. Da svi ovi prednji navodi nedvojbeno ukazuju da je disciplinski postupak proveden uz kršenje svih mogućih pravila koja isti propisuje, a u svjetlu svih ostalih dokaza iz tih razloga danas precizirani tužbeni zahtjev tužitelja smatra u cijelosti osnovanim, pa stoga predlažu sudu da isti u cijelosti usvoji, te obaveže tuženog da tužitelju nadoknadi troškove ove parnice a koji se sastoje od troška sastava tužbe te zastupanja na pripremnom ročištu 10.06.2025. godine u iznosima od pod 240,00 KM, te zastupanja na dvije glavne rasprave u iznosima od po 1.344,00 KM a sve uvećano za pripadajući PDV.

 

          U završnom izlaganju punomoćnik tuženog je naveo da smatra da tužitelj dijelom miješa značaj disciplinskih postupaka koji su određeni zakonom primjerice za državne službenike, dok je ovdje riječ tek o internom aktu u ovom kontekstu privatni-pravnog poslodavac. Nadalje da za odbranu završnih argumenata dijelom će se pozvati na standarde kaznenog postupka čija je važnost i formalna ispravnost na desetine puta strožija od radnog spora pred sudom a posebno od disciplinskog postupka  pred poslodavcem. U tom duhu pokušat će citirat i prof. Damašku koji navodi da učeni pravnici u svojem teoretiziranju znaju izgubiti tlo pod nogama u nadmudrivanju o tehnikalijama koje nisu pravno relevantne niti bitne za pravnu stvarnost. Da kod ispitivanja zakonitosti rješenje o otkazu ispituje se samo taj akt, a ostala prava iz Zakona o radu vezana uz taj akt su samo da to rješenje mora biti pisano, da mora biti obrazloženo tako da se navede tek razlog otkaza i da je radnik tek imao prethodnu mogućnost izjašnjenja. Ako su ovi standarski zadovoljeni u suštini ne gledajući svaku malu tehnički formalnost rješenje i postupak ostaju zakoniti. Istovremeno po ZoR-u na tuženom je u parnici teret dokazivanja razloga otkaza, pa je stoga dokazivanje razloga otkaza tek relevantno u parnici a ne u rješenju o otkazu, a tuženi je izveo svjedoke koji su potvrdili da je tužitelj bio vidno alkoholiziran, da je bio u posjedu pivske limenke, a i sam tuženi je na zapisniku od 26.06. rekao da ga je direktor 12.06. zatekao sa limenkom alkohola, je sporio pijanstvo što znači da je bio upoznat sa razlozima kao i da je imao mogućnost izjašnjenja i predlaganja dokaza čak i u prigovoru na odluku. Da u kaznenim postupcima pred ovim sudom što je potvrđeno kantonalnim je navedeno da povreda ZKP-a čl. 84. nije bitna i da presuda ostaje zakonita jer nigdje nije propisano da takva povreda čini presudu ili dokaz nezakonitim iako je odredba povrijeđena, a to znači iako je možda neka odredba disciplinskog pravilnika povrijeđena nigdje nije dokazano da rješenje o otkazu čini nezakonitim, a uvjeti uz Zakona o radu su ispoštovani jer je radnik znao što mu se stavlja na teret još iz poziva od 13.06., kao i iz njegovih navoda sa zapisnika od 26.06., a tehnikalije o tome kako se član komisije označio kao zapisničar ili predsjednik, kao i to da li su svi članovi komisije bili prisutni nigdje u ZoR-u nije propisano kao uvjet zakonitosti, kao i pravilnik o radu eventualno takvo kršenje označena kao teška povreda koja bi povlačila nezakonitost disciplinsko postupka,  a dalje i čitavu nezakonitost samog rješenja o otkazu. Da je čak je upitno i kad bi utvrdili da je disciplinski postupak u cijelosti u svakom elementu nezakonit, da li bi i rješenje o otkazu uopće bilo nezakonito ako zadovoljava zakon. Da je očito V.V. u svojem ispitivanju od 19.06. iznosio navode o povredama, a i u pozivu od 13.06. ih je označio, pa je samo tehnikalija njegova formalna titula u zapisniku, a u stvarnosti je on očito i izvor saznanja za komisiju. Svakako se razlozi otkaza tek trebaju ponuditi i dokazati u parnici što je i učinjeno. Da u najvišem kaznenom postupku važi slobodna ocjena dokaza, tako da su oba suda u predmetu M.G. smatrali dokazanim konzumiranje droge na temelju iskaza iz istrage kojeg su na pretresu u potpunosti osporili svjedoci, iako u postupku nije bilo droge niti je vještačeno. Što je to dozvoljeno u najserioznijim uvjetima onda je svakako i ovaj sud više nego pozvan da prihvati po svojoj slobodi i iskaz više svjedoka o tome da je tužitelj bio vidno alkoholiziran, a što po općem životnom iskustvu svaka osoba može racionalno potvrditi tim prije što je i sam tužitelj naveo da je imao limenku u posjedu, a proizilazi i da je konstantno konzumirao alkohol. Da tužitelj također nije vještačio visinu plaće, niti visinu naknade za otkazni rok pa tako nije dokazao niti odredio visinu tužbenog zahtjeva, a uz otkazni rok navode da je kod teže povrede radne dužnosti po Zakonu o radu, kao i po tumačenju predsjednika vezano za njihovu odluku prikladno i predloženo da nema otkaznog roka ako je to slučajno i povrijeđeno tužitelj imao samo pravo na naknadu za otkazni rok, a nema poništenje rješenja i vraćanje na posao. Predlažu odbijanje zahtjeva i naknadu troškova za odgovor na tužbu i pripremno ročište u iznosu od po 240,00 KM, a za dvije glavne rasprave u iznosu od 1.344,00 KM.

