• logo
  • osnovna stranica

    • Kantonalni sud u Goraždu

    Idi na sadržaj
    BosanskiHrvatskiSrpskiСрпскиEnglish


  • Napredna pretraga


  • Napredna pretraga
  • Sudska odluke
  • Građanska i privredna oblast
  • Radno pravo

    • 45 0 Rs 045220 24 Rsž - Odluka

    12.01.2026.

    BOSNA I HERCEGOVINA

    FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

    BOSANSKO-PODRINJSKI KANTON GORAŽDE

    KANTONALNI SUD U GORAŽDU

    Broj: 45 0 Rs 045220 24 Rsž

    Goražde, 13.03.2024. godine

     

    Kantonalni sud u Goraždu, u vijeću sastavljenom od sudija Radije Baltić kao predsjednice vijeća, Tanje Đajić i Edina Biča kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužilaca: 1. B. M., 2. E. P., 3. A. Ć. i 4. E. H. svi iz G.,  koje zastupa punomoćnik Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, ulica Porodice Ribar br.6.  protiv tuženog „TVC“ d.o.o. Goražde koga zastupa punomoćnica Sabina Čelik, advokatica iz Sarajeva, ulica Jelića br.3., radi poništenja otkaza i potraživanja iz radnog odnosa, vrijednost predmeta spora 10.500,00 KM, odlučujući o žalbi tuženog protiv presude Opštinskog suda u Goraždu broj 45 0 Rs 045220 23 Rs od 03.01.2024. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 13.03.2024. godine donio je

     

      P R E S U D U  

     

                Žalba tuženog se uvažava i prvostepena presuda preinačava tako da se odbija tužbeni zahtjev tužilaca koji glasi:

     

    „ I Poništava se kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2022. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava od 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te sa nalaže tuženom da uspostavi radnopravni status tužiteljice B. M. na poslovima radnik mašinske obrade ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 13.01.2023. godine,  sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da tužiteljici B. M. isplati na ime neisplaćenih naknada plata za mjesec novembar 2022. godine iznos od 582,89 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 01.12.2022. godine, pa do isplate, za mjesec decembar 2022. godine iznos od 800,00 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 01.01.2023. godine, pa do isplate, za mjesec januar 2023. godine iznos od 72,74 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 04.01.2023. godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da za tužiteljicu Belmu Mezbur uplati obavezne  doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 03.01.2023. godine,  u iznosu od 518,52 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    II Poništava se kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2022. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava od 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te sa nalaže tuženom da uspostavi radnopravni status tužioca E. P. na poslovima varioca ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 11.11.2022. godine, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da tužiocu E. P. isplati na ime neisplaćenih naknada plata za mjesec novembar 2022. godine iznos od 145,32 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 01.12.2022. godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da za tužioca E. P. uplati  obavezne  doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 13.01.2023. godine,  u iznosu od 51,84 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    III Poništava se kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2022. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava od 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te sa nalaže tuženom da uspostavi radnopravni status  tužioca A. Ć. na poslovima monter i pakirer ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 23.03.2023. godine, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da tužiocu A. Ć. isplati na ime neisplaćenih naknada plata za mjesec novembar 2022. godine iznos od 593,73 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 01.12.2022. godine, pa do isplate, za mjesec decembar 2022. godine iznos od 815,00 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 01.01.2023. godine, pa do isplate, za mjesec januar 2023. godine iznos  od 815,00 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 01.02.2023. godine, pa do isplate, za mjesec februar 2023.godine iznos od 815,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2023. godine pa do isplate, za mjesec mart 2023.godine iznos od 592,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.03.2023.godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da za tužioca A. Ć. uplati  obavezne  doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 23.03.2023. godine,  u iznosu od 1.286,17 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    IV Poništava se kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2022. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava od 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te sa nalaže tuženom da uspostavi radnopravni status tužioca E. H. na poslovima radnik mašinske obrade ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 10.11.2022. godine, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da tužiocu E. H. isplati na ime neisplaćenih naknada plata sa naknadom za minuli rad za mjesec novembar 2022. godine iznos od 109,08 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 11.11.2022. godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da za tužioca E. H. uplati  obavezne  doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 11.11.2022. godine,  u iznosu od 38,88 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    V Obavezuje se tuženi da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.860,40 KM u roku od 15 dana.

     

    VI Odbija se tužbeni zahtjev tužilaca za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.422,01 KM.“

     

    Obavezuju se tužioci da tuženom nadoknade troškove postupka u iznosu od 1.333,80 KM u roku od 15 dana.

     

     

     Obrazloženje

                Presudom Opštinskog suda u Goraždu broj 45 0 Rs 045220 23 Rs od 03.01.2024. godine tačkom I izreke  poništeno je kao nezakonito Rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu od 25.10.2022. godine i Odgovor tuženog na zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava od 22.12.2022. godine, te je naloženo tuženom da uspostavi radnopravni status tužiteljici B. M. na poslovima radnik mašinske obrade ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 13.01.2023. godine, da joj isplati na ime neisplaćenih naknada plata za mjesec novembar 2022. godine iznos od 582,89 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 01.12.2022. godine, pa do isplate, za mjesec decembar 2022. godine iznos od 800,00 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 01.01.2023. godine, pa do isplate, za mjesec januar 2023. godine iznos od 72,74 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 04.01.2023. godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana, te da za tužiteljicu B. M. uplati obavezne  doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 03.01.2023. godine,  u iznosu od 518,52 KM, sve u roku od 15 dana.

     

                Tačkom II izreke  poništeno je kao nezakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2022. godine i Odgovor na zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava od 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te je naloženo tuženom da uspostavi radnopravni status tužiocu E. P. na poslovima varioca ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 11.11.2022. godine,  da mu isplati na ime neisplaćenih naknada plata za mjesec novembar 2022. godine iznos od 145,32 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 01.12.2022. godine, pa do isplate, te da za tužioca E. P. uplati obavezne doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 13.01.2023. godine,  u iznosu od 51,84 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    Tačkom III izreke  poništeno je kao nezakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2022. godine i Odgovor na zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava od 22.12.2022. godine, te je naloženo tuženom da uspostavi radnopravni status  tužioca A. Ć. na poslovima monter i pakirer ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 23.03.2023. godine,  da mu isplati na ime neisplaćenih naknada plata za mjesec novembar 2022. godine iznos od 593,73 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 01.12.2022. godine, pa do isplate, za mjesec decembar 2022. godine iznos od 815,00 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 01.01.2023. godine, pa do isplate, za mjesec januar 2023. godine iznos  od 815,00 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 01.02.2023. godine, pa do isplate, za mjesec februar 2023.godine iznos od 815,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2023. godine pa do isplate, za mjesec mart 2023.godine iznos od 592,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.03.2023. godine pa do isplate, te da za tužioca A. Ć. uplati  obavezne  doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 23.03.2023. godine,  u iznosu od 1.286,17 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    Tačkom IV izreke poništava se kao  nezakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2022. godine i Odgovor na zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava od 22.12.2022. godine, te je naloženo tuženom da uspostavi radnopravni status tužioca E. H. na poslovima radnik mašinske obrade ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 10.11.2022. godine, da mu isplati na ime neisplaćenih naknada plata sa naknadom za minuli rad za mjesec novembar 2022. godine iznos od 109,08 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 11.11.2022. godine, pa do isplate, te da za tužioca E. H. uplati obavezne doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 11.11.2022. godine,  u iznosu od 38,88 KM, sve u roku od 15 dana.

     

                Tačkom V izreke obavezan je tuženi da tužiocima  nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.860,40 KM, u roku od 15 dana, dok je tačkom VI izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužilaca  u preostalom dijelu od 2.422,01 KM.

     

    Protiv ove presude tuženi je blagovremeno izjavio žalbu zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda preinači tako da se odbije tužbeni zahtjev tužilaca u cijelosti, te da se  tužioci obavežu na naknadu troškova postupka, kao i troškove sastava žalbe u iznosu od 1.053,00 KM (900,00 KM i PDV 17% u iznosu od 153,00 KM).

