BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

BOSANSKO-PODRINJSKI KANTON GORAŽDE

KANTONALNI SUD U GORAŽDU

Broj: 45 0 P 044579 23 Gž

Goražde, 18.07.2023. godine

KANTONALNI SUD U GORAŽDU, u vijeću sastavljenom od sudija: Đajić Tanje, predsjednice vijeća, Bičo Edina i Bjelović Milijane, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. E. iz G., ul. ..., G., zastupanog po punomoćnici Mandić Nadi, advokatici iz Istočnog Sarajeva, protiv tužene JZU Kantonalna bolnica Goražde, zastupane po punomoćniku Muminović Esadu, advokatu iz Goražda, radi poništenja odluke, vrijednost spora 100,00 KM, rješavajući o žalbama tužitelja i tužene izjavljenim na presudu Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 Rs 044579 22 Rs, od 28.04.2023. godine, u  sjednici vijeća  održanoj dana 18.07.2023. godine, donio je

PRESUDU

Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana, dok se žalba tužene djelimično usvaja i presuda Općinskog suda u  Goraždu broj: 45 0 Rs 044579 22 Rs, od 28.04.2023. godine, preinačava na način da se odbija kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim se poništavaju Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između tužene i D. A. za radno mjesto inženjer medicinske radiologije broj 01-3848/22, od 18.08.2022. godine i Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između tužene i B. A. za radno mjesto inženjer medicinske radiologije broj 01-3826/22, od 17.08.2022. godine, te određuje da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok se u preostalom dijelu žalba odbija kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđuje.

Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 Rs 044579 22 Rs, od 28.04.2023. godine, stavom prvim izreke, poništeni su akti tužene i to: Odluka o izboru kandidata za prijem u radni odnos na neodređeno vrijeme za radno mjesto broj 5. inženjer medicinske radiologije - 2 izvršioca broj: 01-3403/22, od 22.7.2022 godine, Odluka Upravnog odbora kojim se odbija  prigovor G. E. kao neosnovan broj: 01-3790/22, od 15.8.2022. godine, Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između tužene i A. D. na radno mjesto inženjer medicinske radiologije broj 01-3848/22, od 18.8.2022. godine i Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između tužene i A. B. na radno mjesto inženjer medicinske radiologije broj 01-3826/22, od 17.8.2022. godine, kao nezakoniti.

Stavom drugim izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženoj da u ponovljenom zakonitom postupku, za prijem u radni odnos na neodređeno vrijeme za radno mjesto broj 5. inženjer medicinske radiologije na osnovu dostavljene dokumentacije kandidata koji ispunjavaju sve uslove Javnog oglasa broj 01-1733/22, od 15.4.2022. godine, objavljen 18.4.2022 godine, pravilno i zakonito provede proceduru bodovanja kandidata i na osnovu zakonito provedene konkursne /oglasne procedure bodovanja primi kandidata u radni odnos na neodređeno vrijeme za radno mjesto 5. inženjer medicinske radiologije - 2 izvršioca, u roku od 15 (petnaest) dana. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.601,00 KM.

Tužitelj je putem punomoćnice blagovremeno izjavio žalbu na presudu kojom odluku pobija u stavu drugom izreke, zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede člana 6.1. i 3. Evropske konvencije o osnovnim ljudskim pravima i slobodama. Predlaže da ovaj sud žalbu uvaži, prvostepenu presudu preinači na način da tužbeni zahtjev u cijelosti usvoji i obaveže tuženu da tužitelju nadoknadi troškove žalbenog postupka.

Tužena je putem punomoćnika blagovremeno izjavila žalbu na presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Predlaže da ovaj sud žalbu uvaži, prvostepenu presudu preinači na način da tužbeni zahtjev u cijelosti odbije i obaveže tužitelja da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u cijelosti.

Tužitelj je putem punomoćnice blagovremeno dostavio odgovor na žalbu u kojem ističe da su žalbeni navodi tužene nerazumljivi i neosnovani, zbog čega predlaže da ovaj sud žalbu odbije kao neosnovanu.