 

         Cijeneći sve izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, sud je u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06, 38/15 i 98/15 – u daljnjem tekstu: ZPP),donio odluku kao u izreci presude iz slijedećih razloga:  

 

         Predmet parnice je zahtjev tužitelja kojim traže utvrđenje da mu je nezakonito prestao radni odnos, te da se ponište kao nezakonita rješenja odluka disciplinske komisije tuženog od 26.06.2024. godine, odluka direktora tuženog JP „Vodovod i odvodnja“ Orašje o otkazu ugovora o radu od 27.06.2024. godine i odluka o odbijanju prigovora Nadzornog odbora tuženog od 19.07.2024. godine, vraćanje na posao i isplatu svih plaća počev od 27.07.2024. godine, zajedno sa doprinosima  do povratka na posao.

    

          Među parničnim strankama u ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužitelj  bio zaposlenik kod tuženog, te da je tužitelju prestao radni odnos kod tuženog donošenjem odluke tuženog o otkazu ugovora o radu tužitelju. Međutim, sporno je jesu li odluka disciplinske komisije tuženog, odluka o otkazu ugovora o radu i odluka o odbijanju prigovora   o otkazu zakonite i ima li tužitelj pravo povratka na navedeno radno mjestu i naknadu svih neisplaćenih plaća.

            

           Iz obavijest tužitelja broj: 01-65/23 od 29.06.2023. godine proizilazi da se istim upozoravaju  uposlenici JP „Vodovod i odvodnja” d.o.o. Orašje da je zabranjeno konzumiranje alkohola za vrijeme radnog vremena, kao i unošenje svih vrsta alkoholnih pića u krug preduzeća, te da svi uposlenici koji se ne budu pridržavali navedenog upozorenja činit će težu povredu radne obaveze kako je propisano članom 98. tačka 12. Pravilnika o radu.