     

    Tužioci nisu dostavili odgovor na žalbu.

     

    Nakon što je ovaj sud ispitao pobijanu presudu iz razloga navedenih u žalbi, kao i iz razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku („Službene novine  FBiH“, broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15 – u daljem tekstu: ZPP), odlučio je kao u izreci iz sljedećih razloga:

                                                                    

                Žalba tuženog je osnovana.

     

                Predmet spora je tužbeni zahtjev za poništenje odluka tuženog o otkazu ugovora o radu zbog ekonomskih i organizacijskih razloga uz obavezu tuženog da tužiocima uspostavi radnopravni status od 08.11.2022. godine kada je tužiocima prestao radni odnos do isteka ugovora o radu za tužioce E. P. i A. Ć. odnosno do zaključenja novih ugovora o radu za tužioce B. M. i E. H.,  te da im isplati naknadu plata koje bi ostvarili u spornom periodu i izvrši uplatu doprinosa za PIO na ime tužilaca nadležnom Fondu PIO za  isti period.

     

                Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da su tužioci bili zaposleni kod tuženog  na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme i to: tužiteljica B. M.  na period od 06.08.2022. godine do 25.04.2023. godine na poslovima radnika  mašinske obrade, tužilac E. P. na period od 01.09.2022. godine do 11.11.2022. godine  na poslovima varioca, tužilac A. Ć. na period od 24.03.2022. godine do 23.03.2023. godine na poslovima montera i pakirera i tužilac E. H. na period od 01.09.2022. godine do 11.12.2022. godine na poslovima radnika mašinske obrade; da je tuženi donio Odluku od 14.10.2022. godine kojom je izvršena optimizacija kadrovske službe tako da  je smanjena potreba za 33 radnika i to: 30 radnika iz odjela Proizvodnja,  jednog radnika na poziciji referent nabavke, jednog radnika iz odjela Kadrovske službe i i jednog radnika iz odjela PR – Odnosi sa javnošću, te su ukinuti odjel Kadrovske službe i odjel za PR – Odnosi sa javnošću; da su prema Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji tuženog od 14.10.2022. godine između ostalog sistematizovana sljedeća radna mjesta: u odjelu Administracija radno mjesto referent nabavke, struka društveni/tehnički smjer, SSS/VSS, jedan izvršilac, u odjelu Održavanje radno mjesto radnik na održavanju, struka društveni/tehnički smjer, SSS, jedan izvršilac, u odjelu Proizvodnja radna mjesta radnik u proizvodnji, struka neodređena, NK/SSS,  43 izvršioca; da je tuženi dana 25.10.2022. godine donio Rješenja o otkazu  ugovora o radu tužiocima iz ekonomskih i organizacijskih razloga uz otkazni rok od 14 dana, čijim istekom je tužiocima prestao radni odnos; da su tužioci podnijeli zahtjeve za zaštitu i ostvarivanje prava iz radnog odnosa; da je tuženi dopisom označenim kao Odgovor na zahtjev za zaštitu prava od 22.12.2022. godine odbio kao neosnovane zahtjeve tužilaca; da je tuženi otkazao ugovor o radu za još 16 radnika; da kod tuženog nije bilo formirano Vijeće zaposlenika niti sindikat, te da je  na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrđeno da je tuženi u spornom periodu bio dužan da  tužiocima isplati ukupnu platu i doprinose za PIO i to: tužiteljici B. M. platu u iznosu od 1.454,63 KM i doprinose u iznosu od 518,52 KM,  tužiocu E. P. platu u iznosu od 145,42 KM i doprinose u iznosu od 51,84 KM, tužiocu A. Ć.  platu u iznosu od 3.677,16 KM i doprinose u iznosu od 1.286,17 KM i  tužiocu E. H. platu u iznosu od 109,08 KM i doprinose u iznosu od 38,88 KM, te da je tuženi 2021. godine i 2022. godine poslovao sa gubitkom uz povećanje gubitka 2022. godine od 393%.

     

                Prvostepeni sud je nadalje utvrdio da je tuženi nakon otkazivanja ugovora o radu tužiocima angažovao ukupno 28 radnika i to: po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme angažovao je: E. Ž., VSS – dipl. medicinar zdravstvene njege, sa početkom rada od dana 01.12.2022. godine na radnom mjestu referent za praćenje neželjenih dejstava medicinskih sredstava i A. Ć., VSS,  sa početkom rada od dana 06.03.2023. godine na radnom mjestu referent za praćenje neželjenih dejstava medicinskih sredstava, dok je po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme angažovao: E. R., SSS – ekonomski tehničar, sa početkom rada od dana 23.01.2023. godine na radnom mjestu referent prodaje, Š. P., OŠ, sa početkom rada od dana 27.01.2023. godine na radnom mjestu Higijeničar, E. B., SSS – zavarivač, sa početkom rada od dana 18.04.2023. godine na radnom mjestu zavarivač, J. V., OŠ, sa početkom rada od dana 18.04.2023. godine na radnom mjestu zavarivač,  E. M., SSS – zavarivač, sa početkom rada od dana 18.04.2023. godine na radnom mjestu Zavarivač, S. S., SSS – rukovalac građevinskih mašina, sa početkom rada od dana 18.04.2023. godine na radnom mjestu radnik mašinske obrade, N. Đ., SSS – obrađivač gume i plastike, sa početkom rada od dana 18.04.2023. godine na radnom mjestu radnik mašinske obrade, M. Dž., SSS – hemijski tehničar, sa početkom rada od dana 18.04.2023. godine na radnom mjestu Radnik mašinske obrade, Z. T., SSS – građevinski tehničar, sa početkom rada od dana 18.04.2023. godine na radnom mjestu radnik mašinske obrade, B. Č., SSS – mašinbravar, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu radnik mašinske obrade, N. Đ., SSS – mašinbravar, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu radnik mašinske obrade, M. P., SSS – tehničar drumskog saobraćaja, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu zavarivač, D. H., SSS – mašinbravar, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu sastavljač metalnih dijelova, O. Š., SSS – vozač motornih vozila, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu zavarivač robota, S. B., SSS – zavarivač, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu radnik mašinske obrade, K. A., SSS – elektrotehničar, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu operater na farbanju, S. J., OŠ, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu operater na farbanju, N. P., SSS – tesar-parketar, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu radnik mašinske obrade, M. Š., SSS – tesar-parketar, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu sastavljač metalnih dijelova, Belmina Muharemovića, SSS – tehničar drumskog saobraćaja, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu sastavljač metalnih dijelova,  Dž. Dž., SSS – automehaničar, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu radnik mašinske obrade, A. D., SSS, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu sastavljač metalnih dijelova, J. S., SSS – rudarski tehničar, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu Sastavljač metalnih dijelova, E. T., VSS – magistar prava, sa početkom rada od dana 03.05.2023. godine na radnom mjestu rukovodilac službe za opšte, pravne, kadrovske poslove i upravljanje ljudskim resursima, M. H., SSS – zavarivač, sa početkom rada od dana 08.05.2023. godine na radnom mjestu zavarivač, M. B., VSS – diplomirani inžinjer mašinstva, sa početkom rada od dana 14.05.2023. godine na radnom mjestu operater za unos podataka; da je tuženi poslao tužiocima poziv na razgovor za posao za dan 24.03.2023. godine; da se tužioci B. M. i E. H. nisu odazvali na poziv za razgovor, te da tužioci E. P. i A. Ć. nisu prihvatili zaposlenje; da je tužiteljica zasnovala radni odnos kod poslodavca Prevent Safety d.o.o. Goražde od 04.01.2023.godine, a da se od 01.05.2023.godine nalazi u radnom odnosu kod poslodavca Prevent Sewing d.o.o. Podružnica Goražde; da je tužilac E. P. zasnovao radni odnos kod poslodavca ''Selfie'' od 04.05.2023.godine; da je tužilac  A. Ć. zasnovao radni odnos kod poslodavca TAG d.d. Goražde od 14.04.2023.godine; da je tužilac E. H. zasnovao radni odnos kod poslodavca Inowest d.o.o. Goražde od 11.11.2022.godine.