Pošto je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku (Službene novine Federacije BiH, broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) drugostepeni sud je zaključio slijedeće:

Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tužene djelimično osnovana.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se ponište kao nezakonite odluka tužene o izboru kandidata za radno mjesto broj 5. inženjer medicinske radiologije – 2 izvršioca, odluka Upravnog odbora kojom se odbija prigovor koji je izjavio na odluku o izboru kandidata, kao i da se ponište ugovori o radu koje je tužena po osnovu navedenih odluka zaključila sa izabranim kandidatima. Predmet spora je i zahtjev tužitelja da se naloži tuženoj da u ponovljenom postupku izvrši izbor kandidata na navedeno radno mjesto na osnovu dostavljene dokumentacije kandidata po osnovu konkursa objavljenog dana 18.04.2022. godine, uz obavezu naknade troškova parničnog postupka.

Prvostepeni sud je prilikom odlučivanja o tužbi primijenio odredbe iz člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, odredbe člana 8., 10. i 20a. Zakona o radu F BiH (Službene novine F BiH, broj: 1/16 i 89/18), odredbe člana 2., 3., 13. i 15. Zakona o zabrani diskriminacije (Službeni glasnik BiH, broj: 59/09 i 66/16), odredbe člana 1., 74. Zakona o upravnom postupku (Službene novine F BiH, broj: 2/98, 48/99 i 61/22), odredbe člana 1. Zakona o ustanovama, tj. Uredbe sa zakonskom snagom o ustanovama, koja je Zakonom o potvrđivanju Uredbi sa zakonskom snagom od 09.06.1994. godine postala Zakon (Službeni list RBiH, broj: 6/92, 8/93 i 13/94), odredbe člana 8., 9., 11., 12., 13., 14., 15. i 17. Uredbe o postupku prijema u radni odnos i odredbe člana 3., 6., 7., 8., 9., 11. i 14. Poslovnika o radu Komisije.

Sud je našao nespornim da je tužba podnesena blagovremeno, da tužitelj nije učinio vjerovatnim da je u postupku provođenja konkursne procedure došlo do diskriminacije po političkoj osnovi, zbog čega nije došlo do prebacivanja tereta dokazivanja o nepostojanju diskriminacije na tuženu. Sud nije prihvatio prigovor tužitelja da mu poziv za pismeno testiranje nije dostavljen u roku propisanom odredbama iz člana 12. stav 6. Uredbe o postupku prijema u radni odnos, obzirom da nije proveo dokaze u vezi sa činjenicom kada mu je poziv i uručen. Sud je našao da tužena nije postupila suprotno sa uslovima propisanim Javnim oglasom kada je tražila naknadno dostavljanje dokumentacije od kandidata, obzirom da nije propisano da se naknadno dostavljena dokumentacije neće uzimati u razmatranje. Sud je odbio i prigovor tužitelja da je tužena morala da mu dostavi rang listu kandidata uz Odluku o izboru kandidata, obzirom da takva obaveza nije propisana Poslovnikom ili Uredbom. Sud nije našao opravdanim prigovor tužitelja da je u javnosti postojala informacija da će na radno mjesto biti primljeni kandidati koji su i primljeni, smatrajući da sloboda govora i izražavanja mišljenja o konkursnoj proceduri nije nikome uskraćena. Sud je odbio i prigovor da kandidat pod rednim brojem 2. nema potrebni radni staž od 1 godine za radno mjesto inženjer medicinske radiologije, obzirom da je javnim konkursom traženo radno iskustvo od 1 godine koje je navedeni kandidat dokazao potvrdom JZU Kantonalna bolnica Goražde broj: 01-1752/22, od 18.04.2022. godine. Sud je našao da isti kandidat nije bio istovremeno angažovan kod poslodavca Gradonačelnik – Izvršni organ Grada Goražde i evidentiran na evidenciji nezaposlenih lica u periodu od 15.09.2015. godine do 15.12.2015. godine. Sud je odbio prigovor koji je tužitelj iznio u odnosu na sastav komisije za prijem nalazeći da je ista bila sastavljena u skladu sa odredbama iz člana 9. stav 2. Uredbe o postupku prijema u radni odnos, obzirom da su isti činila tri člana koja imaju VSS, što odgovara radnom mjestu na koje se prijavio tužitelj. Sud je našao da članovi komisije imaju diskreciono pravo, a na osnovu odredaba iz člana 8. Poslovnika, da ocjenjuju kandidate po odredbama Poslovnika, pri čemu se korištenje navedenim pravom ne može smatrati diskriminatorskim postupanjem članova Komisije po političkoj osnovi, odnosno da je komisija postupala u skladu sa ovlaštenjem iz člana 11. Zakona o radu.

