BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

POSAVSKI KANTON

OPĆINSKI SUD U ORAŠJU

Broj: 25 0 P 061092 24 P

Orašje, 28.07.2025. godine

Općinski sud u Orašju, sudija Hatidža Kadrić, u pravnoj stvari tužiteljice F.L. kćeri S. iz O., ul. …, koju zastupa punomoćnik Zoran Rakić, odvjetnik iz Odžaka, protiv tužene E.B.-M., koju zastupa punomoćnik Christian Oršolić, odvjetnik iz Orašja, radi raskida ugovora o darovanju, v.s.p. 2.000,00 KM, nakon usmene i javne glavne rasprave održane i zaključene dana 04.07.2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, tužene i njenog punomoćnika, dana 28.07.2025. godine, donio je sljedeću:

P R E S U D U

I.          Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

            „Raskida se darovni ugovor OPU IP broj: 590/22 dana 05.08.2022. godine, zaključen između tužiteljice F.L. kćeri S., kao darodavca i tužene E.B.-M., kćer R., kao daroprimca, te se provedba ugovora u knjigama  Ureda za katastar Općine Odžak i Zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda u Orašju ima brisati temeljem ove presude, uz upisivanje posjeda i vlasništva na nekretninama koje su predmetom raskinutog ugovora na ime tužiteljice, u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude i troškovima parničnog postupka.

II. Obvezuje se tužiteljica da tuženoj na ime troškova postupka isplati iznos od 1.436,76 KM u roku od 30 dana od dana prijema ove presude.

III. Preko dosuđenog iznosa za naknadu troškova postupka tužena se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

            Tužiteljica je putem punomoćnika, dana 07.05.2024. godine, podnijela  sudu tužbu protiv tužene, radi raskida ugovora o darovanju. U tužbi je navela da je sa tuženom zaključila ugovor o darovanju OPU IP broj: 590/22 dana 05.08.2022. godine  kojim joj je poklonila nekretnine upisane u posjedovni list broj 5968 za k.o. O. i to k.č.2243/6 Lug Kuća i zgrada pov 78 m2, dvorište površine 500 m2, oranica/njiva pov 274 m2, te isti podaci u z.k. ulošku broj 6738 za k.o.o. O. Da se tužena nakon zaključenja ugovora o darovanju ponašala izrazito neblagodarno, zanemarujući ne samo zakonsku obavezu brige i staranja, nego i neprijateljskim odnosno drskim odnosom, uznemiravajući je prilikom svojih dolazaka na svaki mogući način, ne samo tužiteljicu nego i njena dva sina, pa su odnosi tužiteljice i njenih sinova sa tuženom postali izrazito puni neprijateljstva i mržnje, zbog čega smatra da su ispunjeni uslovi iz člana 133. Zakona o obligacionim odnosima, sa navodom da je tužena u SR Nj. ostvarila usvojenje, potpunu adopciju njemačke obitelji, pa formalno više nije niti kćerka tužiteljice. Pored toga je navela da su ispunjeni uslovi iz člana 133. stav.1 Zakona o obligacionim odnosima, koji glasi „Ako nakon sklapanja ugovora, nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne ugovorne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj mjeri da je očito da ugovor više ne odgovara očekivanjim ugovornih strana i da bi po općem mišljenju  bilo nepravično održati ga na snazi  takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvarivati svrhu ugovora, može zahtijevati da se ugovor  raskine.“ Pored toga tužiteljica navodi da promjena ponašanja tužene nakon zaključenja ugovora ukazuje da je njeno ponašanje i odnos prema tužiteljici bio motiviran koristoljubljem i nastojanjem da dar pošto-poto dobije, a kada je to ostvarila potpuno je promijenila ponašanje, na način da je omalovažavala tužiteljicu uskraćujući joj i minimum pažnje i poštovanja i najzad prekidom svakog kontakta sa njom i njenim sinovima, zbog čega je predložila da sud usvoji tužbeni zahtjev kao u izreci presude, te obaveže tužiteljicu da joj nadoknadi troškove postupka.  