                                                                                                                              

                Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev tužilaca primjenom odredbe člana 74. stav 1., člana 96. stav 1., 2. i 3., člana 105., člana 106., člana 109., člana 110. i člana 119. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ broj: 26/16, 89/18 i 44/22), odredbama člana 23. alineja 2.  i 3., člana 24., člana 25. i člana 31. stav 3. Zakona o vijeću zaposlenika („Službene novine FBiH“, broj: 38/04) i odredbama člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj: 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list BiH“, broj: 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“, broj: 29/03 i 42/11),  zaključujući da je tuženi dokazao da postoje opravdani ekonomski razlozi za otkaz ugovora o radu, ali da nije dokazao da je tužiocima nudio drugo radno mjesto, prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju, odnosno da nije imao drugih radnih mjesta na koje bi ih mogao rasporediti, posebno što nije donosio akt iz člana 109. i člana 110. Zakona o radu, na osnovu kojih bi došao do konkretnih mjera za raspoređivanje radnika na druga radna mjesta, odnosno njihovu prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju, te da je tuženi nakon otkaza ugovora o radu tužiocima, zapošljavao nove radnike na poslovima koji odgovaraju školskoj spremi, poslovima i zadacima tužioca i da je u skladu sa odredbama člana 96. stav 3. i člana 110. stav 3. Zakona o radu, bio u obavezi da prije zapošljavanja E. R., SSS ekonomski tehničar, ponudi tužiocima zaposlenje na poslovima referenta prodaje, jer su bili zaposleni na radnim mjestima za koja je prema Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog propisan uslov SSS, zbog čega je utvrdio da su odluke o otkazu ugovora o radu i odgovori na zahtjeve za zaštitu i ostvarivanje prava doneseni protivno odredbi iz člana 96. stav 1., 2. i 3. i člana 110. stav 3. Zakona o radu.

     

    U postupku pred prvostepenim sudom nisu učinjene povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ZPP, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

     

    Prvostepeni sud je provedene dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi na osnovu člana 8. ZPP, pa je na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza pravilno utvrdio odlučne činjenice, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo odredbe člana 96. i 102. Zakona o radu, kada je zaključio da su otkazi ugovora o radu nezakoniti.

     

                Odredbom člana 96. stav 1. Zakona o radu („Službene novine FBiH“, broj: 26/16, 89/18 i 44/22) propisano je da poslodavac može otkazati radniku ugovor o radu, uz propisani otkazni rok, ako: a. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili b. radnik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa, a odredbom člana 102. Zakona o radu propisano je da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, na poslodavcu je teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu u smislu člana 96. stav 1. tačka a. i b. i člana 97. stav 1. i 2. istog zakona.

     

                Pravilan je zaključak prvostepenog suda da su otkazi ugovora o radu tužiocima bili opravdani iz ekonomskih i organizacijskih razloga, jer je tuženi dokazao da je 2021. i 2022. godine poslovao sa gubitkom. Prema shvatanju ovog suda, opravdan razlog za otkaz ugovora o radu u smislu odredbe člana 96. stav 1. tačka a. Zakona o radu postoji kada tuženi zbog ekonomskih gubitaka u poslovanju izvrši reorganizaciju rada tako da smanji broj radnika na određenim poslovima i ukine određena radna mjesta odnosno odjele. Autonomno je pravo poslodavca da odredi organizaciju svog poslovanja prema svojim mogućnostima i potrebama, te da odluči koja radna mjesta će ukinuti odnosno na kojim radnim mjestima će smanjiti broj radnika, radi finansijske održivosti i ekonomskog oporavka. Prema citiranim odredbama člana 96. stav 1. tačka a. i člana 102. Zakona o radu, obaveza tuženog je bila da tokom postupka dokaže činjenicu da je prestala potreba za radom tužilaca, odnosno da je do otkaza ugovora o radu došlo iz ekonomskih i organizacijskih razloga. Tuženi je dokazao da je poslovao sa gubicima, da je iz navedenih razloga došlo do otpuštanja određenog broja radnika, a među njima su i tužioci, koje tuženi nije mogao rasporediti na drugo radno mjesto. Pošto je tuženi u konkretnom slučaju dokazao opravdanost ekonomskih razloga, otkazi ugovora o radu bili su opravdani.

     

    Osnovan je žalbeni navod tuženog da je prvostepeni sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja kada je zaključio da je na tuženom teret dokazivanja činjenica iz člana 96. stav 2. Zakona o radu.

     

    Naime, odredbom člana 96. stav 2. Zakona o radu propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. istog člana, ako se ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli radnika na druge poslove ili da ga prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovim.

     

                U smislu odredbe člana 102. Zakona o radu, na tuženom je teret dokazivanja samo postojanja opravdanih razloga za otkaz ugovora o radu iz člana 96. stav 1. tačka a. i b. Zakona o radu, a ne teret dokazivanja negativnih činjenica iz člana 96. stav 2. Zakona o radu. Tuženi je u rješenjima o otkazu ugovora o radu naveo da je razmotrio mogućnost da tužioce zaposli na druge poslove ili da ih prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovima, ali da nema upražnjenih radnih mjesta na koje bi tužioce mogao rasporediti. Na osnovu odredbe člana 7. i 8. ZPP tužioci su bili dužni da dokažu da se osnovano od tuženog moglo očekivati da ih zaposli na druge poslove ili da ih prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovima odnosno da dokažu da su u vrijeme otkaza ugovora o radu postojala radna mjesta na koja su mogli biti raspoređeni. Primjenom pravila o teretu dokazivanja istinitost određene tvrdnje dokazuje onaj ko tvrdi da određena činjenica postoji, a ne onaj koji poriče njeno postojanje. Shodno odredbi člana 96. stav 2. Zakona o radu, tuženi nije morao niti mogao da dokazuje negativnu činjenicu da nije bio u mogućnosti da tužioce zaposli na druge poslove ili da ih prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovima, jer tužioci nisu dokazali suprotno – koja radna mjesta odgovaraju njihovoj kvalifikaciji i na koja su mogli biti raspoređeni, pa navod tuženog iz rješenja o otkazima ugovora o radu primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 7. stav 1.  i člana 123. ZPP  treba prihvatiti kao činjenicu.

     

    Pogrešan je zaključak prvostepenog suda da bi donošenje akta iz člana 109. i  člana 110. Zakona o radu, omogućilo tuženom da dođe do konkretnih mjera za raspoređivanje radnika na druga mjesta odnosno prekvalifikaciju i dokvalifikaciju, jer kod tuženog nije formirano vijeće zaposlenika i sindikat, pa tuženi nije bio dužan da donese akt iz člana 109. i člana 110. Zakona o radu, a kako je to prvostepeni sud pravilno zaključio. Tuženi je prije otkaza ugovora o radu donio Odluku od 14.10.2022. godine kojom je izvršio optimizaciju kadrovske službe tako da je smanjio broj radnika u odjelu Proizvodnja za 30 radnika, u kome odjelu su bili zaposleni i tužioci. Navedenu odluku je donio zbog gubitaka u poslovanju, a radi finansijske održivosti i ekonomskog oporavka čime je opravdao potrebu smanjenja broja radnika, dok je autonomno pravo tuženog da odluči kojim radnicima će otkazati ugovore o radu iz ekonomskih razloga, posebno što su tužioci primljeni u radni odnos na određeno vrijeme, a sud u ovom sporu ima ovlaštenje da samo ispita da li su zakonite odluke koje je donio tuženi.

     

    Nisu povrijeđene ni odredbe člana 105. stav 1. i 2. Zakona o radu, kojim je propisano da otkazni rok ne može biti kraći od sedam dana u slučaju da radnik otkazuje ugovor o radu, ni kraći od 14 dana u slučaju da poslodavac otkazuje ugovor o radu,  te da otkazni rok počinje da teče od dana uručenja otkaza radniku odnosno poslodavcu.   