Sud je našao da je Komisija za prijem povrijedila odredbe iz člana 11. Poslovnika o radu Komisije jer je sačinila samo Izvještaj o radu od 22.07.2022. godine, dok nije sačinila konačnu bodovnu – rang listu. Pored ovoga, sud je našao da Komisija nije vodila zapisnike o provedenim radnjama u skladu sa odredbama iz člana 3. stav 6. Poslovnika, čime je počinila povredu odredaba iz člana 20a. stav 1. i 4. Zakona o radu, zbog čega smatra da se radi o nezakonitim radnjama. Sud je stava da se zapisnikom ne može smatrati Izvještaj Komisije od 22.07.2022. godine, obzirom da isti ne sadrži sve elemente propisane odredbama iz člana 74. ZUP-a, a koji Zakon se u konkursnoj proceduri primjenjuje shodno odredbama iz člana 1. stav 3. ZUP-a, a u vezi sa odredbama iz člana 1. stav 1. Zakona o ustanovama. Sud je našao da je nejasno kako je član komisije E. C. I. mogao usvojiti Poslovnik o radu Komisije dana 15.04.2022. godine, odnosno potpisati Izvještaj o radu komisije od 22.07.2022. godine u kojem je navedeno da je Komisija otvorila i provjerila blagovremenost, potpunost i urednost prijava kandidata dana 05.06.2022. godine, obzirom da je isti imenovan u Komisiju tek 13.07.2022. godine kao zamjena za prethodno imenovanog člana Komisije.

Sud je našao da se zbog nedostatka zapisnika ne može utvrditi kako su članovi komisije glasali po pojedinim pitanjima, odnosno da li su uopšte zasjedali u punom sastavu, a što su bili dužni na osnovu odredaba iz člana 3. stav 5. Poslovnika, kao i na koji način su odabrana pitanja i teme za pismeni i usmeni test, prema odredbi člana 9. stav 2. Poslovnika, smatrajući da je vođenje zapisnika posebno bilo važno u situaciji kada se u toku konkursne procedure promijeni jedan član komisije, odnosno kako bi se dokazalo na koji način su kandidati stavljeni u jednak položaj u situaciji kada je jedan od njih imao zdravstvene probleme. Sud je našao da Komisija nije izabrala posebne teme za razgovor u skladu sa članom 9. stav 2. Poslovnika, obzirom da su na usmenom razgovoru postavljana ista pitanja koja su bila na pismenom dijelu testa. Sud je zaključio da je izostankom pismenih zapisnika konkursna procedura provedena suprotno načelu javnosti, određenom članom 9. stav 6. Poslovnika, obzirom da je odredbama iz člana 3. stav 6. poslovnika propisano da su zapisnici javni.

Sud je našao da u odluci Upravnog odbora o prigovoru tužitelja nisu dati adekvatni odgovori na prigovore kojima se ukazuje da kandidat rangiran na mjestu 2. Odluke o izboru kandidata nema potrebni radni staž, da ne posjeduje radno iskustvo na poslovima struke i da na dan intervjua nije mogao govoriti, odnosno da Javni oglas ne sadrži elemente pripisane odredbom člana 7. stav 1. tačka d. i f. Uredbe, čime je povrijeđeno pravo tužitelja na obrazloženu odluku, obzirom da je istu donijela ustanova koja vrši javna ovlaštenja. Sud je našao da su ugovori o radu koji se napadaju tužbom zaključeni nakon nezakonito i nepravilno provedene konkursne procedure, zbog čega nisu mogli biti ni zaključeni prema odredbi iz člana 20a. stav 1. i 4. Zakona o radu, zbog čega je našao da su isti nezakoniti. Sud nalazi da Odluka o izboru kandidata nije pravosnažna jer je u toku parnični postupak protiv iste, odnosno da je ista samo konačna, zbog čega smatra da su ugovori o radu zaključeni protivno odredbi iz člana 14. Poslovnika o radu Komisije prema kojoj se ugovor o radu zaključuje tek nakon konačnosti i pravosnažnosti odluke o izboru kandidata. Sud je našao da tužbom nije traženo poništenje Javnog konkursa zbog čega nije razmatrao navode tužbe koji se odnose na zakonitost Javnog konkursa, dok se zakonitost Poslovnika o radu komisije kao opšteg pravnog akta ne može isticati u parničnom postupku, odnosno da ista može biti samo predmet nekog drugog postupka, zbog čega je usvojio dio tužbenog zahtjeva iz razloga nezakonitosti konkursne procedure, Odluke o izboru kandidata, Odluke Upravnog odbora, kao i zaključenih ugovora o radu, a na osnovu EKLJP, ZUP-a, Uredbe o postupku prijema u radni odnos, Poslovnika o radu Komisije, a sve u vezi sa članom 20a. stav 1. i 4. Zakona o radu.