            U odgovoru na tužbu od 03.06.2024. godine tužena je putem punomoćnika u cjelosti osporila tužbu i tužbeni zahtjev, navodeći da je tačno da je tužiteljica tuženoj darovala određene nekretnine u stanju i obimu kakvi su bili u vrijeme darovanja, ali da nisu tačni navodi o neblagodarnom ponašanju tužene prema tužteljici, da su stvarni razlozi tužbe sasvim druge prirode i po sadržaju bi se dalo zaključiti da se isti temelje na nekom dogovoru tužiteljice i sinova, a braće tužene, što je vidljivo iz sadržaja testamenta, aneksa testamenta i konačno ugovora čiji se raskid traži, ali da ne postoje zakonski razlozi za raskid ugovora. Tužena je  istakla da je ona od dana upisa prava vlasništva na navedenoj nekretnini u građevisnki dio te nekretnine uložila vlastita sredstva u renoviranje i adaptaciju u iznosu od oko 18.500,00 Eura na način da je novac slala Western Unionom tužiteljici koja je angažirala razne izvođače radova, a dio novca koji je slala je bio namijenjen tužiteljici za njene potrebe, a ukoliko bi sud našao da je tužbeni zahtjev osnovan, u tom slučaju tužena traži da joj se izvrši nadokanada uloženog u navedenu nekretninu, odnosno štetu koju trpi u tom slučaju u iznosu od 37.000,00 KM. Konačno predložila je da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obaveže je da snosi troškove postupka tuženoj.

Tokom postupka, na prijedlog stranaka izvedeni su dokazi uvidom i čitanjem materijalne dokumentacije i to: Ugovora o darovanju OPU-IP broj 590/22 od 05.08.2022. godine, sačinjen od notara Safete Sejdić, Zemljišnoknjižnog izvadka br. 6738 za k.o. O., posjedovnog lista br. 5968 za k.o. O., listinga za 2022. godinu, 2023. godinu, te transfer obavljen na dan 15.12.2021. godine i kopije avionske karte.  Izvedeni sud dokazi i saslušanjem tužiteljice F.L. i tužene E.B.-M., te svjedoka  Z.L. i E.L. Sud je donio rješenje da se neće provest dokaz saslušanjem svjedoka M.M., obzirom da je tužena odustala od prijedloga za saslušanjem iste.

U završnom izlaganju punomoćnik tužiteljice je naveo da nalazi da iz provedenih dokaza proizilazi da su međusobni odnosi između tužiteljice i tužene poremećeni do te tačke da je nekad postojalo prijateljstvo, možda i ljubav, dok je sad sve to prešlo u skoro otvoreno neprijateljstvo i nepodnošenje što rezultira potpunim izostankom bilo kakvog kontakta.  Da smatra da su time a i drugim nastalim nesporazumima, nakon zaključenja pobijanog ugovora ispunjene pretpostavke za raskid ugovora o darovanju zaključenog kod notara Safete Sejdić pod br. OPU-IP br. 590/22 od 05.08.2022. godine, te da na temelju odredbe člana 133. Zakona o obveznim odnosima pobijani ugovor valja raskinuti, te da traže troškove postupka prema troškovniku koji će dostaviti u roku od 2 dana. Da iz značenja čl. 133. Zakona o obligacionim odnosima upravo zbog činjenice da se radi o poklonu kao unilateralnom pravnom poslu proizilazi pravo tužiteljice da očekuje zahvalnost od tužene zbog poklona koji joj je činila, a kako prema iskazu same tužene proizilazi da su njeni odnosi sa tužiteljicom jako loši, to proizilazi da su i očekivanja tužiteljice izostala, a što upravo predstavlja pravni osnov za raskid ugovora po čl. 133. Zakona o obligacionim odnosima.