 

           Iz poziva tuženog br. 01-107/24 od 13.06.2024. godine (potpisan od direktora), zajedno sa dostavnicom od 13.06.2024. godine, prozilazi da je istim temeljem člana 98. Pravilnika o radu JP "Vodovod i odvodnja" d.o.o. Orašje, a po saznanju da je radnik počinio teži prijestup, pozvan tužitelj, da se izjasni o elementima odgovornosti, a po saznanju za teži prijestup iz člana 97. tačka 1. neizvršavanje i nesavjesno, nepravodobno i nemarno izvršavanje radnih obveza, člana 10. ometanje jednog ili više uposlenika u procesu rada kojim se izričito otežava izvršavanje radnih obveza i člana 12. dolazak uposlenika na rad u pijanom stanju i njegovo opijanje za vrijeme radnog vremena Pravilnika o radu JP "Vodovod i odvodnja" d.o.o. Orašje. Da je unos alkohola izričito zabranjen, što je i objavljeno na oglasnoj ploči poduzeća, dok je imenovani dana 12.05.2024.g. u 13 sati u krugu JP "Vodovod i odvodnja" d.o.o. Orašje zatečen u alkoholiziranom stanju i sa bocom alkohola, da je navedena povreda  konstatirana od strane Direktora Poduzeća, da Prilikom izjašnjavanja na elemente odgovornosti za počinjenje teže povrede radne dužnosti imenovani može iznijeti svoju odbranu i da se isti dužan odazvati  navedenom pozivu u roku od 7 (sedam) dana, od dana prijema pismena, a koji je prema podacima sa dostavnice zaprimio istog dana.

 

          Iz zapisnika sa saslušanja o elementima odgovornosti za teži prijestup iz čl. 97. Pravilnika o radu JP „VODOVOD 1 ODVODNJA" d.o.o. Orašje od 19.06.2024. godine, koji je potpisan od strane zapisničara, prozilazi da su istom prisustvovali direktor: V.V.ć, tajnik i zapisničar G.T. i uposlenik vodoinstalater M.O., da je direktor tuženog obavijestio tužitelja da je pozvan pismenim putem da se očituje o elementima težeg prijestupa i teže povrede radnih obveza koje mu se stavljaju na teret a glase: Neizvršavanje i nesavjesno, neopravdano i nemarno izvršavanje radnih obveza, ometanje jednog ili više uposlenika u procesu rada kojím se izričito otežava izvršavanje radnih obveza, dolazak uposlenika na rad u pijanom stanju i njegovo opijanje za vrijeme radnog vremena, da se isti izjasnio da ni po jednoj tački nije kriv, da nikad nije pio alkohol za vrijeme posla, a kada ga je direktor zatekao sa limenkom firme u krugu posla da se slaže da je imao jednu limenku piva koju je dobio od druga jer slavi odlazak u Nj.

 

            Iz zapisnika o elementima odgovornosti za teži prijestup iz čl. 97. Pravilnika o radu JP „VODOVOD 1 ODVODNJA" d.o.o. Orašje od 26.06.2024. godine, koji je potpisan od strane zapisničara, proizilazi da su saslušanju zaposlenika prisustvovali G.T. (koji mu je postavljao pitanja), predsjednik komisije, M.N. član i zapisničar, M.V. član i uposlenik M.O., da su tužitelju prezenitarani teži prijestupi i teže povrede radnih obveza koje mu se stavljaju na teret a glase: 1. neizvršavanje i nesavjesno, neopravdano i nemarno izvršavanje radnih obveza, 10. ometanje jednog ili više uposlenika u procesu rada kojim se izričito otežava izvršavanje radnih obveza i 12. dolazak uposlenika na rad u pijanom stanju i njegovo opijanje za vrijeme radnog vremena, te da je pozvan da se očituje o svim tačkama koje mu se stavljaju na teret, gdje se isti izjasnio da je svaki nalog koji je dobio je odrađen, da priznaje da je nemarno očitavao T. zašto je i kažnjen odbijanjem od plate, te da je kasnio na posao, da nije ometao niti jednog zaposlenika, nije imao konflikte sa nadređenim, da ne dolazi u alkoholiziranom stanju na posao nikada, a 12.06.2024 kad ga je direktor zatekao sa limenkom piva nije bio pijan iako priznaje da je unio limenku piva u krug.