Sud je odbio tužbeni zahtjev kojim se nalaže da se izvrši ponovni izbor kandidata na osnovu izvršenih prijava, nalazeći da je diskreciono pravo poslodavca da odluči da li će poništiti Javni oglas, a na osnovu odredbe iz člana 16. Uredbe o postupku prijema u radni odnos. Odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu odredaba iz člana 383., 386. i 387. Zakona o parničnom postupku, nalazeći da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku, odnosno opravdanim zahtjev tužitelja za naknadu troškova odsustva iz kancelarije i troškova prevoza, obzirom da je tužitelj dokazao da nije mogao angažovati advokata koji ima sjedište u mjestu sjedišta suda.

Žalbeni razlozi tužitelja i tužene usmjereni na povredu odredaba parničnog postupka nisu ostvareni, obzirom da prema stanju u spisu ni u postupku kod prvostepenog suda koji je prethodio donošenju pobijane presude, kao ni u samoj presudi nije bilo i nema nedostataka iz člana 209. stav 2. tačka 2), 3), 8), 9), 12) i 13) Zakona o parničnom postupku, a na koje nedostatke drugostepeni sud saglasno odredbi iz člana 221. Zakona o parničnom postupku, pazi po službenoj dužnosti, znači da žalbeni razlozi povrede odredaba parničnog postupka nisu ostvareni. U obrazloženju presude dati su potpuni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih je vidljivo zašto je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u dijelu koji se pobija žalbom, odnosno zašto je tužbeni zahtjev u ostalom dijelu usvojen. Prvostepeni sud je naveo kojim se razlozima rukovodio, odnosno koje činjenice i okolnosti je uzeo u obzir prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Pri tome je sve provedene dokaze cijenio na način propisan odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku, a što proizlazi iz analize provedenih dokaza, jer dati razlozi imaju svoju činjeničnu i pravnu osnovu u provedenim dokazima i stanju predmetnog spisa, tako da nije osnovan žalbeni prigovor povrede odredaba iz člana 191. ZPP-a, pri čemu se tužitelj neosnovano poziva na povredu prava na pravično suđenje zagarantovano članom 6. stav 3. EKLJP. 

Ovaj sud ukazuje na stav Vrhovnog suda Federacije BiH izražen u revizijskoj odluci broj: 070-0-Rev-08-000501, od 30.06.2009. godine, kojim je utvrđeno da se intervencija suda u postupcima raspisivanja javnog konkursa sastoji i iscrpljuje samo u tome da utvrdi da li je konkurs objavljen na zakonit način, odnosno da li je izbor izvršen po propisanom postupku i od strane nadležnog organa, te da li izabrani kandidat ispunjava objavljene uslove iz konkursa, koji moraju odgovarati općem aktu na osnovu kojeg je raspisan. Samo Konkursna komisija, odnosno rukovodilac Javne ustanove, ima isključivu nadležnost da nakon objavljenog konkursa i provedenog izbora vrši ili ne vrši izbor nekog od prijavljenih kandidata, odnosno odlučuje kako će se postupiti. Učesnik konkursa ne može tražiti nalaganje da se upravo izvrši njegov izbor, niti da se izbor uopšte provede, obzirom da je odredbama iz člana 13. stav 4. Uredbe o postupku prijema u radni odnos u zavodima, agencijama, direkcijama i upravnim organizacijama, pravnim osobama s javnim ovlaštenjima na teritoriji kantona, grada ili općine u javnim ustanovama i javnim preduzećima čiji su osnivači kanton, grad ili općine, te u privrednim društvima u kojima kanton, grad ili općina učestvuju sa više od 50% ukupnog kapitala (u daljem tekstu Uredba) propisano da je poslodavac dužan u roku od osam dana od dana dostavljanja izvještaja i spiska donijeti odluku o prijemu u radni odnos prvog kandidata sa spiska.