U završnom izlaganju punomoćnika tužene je naveo da smatraju da izvedenim dokazima nisu potvrđeni navodi tužbe i da nema zakonskih uvjeta da se usvoji tužbeni zahtjev te da se raskine predmetni ugovor između tužiteljice i tužene, da tokom postupka nije dokazan ni jedan zakonom predviđeni razlog temeljem kog bi sud imao razloga ovaj ugovor raskinuti.  Da nije dokazana neblagodarnost, nije dokazano bilo kakvo nezakonito, nemoralno ili bilo kakvo drugo neprijateljsko ponašanje tužene prema tužiteljici, da bi uopće imali razloga smatrati da postoje neke indicije koje bi podržavale tužbeni zahtjev. Nadalje da se  tužba poziva na čl. 133. Zakona o obligacionim odnosima koji govori o okolnostima koje otežavaju ispunjenje ugovora, ostvarivanje svrhe ugovora, zatim da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana. Obzirom da se ovdje radi o „običnom darovnom ugovoru“ dakle kojim jedna strana daruje a druga prima dar, bez vršenja bilo kakve proturadnje na strani darovane osobe, ne može se uopće uzeti u obzir odredba čl. 133. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, ako već moraju u detalje, moraju u završnoj riječi naglasiti da su tužiteljica, otac tužene i njena braća bili upoznati da je E.B.-M. u potpunosti usvojena od strane njemačke obitelji o čemu su tužiteljica i pokojni otac tužene  a po svjedočenju braće tužene, dali pisani pristanak u Nj., automatski uzrokovali činjenicu da se tužena više nema smatrati kćerkom tužiteljice, to je jasno da u ovom slučaju ne možemo govoriti o zakonskim obavezama iz obiteljskog zakona djece prema roditelju. Da i pored ovoga, iz izvedenih dokaza je jasno da se tužena nije ogriješila ni na koji način o tužiteljicu i da je jedini razlog podnošenja tužbenog zahtjeva to što tužena po zahtjevu tužiteljice u datom momentu nije bila spremna a niti u mogućnosti vršiti dalje građevinske radove na darovanoj parceli, jer je tužena smatrala da prvo treba završiti renovirani objekt, iz čega proizilazi da je ovaj tužbeni zahtjev potpuno neosnovan.  Da je tužena strana kao dokaze izvela materijalne dokaze koji u potpunosti negiraju navode tužbe, dok s druge strane svjedoci E.L. i Z.L. o svemu što svjedoče, svjedoče po čuvenju i ističu da im je o navodnom nesuglasju govorila njihova majka. Da činjenica jeste da je ovdje došlo do jednostranog zahlađenja odnosa od strane tužiteljice prema tuženoj, dok s druge strane tužena vrlo teško emotivno proživljava takvo trenutno stanje kao i ovaj sudski postupak, a što jasno ukazuje da navodi tužbe o izrazitoj neblagodarnosti, zanemarivanju, mržnji, neprijateljstvu nisu osnovani niti dokazani. Stoga predlažu da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, a tužiteljicu obaveže na naknadu troškova ovog parničnog postupka i to za sastav odgovora na tužbu, zastupanje na pripremnom ročištu 11.03.2025. godine, na pripremnom ročištu 21.03.2025. godine, i glavnoj raspravi od 06.05.2025. godine u iznosima od po 280,80 KM, te zastupanje na današnjoj glavnoj raspravi u iznosu od 524,16 KM.

               Cijeneći sve izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, sud je u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06, 38/15 i 98/15 – u daljnjem tekstu: ZPP),donio odluku kao u izreci presude iz slijedećih razloga:

               Iz ugovora o darovanju OPU IP broj: 590/22 od 05.08.2022. godine zaključenog pred notarom Safetom Sejdić sud je utvrdio da je isti zaključen između tužiteljice kao darovateljice i tužene kao daroprimateljice, kojim je tužiteljica kao majka darovala tuženoj kao kćerki nekretnine označene kao k.č. 2243/8 upisane u zk. uložak broj 4515 za k.o. O. i p.l. broj: 5337 za k.o. O.

              Iz Zemljišnoknjižnog izvadka br. 6738 za k.o. O. i posjedovnog lista br. 5968 za k.o. O. sud je utvrdio se tužena temeljem ugovora o darovanju nekretnina OPU IP broj: 590/22 od 05.08.2022. godine upisala kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina.

