BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

BOSANSKO-PODRINJSKI KANTON GORAŽDE

KANTONALNI SUD U GORAŽDU

Broj: 45 0 P 047583 25 Gž

Goražde, 15.10.2025. godine

Kantonalni sud u Goraždu, u vijeću sastavljenom od sudija: Bjelović Milijane, predsjednice vijeća, Bičo Edina i Đajić Tanje, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. J. iz F., ul. ..., zastupane po punomoćnici Todorović Nadi, advokatici iz Vlasenice, protiv tuženog Wiener   Osiguranje A.D.  Banja Luka, ul. Kninska 1A, zastupanog po punomoćnici Mirić Aleksandri, advokatici iz Sarajeva, radi naknade štete, vrijednost spora 16.920,00 KM, rješavajući o žalbi tužiteljice izjavljenoj na presudu Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 047583 24 P, od 26.06.2025. godine, u sjednici vijeća  održanoj dana 15.10.2025. godine, donio je

PRESUDU

Žalba tužiteljice se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 047583 24 P, od 26.06.2025. godine.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom, stavom prvim izreke, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se obaveže tuženi da tužiteljici isplati na ime naknade materijalne štete ukupan iznos od 16.920,00 KM i to iznos od 16.840,00 KM na ime materijalne štete na vozilu sa zakonskom zateznom kamatom od dana 01.02.2024. godine kao dana nastanka štete pa do isplate, iznos od 30,00 KM na ime pribavljanja zapisnika o uviđaju, sa zakonskom zateznom kamatom od dana 20.02.2024. godine kao dana uplate pa do isplate i iznos od 50,00 KM na ime pribavljanja fotodokumentacije lica mjesta nezgode, sa zakonskom zateznom kamatom od dana 20.06.2024. godine kao dana uplate, pa do isplate, te troškove parničnog postupka, sve u roku od 30 dana. Stavom drugim i trećim izreke obavezana je tužiteljica da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.527,20  KM, u roku od 30 (trideset) dana, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužene u iznosu od 880,00 KM odbijen kao neosnovan.

Tužiteljica je putem punomoćnice blagovremeno izjavila žalbu na prvostepenu presudu koju pobija u cijelosti iz svih žalbenih razloga, uz prijedlog da ovaj sud žalbu uvaži, prvostepenu presudu preinači na način da tužbeni zahtjev u cijelosti usvoji i obaveže tuženog da tužiteljici nadoknadi troškove prvostepenog i drugostepenog postupka ili da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.

U žalbi ističe da je sud povrijedio odredbe člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku, kao i člana 7., 8. i 123. ZPP-a, odnosno da nije savjesno i brižljivo cijenio provedene dokaze, prvenstveno nalaz i mišljenja vještaka vještaka saobraćajne struke, odnosno da nije cijenio primjedbe na isti, da ne sadrži obrazloženje mašinskog dijela vještačenja, kao ni službene zabilješke povodom saobraćajne nezgode, odnosno da su izneseni razlozi o odlučnim činjenicama proturječni međusobno i činjenicama koje proizlaze iz drugih dokaza. Ističe da je sud odluku donio isključivo na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, te da je izostalo obrazloženje ocjene navedenog dokaza, obzirom da je sud samo doslovce prepisao tekst nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu ukazuje da ostali dokazi nemaju manju dokaznu snagu, zbog čega smatra da su morali biti cijenjeni kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi sa ostalim dokazima. Smatra da je nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke sam po sebi kontradiktoran, te da je sud svoju odluku temeljio samo na dijelu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, smatrajući da je nalaz plod nedovoljnog znanja i stručnosti, te da je sud morao odrediti novo vještačenje u cilju razrješenja okolnosti na koje vještak nije odgovorio ili je proizvoljno odgovorio, bez stručnog utemeljenja.