Odredbama iz člana 13. stav 7. Uredbe o prijemu propisano je da će poslodavac sa prvim kandidatom sa spiska iz stava 4. istog člana zaključiti ugovor o radu najkasnije u roku od osam dana od dana konačnosti odluke iz istog stava, a koja postaje konačna istekom roka iz člana 15. stav 1. Uredbe ili donošenjem odluke iz člana 15. stav 3. Uredbe. Odredbama iz člana 15. stav 1. Uredbe propisano je da kandidat koji je nezadovoljan odlukom iz člana 13. stav 4. Uredbe može izjaviti prigovor poslodavcu u roku od osam dana, a o kojem odlučuje poslodavac, odnosno organ koji je nadležan za odlučivanje o prigovorima radnika iz radnih odnosa. Odredbama iz člana 15. stav 3. i 4. Uredbe propisano je da je organ koji rješava po prigovoru o istom dužan riješiti u roku od 15 dana, te da je odluka koju donese navedeni organ konačna i protiv iste se može podnijeti tužba nadležnom sudu u roku od 30 dana. Suprotno zaključku prvostepenog suda, iz navedenog proizlazi da je poslodavac dužan zaključiti ugovor o radu sa izabranim kandidatima odmah nakon što odluka postane konačna, a ne tek po pravosnažnosti odluke pobijane u eventualnom sudskom postupku, zbog čega odluka o prijemu može biti predmet pobijanja od strane učesnika konkursa ali isti ne mogu pobijati ugovor o radu koji zaključi primljeni kandidat sa poslodavcem.

Stoga sud u slučaju pravomoćnog poništenja odluke o izboru određenog kandidata za obavljanje određenih poslova iz razloga što konkurs nije proveden u skladu sa zakonom ne može dirati u već stečena prava iz zasnovanog radnog odnosa izabranog kandidata do dana pravosnažnosti odluke o njenom poništenju. Navedenim danom prestaje zakonita osnova za postojanje radnog odnosa, bez mogućnosti djelovanja unatrag, pri čemu se navedeno pitanje može riješiti samo između izabranog kandidata koji je zasnovao radni odnos i njegovog poslodavca. Kako ostali učesnici konkursa nisu sudionici materijalno pravnog odnosa kojim je zasnovan ugovor o radu, samim tim ne mogu ni tražiti poništenje ugovora o radu kojim je zasnovan radni odnos, obzirom da se sva prava učesnika u konkursu završavaju isticanjem zahtjeva za poništenje odluke o izboru određenog kandidata po raspisanom javnom konkursu, zbog čega ne mogu tražiti poništenje ugovora o radu koje su zaključili izabrani kandidati, a koji i nisu učestvovali u parničnom postupku jer nisu bili obuhvaćeni tužbom tužitelja, odnosno čija pasivna legitimacija u tužbi je izostala.

Budući da se u ovom sporu sud ispituje zakonitost odluke o izboru kandidata za prijem u radni odnos po navedenom javnom oglasu, odluke kojom je odlučeno o prigovoru tužitelja na odluku o prijemu u radni odnos, kao i poništenju ugovora o radu zaključenih na osnovu navedenih odluka, to je ispravan zaključak prvostepenog suda da nije mogao odlučivati o zahtjevu za ponavljanje postupka za prijem na neodređeno vrijeme za radno mjesto broj 5. inženjer medicinske radiologije na osnovu dostavljene dokumentacije kandidata po javnom oglasu broj: 01-1733/22, od 15.04.2022. godine, odnosno naložiti tuženom da ponovo provede proceduru bodovanja i izvrši prijem kandidata u roku od 15 dana. Naime, to nije pravo suda, nego poslodavca koji je isključivo ovlašten provoditi konkursnu proceduru i odlučiti o izboru, zbog čega bi sud suprotnim postupanjem neovlašteno uzurpirao prava tuženog kao poslodavca. Stoga se neosnovano tužitelj poziva na povredu odredaba parničnog postupka i povredu prava na pravično suđenje iz EKLJP, obzirom da je sud u obrazloženju presude jasno naveo da je, odredbama iz člana 16. Uredbe, propisano isključivo ovlaštenje tužene da odlučuje o poništenju Javnog oglasa, odnosno da je diskreciono pravo tužene da odlučuje o prijemu u radni odnos kandidata koji su se prijavili na javni oglas. Stoga je žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i presudu prvostepenog suda u pobijanom dijelu potvrditi.