             Iz listinga za 2022. godinu, 2023. godinu, te transfera obavljenog na dan 15.12.2021. godine sud je utvrdio da su na ime tužiteljice F.L. veći broj puta putem  Western Uniona doznačavana novčana sredstva u Eurima u različitim iznosima, te jednom na ime Z.L.1.

                Iz iskaza tužiteljice prozilazi da je sa kćerkom zaključila Ugovor o poklonu, da se nakon zaključenja istog odnos kćerke prema njoj se promijenio, da joj nakon toga nikada nije poslala novac niti se na bilo koji drugi način brinula o njoj. Da je po dolasku u B. u kuću koju joj je majka poklonila pozivala goste, ali da narudžbe kojima su gosti počašćeni nije ona platila, nego je platila tužiteljica. Da joj nakon zaključenja ugovora nije davala nikakav novac, osim što joj je donosila odjeću. Da je materijalno pomažu samo sinovi, a ne i kćerka, a da se ona nakon zaključenja predmetnog ugovora nadala da će je kćerka izdržavati, odnosno materijalno pomagati. Da je mutvak koji spominje darovala kćerci, da je kćerka nikada nije udarala odnosno na bilo koji način bila fizički nasilna prema njoj, da je taj mutvak renovirala tužiteljica svojim novčanim sredstvima iz podignutog kredita, da je sredstva koja joj je kćerka slala putem Western Uniona ona koristila za plaćanje građevinskih radova na istom objektu te materijala, a da je kredit vraćala ona svojim sredstvima. Da je kćerka poslala oko 15.000,00 KM koje je ona koristila za radove na poklonjenom objektu, da je sinovi izdržavaju, te da iznos novčanih sredstava koji joj oni daju je njoj dovoljan za izdržavanje, a da je kredit vraćala od sredstava koji dobije od sinova te od svoje penzije i da mjesečno redovno prima penziju. Da je u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o poklonu tužena bila usvojena od strane njemačke obitelji i nosila njihovo prezime B., a isto usvojenje se desilo kada je tužena imala 18 godina.

     Iz iskaza svjedoka Z.L. proizilazi da je prošle godine saznao da je majka sa sestrom zaključila ugovor o poklonu kojim joj je darovala mutvak, da on nije bio prisutan  međusobnim odnosima majke i kćerke, ali da je od majke čuo da je kćerka prema njoj se odnosila korektno do zaključenja ugovora, a nakon zaključenja ugovora prema istoj se ponašala kao da joj nije majka. Da on smatra da postoji potreba da se majci pomaže u izdržavanju od njene djece, da on koliko zna sestra ne šalje novac majci a majka se izdržava od penzije i novčanih sredstava koji joj šalju on i njegov brat, da on majci šalje otprilike u 2 mjeseca po 300 eura. Da on nema nikakvu komunikaciju sa usvojenom sestrom, a da je majka njemu rekla da sestru ne želi više da vidi nikako. Zatim da on nikada nije prisustvovao nikakvim odnosima između majke i sestre, da sve što zna o njihovom međusobnom odnosu zna iz majčinog kazivanja, da zna da je tužena usvojena od njemačke obitelji, da je E.B.-M. se odlučila na usvojenje od strane njemačke obitelji iz razloga da bi mogla ostati Nj. u to vrijeme kada je usvojena, i to se desilo 1997. godine, da su svi članovi njihove porodice znali za to usvojenje, da se tu radilo o potpunom usvojenju.