Ukazuje da je vještak proizvoljno utvrdio gubitak brzine vozila, pozivajući se na stranicu 14. nalaza i mišljenja, pri čemu ukazuje da nije naveo na osnovu koje stručne metode je istu utvrdio. Smatra da je tehnički nemoguće da se vozila nakon kontakta trenutno zaustave i da se sva brzina utroši u deformaciju, kao i da vještak nije uzeo u obzir da je vozilo Seat nakon kontakta sa ogradom ostvarilo kretanje unaprijed. Nadalje, smatra da vještak nije uzeo u obzir tragove na cesti koji ukazuju na kretanje vozila VW Golf unazad nakon ostvarenog kontakta, odnosno odbačaja od strane vozila Seat, pri čemu smatra da je tehnički nemoguće da, shodno prikazanom položaju vozila nakon nezgode, brzina utrošena na deformaciju bude ujedno u sudarna brzina, odnosno da su pogrešno utvrđene brzine utrošene na deformaciju, ukazujući da brzine od 20 i 23 km/h nisu ni približno dovoljne za aktiviranje zračnih jastuka. Smatra da je nemoguće da je vozilo Seat, koje je manje i koje se kretalo manjom brzinom, odbaci vozilo VW Golf unazad. Ističe da je vještak konstatovao da nije mogao pouzdano odrediti brzine vozila prije nezgode, pri čemu ukazuje da je vještak propustio uzeti u obzir zakon o očuvanju količine kretanja i zakon o očuvanju energije utrošene tokom sudarnog procesa. Ističe da je vještak iznio da je sudarna preklopna površina 80%, te da mnoge potrebne parametre ne može pouzdano odrediti, ali je ipak naveo da ne postoji energetska i visinska kompatibilnost sudarnog procesa, ukazujući da smatra da je potrebne parametre bilo moguće odrediti. Smatra da je širina oštećenja sa traga direktnog kontakta u ovom sudarnom procesu kompatibilna, a što je vidljivo na fotografijama oštećenja vozila, a što po ocjeni punomoćnika predstavlja glavni uslov za određivanje geometrije kompatibilnosti sudarnog procesa, pri čemu ukazuje da je vještak samo paušalno odredio da ne postoji energetska kompatibilnost sudarnog procesa, bez da je istu izračunao, pri čemu ukazuje da je punomoćnik tužiteljice u više navrata gledao izračun vještaka o navedenoj kompatibilnosti. Smatra da je vremensko prostorna analiza urađena pogrešno, ukazujući da je vještak pogrešno koristio za forsirano kočenje usporenje od 5,4 m/s na kvadrat, na suhoj podlozi, smatrajući da ono iznosi 7,0 m/s na kvadrat.

Stoga smatra da se na predmetnom nalazu i mišljenju vještaka ne može zasnivati odluka suda, smatrajući da je vještak pogrešno i suprotno predloženim okolnostima izveo svoj nalaz i mišljenje. Smatra da je sud povrijedio odredbe člana 191. stav 4. ZPP-a jer je u obrazloženju presude samo prepisao nalaz vještaka saobraćajne struke, odnosno nije dao obrazloženje zašto je usvojio nalaz vještaka saobraćajne struke koji je po njegovoj ocjeni nepotpun i kojim nije odgovoreno na zadatak postavljen vještaku, obzirom da vještak nije uzeo u obzir sve okolnosti, iako je isti trebao biti urađen na osnovu cjelokupne dokumentacije iz spisa, pri čemu ističe da je vještak trebao vratiti spis sudu ukoliko nije mogao odgovoriti na postavljeni zadatak. Stoga smatra da je nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke nestručan, nepotpun i protivrječan samom sebi i ostalim materijalnim dokazima u spisu, odnosno iskazu samog vještaka. Ističe da je nesporna činjenica da je došlo do kontakta vozila na način kako je to opisano u tužbi, odnosno da oštećenja na vozilima potiču iz predmetne saobraćajne nezgode, te da je sud svoju odluku neosnovano zasnovao samo na nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, pri čemu nije ni detaljno preispitao sam nalaz i mišljenje vještaka, a kako bi utvrdio da je isti zaista urađen po pravilima struke, tako da je sud isti paušalno prihvatio kao tačan bez da je cijenio prigovore punomoćnika tužiteljice istaknute na nalaz tražeći da se odredi drugo vještačenje. Smatra da bi sud da je ispravno cijenio ostale materijalne dokaze mogao zaključiti da je tužiteljica dokazala uzročno-posljedičnu vezu između radnje i štete na vozilu tužiteljice.

Tuženi nije dostavio odgovor na žalbu.

Pošto je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku (Službene novine Federacije BiH, broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) drugostepeni sud je zaključio slijedeće:

Žalba nije osnovana.

Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da sud obaveže tuženog da joj na ime materijalne štete nastale na njenom vozilu isplate iznos od 16.840,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana nastanka štete, materijalne troškove u ukupnom iznosu od 80,00 KM, vezane za prikupljanje dokumentacije vezane za predmetnu saobraćajnu nezgodu, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.