Iz ranije iznesenog proizlazi da je žalba tužene koja je usmjerena na dio izreke kojom se poništavaju ugovori o radu koje je tužena zaključila sa izabranim kandidatima osnovana, obzirom da sud nije ovlašten da poništi ugovor o radu koji proizvodi pravno dejstvo do pravosnažnosti odluke suda, odnosno da poništi ugovor u postupku u kojem stranka koja je zaključila ugovor nije učestvovala, zbog čega je žalbu tužene u navedenom dijelu valjalo uvažiti i preinačiti presudu na način da se tužbeni zahtjev za poništenje ugovora o radu odbija kao neosnovan.

Neosnovan je prigovor tužene o neblagovremenosti žalbe u smislu primjene odredaba iz člana 12. Zakona o radu, pri čemu je pogrešan zaključak tužene da je tužitelj propustio zakonom propisani rok za podnošenje tužbe u slučaju diskriminacije od 30 dana, obzirom da se tužitelj i nije obraćao tuženoj sa zahtjevom za zaštitu prava, o kojem je tužena trebala riješiti u roku od 15 dana. Naime, neophodno je napomenuti da se u konkretnom sporu ne radi o radnom sporu, obzirom da tužitelj nije bio u radnom odnosu kod tužene, pa samim tim i spor koji je nastao ne može biti radni spor. Nadalje, tužitelj je tužbu podnio u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke Upravnog odbora kojom je odlučeno o njegovom prigovoru na odluku o izboru kandidata, a u skladu sa odredbama iz člana 15. stav 3. Uredbe, zbog čega je tužba blagovremena.

Neosnovani su žalbeni navodi tužene vezani za preciziranje vrste diskriminacije na koju se poziva tužitelj, obzirom da je sud u cijelosti odbio navode tužbe kojima se ukazuje na diskriminaciju, zbog čega ne postoji pravni interes za odlučivanje u vezi sa istim navodima, obzirom da sud nije našao da postoje uvjeti za prebacivanje tereta dokazivanja o nepostojanju diskriminacije na stranu tužene.

Nesporno je da je komisija utvrdila da kandidat B. A. ispunjava uslove radnog iskustva, a što je dokazano javnom ispravom koju je izdala tužena, a čija istinitost i tačnost nije osporena, zbog čega proizlazi da je ono što je u njoj sadržano i tačno. Stoga je ispravan zaključak suda da navedeni kandidat ispunjava uslove za radno mjesto na koje se prijavio, obzirom da je javnim oglasom kao uslov za obavljanje poslova radnog mjesta propisao radno iskustvo od 1 godine na istim poslovima, a ne radni staž.

Nesporno je da poslodavac ima diskreciono pravo poslodavca da u postupku utvrđivanja sposobnosti kandidata za obavljanje poslova radnog mjesta za koje su se kandidati prijavili vrši njihovo bodovanje, te da se isto vrši od strane komisije koja je imenovana od strane tužene. Stoga sud ne može procjenjivati na koji način su članovi komisije vršili bodovanje na osnovu usmenog razgovora sa kandidatima, obzirom da je to diskreciono pravo članova komisije, pa samim tim ne može utvrđivati zašto je tužitelj ocijenjen brojem bodova koji mu je i dodijeljen.  

Na osnovu provedenih dokaza na sjednici vijeća drugostepeni sud je činjenično stanje vezano za zakonitost procedure prijema kandidata djelimično utvrdio drugačije od onoga kako je to ocijenio prvostepeni sud. Naime, iz provedenih dokaza proizilazi da je Komisija za prijem sačinila Izvještaj o radu od 22.07.2022. godine u kojem na kraju utvrđena i rang lista kandidata za radno mjesto broj 5. inženjer medicinske radiologije sa tačno navedenim ukupno ostvarenim bodovima za sve kandidate. Stoga je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je Komisija protivno odredbama iz člana 11. Poslovnika sačinila samo izvještaj bez konačne bodovne rang liste. Činjenica da Komisija nije uradila posebnu rang listu kao prilog izvještaju nikako se ne može smatrati propustom takve vrste da bi isti provedenu proceduru činio nezakonitom, obzirom da je direktor kao ovlašteno lice na osnovu navedene rang liste mogao izvršiti izbor najbolje rangiranih kandidata, zbog čega nedostatak postojanje posebne liste kao priloga izvještaja nikako ne može uticati na zakonitost odluke o izboru najboljeg kandidata.

