BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

BOSANSKO-PODRINJSKI KANTON GORAŽDE

KANTONALNI SUD U GORAŽDU

Broj: 45 0 P 047158 25 Gž

Goražde, 09.04.2025. godine

KANTONALNI SUD U GORAŽDU, u vijeću sastavljenom od sudija Bjelović Milijane, predsjednice vijeća, Bičo Edina i Đajić Tanje, članova vijeća, u pravnoj stvari tužioca/ protivtuženog M. M. iz G., ul. ..., zastupanog po punomoćniku Muminović Esadu, advokatu iz Goražda, protiv tužene/protivtužiteljice D. M. iz G., ul. .., zastupane po punomoćniku Borovac Omeru, advokatu iz Goražda, radi utvrđenja bračne stečevine, vrijednost spora 20.000,00 KM, rješavajući o žalbi tužene izjavljenoj na presudu Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 047158 24 P, od 27.01.2025. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 09.04.2025. godine, donio je

PRESUDU

Žalba tužene se odbija i presuda Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 047158 24 P, od 27.01.2025. godine, se potvrđuje.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom, stavom prvim izreke, utvrđeno je da su tužilac i tužena u toku bračne zajednice preuzeli obavezu otplate kredita kod NLB banke broj 107757619, koja na dan 14.12.2022. godine iznosi 45.801,06 KM, te da je udio stranaka u ispunjenju navedene obaveze prema kreditu u visini od po 1/2. Stavom drugim. trećim i četvrtim izreke, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da se utvrdi da bračnu stečevinu parničnih stranaka čine pokretna stvari i to: Klima uređaj ''Beko'', Ćilimi 4 kom, Staza 1 kom, Garderoba, obuća, Ugao 1 kom, Komoda, komplet 2 kom, Kućno kino sa zvučnicima, Led plazma 2 kom, Mikrovalna 1 kom, Rakija razna 200 litara i 10 boca raznopg pića, Kaca za rakiju od 500 litara 1 kom, Stol stakleni 1 kom, Trakaste žaluzine, Automobil Citroen C5, 2008 godina, broj šasije ...; PMV marke Citroen C5, 2008 godina, broj šasije ..., te da je udio stranaka u navedenim stvarima iznosi 1/2; kao i da se obaveže tužena da tužiocu vrati stvari koje ne predstavljaju zajedničku bračnu stečevinu i to: Pasoš, Rješenja, diplome, pohvale i dr., svjedočanstva o završenoj srednjoj školi, Muško odijelo ''Granof'', 1 kom, Muške tenisice ''Adidas'' 1 kom, smeđa kožna jakna 1 kom, službenu policijsku palicu, ručni sat marke ''Casio'' 1 kom. Stavom petim izreke utvrđeno je da bračnu stečevinu tužioca i tužene čini jedan prostorni metar ogrevnog bukovog drveta i da je udio parničnih stranaka u sticanju od 1/2. Stavom petim izreke odlučeno je da svaka stranka podmiruje svoje troškove parničnog postupka.

Tužena je putem punomoćnika blagovremeno izjavila žalbu na prvostepenu presudu koju pobija u stavu prvom izreke zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud žalbu uvaži, prvostepenu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužioca iz stava prvog izreke presude i obaveže tužioca da tuženoj nadoknadi troškove sastava žalbe.