Iz činjeničnog utvrđenja prvostepene presude proizlazi da je nesporno da se dana 01.02.2024. godine u 23,15 sati, na magistralnoj cesti M 20, u mjestu Ustikolina, općina Foča, dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali vozilo marke Seat, registarske oznake ..., koje je bilo osigurano kod tuženog, po polisi broj ... od 26.01.2024. godine, a kojim je upravljao G. A. i vozilo marke Volkswagen, registarske oznake ..., vlasništvo tužiteljice, osigurano kod Dunav osiguranja po polisi broj: ... od 15.06.2023. godine, a kojim je upravljala D. M.. Iz Zabilješke o saobraćajnoj nezgodi MUP BPK PS KRS Goražde od 01.02.2024. godine, kao i fotografija, proizlazi da je u momentu nastanka saobraćajne nezgode bilo vedro vrijeme, kolovoz suh, da je širina istog na mjestu nezgode 6,70 metara, da isti čine dvije saobraćajne trake širine 3,35 metara, da je sa desne strane kolovoza gledajući iz smjera Foče prema Ustikolini postavljena čelična sigurnosna ograda visine 0,80 metara, i to na podzidu udaljenom 0,30 metara od ivice kolovoza, da je brzina kretanja iz pravca Foče ograničena na 80 km/h, dok je iz pravca Ustikoline prema Foči ograničenje brzine 70 km/h, da je mjesto kontakta gledano po širini kolovoza u smjeru kretanja putničkog vozila Seat udaljeno od čelične sigurnosne ograde za oko 1,10 m i oko 9,80 m od stajne tačke, da vozači nisu bili pod dejstvom alkohola, da su policijski službenici na licu mjesta zatekli pmv marke Seat u lijevoj saobraćajnoj traci gledano iz pravca Goražda u pravcu Foče, dok se pmv Volkswagen nalazilo u lijevoj saobraćajnoj traci gledano iz pravca Goražda u pravcu Foče, te da su konstatovali da su na vozili Seat nastala oštećenja na braniku, faru, pokazivaču pravca, blatobranu, poklopcu motora, na vratima i da je aktiviran zračni jastuk vozača, dok su na vozilu Volkswagen oštećenja nastala na braniku, faru, pokazivaču pravca, poklopcu motora, vratima, da su blatobrani pomjereni na vrata i lijeva i desna, i da je aktiviran zračni jastuk vozača i suvozača. Provedenim vještačenjem po vještaku mašinske struke sud je utvrdio da je na pmv VW Golf nastala totalna šteta u iznosu od 14.493,00 KM.

Vještaj je u nalazu iznio da se brzina kretanja vozila nije mogla precizno i pouzdano utvrditi, te da je brzina u mjestu kontakta određena na osnovu evidentiranih oštećenja, da ne postoje vidljivi tragovi usporenja, da je prije primarnog kontakta došlo do usporenja manjeg od vrijednosti usporenja sa blokiranim točkovima, da je pmv VW Golf neposredno prije kontakta bio u fazi usporenja sa tim da koeficijent usporenja nije bio sa maksimalnom vrijednošću, zbog čega je utvrdio da je njegova pretpostavljena brzina kretanja bila 70 km/h. Također, vještak je utvrdio da je neposredno prije ostvarivanja kontakta došlo do usporenja i pmv Seat, da koeficijent usporenja nije bio sa maksimalnom vrijednošću, odnosno da je usporenje bilo oko 5,50 m/s2, te da je pretpostavljana brzina kretanja bila oko 65,00 km/h. Vještak je utvrdio da je brzina kretanja pmv Seat u mjestu kontakta bila 20,00 km/h, odnosno 5,55 m/s, dok je brzina kretanja pmv VW Golf u mjestu kontakta bila 23 km/h, odnosno 6,38 m/s. Vještak je utvrdio da je vrijeme reagovanja vozača pmv iznosilo 1.075 sekundi, da bi pri utvrđenoj brzini i intenzivnom usporenju zaustavni put pmv VW Golf iznosio oko 55,86 metara, te da je vrijeme zaustavljanja u takvim okolnostima bilo oko 4,67 sekindi, dok bi zaustavni put pmv Seat iznosio 49,57 metara, a vrijeme zaustavlja u navedenim okolnostima bi iznosilo odo 4,36 sekundi. Vještak je utvrdio da je pređeni put pmv Golf od trenutka reagovanja vozača na sporenje do mjesta kontakta iznosio 54,40 metara, dok je taj put za pmv Seat iznosio 46,67 metara, odnosno da je međusobna udaljenost vozila u trenutku nastanka opasne situacije uznosila oko 98,07 metara.