Pored ovoga, neosnovan je zaključak prvostepenog suda da je procedura nezakonita obzirom da je jedan član komisije imenovan tek 13.07.2022. godine, odnosno da nije zakonit rad Komisije obzirom da isti član nije mogao potpisati izvještaj u kojem je navedeno da je Komisija otvorila i provjerila blagovremenost i kompletnost prijava dana 05.06.2022. godine, niti da je isti član mogao usvojiti Poslovnik o radu Komisije. Nesporno je da je direktor tužene imenovao E. C. I. kao člana komisije koji je zamijenio ranije imenovanog člana Komisije koji je upućen na specijalizaciju i nije mogao učestvovati u radu Komisije. Naime, odredbama iz člana 3. stav 4. Poslovnika propisano je da svi članovi Komisije moraju biti prisutni pismenom i usmenom testiranju radi bodovanja kandidata, iz čega proizlazi da Komisija u svim drugim slučajevima može postupati kada je prisutna većina članova. Potpuno je neprihvatljivo mišljenje prvostepenog suda da je zamjenski član Komisije postupao nezakonito jer nije učestvovao u usvajanju Poslovnika, obzirom da je isti imenovan od ovlaštene osobe, pri čemu je bio zamjena članu Komisije koji je opravdano spriječen da učestvuje u daljem radu Komisije, te kako je novoizabrani član Komisije učestvovao u pismenom i usmenom testiranju kandidata, to nije bilo nezakonitog postupanja u smislu sastava Komisije.

Iz provedenih dokaza proizlazi da Komisija nije sačinila zapisnik o svom radu prilikom poduzimanja pojedinih radnji u toku konkursne procedure, odnosno da nije postupala u skladu sa odredbama iz člana 3. stav 6. Poslovnika, kojim je propisano da Komisija vodi Zapisnik koji je javan, koji čini sastavnu dokumentaciju Komisije i koji potpisuju svi članovi komisije. Ispravno prvostepeni sud tumači da u odsustvu zapisnika nije moguće utvrditi da li je komisija zasjedala u punom sastavu u fazama u kojima je to bila obavezna, odnosno kako je postupala prilikom promjene člana Komisije. Stoga je ispravan zaključak suda da Izvještaj, koji je Komisija dužna dostaviti nakon završene procedure, ne može zamijeniti zapisnik na osnovu kojeg se izvještaj i sačinjava. Za ocjenu zakonitosti privedenih konkursnih radnji, u slučaju kada je to propisano od strane organa koji provodi konkursnu proceduru, nepostojanje zapisnika predstavlja nedostatak koji konkursnu proceduru čini nezakonitom. Zapisnik se ne mora sačinjavati doslovnim unošenjem svih radnji ali se u istom moraju navesti sve poduzete radnje kojima se dokazuje postupanje komisije, način utvrđivanja ispunjavanja uslova propisanih javnim oglasom, kao i sve činjenice koje su vezane za način provjeravanja znanja, uključujući i postavljanje identičnih pitanja kandidatima, kao i način utvrđivanja bodova za kandidate, bez diranja u diskreciono pravo članova Komisije da ocjenu kandidata u skladu sa svojim ubjeđenjem, u slučajevima kada ne postoje pitanja za koja su unaprijed ponuđeni odgovori.