 

          Iz odluke o utvrđivanju teže povrede radne obveze od 26.06.2024. godine proizilazi da je prethodno navedena komisija utvrdila težu povredu radne obaveze tužitelja, da težina povrede radne obaveze zahtijeva otkaz ugovora o radu na neodređeno vrijeme, da odluka stupa na snagu danom donošenja. U obrazloženju iste odluke se navodi da je komisija po saslušanju tužitelja, te direktora V.V., utvrdila postojanje povrede radne dužnosti tužitelja koje mu se stavljaju na teret, i donijela odluku kao u izreci.

 

          Iz odluke o otkazu ugovora o radu od 27.06.2024. godine prozilazi da je istu donio direktor temeljem člana 99. Pravilnika o radu JP "Vodovod i odvodnja" d.o.o. Orašje, te prijedloga Disciplinske komisije broj: 01-115-1/24 od 26.06.2024.godine kojom se otkazuje  Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa tužiteljem, broj: 01-139/16 sklopljen dana 01.12.2016.g. na poslovima i radnim zadacima vodoinstalater, zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, usljed koje nastavak radnog odnosa nije moguć, te da radnik nema prava na otkazni rok. U obrazloženju iste se navodi da je dana 12.06.2024.g. radnik M.O. iz T., a u radnom vremenu, zatečen je u alkoholiziranom stanju sa bocom piva u krugu Vodovoda, a što je utvrđeno od strane radnika i direktora poduzeća. Da je svojim aktom od 29.06.2023.g. broj: 01-64/23, direktor  upozorio radnike da je dolazak na posao u alkoholiziranom stanju, kao i unos alkohola u krug preduzeća teža povreda radne dužnosti za koju se izriče mjera otkaza ugovora o radu. Da je imenovani radnik duži vremenski period dolazio na posao u alkoholiziranom stanju, te samim tim ugrožavao kako sebe, tako i ostale radne kolege kod izvršavanja radnih zadataka, naružavao radnu disciplinu, te imao smanjen radni učinak. Da je takvo ponašanje u par navrata sankcionionirano od strane poslodavca umanjenjem radnog učinka kod isplate osobnog dohotka.

 

        Iz prigovora na odluku o otkazu od 04.07.2024. godine, proizilazi da je tužitelj putem punomoćnika uložio prigovor na otkaz ugovora o radu broj 01-117/24 od 27.06.2024 godine donijet od strane direktora preduzeća zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, a koji je prigovor odbijen odlukom Nadzornog odbora tuženog od 19.07.2024. godine.

 

         Postupak u slučaju težeg prijestupa ili teže povrede radne dužnosti tuženog je regulisan članom 99. Pravilnika o radu tuženog. Stavom 1.  navedenog člana je propisano nakon saznanja da postoje opravdani razlozi za sumnju da je radnik počinio teží prijestup ili težu povredu radne obveze, poslodavac je dužan pozvati radnika da se izjasni o elementima odgovornosti koja mu se stavljaju na teret, odnosno da iznese svoju odbranu. Stavom 2. da direktor poziva radnika pismenim putem, a pismeno mora da sadrži: opis povrede koja mu se stavlja na teret, vrijeme i način na koji je počinjena, imena lica koja su prijavila počinjenje ili prisustvovala počinjenju povrede i druge relevantne podatke značajne za dokazivanje počinjene povrede i poziva ga da se o tome izjasni i predloži načine dokazivanja da povredu nije počinio (npr. svjedoci, pismeni dokazi, sigurnosna kamera i sl.). Stavom 3. da pismeno iz prethodnog stava sadrži primjeren rok za iznošenje odbrane radnika, koji ne može biti kraći od sedam dana od dana dostavljanja pismena. Stavom 4. ako radnik u roku iz stavka 3. ovog člana pismeno iznese svoju odbranu i predloži načine dokazivanja da nije počinio povredu obveze koja mu se stavlja na teret, Direktor formira posebnu komisiju da provede postupak utvrđivanja počinjenja povrede obveze koja se radniku stavlja na teret, u skladu sa ponuđenim dokazima. Stavom 5. da se postupak  mora okončati u roku ne dužem od 20 dana od dana formiranja komisije iz stava 4. ovog člana. Stavom 6. da na osnovu prijedloga komisije Direktor odlučuje da li će s radnikom otkazati ugovor o radu bez poštivanja otkaznog roka.