Sud je na osnovu provedenog vještačenja vještaka saobraćajne struke utvrdio da pozicija mjesta primarnog kontakta između automobila VW Golf i Seat Ibiza uzimajući u obzir njihova oštećenja i položaj u odnosu na saobraćajnu opremu ceste (čeličnu sigurnosnu ogradu) u momentu ulaska vozila u udarni proces i nakon udarnog procsa, ukazuju na prostornu nekompatibilnost saobraćajne nezgode. Kako su u konkretnom sudarnom procesu učestvovala putnička motorna vozila marke VW Golf i Seat Ibiza, a vještak u svom Nalazu je uočio oštećenja u vidu grebanja koja svojim izgledom podsjećaju na masku automobila BMW koji nije evidentisan kao putnički automobil koji je učestvovao u ovom sudarnom procesu, tako ni određena oštećenja i deformacije nastala u sudarnom procesu između putničkog automobila VW Golf i Seat Ibiza ne ukazuju na energetsku kompatibilnos, obzirom da se na središnjem dijelu poklopca motora putničkog automobila VW Golf, na visini od oko 0,70 m mogu uočiti oštećenja u vidu ''grebanja'' koja svojim specifičnim izgledom podsjećaju na masku automobila BMW i ista je moguće dovesti u vezu sa oštećenjima koja su mogla nastati u sudarnom procesu sa automobilom marke BMW. Vještak je svoj zaključak zasnovao na činjenici da se iz raspoložive dokumentacije jasno vidi da je putničko motorno vozilo vW Golf u saobraćajnoj nezgodi sa potpunim čelnim sudarom, dok je vozilo Seat učestvovalo u saobraćajnom nezgodi sa ekscentričnim čelnim sudarom, gdje je većina oštećenja na VW Golfu sa desne strane, dok su kod vozila Seat veća oštećenja nastala na njegovoj lijevoj strani, pri čemu je evidentirano oštećenje čelične sigurnosne ograde u dužini od 5,00 metara, a koje je najvjerovatnije nastalo bočnim udarom lijevom stranom automobila Seat, dok na pmv VW Golf nisu evidentirana bočna oštećenja.

Sud nije obrazlagao ostale provedene dokaze nalazeći da sadržina istih nije relevantna obzirom da odlučne činjenjice koje su bitne za konkretan spor, odnosno relevantne odredbe materijalnog prava, obzirom da je našao da iz provedenih dokaza proizlazi da je predmetna saobraćajna nezgoda bila ranije dogovorena, odnosno da nije bila neizvijesna, zbog čega ne spada pod osigurani slučaj iz člana 898. ZOO, zbog čega je našao da ne postoji odgovornost tuženog za naknadu nastale štete u smislu člana 919. ZOO, zbog čega je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan. Sud je svoju odluku zasnovao na odredbama člana 154., 155., 174., 177., 185., 189., 277., 898. i 919. Zakona o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ, broj: 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, Službeni list BiH, broj: 2/92, 13/93 i 13/94 i Službene novine F BiH, broj: 29/03 i 42/11), dok je odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredaba iz člana 383. i 386. ZPP-a.

Žalbeni razlog povrede odredaba parničnog postupka nisu ostvareni, obzirom da prema stanju u spisu ni u postupku kod prvostepenog suda koji je prethodio donošenju pobijane presude, kao ni u samoj presudi nije bilo i nema nedostataka iz člana 209. stav 2. tačka 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ZPP-a, a na koje nedostatke drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, saglasno odredbi iz člana 221. ZPP-a. U obrazloženju presude dati su potpuni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih je vidljivo zašto je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan. Prvostepeni sud je naveo kojim se razlozima rukovodio, odnosno koje činjenice i okolnosti je uzeo u obzir prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Pri tome je sve provedene dokaze cijenio na način propisan odredbom člana 8. ZPP-a, a što proizlazi iz analize provedenih dokaza, jer dati razlozi imaju svoju činjeničnu i pravnu osnovu u provedenim dokazima i stanju predmetnog spisa, tako da nije osnovan žalbeni prigovor povrede odredaba iz člana 191. ZPP-a.