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                               

    Iz rješenja o otkazu ugovora o radu proizlazi da se tužiocima ugovor o radu otkazuje sa otkaznim rokom od 14 dana, te da su rješenja primili lično, dok iz matične evidencije radnika proizlazi da im je radni odnos prestao dana 08.11.2022. godine, dakle protekom roka od 14 dana od dana prijema rješenja o otkazu ugovora o radu od dana 25.10.2022. godine, a tužioci tokom postupka nisu dokazali da im je radni odnos prestao prije isteka otkaznog roka od 14 dana.

     

    Prvostepeni sud je pravilno cijenio kao neosnovan prigovor tužilaca da je rješenja o otkazu potpisalo neovlašteno lice, jer je na osnovu materijalnih dokaza utvrdio da se radi o licu koje je ovlašteno za zastupanje tuženog.

     

    Nadalje, odredbom člana  96. stav 3. Zakona o radu propisano je da ako u periodu od jedne godine od otkazivanja ugovora o radu u smislu stava 1. tačka a. ovog člana, poslodavac namjerava da zaposli radnika sa istim kvalifikacijama i stepenom stručne spreme ili na istom radnom mjestu, prije zapošljavanja drugih lica dužan je ponuditi zaposlenje onim radnicima čiji su ugovori o radu otkazani.

     

     Dakle, citiranom odredbom člana 96. stav 3. Zakona o radu  regulisano je postupanje tuženog kao poslodavca prilikom zapošljavanja novih radnika, a poslije otkazivanja ugovora o radu tužiocima, što nije od značaja u postupku ispitivanja zakonitosti rješenja o otkazu ugovora o radu tužilaca, već bi eventualno bila od uticaja u postupku poništenja zaključenih ugovora o radu sa novim radnicima. Stoga je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je tuženi rješenja o otkazu ugovora o radu donio protivno odredbi člana 96. stav 3. Zakona o  radu.

     

     Osim toga, osnovano se žalbom ukazuje da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je tuženi bio dužan da tužiocima nakon otkaza ugovora o radu ponudi zaposlenje na poslovima referenta prodaje, prije nego što je na tim poslovima zaposlio radnika E. R. sa srednjom stručnom spremom, smjer ekonomski tehničar, jer tužioci nemaju istu struku kao E. R.. Naime, nije sporno da su tužioci bili zaposleni u odjelu Proizvodnja na određeno vrijeme i raspoređeni na radna mjesta i to: tužioci B. M. i E. H. na radno mjesto radnik mašinske obrade, tužilac E. P. na radno mjesto varioc, te tužilac A. Ć. na radno mjesto monter i pakirer. Tokom postupka je utvrđeno da je tuženi od otkazivanja ugovora o radu tužiocima do dana 24.03.2023. godine kada je pozvao tužioce na razgovor za posao, vršio zapošljavanje novih radnika i to: E. Ž., VSS – dipl. medicinar zdravstvene njege, sa početkom rada od dana 01.12.2022. godine na radnom mjestu referent za praćenje neželjenih dejstava medicinskih sredstava i A. Ć., VSS,  sa početkom rada od dana 06.03.2023. godine na radnom mjestu referent za praćenje neželjenih dejstava medicinskih sredstava, dok je po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme zaposlio: E. R., SSS – ekonomski tehničar, sa početkom rada od dana 23.01.2023. godine na radnom mjestu referent prodaje i Š. P., OŠ, sa početkom rada od dana 27.01.2023. godine na radnom mjestu higijeničar. Iz matične evidencije radnika tuženog za 2022. i 2023. godinu proizlazi da je stepen stručne spreme tužioca E. P. SSS, zavarivač, a tužioca A. Ć. SSS, električar, dok je tužilac E. H., NK radnik, metalostrugar. Tužiteljica B. M. se ne nalazi u evidenciji radnika za 2022. i 2023. godinu. Prema Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog broj:2082-1/22 od 14.10.2022. godine u odjelu Proizvodnja za radno mjesto  radnik u proizvodnji propisani su uslovi: NK/SSS, struka neodređeno, 43 izvršioca, a u odjelu Aministracija radno mjesto referent za registraciju i praćenje neželjenih dejstava medicinskih sredstava, SSS/VSS, grupacija medicinskih, farmaceutskih ili stomatoloških nauka ili drugog zdravstvenog usmjerenja, jedan izvršilac. Istim pravilnikom nisu sistematizovana radna mjesta referent prodaje i higijeničar, a drugi dokazi nisu izvedeni na okolnost uslova propisanih za ova radna mjesta. Pored toga, prema ocjeni ovog suda tužioci nisu dokazali da ispunjavaju uslove za radna mjesta referent za praćenje neželjenih dejstava medicinskih sredstava, referent prodaje i higijeničar, niti da je tuženi na ova radna mjesta izvršio zapošljavanje radnika sa istim kvalifikacijama i stepenom stručne spreme koje imaju tužioci,  a ne radi  se o istim radnim mjestima na kojima su tužioci bili zaposleni.

     

    Nije sporno da se tužioci B. M. i E. H. nisu odazvali na poziv za razgovor za posao, dok tužioci  E. P. i A. Ć.  koji su došli na razgovor, nisu prihvatili ponudu za posao, te da je tuženi nakon toga vršio zapošljavanje novih radnika pri čemu je autonomno pravo tuženog da izabere kandidata za koga procijeni da će najbolje odgovoriti zadatku svog radnog mjesta, s obzirom na kvalifikaciju i sposobnosti, pa nije bio dužan da tužiocima ponovo nudi zaposlenje. Ovo i iz razloga što  bi tužiocima, da ugovori o radu nisu otkazani, istekli prije prijema novih radnika nakon što su im ponuđeni poslovi kod tuženog.

     

                Prvostepeni sud je pogrešno primijenio odredbe člana 362. stav 1. ZPP kada je  vrijednost spora odredio u iznosu od 10.500,00 KM, jer su tužioci formalni suparničari koji su jednom tužbom tužili shodno odredbi člana 362. stav 1. tačka 2. ZPP, a svaki formalni suparničar je samostalna stranka u parnici, pa se vrijednost spora utvrđuje za svakog suparničara prema vrijednosti svakog pojedinačnog tužbenog zahtjeva, odnosno ako ima više zahtjeva prema zbiru njegovih zahtjeva, a ne prema zbiru vrijednosti svih zahtjeva formalnih suparničara. U konkretnom slučaju najviša vrijednost pojedinačnog tužbenog zahtjeva je 4.963,33 KM.

     

                  O troškovima postupka odlučeno je na osnovu člana  386. stav 2., 387. i 397. stav 2. te člana 12. i 13. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine F BiH“ broj: 22/04 i 24/04) pri čemu je ovaj sud cijenio uspjeh stranaka u postupku i troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, pa tuženom za sastav tužbe pripada iznos od 240,00 KM, za zastupanje na pripremnom ročištu iznos od 240,00 KM, za zastupanje na nastavku pripremnog ročišta iznos od 120,00 KM, za zastupanje na glavnoj raspravi pripada iznos od 240,00 KM, sve uvećano za PDV 17 % u iznosu od 142,80 KM.  Pošto je tuženi uspio sa žalbom u cijelosti pripadaju mu i troškovi sastava žalbe u iznosu od 300,00 KM sa PDV 17% u iznosu od 51,00 KM. Dakle, tuženom pripadaju ukupni troškovi postupka u iznosu od 1.333,80 KM. Tuženom nisu dosuđeni troškovi sastava podneska od 19.07.2023. godine, jer je punomoćnik tuženog navode iz podneska izložio na pripremnom ročištu, pa ovi troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice.

     

                Radi izloženog, ovaj sud je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način kao u izreci na osnovu člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP.

               

                                                                                               

                                                                                          Predsjednica vijeća

     

                                                                                            Radija Baltić, s.r.