 

               Odredbom člana 100. stav  Pravilnika je propisano da se otkaz daje u pismenoj formi i mora biti obrazložen, te da je otkazni rok 15 dana u slučaju da radnik otkazuje ugovor o radu, a 30 dana u slučaju da poslodavac otkazuje ugovor o radu, a počinje teći od dana uručenja otkaza radniku, odnosno poslodavcu.

 

              Odredbom člana 102. istog pravilnika je propisano da o pravima i obavezama iz radnog odnosa odlučuje Direktor u skladu sa članom 112 do 116. Zakona o radu, dok je odredbom člana 103. istog Pravilnika propisano da zaštitu prava iz radnog odnosa radnik ostvaruje kod poslodavca, u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke kojim je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava ( u daljem tekstu prigovor), te da u slučaju da poslodavac odbije zahtjev radnika, bez vođenja postupka mirnog rješavanja spora, radnik može, u daljem roku od 90 dana, podnijeti tužbu pred nadležnim sudom.

 

            Odredbom čl. 97. st. 1. Zakona o radu Federacije BiH  (Objavljen u Službenim novinama FBiH broj 26/16, a Presudom Ustavnog suda Federacije BiH od 26.02.2020. godine utvrđeno je da čl. 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu koji je objavljen u Službenim novinama FBiH, br. 89/18 nije u suglasnosti sa Ustavom Federacije BiH, pa se isti ne primjenjuje u dalje, tekstu ZoR-a)   propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je radnik odgovoran za teži prijestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos (izvanredni otkaz).

 

         Odredbom čl. 104. ZoR-a određeno je da se otkaz daje u pisanoj formi, te da je poslodavac obavezan u pisanoj formi obrazložiti otkaz koji se dostavlja radniku, odnosno poslodavcu kojem se otkazuje.

 

        Nadalje odredbom čl. 106. ZoR-a propisana su prava radnika u slučaju nezakonitog otkaza, pa je tako stavom 2. te odredbe određeno da ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit može poslodavca obvezati: 1. da vrati radnika na rad, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili na druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi radnik ostvario da je radio i nadoknaditi mu štetu, ili 2. da isplati radniku naknadu plaće u visini plaće koju bi radnik ostvario da je radio, naknadu štete, otpremninu i druge naknade na koje ima pravo.

 

            Tumačenjem citirane odredbe čl. 100. stav  Pravilnika,  proistječe da otkaz mora imati pisani oblik i da ga poslodavac mora obrazložiti. Poslodavac dakle, mora naznačiti odluku o prestanku rada i razloge zbog čega daje otkaz. Pri tome samo razlozi navedeni u odluci o otkazu predstavljaju predmet ispitivanja u sudskom postupku, pa poslodavac ne može naknadno proširivati razloge i obrazloženje ističući tijekom postupka i druge razloge i okolnosti otkazivanja.  Također isto proizilazi iz člana 104. ZoR-a.

 

           Iz iskaza direktora tužitelja i tuženog, proizilazi da je direktor tuženog nakon što je tužitelja zatekao sa neotvorenom limenkom piva ispred sebe u krugu tuženog dana 12.06.2024. godine, rekao tužitelju da više ne dolazi na posao, kada je tužitelj nakon toga i napustio radno mjesto, i nije više dolazio na posao, po uputi direktora, kada ga je kući odvezao zaposlenik M.V., a što je potvrdio i ovaj svjedok. Da tužitelj nije više dolazio također su potvrdili i ostali saslušani svjedoci.