Neosnovan je žalbeni navod tužiteljice da je sud propustio cijeniti sve dokaze, obzirom da je sud iznio pojedinačnu ocjenu svih dokaza koji su provedeni u toku glavne rasprave, pri čemu je jasno naveo da dokaze koji nisu bili od značaja za donošenje odluke suda nije posebno obrazlagao kada je iste dovodio u međusobnu vezu, obzirom da isti nisu mogli uticati na odluku suda. Naime, sud nije obavezan obrazlagati dokaze koji nisu od odlučnog značaja, ukoliko je ranije provedenim dokazima utvrdio činjenično stanje na način da ima osnov za donošenje odluke, kao i da se ostalim dokazima njegova odluka ne može dovesti u pitanje, a što je i po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju ispravno utvrdio prvostepeni sud.

Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostepeni sud i po ocjeni ovog suda pravilno utvrdio odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari, obzirom da je tokom postupka proveo sve dokaze predložene po strankama, te na temelju pravilne ocjene provedenih dokaza u skladu sa članom 8. i 123. stav 2. ZPP-a donio pravilnu odluku. Naime, činjenično utvrđenje na kojem je temeljena prvostepena presuda, u odnosu na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, nije dovedeno u sumnju niti navodima iz žalbe jer se svi navodi žalbe svode na drugačiju ocjenu izvedenih dokaza od ocjene suda, što u konačnici strankama nije dozvoljeno, obzirom da je za ocjenu izvedenih dokaza jedino nadležan sud u skladu sa odredbom člana 8. ZPP-a. Naime, neosnovan je žalbeni navod tužiteljice koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, obzirom da je prvostepeni sud dokaze cijenio u skladu sa odredbom člana 8. ZPP i na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdio sporne činjenice odlučne za ovaj spor, pri čemu je stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima, pa ne stoji tvrdnja tužiteljice o arbitarnoj i proizvoljnoj ocjeni dokaza, odnosno tvrdnja da je sud neosnovano pokloni vjeru nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke više nego navodima sadržanim u tužbi i materijalnim dokazima. Naime, slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda stranka ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu dokaza, ukoliko ta ocjena ne sadrži argumente iz kojih proizlazi osnovanost prigovora na ocjenu dokaza, a što u ovom slučaju ne proizlazi iz sadržaja žalbenih navoda.

Neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice izneseni na nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke koji su zasnovani isključivo na neargumentovanom mišljenju punomoćnice tužiteljice, koje se ne može suprotstaviti stručnom mišljenju vještaka, koji je u svom nalazu u potpunosti odgovorio na postavljene zadatke od strane tužiteljice i tuženog, pri čemu stranke u postupku nisu ovlaštene da cijene da li vještak ima dovoljna znanja, odnosno da li je stručan, a da pri tome ne iznose argumente i dokaze kojima se to potkrepljuje. Naime, tužiteljica u toku prvostepenog postupka prilikom postavljanja pitanja vještaku saobraćajne struke, kao ni u samoj žalbi, ne iznosi egzaktne argumente kojima pobija nalaz i mišljenje vještaka, pri čemu se svi prigovori svode na lično mišljenje i ocjenu punomoćnice tužiteljice, a koji nisu potkrijepljeni bilo kakvim pokazateljima i dokazima. Tako mišljenje punomoćnice tužiteljice da tehnički nije moguće da se prilikom međusobnog udara vozila pri brzini od 20 i 23 km/h otvore vazdušni jastuci nije potkrijepljeno bilo kakvim dokazima, pri čemu iz teorije koja je dostupna svakom pojedincu proizlazi da brzina udara nije jedini, iako je najvažniji, faktor za aktiviranje vazdušnih jastuka, pri čemu je stav teorije da se udaranje u stalnu prepreku brzinom većom od 20 km/h aktiviraju zračni jastuci, ali da vrlo bitnu ulogu ima i sila gravitacije u momentu udara. Navedeno ukazuje da je neosnovan prigovor tužiteljice da je vještak pogrešno utvrdio brzinu kretanja vozila u momentu udara, obzirom da proizlazi da se vazdušni jastuci mogu otvoriti i prilikom brzine od 20 km/h.