     

     

     

                                                                                            

                                                                                            

    Prikazana vijest je na:
    Bosanski jezik
    Prateći dokumenti
  • 45 0 Rs 045220 24 Rsž - Odluka
    • 7 PREGLEDA
    Kopirano
    Povratak na vrh

    45 0 Rs 045220 24 Rsž - Odluka

    12.01.2026.

    BOSNA I HERCEGOVINA

    FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

    BOSANSKO-PODRINJSKI KANTON GORAŽDE

    KANTONALNI SUD U GORAŽDU

    Broj: 45 0 Rs 045220 24 Rsž

    Goražde, 13.03.2024. godine

     

    Kantonalni sud u Goraždu, u vijeću sastavljenom od sudija Radije Baltić kao predsjednice vijeća, Tanje Đajić i Edina Biča kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužilaca: 1. B. M., 2. E. P., 3. A. Ć. i 4. E. H. svi iz G.,  koje zastupa punomoćnik Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, ulica Porodice Ribar br.6.  protiv tuženog „TVC“ d.o.o. Goražde koga zastupa punomoćnica Sabina Čelik, advokatica iz Sarajeva, ulica Jelića br.3., radi poništenja otkaza i potraživanja iz radnog odnosa, vrijednost predmeta spora 10.500,00 KM, odlučujući o žalbi tuženog protiv presude Opštinskog suda u Goraždu broj 45 0 Rs 045220 23 Rs od 03.01.2024. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 13.03.2024. godine donio je

     

      P R E S U D U  

     

                Žalba tuženog se uvažava i prvostepena presuda preinačava tako da se odbija tužbeni zahtjev tužilaca koji glasi:

     

    „ I Poništava se kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2022. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava od 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te sa nalaže tuženom da uspostavi radnopravni status tužiteljice B. M. na poslovima radnik mašinske obrade ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 13.01.2023. godine,  sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da tužiteljici B. M. isplati na ime neisplaćenih naknada plata za mjesec novembar 2022. godine iznos od 582,89 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 01.12.2022. godine, pa do isplate, za mjesec decembar 2022. godine iznos od 800,00 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 01.01.2023. godine, pa do isplate, za mjesec januar 2023. godine iznos od 72,74 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 04.01.2023. godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da za tužiteljicu Belmu Mezbur uplati obavezne  doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 03.01.2023. godine,  u iznosu od 518,52 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    II Poništava se kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2022. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava od 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te sa nalaže tuženom da uspostavi radnopravni status tužioca E. P. na poslovima varioca ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 11.11.2022. godine, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da tužiocu E. P. isplati na ime neisplaćenih naknada plata za mjesec novembar 2022. godine iznos od 145,32 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 01.12.2022. godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da za tužioca E. P. uplati  obavezne  doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 13.01.2023. godine,  u iznosu od 51,84 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    III Poništava se kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2022. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava od 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te sa nalaže tuženom da uspostavi radnopravni status  tužioca A. Ć. na poslovima monter i pakirer ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 23.03.2023. godine, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da tužiocu A. Ć. isplati na ime neisplaćenih naknada plata za mjesec novembar 2022. godine iznos od 593,73 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 01.12.2022. godine, pa do isplate, za mjesec decembar 2022. godine iznos od 815,00 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 01.01.2023. godine, pa do isplate, za mjesec januar 2023. godine iznos  od 815,00 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 01.02.2023. godine, pa do isplate, za mjesec februar 2023.godine iznos od 815,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2023. godine pa do isplate, za mjesec mart 2023.godine iznos od 592,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.03.2023.godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da za tužioca A. Ć. uplati  obavezne  doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 23.03.2023. godine,  u iznosu od 1.286,17 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    IV Poništava se kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2022. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava od 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te sa nalaže tuženom da uspostavi radnopravni status tužioca E. H. na poslovima radnik mašinske obrade ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 10.11.2022. godine, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da tužiocu E. H. isplati na ime neisplaćenih naknada plata sa naknadom za minuli rad za mjesec novembar 2022. godine iznos od 109,08 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 11.11.2022. godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da za tužioca E. H. uplati  obavezne  doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 11.11.2022. godine,  u iznosu od 38,88 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    V Obavezuje se tuženi da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.860,40 KM u roku od 15 dana.

     

    VI Odbija se tužbeni zahtjev tužilaca za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.422,01 KM.“

     

    Obavezuju se tužioci da tuženom nadoknade troškove postupka u iznosu od 1.333,80 KM u roku od 15 dana.

     

     

     Obrazloženje

                Presudom Opštinskog suda u Goraždu broj 45 0 Rs 045220 23 Rs od 03.01.2024. godine tačkom I izreke  poništeno je kao nezakonito Rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu od 25.10.2022. godine i Odgovor tuženog na zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava od 22.12.2022. godine, te je naloženo tuženom da uspostavi radnopravni status tužiteljici B. M. na poslovima radnik mašinske obrade ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 13.01.2023. godine, da joj isplati na ime neisplaćenih naknada plata za mjesec novembar 2022. godine iznos od 582,89 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 01.12.2022. godine, pa do isplate, za mjesec decembar 2022. godine iznos od 800,00 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 01.01.2023. godine, pa do isplate, za mjesec januar 2023. godine iznos od 72,74 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 04.01.2023. godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana, te da za tužiteljicu B. M. uplati obavezne  doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 03.01.2023. godine,  u iznosu od 518,52 KM, sve u roku od 15 dana.

     

                Tačkom II izreke  poništeno je kao nezakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2022. godine i Odgovor na zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava od 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te je naloženo tuženom da uspostavi radnopravni status tužiocu E. P. na poslovima varioca ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 11.11.2022. godine,  da mu isplati na ime neisplaćenih naknada plata za mjesec novembar 2022. godine iznos od 145,32 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 01.12.2022. godine, pa do isplate, te da za tužioca E. P. uplati obavezne doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 13.01.2023. godine,  u iznosu od 51,84 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    Tačkom III izreke  poništeno je kao nezakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2022. godine i Odgovor na zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava od 22.12.2022. godine, te je naloženo tuženom da uspostavi radnopravni status  tužioca A. Ć. na poslovima monter i pakirer ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 23.03.2023. godine,  da mu isplati na ime neisplaćenih naknada plata za mjesec novembar 2022. godine iznos od 593,73 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 01.12.2022. godine, pa do isplate, za mjesec decembar 2022. godine iznos od 815,00 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 01.01.2023. godine, pa do isplate, za mjesec januar 2023. godine iznos  od 815,00 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 01.02.2023. godine, pa do isplate, za mjesec februar 2023.godine iznos od 815,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2023. godine pa do isplate, za mjesec mart 2023.godine iznos od 592,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.03.2023. godine pa do isplate, te da za tužioca A. Ć. uplati  obavezne  doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 23.03.2023. godine,  u iznosu od 1.286,17 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    Tačkom IV izreke poništava se kao  nezakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2022. godine i Odgovor na zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava od 22.12.2022. godine, te je naloženo tuženom da uspostavi radnopravni status tužioca E. H. na poslovima radnik mašinske obrade ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 10.11.2022. godine, da mu isplati na ime neisplaćenih naknada plata sa naknadom za minuli rad za mjesec novembar 2022. godine iznos od 109,08 KM, sa zakonskom kamatom počev  od 11.11.2022. godine, pa do isplate, te da za tužioca E. H. uplati obavezne doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 11.11.2022. godine,  u iznosu od 38,88 KM, sve u roku od 15 dana.

     

                Tačkom V izreke obavezan je tuženi da tužiocima  nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.860,40 KM, u roku od 15 dana, dok je tačkom VI izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužilaca  u preostalom dijelu od 2.422,01 KM.

     

    Protiv ove presude tuženi je blagovremeno izjavio žalbu zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda preinači tako da se odbije tužbeni zahtjev tužilaca u cijelosti, te da se  tužioci obavežu na naknadu troškova postupka, kao i troškove sastava žalbe u iznosu od 1.053,00 KM (900,00 KM i PDV 17% u iznosu od 153,00 KM).