 

              Iz zapisnika komisije od 26.06.2024. godine proizilazi da su tužitelju prezenitarani teži prijestupi i teže povrede radnih obaveza koje mu se stavljaju na teret samo onako kako su propisani članom 98. Pravilnika o radu tužitelja i to 1. neizvršavanje i nesavjesno, neopravdano i nemarno izvršavanje radnih obveza, 10. ometanje jednog ili više uposlenika u procesu rada kojim se izričito otežava izvršavanje radnih obveza i 12. dolazak uposlenika na rad u pijanom stanju i njegovo opijanje za vrijeme radnog vremena, bez činjeničnog opisa istih prekršaja koji mu se stavljaju na teret, a također iz  poziva tuženog br. 01-107/24 od 13.06.2024. godine samo opis teže povrede koju tuženi podvodi pod stav 12. člana 98. Pravilnika (da je imenovani dana 12.05.2024.g. u 13 sati u krugu JP "Vodovod i odvodnja" d.o.o. Orašje zatečen u alkoholiziranom stanju i sa bocom alkohola, da je navedena povreda  konstatirana od strane Direktora Poduzeća),  a ne i iz stava 1. i stava 10.  istog člana Pravilnika, iako je opis povrede koja mu se stavlja na teret, vrijeme i način na koji je počinjena, obavezan dio u pozivu direktora kojim se radnik poziva da se izjasni o težoj povredi radne obaveze koja mu se stavlja na teret shodno stavu 2. člana 99. Pravilnika. Iz Odluke o utvrđivanju teže povrede radne obaveze tužitelja donesene dana  26.06.2024. godine od strane komisije tuženog na sjednici održanoj isto dana, proizilazi da je tužitelju utvrđena teža povreda radne obaveze, koja zahtijeva otkaz ugovora o radu bez navođenja niti u izreci, a niti u obrazloženju iste koja teža povreda radne obaveze je učinjena od strane tužitelja. Također u obrazloženju iste odluke se navodi da je komisija donijela odluku po saslušanju direktora V.V. i tuženog, ali iz zapisnika od 26.06.2024. godine ne proizilazi da je direktor saslušan pred istom komisijom (iz zapisnika od 19.06.2024. godine proizilazi da je direktor prisustvovao saslušanju tužitelja tog dana, ali ne i 26.06.2024. godine pred komisijom koja je utvrdila težu povredu radne obaveze tužitelju). Nadalje i član komisije M.V. je prilikom davanja iskaza iskazao da nije bio prisutan ni kada je G.T. (isti ga prema zapisniku ispitivao 26.06.2024. godine), a niti direktor ispitivali tužitelja, nego samo prilikom donošenja odluke o otkazu tužitelju.  Dakle komisija nije tužitelju prezentirala opis težih povreda radnih obaveza za koje se tereti, u pozivu direktora tuženog br. 01-107/24  od 13.06.2024. godine tužitelju da se izjasni o elementima odgovornosti godine samo opis teže povrede koju tuženi podvodi pod stav 12. člana 98 Pravilnika (da je imenovani dana 12.05.2024.g. u 13 sati u krugu JP "Vodovod i odvodnja" d.o.o. Orašje zatečen u alkoholiziranom stanju i sa bocom alkohola, da je navedena povreda  konstatirana od strane Direktora Poduzeća),  a ne i iz stava 1. i stava 10.  istog člana Pravilnika, koje su mu povrede također stavljene na teret (iako je opis povrede koja mu se stavlja na teret, vrijeme i način na koji je počinjena, obavezan dio u pozivu direktora kojim se radnik poziva da se izjasni o težoj povredi radne obaveze koja mu se stavlja na teret), direktor nije saslušan od strane iste komisije, a niti je sud sa sigurnošću mogao utvrditi da je član komisije M.V. prisustovao istoj sjednici (isti iskazao da nije bio prisutan prilikom ispitivanja tužitelja od strane G.T., mada na istom zapisniku postoji konstatacija ovog svjedoka), a to što je isti svjedok potvrdio da je on kao član komisije u konačnici dao saglasnost da se donese odluka o težoj povredi radne obaveze tužitelja, ne dokazuje njegovo prisustvo istoj sjednici, koji zapisnik sa sjednice nije potpisao niti predsjednik komisije G.T., a niti član M.V., a sud svakako cijeni da to što punomoćnik tuženog navodi da  nije regulisana obaveza prisustva članova komisije sjednici kao uvjet zakonitosti, ne oslobađa obaveze člana da istoj prisustvuje, jer kako bi isti drugačije mogao učestvovati u donošenju odluke, ako nije učestvovao u postupku koji je prethodio istoj. Iz navedenog sud zaključuje da je u postupku koji je prethodio donošenju odluke povrijeđen postupak u slučaju težeg prijestupa ili teže povrede radne obaveze propisan internim aktom poslodavca, odnosno član 99. Pravilnika tuženog.