Nadalje, činjenica da li je moguće da vozilo Seat prilikom udara odbaci vozilo VW Golf unazad prilikom udara, a samo zbog njihovih dimenzija i težine, takođe se svodi samo na mišljenje punomoćnice tužiteljice, pri čemu se pozivanje punomoćnice tužiteljice na nalaze i mišljenja koja je vidjela u toku svoje prakse svodi na paušalan prigovor, kojim se ne može pobiti činjenično utvrđenje iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke. Naime, vještak je jasno iznio da je prilikom izrade svog nalaza i mišljenja uzeo u obzir svu materijalnu dokumentaciju koja mu je bila dostupna u spisu, a koju je i pojedinačno nabrojao, te je jasno naveo iz kojih razloga je utvrdio da ne postoji energetska i visinska kompatibilnost sudarnog procesa, a koje mišljenje je prvostepeni sud osnovano prihvatio. Naime, vještak je jasno naveo da iz fotodokumentacije proizlazi da glavna oštećenja koja su nastala na vozilima ne odgovaraju polažaju vozila sa fotografija i sadržaja Zabilješke MUP-a, odnosno da se većina oštećenja na vozilu VW Golf nalazi na njegovoj prednjoj desnoj strani, dok se većina oštećenja na pmv Seat nalazi na njegovoj prednjoj lijevoj i bočnoj strani, što nikako ne odgovara direktnom čeonom udaru dva motorna vozila, koja su se udarila na lijevoj strani kolovoza, gledano u pravcu kretanja pmv Seat i to u krivini koja iz istog smjera ide u desnu stranu. Uzme li se u obzir činjenica da je vještak pri tome na pmv VW Golf našao i tragove udara koji potiče od ranijeg sudara sa pmv BMW, a što vještak može utvrditi i na osnovu iskustva, jasno proizlazi da sva oštećenja navedena kao oštećenja nastala u konkretnoj saobraćajnom nezgodi ne potiču iz iste, odnosno da su na pmv VW Golf postojala i prije nastanka saobraćajne nezgode.

Neosnovan je prigovor tužiteljice koji se odnose na utvrđeno usporenje prilikom poduzetog kočenja, obzirom da je vještak jasno izjavio da vozači nisu poduzeli forsirano kočenje, zbog čega u tom slučaju ni usporenje nije moglo imati maksimalnu vrijednost, pri čemu se za navedeno utvrđenje ne nude bilo kakvi pouzdani pokazatelji koji ukazuju na pogrešno utvrđenje od strane vještaka.

Neosnovan je žalbeni navod tužiteljice da je sud morao vratiti nalaz i mišljenje vještaku, odnosno odrediti novo vještačenje, obzirom da za to nisu ostvareni uvjeti propisani članom 155. ZPP-a. Naime, vještak je svoj nalaz i mišljenje dostavio u ostavljenom roku, pri čemu stranke u postupku nisu podnijele pismene prigovore na nalaz i mišljenje, odnosno tražile njegovu dopunu. Sud je ocijenio da nalaz nije nejasan, nepotpun ili protivrječan sam sebi ili izvedenim okolnostima, pri čemu stranke u postupku ni na ročištu za glavnu raspravu nisu tražile dopunu ili ispravku nalaza, zbog čega nije ni bio osnovan prijedlog tužiteljice da se provede novo vještačenje, zbog čega je sud osnovano zaključio da se radi o prijedlogu koji je iznesen samo zbog činjenice da tužiteljica nije bila zadovoljna rezultatom nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke.

Po ocjeni ovog suda prvostepeni sud je imao činjenični i pravni osnov kada je odlučio kao u izreci prvostepene presude te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odredbom iz člana 154., 155., 174., 177., 185., 189., 277., 898. i 919, o čemu je dao potpune i pravilne razloge koje u cijelosti prihvata i ovaj sud, zbog čega je našao da su svi žalbeni navodi tužiteljice neosnovani.

Odluka o troškovima žalbenog postupka donesena je na osnovu člana 386. stav 2., 387. i 396. ZPP-a, pri čemu je ovaj sud  uzeo u obzir samo troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, kao i uspjeh stranaka u postupku. Stoga je sud odbio zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava žalbe obzirom da sa istim nije uspjela.

Na osnovu iznesenog, ovaj sud zaključuje da žalbeni razlozi zbog kojih se pobija prvostepena presuda nisu ostvareni, pa kako nisu ostvareni ni razlozi na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, prema odredbi iz člana 221. ZPP-a, to je valjalo žalbu odbiti i presudu prvostepenog suda potvrditi, primjenom odredbe iz člana 226. ZPP-a.

                                                                                               Predsjednica vijeća

                                                                                                  Bjelović Milijana