     

    Tužioci nisu dostavili odgovor na žalbu.

     

    Nakon što je ovaj sud ispitao pobijanu presudu iz razloga navedenih u žalbi, kao i iz razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku („Službene novine  FBiH“, broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15 – u daljem tekstu: ZPP), odlučio je kao u izreci iz sljedećih razloga:

                                                                    

                Žalba tuženog je osnovana.

     

                Predmet spora je tužbeni zahtjev za poništenje odluka tuženog o otkazu ugovora o radu zbog ekonomskih i organizacijskih razloga uz obavezu tuženog da tužiocima uspostavi radnopravni status od 08.11.2022. godine kada je tužiocima prestao radni odnos do isteka ugovora o radu za tužioce E. P. i A. Ć. odnosno do zaključenja novih ugovora o radu za tužioce B. M. i E. H.,  te da im isplati naknadu plata koje bi ostvarili u spornom periodu i izvrši uplatu doprinosa za PIO na ime tužilaca nadležnom Fondu PIO za  isti period.

     

                Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da su tužioci bili zaposleni kod tuženog  na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme i to: tužiteljica B. M.  na period od 06.08.2022. godine do 25.04.2023. godine na poslovima radnika  mašinske obrade, tužilac E. P. na period od 01.09.2022. godine do 11.11.2022. godine  na poslovima varioca, tužilac A. Ć. na period od 24.03.2022. godine do 23.03.2023. godine na poslovima montera i pakirera i tužilac E. H. na period od 01.09.2022. godine do 11.12.2022. godine na poslovima radnika mašinske obrade; da je tuženi donio Odluku od 14.10.2022. godine kojom je izvršena optimizacija kadrovske službe tako da  je smanjena potreba za 33 radnika i to: 30 radnika iz odjela Proizvodnja,  jednog radnika na poziciji referent nabavke, jednog radnika iz odjela Kadrovske službe i i jednog radnika iz odjela PR – Odnosi sa javnošću, te su ukinuti odjel Kadrovske službe i odjel za PR – Odnosi sa javnošću; da su prema Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji tuženog od 14.10.2022. godine između ostalog sistematizovana sljedeća radna mjesta: u odjelu Administracija radno mjesto referent nabavke, struka društveni/tehnički smjer, SSS/VSS, jedan izvršilac, u odjelu Održavanje radno mjesto radnik na održavanju, struka društveni/tehnički smjer, SSS, jedan izvršilac, u odjelu Proizvodnja radna mjesta radnik u proizvodnji, struka neodređena, NK/SSS,  43 izvršioca; da je tuženi dana 25.10.2022. godine donio Rješenja o otkazu  ugovora o radu tužiocima iz ekonomskih i organizacijskih razloga uz otkazni rok od 14 dana, čijim istekom je tužiocima prestao radni odnos; da su tužioci podnijeli zahtjeve za zaštitu i ostvarivanje prava iz radnog odnosa; da je tuženi dopisom označenim kao Odgovor na zahtjev za zaštitu prava od 22.12.2022. godine odbio kao neosnovane zahtjeve tužilaca; da je tuženi otkazao ugovor o radu za još 16 radnika; da kod tuženog nije bilo formirano Vijeće zaposlenika niti sindikat, te da je  na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrđeno da je tuženi u spornom periodu bio dužan da  tužiocima isplati ukupnu platu i doprinose za PIO i to: tužiteljici B. M. platu u iznosu od 1.454,63 KM i doprinose u iznosu od 518,52 KM,  tužiocu E. P. platu u iznosu od 145,42 KM i doprinose u iznosu od 51,84 KM, tužiocu A. Ć.  platu u iznosu od 3.677,16 KM i doprinose u iznosu od 1.286,17 KM i  tužiocu E. H. platu u iznosu od 109,08 KM i doprinose u iznosu od 38,88 KM, te da je tuženi 2021. godine i 2022. godine poslovao sa gubitkom uz povećanje gubitka 2022. godine od 393%.

     

                Prvostepeni sud je nadalje utvrdio da je tuženi nakon otkazivanja ugovora o radu tužiocima angažovao ukupno 28 radnika i to: po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme angažovao je: E. Ž., VSS – dipl. medicinar zdravstvene njege, sa početkom rada od dana 01.12.2022. godine na radnom mjestu referent za praćenje neželjenih dejstava medicinskih sredstava i A. Ć., VSS,  sa početkom rada od dana 06.03.2023. godine na radnom mjestu referent za praćenje neželjenih dejstava medicinskih sredstava, dok je po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme angažovao: E. R., SSS – ekonomski tehničar, sa početkom rada od dana 23.01.2023. godine na radnom mjestu referent prodaje, Š. P., OŠ, sa početkom rada od dana 27.01.2023. godine na radnom mjestu Higijeničar, E. B., SSS – zavarivač, sa početkom rada od dana 18.04.2023. godine na radnom mjestu zavarivač, J. V., OŠ, sa početkom rada od dana 18.04.2023. godine na radnom mjestu zavarivač,  E. M., SSS – zavarivač, sa početkom rada od dana 18.04.2023. godine na radnom mjestu Zavarivač, S. S., SSS – rukovalac građevinskih mašina, sa početkom rada od dana 18.04.2023. godine na radnom mjestu radnik mašinske obrade, N. Đ., SSS – obrađivač gume i plastike, sa početkom rada od dana 18.04.2023. godine na radnom mjestu radnik mašinske obrade, M. Dž., SSS – hemijski tehničar, sa početkom rada od dana 18.04.2023. godine na radnom mjestu Radnik mašinske obrade, Z. T., SSS – građevinski tehničar, sa početkom rada od dana 18.04.2023. godine na radnom mjestu radnik mašinske obrade, B. Č., SSS – mašinbravar, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu radnik mašinske obrade, N. Đ., SSS – mašinbravar, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu radnik mašinske obrade, M. P., SSS – tehničar drumskog saobraćaja, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu zavarivač, D. H., SSS – mašinbravar, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu sastavljač metalnih dijelova, O. Š., SSS – vozač motornih vozila, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu zavarivač robota, S. B., SSS – zavarivač, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu radnik mašinske obrade, K. A., SSS – elektrotehničar, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu operater na farbanju, S. J., OŠ, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu operater na farbanju, N. P., SSS – tesar-parketar, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu radnik mašinske obrade, M. Š., SSS – tesar-parketar, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu sastavljač metalnih dijelova, Belmina Muharemovića, SSS – tehničar drumskog saobraćaja, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu sastavljač metalnih dijelova,  Dž. Dž., SSS – automehaničar, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu radnik mašinske obrade, A. D., SSS, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu sastavljač metalnih dijelova, J. S., SSS – rudarski tehničar, sa početkom rada od dana 01.05.2023. godine na radnom mjestu Sastavljač metalnih dijelova, E. T., VSS – magistar prava, sa početkom rada od dana 03.05.2023. godine na radnom mjestu rukovodilac službe za opšte, pravne, kadrovske poslove i upravljanje ljudskim resursima, M. H., SSS – zavarivač, sa početkom rada od dana 08.05.2023. godine na radnom mjestu zavarivač, M. B., VSS – diplomirani inžinjer mašinstva, sa početkom rada od dana 14.05.2023. godine na radnom mjestu operater za unos podataka; da je tuženi poslao tužiocima poziv na razgovor za posao za dan 24.03.2023. godine; da se tužioci B. M. i E. H. nisu odazvali na poziv za razgovor, te da tužioci E. P. i A. Ć. nisu prihvatili zaposlenje; da je tužiteljica zasnovala radni odnos kod poslodavca Prevent Safety d.o.o. Goražde od 04.01.2023.godine, a da se od 01.05.2023.godine nalazi u radnom odnosu kod poslodavca Prevent Sewing d.o.o. Podružnica Goražde; da je tužilac E. P. zasnovao radni odnos kod poslodavca ''Selfie'' od 04.05.2023.godine; da je tužilac  A. Ć. zasnovao radni odnos kod poslodavca TAG d.d. Goražde od 14.04.2023.godine; da je tužilac E. H. zasnovao radni odnos kod poslodavca Inowest d.o.o. Goražde od 11.11.2022.godine.