U žalbi ističe da je sporno da li je tužilac obaveze po predmetnom kreditu preuzeo radi podmirivanja tekućih potreba bračne zajednice, pri čemu ukazuje da tužena nije znala za postojanje kreditnog zaduženja tužioca, odnosno da sud nije savjesno i brižljivo cijeni iskaz tužene, odnosno da nije dokazano da je bila sudužnik po predmetnim kreditima u toku trajanja braka, niti da je potpisala bilo kakvu saglasnost za iste, zbog čega smatra da je tužilac sam nenamjenski koristio sredstva od kredita. Smatra da je sud povrijedio odredbe iz člana 123. i 191. stav 4. ZPP-a jer nije dao obrazloženje iz kojih razloga tužena nije dokazala da nije znala za podizanje kredita, ukazujući da joj tužilac nikada nije htio reći kolika mu je plata, odnosno predočiti dokaaz o istoj, odnosno da je u toku kreditnog zaduženja mijenjao adresu mjesta prebivališta, koja je različita u odnosu na onu na kojoj su parničen stranke živjele u toku trajanja bračne zajednice. Smatra da je sud neosnovano zaključio da je među supružnicima u toku trajanja braka postojalo međusobno povjerenje i dogovori u vezi sa finansijskim pitanjima, a među kojima su i kreditna zaduženja, pri čemu je propustio utvrditi da je tužilac od 2021. godine imao emotivnu vezu sa drugom ženom, odnosno nije boravio u zajedničkom domaćinstvu sa tuženom. Ističe da sud nije prihvatio iskaze tužiteljice i svjedoka D. N. da je tužilac sklon igrama na sreću, da je pozajmljivao novac od drugih i da su bračni odnosi između parničnih stranaka bili narušeni od 2015. godine, odnosno da u porodično domaćinstvo nije unosio novčana sredstva i nije plaćao obaveze domaćinstva novcem koji je dobio od tužene. Ističe da tuženi nije dokazao da su sredstva od kredita trošena za potrebe bračne zajednice, niti je sud obrazložio na osnovu čega je to utvrđeno, pri čemu je prihvatio iskaz tužioca koji je nesporno tvrdio da je i putničko vozilo Opel Corsa bračna stečevina, iako je dokazano da je ono posebna imovina tužene koju je imala prije stupanja u brak sa tužiocem. Ističe da su tvrdnje tužioca da su sredstva od kredita ulagana u dodatno opremanje stana ostale nedokazane, pri čemu je neosnovan dio iskaza kojim je tuženi tvrdio da je on dizao kredite samostalno samo iz razloga jer je tužena imala zaključene ugovore o radu na određeno vrijeme. Smatra da je obaveza po kreditu bračni dug samo ukoliko je tužena znala za podignuti kredit, dala saglasnost za isti i ukoliko su  sredstva upotrebljena za zadovoljavanje potreba bračne zajednice, a što u konkretnom slučaju nije tako. Smatra da se u obzir treba uzeti broj kredita koje je tužilac zaključio u toku trajanja bračne zajednice, da je od tih sredstava plaćao obaveze po ranijim kreditima, obaveze po Viza kreditnoj kartici i Master Card Revolving kreditnoj kartici, da je platio premiju životnog osiguranja i pokrivao troškove školovanja brata koji nije član zajedničkog domaćinstva stranaka u postupku, iz čega zaključuje da se radi o zadovoljavanju potreba tužioca, a ne bračne zajednice. Ističe da je neosnovana tvrdnja tužioca da je od navedenih sredstava finansirao zajednička putovanja, obzirom da se radi samo o dva putovanja u iznosu od 113,00 i 366,00 KM. Stoga smatra da je sud pogrešno primijenio odredbe iz člana 262. Porodičnog zakona, jer iz nalaza i mišljenja vješštaka ekonomske struke proizlazi da su sva sredstva od kredita trošena nenamjenski plaćenjem obaveza po kreditima i podizanjem novca na isplatnim mjestima.

Tužilac je putem punomoćnice dostavio odgovor na žalbu u kojoj osporava navode iz žalbe i predlaže da ovaj sud žalbu odbije kao neosnovanu.

Ističe da je u toku postupka dokazano da je tužilac u dogovoru sa tuženom podigao više kredita, a zbog troškova koje su imali u bračnoj zajednici, a koje je zamjenjivao novim kreditima, pri čemu primanja stranaka nisu bila dovoljna da podmire zahtjeve stranaka i otplate kredit, zbog čega su podizani novi krediti sve dok dug nije narastao do iznosa od 45.801,06 KM, koliki je bio u momentu prestanka bračne zajednice. Najveći dio kreditnih zaduženja je korišten za podmirivanje ranijih kredita, dok je preostali dio korišten za redovne potrebe domaćinsktva, uključujući i troškove školovanja kćerke tužene iz prethodnog braka: Ističe da su ostali nedokazani navodi tužene da je njena kćerka ostavrila pravo na izdržavanje od njenog oca, odnosno da je tužilac novčana sredstva od kredita trošio na plaćanje prekoračenja na bankovnim karticama i na drugi način, odnosno da ih je koristio nenamjenski za lične potrebe.