 

          Nadalje iz odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju proizilazi da je 27.06.2024. godine  istu donio direktor temeljem člana 99. Pravilnika o radu JP "Vodovod i odvodnja" d.o.o. Orašje, te prijedloga Disciplinske komisije broj: 01-115-1/24 od 26.06.2024. godine kojom se otkazuje  Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa tužiteljem, broj: 01-139/16 sklopljen dana 01.12.2016.g. na poslovima i radnim zadacima vodoinstalater, zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, usljed koje nastavak radnog odnosa nije moguć, te da radnik nema prava na otkazni rok. U obrazloženju iste se navodi da je dana 12.06.2024.g. radnik M.O. iz T., a u radnom vremenu, zatečen je u alkoholiziranom stanju sa bocom piva u krugu Vodovoda, a što je utvrđeno od strane radnika i direktora poduzeća. Da je svojim aktom od 29.06.2023.g. broj: 01-64/23, direktor upozorio radnike da je dolazak na posao u alkoholiziranom stanju, kao i unos alkohola u krug preduzeća teža povreda radne dužnosti za koju se izriče mjera otkaza ugovora o radu. Da je imenovani radnik duži vremenski period dolazio na posao u alkoholiziranom stanju, te samim tim ugrožavao kako sebe, tako i ostale radne kolege kod izvršavanja radnih zadataka, naružavao radnu disciplinu, te imao smanjen radni učinak. Iz stava 12. člana 98. Pravilinika prozilazi da je teža povreda radne dužnosti dolazak uposlenika na rad u pijanom stanju i njegovo opijanje za vrijeme radnog vremena ( a ne i unos alkohola u krug preduzeća, mada je isto istaknuto u aktu tuženog od 29.06.2023. godine kao teža povreda radne dužnosti, ali su teži prijestupi i teže povrede radne obaveze propisane samo Pravilnikom). I sam direktor tuženog je potvrdio da je ispred tužitelja zatekao pivo koje on nije otvorio (dakle nije dokazano da se tužitelj opijao za vrijeme radnog vremena, a niti da je dolazio pijan), a to što su M.N., V.V., M.V. i G.T. tvrdili da je tužitelj 12.06.2024. godine na poslu bio pijan (što je njihov subjektivni zaključak), nije dokazano nikakvim objektivnim dokazom da bi sud moga istu činjenicu cijeniti kao dokazanu, a što je tuženi trebao dokazati, imajući u vidu odredbu člana 102. ZoR-a. Također, navodi direktora tuženog i prethodno navedenih svjedoka da je tužitelj duži vremenski period u posljednje vrijeme na poslu bio u alkoholiziranom stanju su njihov subjektivni zaključak, koji nije dokazan nikakvim objektivnim dokazom da bi sud moga istu činjenicu cijeniti kao dokazanu. Navodi iz obrazloženja odluke o otkazu ugovora o radu (da je imenovani radnik duži vremenski period dolazio na posao u alkoholiziranom stanju, te samim tim ugrožavao kako sebe, tako i ostale radne kolege kod izvršavanja radnih zadataka, naružavao radnu disciplinu, te imao smanjen radni učinak) nisu niti navedeni u pozivu direktora tuženog br. 01-107/24  od 13.06.2024. godine tužitelju da se izjasni o elementima odgovornosti,   iako je opis povrede koja mu se stavlja na teret, vrijeme i način na koji je počinjena, obavezan dio u pozivu direktora kojim se radnik poziva da se izjasni o težem prijestupu ili težoj povredi radne obaveze koja mu se stavlja na teret,  shodno stavu 2. člana 99. Pravilnika, pa za iste povrede tužitelj nije niti mogao adekvatno iznijeti odbranu, iako je odgovarao na postavljena pitanja, ali sa istim je bio upoznat tek na saslušanju.      