      Iz iskaza svjedoka E.L. proizilazi da ne zna da je majka sa sestrom zaključila ugovor o poklonu, ali zna da je sestra gradila objekat, da su se odnosi između majke i sestre promijenili kako mu je majka ispričala, nakon što je majka digla kredit za renoviranje mutvaka, a sestra joj nije slala novac da vraća kredit. Da mu je majka kazala da joj sestra nije nikada slala novac, da mu se majka žalila na odnos tužene prema njoj, da je bilo i suza od strane majke, ali da mu je majka sve o tom odnosu ispričala, odnosno da on nikada nije prisustvovao bilo kakvoj situaciji između majke i sestre. Zatim da on nikada sa Edinom nije pričao o tome da li je ona slala novac majci, da on ništa ne zna o novcu koji je Edina slala majci. Da on zna da je E.B.-M. usvojena od strane njemačke obitelji, a da se to desilo 1997. godine, pred povratak kući, da je ista usvojena da bi mogla regulirati svoj ostanak u Nj. u to vrijeme, da su svi u porodici znali da je E.B.-M. usvojena, uključujući i majku i oca obzirom da su isti morali dati saglasnost za njeno usvojenje.  Da on nikada nije prisustvovao bilo kakvom fizičkom napadu E.B.-M. na majku niti bilo kakvom eventualnom dolasku policije povodom toga, a niti bilo kakvoj svađi između njih dvije, te da zna da majka ima penziju.

           Iz iskaza tužene E.B.-M. proizilazi  da posjeduje imovinu u O. u vidu nekretnina preciznije određenih kao dvorišna zgrada i plac, a istu imovinu je stekla na način da je to imovina koja je ostala iza njenog oca, sa napomenom da je ona svoj dio nasljedstva iza oca ustupila majci, a da je majka kada je raspoređivala svoju imovinu na svoje nasljednike za svog života, njoj poklonila istu nekretninu. Da su te poklonjene nekretnine njoj od majke bile u lošijem stanju nakon čega je ona iste renovirala i proširila, s tim što napominje da je majka prvobitno digla kredit od oko 7.000,00 KM za renoviranje istih nekretnina, a koje je ona majci vratila te i dalje slala novac ili donosila za naredne radove na istoj nekretnini. Napominje da je ona majci pomagala financijski te predlagala da angažira nekog za čišćenje kuće i spremanje hrane, ali majka nije prihvatila tu ponudu sa navodom da ona još uvijek može sama sebi spremati hranu i čistiti kuću. Da je do poremećaja odnosa između nje i majke došlo u septembru 2023. godine kada nije pristala na dalju gradnju i dalju izgradnju nekih zgrada koje je majka zahtijevala, jer je smatrala da je potrebno prvo u tom renoviranom dijelu obezbjediti namještaj, pa tek onda graditi nove objekte, a kada ona nije pristala na te radove koje je majka predlagala, da je majka tražila od nje da joj vrati nekretnine koje joj je poklonila, te vršila pritisak da ona dođe iz Nj. u septembru 2023. godine da joj vrati nekretnine poklonjene sa navodom da je napravila grešku prilikom poklona njoj istih nekretnina, a iz razloga što ona nije htjela da da novac za nove radove. Da je ona u septembru 2023 godine došla, pokušavala razgovarati sa majkom, ali je majka i dalje inzistirala samo da joj vrati poklonjenu imovinu, da je nakon što se vratila u Nj. pokušavala komunicirati sa majkom putem telefona, ali nije mogla uspostaviti komunikaciju odnosno na kućni telefonski broj nitko se nije javljao a da je na aplikaciji Whats up njen broj bio blokiran. Da je situacija u pogledu  komunikacije sa majkom identična i danas, u smislu da nema nikakve komunikacije. Da ona nikada nije bila gruba prema majci, nije se svađala sa istom a niti je dolazilo do fizičkih sukoba između njih dvije. Da se trenutačno zbog ovakve situacije između majke i nje osjeća tužno i ružno. Da je majci iz Nj. novac slala putem Western Uniona. Da su listinzi koji su uloženi za 2022. i 2023. godinu kao dokaz u spisu, dokaz da je ona slala majci novac na taj način, s tim što napominje da je i kada je dolazila majci lično davala novac. Da je u firmi Sejdić u Odžaku vršila lično plaćanje u gotovini stolarije koja je ugrađena u taj objekat koji joj je majka poklonila. Da je pored novca za otplatu kredita koji je majka digla prvobitno radi popravljanja nekretnine i novca za građevinske radove slala određeni dio novca i za lične majčine potrebe. Da ona trenutačno nema nikakvog pristupa majci, niti komunikacije.