Pošto je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku (Službene novine Federacije BiH, broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) drugostepeni sud je zaključio slijedeće:

Žalba nije osnovana.

Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev kojim tužilac traži da se utvrdi da bračnu stečevinu parničnih stranaka u jednakim dijelovima čine pokretne stvari navedene u tužbi, da se obaveže tužena da mu vrati pojedinačno određene lične stvari, kao i da bračnu obavezu sa jednakim udjelima čini dugovanje po kreditu u iznosu od 45.801,06 KM. Predmet protivtužbenog zahtjeva je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da bračnu stečevinu čine i pokretne stvari koje je tužilac prodao nakon prestanka bračne zajednice, pri čemu parnične stranke potražuju i troškove postupka.

Iz činjeničnog utvrđenja prvostepene presude proizlazi nespornim da su parnične stranke bile u braku od 12.07.2012. godine, koji je razveden presudom Općinskog suda u Goraždu od 14.12.2022. godine, da su parnične stranke u toku braka živjele u stanu koji je posebno vlasništvo tužene. Iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi nespornim da tužilac prije zaključenja braka nije imao registrovanih kredita na svoje ime, da je u periodu bračne zajednice više od 2012. do 2022. godine puta podizao nenamjenske kredite i da je ukupno zaduženje iznosilo 256.840,00 KM, od čega je najveći iznos korišten za vraćanje zaduženja po prethodnim kreditima i to u ukupnom iznosu od 195,109,50 KM, dok je iznos od 61.730,50 KM isplaćen u gotovini. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke na osnovu kojeg je utvrđeno da kreditno zaduženje kod NLB banke d.d. na ime tužioca na dan 14.12.2022. godine iznosi 45.801,06 KM. Sud nalazi da je kreditno zaduženje nastalo u toku trajanja bračne zajednice, da su sredstva utrošena nenamjenski za potrebe bračne zajednice, u skladu sa odredbama člana 262. Porodičnog zakona, zbog čega je usvojio tužbeni zahtjev, pozivajući se na pravni stav Vrhovnog suda F BiH iznesen u presudi broj: 43 0 P 127257 18 Rev, od 20.06.2019. godine, nalazeći da se radi o teretu bračne stečevine za čije ispunjenje odgovaraju bivši bračni drugovi u jednakom omjeru. Sud nalazi da je bračna zajednica trajala 10 godine, da je postojalo povjerenje i dogovor bračnih drugova u vezi sa finansijskim pitanjima, odnosno da tužena nije dokazala da su sredstva od kredita trošena za potrebe tužioca, odnosno za plaćanje njegovih dugova po kreditnim karticama, plaćanje premije životog osiguranja,  odnosno da tužena nije bila upoznata sa postojanjem kredita, nalazeći da iz iskaza tužioca proizlazi da su krediti podizani na njegovo ime jer tužena nije imala ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Sud je našao da je osnovan protivtužbeni zahtjev tužiteljice obzirom da je dokazano da je ogrevno drvo koje je koristilo za porodično domaćinstvo tužilac nakon prestanka bračne zajednice prodao P. T., za iznos od 100,00 KM. Sud je odbio tužbeni zahtjev tužioca u preostalom dijelu nalazeći da tužilac nije tužilac nije individualno odredio pokretne stvari koje traži, odnosno da nije dokazao da se radi o bračnoj stečevini, pri čemu je dokazano da je dana 15.08.2023. godine preuzeo od tužene dio stvari koje su činile bračnu stečevinu, a koje dijelom odgovaraju stvarima koje potražuje, kao i lične stvari koje je potraživo, iz čega proizlazi da se iste ne nalaze kod tužene. Sud nalazi da se 200 litara rakije koju potražuje tužilac nikada nije nalazila kod tužene, odnosno da je istu pekao sa ocem tužene, te da je ista i ostala kod istog, zbog čega je našao da ista niej bračna stečevina parničnih stranaka. Sud je našao da putničko motorno vozilo Citroen C5, broj šasije ..., predstavlja poklon tuženoj učinjen od strane njenog oca u smislu odredaba člana 251. stav 2. Porodičnog zakona, odnosno da je učinjen isključivo tuženoj, kao i da je isto prodati trećem licu u vrijeme kada su parnične stranke bile u braku. Sud je odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredaba iz člana 386. stav 2. ZPP-a, nalazeći da su stranke kvalitativno i kvantitativno podjednako uspjele u postupku, zbog čega je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Žalbeni razlog povrede odredaba parničnog postupka nisu ostvareni, obzirom da prema stanju u spisu ni u postupku kod prvostepenog suda koji je prethodio donošenju pobijane presude, kao ni u samoj presudi nije bilo i nema nedostataka iz člana 209. stav 2. tačka 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ZPP-a, a na koje nedostatke drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, saglasno odredbi iz člana 221. ZPP-a. U obrazloženju presude dati su potpuni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih je vidljivo zašto je tužbeni zahtjev tužioca usvojen, pri čemu je prvostepeni sud naveo kojim se razlozima rukovodio, odnosno koje činjenice i okolnosti je uzeo u obzir prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Pri tome je sve provedene dokaze cijenio na način propisan odredbom člana 8. ZPP-a, a što proizlazi iz analize provedenih dokaza, jer dati razlozi imaju svoju činjeničnu i pravnu osnovu u provedenim dokazima i stanju predmetnog spisa, tako da nije osnovan žalbeni prigovor povrede odredaba iz člana 191. stav 4. ZPP-a.

Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostepeni sud i po ocjeni ovog suda pravilno utvrdio odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari, obzirom da je tokom postupka proveo sve dokaze predložene po strankama, te na temelju pravilne ocjene provedenih dokaza u skladu sa članom 8. i 123. stav 2. ZPP-a donio pravilnu odluku. Naime, činjenično utvrđenje na kojem je temeljena prvostepena presuda, u odnosu na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužioca, nije dovedeno u sumnju niti navodima iz žalbe jer se svi navodi žalbe svode na drugačiju ocjenu izvedenih dokaza od ocjene suda, što u konačnici strankama nije dozvoljeno, obzirom da je za ocjenu izvedenih dokaza jedino nadležan sud u skladu sa odredbom člana 8. ZPP-a.

Po ocjeni ovog suda prvostepeni sud je imao činjenični i pravni osnov kada je odlučio kao u izreci prvostepene presude te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

Odredbama iz člana 251. stav 1. Porodičnog zakona propisano je da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine. Stavom 2. istog člana propisano je da pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera. Odredbama iz člana 252. stav 1. Porodičnog zakona propisano je da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili. Odredbama iz člana 262. Porodičnog zakona propisano je da za obaveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje prema zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno, kako bračnom stečevinom tako i svojom posebnom imovinom.

Neosnovan je žalbeni navod tužiteljice da je sud propustio da utvrdi da su sredstva od kredita kosištena isključiov za potrebe tužioca, odnosno da nije znala za postojanje kreditnih zaduženja. Naime činjenica da je vještačenjem utvrđeno da postoji isključivo zaduženje tužioca po kreditima, ne dokazuje da je tužilac kredite podigao bez znanja tužene. Naime, za rješavanje tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđivanje postojanja bračnih obaveza bitno je da li su u trenutku prestanka bračne zajednice postojali dugovi koji su preuzeti za izmirenje obaveza nastalih u vezi sa funkcionisanjem bračne zajednice. Stoga za odlučivanje o tužbenom zahtjevu tužilac mora dokazati da su kreditna zaduženja postojala u trenutku prestanka bračne zajednice, dok je tužena morala dokazati da sredstvo od kredita nisu korištena za potrebe bračne zajednice, odnosno da ih je tužilac iskoristio na neki drugi način i da je samo on obavezan za vraćanje kredita.