 

         Iz navedenog sud zaključuje da nije mogao utvrditi da su istinito utvrđene činjenice na osnovu kojih je odluka o otkazu donesena. Također odluka o otkazu o radu tužitelju je donesena bez prava na otkazni rok, a stavom  6. člana 99. Pravilnika da na osnovu prijedloga komisije Direktor odlučuje da li će s radnikom otkazati ugovor o radu bez poštivanja otkaznog roka, a takvog prijedloga komisije nije niti bilo.

 

       Zbog naprijed navedenog sud cijeni da su u postupku koji je koji je prethodio donošenju odluke otkazu povrijeđen član 99. Pravilnika tuženog, te član 100. istog Pravilnika prilikom donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, zbog čega je usvojio dio tužbenog da su nezakonite odluka disciplinske komisije tuženog od 26.06.2024. godine i  odluka direktora tuženog JP „Vodovod i odvodnja“ Orašje o otkazu ugovora o radu od 27.06.2024. godine, a samim tim i odluka o odbijanju prigovora Nadzornog odbora tuženog od 19.07.2024. godine, te naložio tuženom da tužitelja vrati na rad na isto radno mjesto ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovim radnim i zdravstvenim sposobnostima, i to u roku od 15 dana od dana prijema presude, a ne roku od 8 dana, kako je to tužbom tražio tužitelj, imajući vidu da je odredbom člana 421. ZPP-a propisano da će sud u parnicama iz radnih odnosa kojom nalaže izvršenje neke činidbe odrediti rok od 15 dana za njeno izvršenje.

 

                 Nasuprot navedenom, zahtjev tužitelja  za isplatu plaća i doprinosa u periodu od 27.07.2024. godine do povratka na posao nije utemeljen. Naime, presudom može biti usvojen samo potpuno i precizno određen tužbeni zahtjev, tako da se presuda može prinudno izvršiti u izvršnom postupku. U konkretnom slučaju, zahtjev tužitelja za isplatom plaća i doprinosa nije određen niti odrediv, a isti tokom postupka nije predložio niti izveo ijedan dokaz u pogledu visine potraživanja, odnosno visine plaća, što je bio dužan temeljem odredbe čl. 123. st. 1. ZPP-a. Zbog navedenog, kako nije dokazana visina plaća, niti se ista prema stanju spisa može odrediti, valjalo je ovaj dio zahtjeva tužitelja odbiti. (Stav Kantonalnog suda u Odžaku u predmetu br. 25 0 Rs  052886 21  Rsž).

 

Sud je cijenio i ostale dokaze u spisu, ali ih posebno ne obrazlaže, obzirom da isti nisu relevantni za odlučivanje o tužbenom zahtjevu. 

 

          Odluka suda o troškovima postupka u odnosu na tužitelja  temelji se na odredbi čl. 386. st. 2. ZPP-a, budući da je ovaj tužitelj uspio sa tužbenim zahtjevom u dijelu utvrđenja nezakonitosti odluka o prestanku radnog odnosa i vraćanja na posao, dok nije uspio u pogledu zahtjeva za isplatu plaća i doprinosa.

 

 

          

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:                                                                                                           

                                                                                                                                        Sudija

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može                                                        Hatidža Kadrić

izjaviti žalbu Kantonalnom sudu u Odžaku u roku

od 15 dana od dana prijema prijepisa iste,

a putem ovoga suda.