        Sud je poklonio vjeru dijelu iskaza tužiteljice kada je iskazivala o darovanju nekretnine kćerki (isto proizilazi i iz materijanih dokaza), zatim da je došlo do poremećaja odnosa i prekida svake komunikacije između nje i tužiteljice, a što proizilazi iz iskaza tužene, te svjedoka Z.L. i E.L.

      Sud je poklonio vjeru iskazu tužene u bitnome, obzirom da je isti u saglasnosti i sa provedenim materijalnim dokazima, te djelimično sa iskazom tužiteljice ( u pogledu zaključenja ugovora, te prekidu međusobne komunikacije).

        Sud je poklonio vjeru iskazu svjedoka E.L. i Z.L. u bitnome, o odnosima majke i sestre i poremećaju istih, s tim su ovi svjedoci potvrdili da nisu nikada prisustvovali bilo kakvim međusobnim odnosima između majke i sestre, te da sva saznanja o istom crpe iz onoga što im je majka prenijela.

        Odredbe člana 133. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima o raskidu ugovora zbog promijenjenih okolnosti (Službeni list SFRJ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te Službeni list RBiH br. 2/92, 13/93 i 13/94-) na koje se poziva tužitelj kao pravni osnov za raskid predmetnog ugovora o darovanju nisu primjenjive na konkretnu pravnu situaciju, obzirom da se ne radi o dvostrano obveznom ugovoru. Naime, odredbe o raskidu ugovora ili izmjeni ugovora zbog promijenjenih okolnosti, primjenjuju se kod dvostrano obaveznih naplatnih ugovora pa se stoga ne primjenjuju na ugovor o darovanju (Stav Vrhovnog suda Hrvatske, broj: Rev-2154/86od 05.05.1987 godine-Pregled sudske prakse , broj 36/59-35, Informator, broj 3572 Hrvatska pravna revija, broj 2004/8, strana 15).

        Ugovor o darovanju nije regulisan Zakonom o obligacionim odnosima, pa se u ovom slučaju imaju primijeniti pravila OGZ-a koji u paragrafima 938 do 956 reguliše ugovor o darovanju. Shodno navedenim pravnim pravilima ugovor o darovanju je formalan, dobročin i u pravilu jednostrano obavezan ugovor.

         Shodno paragrafu 948. Opšteg građanskog zakonika, za uspjeh u parnici radi opoziva ugovora o darovanju, zbog neblagodarnosti  (iz kog razloga je predmetna tužba podnesena) tužiteljica je u obavezi da dokaže da je tužena kao daroprimac iskazala prema njoj kao darodavcu takvu neblagodarnost koja se identifikuje sa obilježjima krivičnog djela kojim se povređuje tijelo ili vrijeđa poštenje, sloboda ili imovina darodavca, pa da se darodavac osjeća ponižen i uvrijeđen.

         Neblagodarnost da bi bila razlogom raskida ugovora o darovanju mora da bude kvalifikovana, a postojanje kvalifikovanog stepena neblagodarnosti u svakom konkretnom slučaju se posebno utvrđuje imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, pravila morala i dobrih običaja, kao i shvatanjima određen sredine. Da bi postojala gruba neblagodarnost, nije nužno da ona bude ispoljena u vidu teškog ugrožavanja života i tijela darodavca, nit da podrzumijeva fizičku silu daroprimca prema darodavcu, nego ona može postojati i kod drugih ponašanja daroprimca koja bi se mogla podvesti pod ovaj standard, dok s druge strane, ne bi se svaka moralna greška daroprimca, te postojanje porodičnih nesuglasica i neslaganja, imale karakter ovog oblika neblagodarnosti.