                                                                                                                              

                Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev tužilaca primjenom odredbe člana 74. stav 1., člana 96. stav 1., 2. i 3., člana 105., člana 106., člana 109., člana 110. i člana 119. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ broj: 26/16, 89/18 i 44/22), odredbama člana 23. alineja 2.  i 3., člana 24., člana 25. i člana 31. stav 3. Zakona o vijeću zaposlenika („Službene novine FBiH“, broj: 38/04) i odredbama člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj: 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list BiH“, broj: 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“, broj: 29/03 i 42/11),  zaključujući da je tuženi dokazao da postoje opravdani ekonomski razlozi za otkaz ugovora o radu, ali da nije dokazao da je tužiocima nudio drugo radno mjesto, prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju, odnosno da nije imao drugih radnih mjesta na koje bi ih mogao rasporediti, posebno što nije donosio akt iz člana 109. i člana 110. Zakona o radu, na osnovu kojih bi došao do konkretnih mjera za raspoređivanje radnika na druga radna mjesta, odnosno njihovu prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju, te da je tuženi nakon otkaza ugovora o radu tužiocima, zapošljavao nove radnike na poslovima koji odgovaraju školskoj spremi, poslovima i zadacima tužioca i da je u skladu sa odredbama člana 96. stav 3. i člana 110. stav 3. Zakona o radu, bio u obavezi da prije zapošljavanja E. R., SSS ekonomski tehničar, ponudi tužiocima zaposlenje na poslovima referenta prodaje, jer su bili zaposleni na radnim mjestima za koja je prema Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog propisan uslov SSS, zbog čega je utvrdio da su odluke o otkazu ugovora o radu i odgovori na zahtjeve za zaštitu i ostvarivanje prava doneseni protivno odredbi iz člana 96. stav 1., 2. i 3. i člana 110. stav 3. Zakona o radu.

     

    U postupku pred prvostepenim sudom nisu učinjene povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ZPP, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

     

    Prvostepeni sud je provedene dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi na osnovu člana 8. ZPP, pa je na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza pravilno utvrdio odlučne činjenice, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo odredbe člana 96. i 102. Zakona o radu, kada je zaključio da su otkazi ugovora o radu nezakoniti.

     

                Odredbom člana 96. stav 1. Zakona o radu („Službene novine FBiH“, broj: 26/16, 89/18 i 44/22) propisano je da poslodavac može otkazati radniku ugovor o radu, uz propisani otkazni rok, ako: a. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili b. radnik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa, a odredbom člana 102. Zakona o radu propisano je da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, na poslodavcu je teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu u smislu člana 96. stav 1. tačka a. i b. i člana 97. stav 1. i 2. istog zakona.

     

                Pravilan je zaključak prvostepenog suda da su otkazi ugovora o radu tužiocima bili opravdani iz ekonomskih i organizacijskih razloga, jer je tuženi dokazao da je 2021. i 2022. godine poslovao sa gubitkom. Prema shvatanju ovog suda, opravdan razlog za otkaz ugovora o radu u smislu odredbe člana 96. stav 1. tačka a. Zakona o radu postoji kada tuženi zbog ekonomskih gubitaka u poslovanju izvrši reorganizaciju rada tako da smanji broj radnika na određenim poslovima i ukine određena radna mjesta odnosno odjele. Autonomno je pravo poslodavca da odredi organizaciju svog poslovanja prema svojim mogućnostima i potrebama, te da odluči koja radna mjesta će ukinuti odnosno na kojim radnim mjestima će smanjiti broj radnika, radi finansijske održivosti i ekonomskog oporavka. Prema citiranim odredbama člana 96. stav 1. tačka a. i člana 102. Zakona o radu, obaveza tuženog je bila da tokom postupka dokaže činjenicu da je prestala potreba za radom tužilaca, odnosno da je do otkaza ugovora o radu došlo iz ekonomskih i organizacijskih razloga. Tuženi je dokazao da je poslovao sa gubicima, da je iz navedenih razloga došlo do otpuštanja određenog broja radnika, a među njima su i tužioci, koje tuženi nije mogao rasporediti na drugo radno mjesto. Pošto je tuženi u konkretnom slučaju dokazao opravdanost ekonomskih razloga, otkazi ugovora o radu bili su opravdani.

     

    Osnovan je žalbeni navod tuženog da je prvostepeni sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja kada je zaključio da je na tuženom teret dokazivanja činjenica iz člana 96. stav 2. Zakona o radu.

     

    Naime, odredbom člana 96. stav 2. Zakona o radu propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. istog člana, ako se ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli radnika na druge poslove ili da ga prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovim.

     

                U smislu odredbe člana 102. Zakona o radu, na tuženom je teret dokazivanja samo postojanja opravdanih razloga za otkaz ugovora o radu iz člana 96. stav 1. tačka a. i b. Zakona o radu, a ne teret dokazivanja negativnih činjenica iz člana 96. stav 2. Zakona o radu. Tuženi je u rješenjima o otkazu ugovora o radu naveo da je razmotrio mogućnost da tužioce zaposli na druge poslove ili da ih prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovima, ali da nema upražnjenih radnih mjesta na koje bi tužioce mogao rasporediti. Na osnovu odredbe člana 7. i 8. ZPP tužioci su bili dužni da dokažu da se osnovano od tuženog moglo očekivati da ih zaposli na druge poslove ili da ih prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovima odnosno da dokažu da su u vrijeme otkaza ugovora o radu postojala radna mjesta na koja su mogli biti raspoređeni. Primjenom pravila o teretu dokazivanja istinitost određene tvrdnje dokazuje onaj ko tvrdi da određena činjenica postoji, a ne onaj koji poriče njeno postojanje. Shodno odredbi člana 96. stav 2. Zakona o radu, tuženi nije morao niti mogao da dokazuje negativnu činjenicu da nije bio u mogućnosti da tužioce zaposli na druge poslove ili da ih prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovima, jer tužioci nisu dokazali suprotno – koja radna mjesta odgovaraju njihovoj kvalifikaciji i na koja su mogli biti raspoređeni, pa navod tuženog iz rješenja o otkazima ugovora o radu primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 7. stav 1.  i člana 123. ZPP  treba prihvatiti kao činjenicu.

     

    Pogrešan je zaključak prvostepenog suda da bi donošenje akta iz člana 109. i  člana 110. Zakona o radu, omogućilo tuženom da dođe do konkretnih mjera za raspoređivanje radnika na druga mjesta odnosno prekvalifikaciju i dokvalifikaciju, jer kod tuženog nije formirano vijeće zaposlenika i sindikat, pa tuženi nije bio dužan da donese akt iz člana 109. i člana 110. Zakona o radu, a kako je to prvostepeni sud pravilno zaključio. Tuženi je prije otkaza ugovora o radu donio Odluku od 14.10.2022. godine kojom je izvršio optimizaciju kadrovske službe tako da je smanjio broj radnika u odjelu Proizvodnja za 30 radnika, u kome odjelu su bili zaposleni i tužioci. Navedenu odluku je donio zbog gubitaka u poslovanju, a radi finansijske održivosti i ekonomskog oporavka čime je opravdao potrebu smanjenja broja radnika, dok je autonomno pravo tuženog da odluči kojim radnicima će otkazati ugovore o radu iz ekonomskih razloga, posebno što su tužioci primljeni u radni odnos na određeno vrijeme, a sud u ovom sporu ima ovlaštenje da samo ispita da li su zakonite odluke koje je donio tuženi.

     

    Nisu povrijeđene ni odredbe člana 105. stav 1. i 2. Zakona o radu, kojim je propisano da otkazni rok ne može biti kraći od sedam dana u slučaju da radnik otkazuje ugovor o radu, ni kraći od 14 dana u slučaju da poslodavac otkazuje ugovor o radu,  te da otkazni rok počinje da teče od dana uručenja otkaza radniku odnosno poslodavcu.   