Prema ocjeni ovog suda, tužena je u toku konkursne procedure izvršila bodovanje kandidata u skladu sa Poslovnikom, pa je na osnovu člana 7. Poslovnika izvršila i bodovanje kandidata po osnovu vremena provedenog na evidenciji za nezaposlene, pri čemu je bez obrazloženja predvidjela različito bodovanje za lica koja se nalaze na evidenciji nezaposlenih u BPK Goražde u odnosu na lica koja se nalaze na evidenciji drugih kantona. Kako iz javnog oglasa proizilazi da se od kandidata javnim oglasom nije tražila dostava dokaza o vremenu provedenom na evidenciji nezaposlenih, niti kao dokumentacija koju su bili dužni dostaviti svi kandidati, niti kao dokumentacija koja se odnosila na radno mjesto pod brojem 5, to je nejasno na osnovu čega je tužena izvršila bodovanje kandidata po ovom osnovu. Otklanjanje nedostatka koji je počinjen prilikom javnog oglašavanja nije bilo moguće izvršiti od strane Komisije traženjem od kandidata da naknadno dostave dokaze o vremenu provedenom na evidenciji nezaposlenih, obzirom da propust u javnom oglasu ne može otkloniti usmenim ili pismenim zahtjevom Komisije prema kandidatima već isključivo poništenjem ili ispravkom i dopunom javnog oglasa od onoga ko je i objavio oglas. Kako ne postoji niti zapisnik Komisije o poduzetim radnjama, to nije moguće utvrditi ko je donio odluku da se od kandidata traži dopuna konkursne dokumentacije, zbog čega je postupak bodovanja kandidata koji je izvršen na osnovu dokumentacije koja nije tražena javnim oglasnom nije proveden na zakonit način, zbog čega je i odluka o izboru kandidata nezakonita, pa je prvostepeni sud ispravno postupio kada je istu poništio jer postupak prijema nije proveden u skladu sa odredbama iz člana 20a. Zakona o radu. Kako je odluka o izboru kandidata nezakonita, to je samim tim i nezakonita odluka Upravnog odbora tužene kojom je odbijen kao neosnovan prigovor tužitelja na zakonitost odluke o izboru kandidata, zbog čega je prvostepeni sud ispravno postupio kada je istu poništio, pri čemu je ispravno zaključio da u istoj nisu obrazloženi razlozi zbog kojih je odbijen prigovor tužitelja.

Osnovano se žalbom tužene ukazuje da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o troškovima postupka. Naime, nesporno je da tužitelj u parnici nije uspio u cijelosti, obzirom da je sud odbio dio tužbenog zahtjeva za provođenje ponovnog izbora kandidata, zbog čega je sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka morao primijeniti odredbe iz člana 386. stav 2. ZPP-a, odnosno o troškovima postupka odlučiti u skladu sa uspjehom stranaka u postupku. Pored ovoga, po ocjeni ovog suda, tužitelj nije dokazao da nije mogao angažovati advokata koji ima sjedište u mjestu prvostepenog suda, obzirom da o tome nije dostavio bilo kakve dokaze. Sud je prihvatio iskaz tužitelja koji je naveo da nije mogao angažovati advokata sa sjedištem u mjestu suda, a da pri tome nije dostavio dokaz da advokat kojeg je naveo nije mogao prihvatiti zastupanje, a što je mogao uraditi dostavljanjem potvrde advokata ili njegovim svjedočenjem pred sudom. U takvoj situaciji, sud je pogrešno primijenio odredbe iz člana 387. stav 1. ZPP-a kada je našao da su troškovi odsustva iz kancelarije i troškovi prevoza advokata tužitelja koji nema sjedište u mjestu suda opravdani. Takve troškove je dužna snositi stranka obzirom da je izabrala kao punomoćnika koji nema sjedište u mjestu suda, pri čemu treba ukazati na činjenicu da se pravo na izbor advokata u građanskim sporovima ne može poistovjetiti sa pravom na izbor advokata u krivičnim postupcima, u kojima je to pravo zagarantovano.

Odluka o troškovima žalbenog postupka donesena je na osnovu člana 386. stav 2., 387. i 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka, ovaj sud je uzeo u obzir samo troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, kao i uspjeh stranaka u postupku, a u skladu sa članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Stoga je sud odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe obzirom da sa istom nije uspio, dok je tužena sa žalbom uspjela u neznatnom dijelu, zbog čega je sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a u skladu sa ukupnim uspjehom u parnici.

Na osnovu iznesenog, ovaj sud zaključuje da su žalbeni razlozi zbog kojih tužena pobija prvostepenu presudu samo djelimično osnovani, zbog čega je valjalo žalbu djelimično uvažiti i prvostepenu presudu djelimično preinačiti, primjenom odredbe iz člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku Službene novine Federacije BiH, broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), dok je u preostalom dijelu žalbu tužene, kao i žalbu tužitelja, valjalo odbiti i prvostepenu presudu u preostalom dijelu potvrditi na osnovu odredbe iz člana 226. navedenog Zakona.

                                                                                               PREDSJEDNICA  VIJEĆA

                                                                                                            Đajić Tanja