        Prije svega sud cijeni da činjenica da je tužena  potpuno usvojena od strane njemačke porodice (radi ostanka tužene u Nj.), nema uticaja na utvrđenja suda bitna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, imajući u vidu da je nesporno da tužena iako formalno usvojena vezu sa svojom biološkom majkom nikada nije prekinula, da je i u samom ugovoru o darovanju navedeno da tužiteljica poklanja predmetnu nekretninu svojoj kćerki koju tužena prihvata od svoje majke, da je tužena učestvovala kao nasljednik u ostavinskom postupku iza svog biološkog oca (supruga tužiteljice), te da su prilikom i davanja iskaza  tužiteljica i tužena navele da je tužiteljica kao majka zaključila ugovor o darovanju sa tuženom kao kćerkom.

       Za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu nužno je utvrditi iz kojih pobuda je darodavac poklonio svoju imovinu daroprimcu, šta je darodavac očekivao od daroprimca poklanjajući mu svoju imovinu, stanje odnosa između stranaka prije, u vrijeme i nakon zaključenja ugovora, kao i razloge zbog kojih je došlo do poremećaja odnosa.

        Ugovorom o darovanju nije ugovoreno  da će daroprimac slati novac darodavcu niti brinuti se o njoj, zbog čega se ne može zaključiti da je to bio motiv za njegovo zaključenje, imajući u vidu da tužiteljica ima penziju koju redovno prima, te još dva sina koji joj prema iskazu tužiteljice i istih svjedoka šalju novac. Tužena je pojasnila da joj je majka ugovorom darovala predmetnu nekretninu kada je raspoređivala svoju imovinu za života na nasljednike, s tim što je napomenula da je to imovina koja je ostala iza njenog oca, a ona svoj dio nasljedstva ustupila majci.

         Sud cijeni da se tužiteljica ne nalazi u teškom materijalnom stanju, odnosno da nema nužnih sredstava za život, jer redovno mjesečno prima penziju, te joj sinovi daju novac, a koji joj je iznos prema njenoj izjavi dovoljan za izdržavanje.

        Iz priloženih listinga za 2022. godinu, 2023. godinu, te transfera obavljenog na dan 15.12.2021. godine koji je tužena priložila kao dokaz proizilazi da su na ime tužiteljice doznačavana novčana sredstva i prije, a i nakon zaključenja ugovora ( ni tužiteljica ne spori da joj je tužena slala novac, s tim što navodi da su ista doznačavana samo za plaćanje građevinskih radova na darovanoj nekretnini), a tužena i da je dio novca slala majci za lične potrebe, zbog čega sud cijeni da je tužena pored novca za građevinske radove dio novca slala tužiteljici za lične potrebe, imajući u vidu da su novčana sredstva putem Western Uniona doznačavana i prije zaključenja predmetnog ugovora o darovanju. Također i sama tužiteljica je potvrdila da joj je tužena nakon zaključenja predmetnog ugovora donosila darove u vidu odjeće, pa sud cijeni da nisu tačni navodi tužiteljice da ni na koji način tužena nije brinula o njoj nakon zaključenja ugovora.

          Nesporno da su odnosi između tužiteljice i tužene  prije i u vrijeme zaključenja predmetno ugovora bili dobri (inače ne bi došlo do zaključenja dobročinog ugovora između njih), da su i nakon zaključenja istog određeno vrijeme bili dobri, jer su i tužiteljica i tužena potvrdile da je tužena tužiteljici slala novac za plaćanje građevinskih radova na predmetnoj poklonjenoj  nekretnini, te da je nakon izvjesnog vremena zbog neslaganja oko daljnjih građevinskih radova na poklonjenoj nekretnini (prema iskazu tužene) došlo do poremećaja međusobnih odnosa u septembru 2023. godine, pa i do potpunog prekida komunikacije između istih, a iz priloženih listinga i prozilazi da su 22.09.2023. godine posljednji put doznačena novčana sredstva na ime tužene putem Western Uniona. Iz iskaza tužene proizilazi da je ona i nakon toga pokušavala komunicirati sa tužiteljicom kao majkom putem telefona, ali da joj se na kućni telefonski broj niko ne javlja, a da je na aplikaciji Whats up njen broj blokiran, te da se ona zbog toga osjeća ružno i tužno. I svjedoci E.L. i Z.L. su potvrdili da nemaju nikakvu komunikaciju sa tuženom kao sestrom. Također i tužiteljica i tužena, te saslušani svjedoci su potvrdili da tužena nikada nije bila nasilna prema tužiteljici.