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                               

    Iz rješenja o otkazu ugovora o radu proizlazi da se tužiocima ugovor o radu otkazuje sa otkaznim rokom od 14 dana, te da su rješenja primili lično, dok iz matične evidencije radnika proizlazi da im je radni odnos prestao dana 08.11.2022. godine, dakle protekom roka od 14 dana od dana prijema rješenja o otkazu ugovora o radu od dana 25.10.2022. godine, a tužioci tokom postupka nisu dokazali da im je radni odnos prestao prije isteka otkaznog roka od 14 dana.

     

    Prvostepeni sud je pravilno cijenio kao neosnovan prigovor tužilaca da je rješenja o otkazu potpisalo neovlašteno lice, jer je na osnovu materijalnih dokaza utvrdio da se radi o licu koje je ovlašteno za zastupanje tuženog.

     

    Nadalje, odredbom člana  96. stav 3. Zakona o radu propisano je da ako u periodu od jedne godine od otkazivanja ugovora o radu u smislu stava 1. tačka a. ovog člana, poslodavac namjerava da zaposli radnika sa istim kvalifikacijama i stepenom stručne spreme ili na istom radnom mjestu, prije zapošljavanja drugih lica dužan je ponuditi zaposlenje onim radnicima čiji su ugovori o radu otkazani.

     

     Dakle, citiranom odredbom člana 96. stav 3. Zakona o radu  regulisano je postupanje tuženog kao poslodavca prilikom zapošljavanja novih radnika, a poslije otkazivanja ugovora o radu tužiocima, što nije od značaja u postupku ispitivanja zakonitosti rješenja o otkazu ugovora o radu tužilaca, već bi eventualno bila od uticaja u postupku poništenja zaključenih ugovora o radu sa novim radnicima. Stoga je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je tuženi rješenja o otkazu ugovora o radu donio protivno odredbi člana 96. stav 3. Zakona o  radu.

     

     Osim toga, osnovano se žalbom ukazuje da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je tuženi bio dužan da tužiocima nakon otkaza ugovora o radu ponudi zaposlenje na poslovima referenta prodaje, prije nego što je na tim poslovima zaposlio radnika E. R. sa srednjom stručnom spremom, smjer ekonomski tehničar, jer tužioci nemaju istu struku kao E. R.. Naime, nije sporno da su tužioci bili zaposleni u odjelu Proizvodnja na određeno vrijeme i raspoređeni na radna mjesta i to: tužioci B. M. i E. H. na radno mjesto radnik mašinske obrade, tužilac E. P. na radno mjesto varioc, te tužilac A. Ć. na radno mjesto monter i pakirer. Tokom postupka je utvrđeno da je tuženi od otkazivanja ugovora o radu tužiocima do dana 24.03.2023. godine kada je pozvao tužioce na razgovor za posao, vršio zapošljavanje novih radnika i to: E. Ž., VSS – dipl. medicinar zdravstvene njege, sa početkom rada od dana 01.12.2022. godine na radnom mjestu referent za praćenje neželjenih dejstava medicinskih sredstava i A. Ć., VSS,  sa početkom rada od dana 06.03.2023. godine na radnom mjestu referent za praćenje neželjenih dejstava medicinskih sredstava, dok je po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme zaposlio: E. R., SSS – ekonomski tehničar, sa početkom rada od dana 23.01.2023. godine na radnom mjestu referent prodaje i Š. P., OŠ, sa početkom rada od dana 27.01.2023. godine na radnom mjestu higijeničar. Iz matične evidencije radnika tuženog za 2022. i 2023. godinu proizlazi da je stepen stručne spreme tužioca E. P. SSS, zavarivač, a tužioca A. Ć. SSS, električar, dok je tužilac E. H., NK radnik, metalostrugar. Tužiteljica B. M. se ne nalazi u evidenciji radnika za 2022. i 2023. godinu. Prema Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog broj:2082-1/22 od 14.10.2022. godine u odjelu Proizvodnja za radno mjesto  radnik u proizvodnji propisani su uslovi: NK/SSS, struka neodređeno, 43 izvršioca, a u odjelu Aministracija radno mjesto referent za registraciju i praćenje neželjenih dejstava medicinskih sredstava, SSS/VSS, grupacija medicinskih, farmaceutskih ili stomatoloških nauka ili drugog zdravstvenog usmjerenja, jedan izvršilac. Istim pravilnikom nisu sistematizovana radna mjesta referent prodaje i higijeničar, a drugi dokazi nisu izvedeni na okolnost uslova propisanih za ova radna mjesta. Pored toga, prema ocjeni ovog suda tužioci nisu dokazali da ispunjavaju uslove za radna mjesta referent za praćenje neželjenih dejstava medicinskih sredstava, referent prodaje i higijeničar, niti da je tuženi na ova radna mjesta izvršio zapošljavanje radnika sa istim kvalifikacijama i stepenom stručne spreme koje imaju tužioci,  a ne radi  se o istim radnim mjestima na kojima su tužioci bili zaposleni.

     

    Nije sporno da se tužioci B. M. i E. H. nisu odazvali na poziv za razgovor za posao, dok tužioci  E. P. i A. Ć.  koji su došli na razgovor, nisu prihvatili ponudu za posao, te da je tuženi nakon toga vršio zapošljavanje novih radnika pri čemu je autonomno pravo tuženog da izabere kandidata za koga procijeni da će najbolje odgovoriti zadatku svog radnog mjesta, s obzirom na kvalifikaciju i sposobnosti, pa nije bio dužan da tužiocima ponovo nudi zaposlenje. Ovo i iz razloga što  bi tužiocima, da ugovori o radu nisu otkazani, istekli prije prijema novih radnika nakon što su im ponuđeni poslovi kod tuženog.

     

                Prvostepeni sud je pogrešno primijenio odredbe člana 362. stav 1. ZPP kada je  vrijednost spora odredio u iznosu od 10.500,00 KM, jer su tužioci formalni suparničari koji su jednom tužbom tužili shodno odredbi člana 362. stav 1. tačka 2. ZPP, a svaki formalni suparničar je samostalna stranka u parnici, pa se vrijednost spora utvrđuje za svakog suparničara prema vrijednosti svakog pojedinačnog tužbenog zahtjeva, odnosno ako ima više zahtjeva prema zbiru njegovih zahtjeva, a ne prema zbiru vrijednosti svih zahtjeva formalnih suparničara. U konkretnom slučaju najviša vrijednost pojedinačnog tužbenog zahtjeva je 4.963,33 KM.

     

                  O troškovima postupka odlučeno je na osnovu člana  386. stav 2., 387. i 397. stav 2. te člana 12. i 13. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine F BiH“ broj: 22/04 i 24/04) pri čemu je ovaj sud cijenio uspjeh stranaka u postupku i troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, pa tuženom za sastav tužbe pripada iznos od 240,00 KM, za zastupanje na pripremnom ročištu iznos od 240,00 KM, za zastupanje na nastavku pripremnog ročišta iznos od 120,00 KM, za zastupanje na glavnoj raspravi pripada iznos od 240,00 KM, sve uvećano za PDV 17 % u iznosu od 142,80 KM.  Pošto je tuženi uspio sa žalbom u cijelosti pripadaju mu i troškovi sastava žalbe u iznosu od 300,00 KM sa PDV 17% u iznosu od 51,00 KM. Dakle, tuženom pripadaju ukupni troškovi postupka u iznosu od 1.333,80 KM. Tuženom nisu dosuđeni troškovi sastava podneska od 19.07.2023. godine, jer je punomoćnik tuženog navode iz podneska izložio na pripremnom ročištu, pa ovi troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice.

     

                Radi izloženog, ovaj sud je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način kao u izreci na osnovu člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP.

               

                                                                                               

                                                                                          Predsjednica vijeća

     

                                                                                            Radija Baltić, s.r.