Iz provedenih dokaza proizlazi da je tužilac imao kreditna zaduženja koja su nastala u toku trajanja bračne zajednice sa tuženom, pri čemu je ostatak duga po istima na dan prestanka braka iznosio 45.801,06 KM, zbog čega je ispravan zaključak prvostepenog suda da se radi o solidarnoj obavezi koju su dužni izvršiti bivši bračni drugovi u jednakim dijelovima. Naime, tužena nije dokazala tvrdnje da se radi o kreditima za koje nije znala i koji nisu korišteni za podmirivanje obaveza proisteklih iz bračne zajednice, odnosno da se radi o obavezama koje je tužilac preuzeo isključivo u svoje ime i za svoje lične potrebe. Tužena je dala samo paušalne navode da se radi o dugovima tužioca, dok iz materijalnih dokaza proizlazi da se radi o kreditu koji je nastao iz ranije podignutih kredita, odnosno da isti predstavlja nastavak ranijih kreditnih zaduženja koji su podizana za potrebe bračne zajednice. Naime, tužilac je podigao četrnaest kredita kod iste banke, pri čemu je svaki od kredita ranije otplaćivao na način da je podizao novi kredit znatno prije isteka roka otplate, te je povećavao visinu zaduženja po novom kreditu, iz čega proizlazi da se radi o kreditima koji nisu otplaćeni, već o kreditima koji su samo administrativno zatvarani uz povećanje zaduženja zaključenjem novog ugovora o kreditu.

Neosnovano se tužena poziva na činjenicu da je tužilac podignutim novčanim sredstvima od kredita plaćao obaveze po kreditnim karticama koje je imao kod banke, obzirom da nije dokazala da se radi o dugu koji je postojao prije zasnivanja bračne zajednice između parničnih stranaka, pri čemu gubi iz vida da se i sredstva koja su potrošena i vraćena po kreditnim karticama jednog bračnog druga smatraju bračnom obavezom za koju odgovaraju bračni partneri solidarno. Nadalje, neosnovan je prigovor tužene da nije imala uvida u finansijsko stanje računa tužioca, obzirom da su bračni partneri ravnopravni u braku, pri čemu tužena nije dokazala da je sa tužiocem bračnim ugovorom uredila imovinskopravne odnose u skladu sa odredbama člana 258. Porodičnog zakona, odnosno suprotno odredbama člana 251. i 252. istog zakona, odnosno da joj je bilo uskraćeno pravo da se uvjeri u finansisjko stanje kreditnih računa i ostalih računa koje je tužilac imao kod banaka. Pored navedenog, tužena nije dokazala da je tužilac sredstvima od kredita otplaćivao lične dugove, obzirom da nije dokazala da je postojao povjerenik kojem je bio dužan, odnosno da nije dokazala da je izdržavao druge osobe kako to navodi u svojoj izjavi. Tužiteljica na navedene činjenice nije provela bilo kakve dokaze izuzev ličnog iskaza, pri čemu se činjenica da je tužilac potraživao pokretne stvari koje su mu već predate, u odsustvu drugih pouzdanih dokaza, ne može uzeti kao dokaz protiv njegove tvrdnje da su sredstva od kredita potrošena za potrebe bračne zajednice. Činjenica da su sredstva najvećim dijelom potrošena za vraćanje ranije podignutih kredita, kao da je ostatak novca nenamjenski trošen, a što je u skladu i sa namjenom podignutih kredita, ne predstavlja dokaz da sredstva nisu utrošena u redovne potrebe domaćinstva, obzirom da su sva sredstva koja se koriste za kupovinu hrane, odjeće i obuće i drugih potreba domaćinstva sredstva koja su potrošena za potrebe bračne zajevdnice.

Stoga je ispravan zaključak prvostepenog suda da kreditno zaduženje tuženog na dan razvoda braka predstavljaju obavezu iz bračne zajednice za koju solidarno odgovaraju bivši bračni partneri, zbog čega je ispravna i odluka kojom je sud usvojio tužbeni zahtjev kojim je utvrdio postojanje obaveze u jednakim dijelovima bivših bračnih drugova, a u skladu sa odredbama iz člana 262. Porodičnog zakona.

Odluka o troškovima žalbenog postupka donesena je na osnovu člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku, pri čemu je ovaj sud uzeo u obzir samo troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, kao i uspjeh stranaka u postupku. Stoga je sud odbio zahtjev tužene za naknadu troškova sastava žalbe obzirom da sa istom nije uspjela.

Na osnovu iznesenog, ovaj sud zaključuje da žalbeni razlozi zbog kojih se pobija prvostepena presuda nisu ostvareni, pa kako nisu ostvareni ni razlozi na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, prema odredbi iz člana 221. ZPP-a, to je valjalo žalbu odbiti i presudu prvostepenog suda potvrditi, primjenom odredbe iz člana 226. navedenog Zakona.

                                                                                               Predsjednica vijeća

                                                                                                  Bjelović Milijana