         Cijeneći prethodno navedene utvrđene činjenice, sud cijeni da u konkretnom slučaju nije dokazana gruba neblagodarnost daroprimca (tužene) prema darodavcu (tužiteljici), što bi bio osnov za raskid ugovora o poklonu.

        Nesumnjivo da se od tužene kao kćerke prema vrjednosnim mjerilima sredine i nezavisno od zaključenog ugovora očekuje da u okviru svojih mogućnosti brine o tužiteljici kao majci, iako takva obaveza kao što je prethodno obrazloženo nije posebno predviđena ugovorom o darovanju.

         Nesumnjivo da su odnosi međi strankama poremećeni, koji se poremećaj manifestuje izostankom potpune međusobne komunikacije (iako je tužena pokušavala ponovno ostvariti kontakt sa majkom), što svakako nije uobičajen odnos majke i kćerke, kojoj bi kćerka trebala iskazivati poštovanje uopšte, a pogotovo majci darodavcu. Međutim, sud cijeni da se ponašanje tužene ne može okarakterisati kao ponašanje koje zadovoljava standard grube neblagodarnosti smislu paragrafa 948 OGZ, koja bi opravdala raskid ugovora o darovanju.

      Subjektivna osjećanja tužiteljice da je tužena kao darodavac iznevjerila njena očekivanja, kao i poremećaj odnosa u porodici, nemaju karakter grube neblagodarnosti, kao razloga za opoziv ugovora o darovanju.

      Sud cijeni da tužiteljica nije dokazala navode o omalovažavanju od strane tužene, a niti da je motiv iste o zaključenju ugovora o darovanju bilo koristoljublje, imajući u vidu da se radi o dobročinom ugovoru,  sa obavezom samo na strani darodavatelja (tužiteljice).

         Imajući u vidu prethodno navedeno, sud je odlučio kao u stavu I izreke presude.

            Odluka suda o troškovima ovog postupka temelji se na odredbama čl. 386. st. 1.  ZPP-a imajući u vidu ukupnu vrijednost spora u iznosu od 2.000,00 KM.

              Troškovi tužene se odnose na nagradu za sastav odgovora na tužbu po punomoćniku  iznos od 240,00 KM shodno članu 13. stav 1. tačka a) u vezi sa članom 12. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Službene novine FBiH broj 22/04), nagrada za izgubljeno vrijeme punomoćnika tuženog zbog pristupa na odloženo pripremno ročišta dana 11.03.2025. godine u iznosu od 60,00 KM shodno odredbi čl. 13. st. 6. tač. a), za zastupanje na pripremnom ročištu 21.03.2025. godine iznos od 240,00 KM shodno članu 13. stav 1. tačka b) u vezi sa članom 12. Tarife, za zastupanje na glavnoj raspravi 06.05.2025. godine iznos od 240,00 KM shodno članu 13. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 12.  Tarife, zastupanje na nastavku glavne rasprave 04.07.2025. godine iznos od 448,00 KM, prema odredbi čl. 15. i čl. 17 st.1. tač d) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Službene novine FBiH broj 43/25) što iznosi 1.228,00 KM, te 17% na ime PDV-a shodno članu 29. Tarife a što iznosi 208,76 KM, tako da ukupni troškovi tužene iznose 1.436,76 KM, zbog čega je sud odlučio kao u stavu II izreke rješenja.

           Tuženoj ne pripada pravo troška zastupanja na pripremnom ročištu dana 11.03.2025. godine u punom iznosu obzirom da je odloženo na samom ročištu, pa joj pripada naknada za izgubljeno vrijeme punomoćnika u smislu odredbe čl. 13. st. 6. tač. a) Tarife (25% nagrade).

Pouka o pravnom lijeku:                                                                                  Sudija     

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može

izjaviti žalbu Kantonalnom sudu u Odžaku, u roku                                 Hatidža Kadrić     

od 30 dana od dana prijema prijepisa iste, a putem ovog suda.