BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

BOSANSKO-PODRINJSKI KANTON GORAŽDE

KANTONALNI SUD U GORAŽDU

Broj: 45 0 P 045865 24 Gž

Goražde, 11.12.2024. godine

KANTONALNI SUD U GORAŽDU, u vijeću sastavljenom od sudija Bjelović Milijane, predsjednice vijeća, Bičo Edina i Đajić Tanje, članova vijeća, u pravnoj stvari tužilaca Č. E. iz G., ul. ..., G. A. iz S., ul. ..., H. E. i H. A., oboje iz G., ul. ..., zastupanih po punomoćniku Omerović Elvedinu, advokatu iz Sarajeva, protiv tužene Dž.-Z. E. iz G., ul. ..., zastupane po privremenom zastupniku Muminović Esadu, advokatu iz Goražda, radi utvrđenja prava vlasništva, vrijednost spora 1.000,00 KM, rješavajući o žalbi tužilaca izjavljenoj na presudu Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 045865 23 P, od 24.09.2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 11.12.2024. godine, donio je

PRESUDU

Žalba tužilaca se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 P 045865 23 P, od 24.09.2024. godine.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužilaca za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom, stavom prvim izreke, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da su tužioci, po osnovu dosjelosti, stekli pravo suvlasništva na nekretnini označenoj kao k.č.4659/1, u naravi prilazni put, površine 400 m2, upisanoj u ZK uložak broj: 775, KO ... i posjedovnom listu broj: 811, KO ..., i to: Č. E. sin I., sa idealnim suvlasničkim dijelom od 277/400, G. A. rođ. T. kći S., sa idealnim suvlasničkim dijelom od 3/20, H. E. rođ. K. kći O. i H. A. sin U., sa idealnim suvlasničkim dijelom od po 63/800, te da je tužena dužna priznati i trpjeti da se tužioci na osnovu presude kod Općinskog suda u Goraždu, Zemljišnoknjižni ured i Službe za geodetske, imovinsko pravne poslove i katastar nekretnina Općine Goražde, uknjiže kao vlasnici i posjednici predmetnih nekretnina, sa utvrđenim idealnim suvlasničkim i suposjedničkim dijelovima, te da tužiocima nadoknadi troškove postupka. Stavom drugim izreke, naloženo je da se privremenom zastupniku tužene Muminović Esadu advokatu iz Goražda, sa depozitnog računa Općinskog suda u Goraždu, isplatiti iznos od 900,00 KM na ime troškova zastupanja u postupku.

Tužioci su putem punomoćnika blagovremeno izjavili žalbu na prvostepenu presudu koju pobijaju zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da ovaj sud žalbu uvaži, prvostepenu presudu preinači na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužilaca i obaveže tuženu da tužiocima nadoknadi troškove parničnog postupka ili da prvostepenu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

U žalbi ističu da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka jer je izveo pogrešne zaključke o postojanju odlučnih činjenica na kojima je zasnovao presudu, odnosno da nije dao razloge o odlučnim činjenicama, čime je povrijedio odredbe člana 8. ZPP-a, odnosno odredbe iz člana 191. stav 4. ZPP-a. Smatraju da je sud pogrešno primijenio odredbe iz člana 344. stav 2. i člana 357. Zakona o stvarnim pravima, odnosno da je trebao primijeniti odredbe iz Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (Službeni glasnik SFRJ, broj: 6/80 i 36/90), obzirom da su prava nastala u periodu od 1977. godine do 2000. godine. Pozivaju se na odredbe člana 28. stav 2. ZOSPO kojima je propisano da savjestan i zakonit posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine dosjelošću protekom 10 godina, odnosno odredbe člana 70. istog Zakona kojima je propisano da je posjed savjestan ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu koji je potreban za sticanje prava svojine i ako nije probavljen silom, prevarom ili zloupotrebom prava. Pozivaju se na odredbe člana 58. ZOSPO i ukazuje da su tužioci zakoniti posjednici, te da u toku postupka nije bilo sporno da tužioci u posjed nekretnina nisu stupili silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja, odnosno da u svom posjedu drže nekretnine duže od 10 godina. Ističe da tužena u postupku nije osporavala savjesnost posjeda, koja se pretpostavlja, niti da je sporila pravo tužiocima na korištenje sporne nekretnine, ali da je sud samoinicijativno donio odluku o pitanju o kojem ne vodi računa po službenoj dužnosti. Ističu da su opravdano smatrali da su kupovinom susjednih nekretnina kupili i navedenu parcelu, obzirom da im je prednica tužene pokazala granice parcela u okviru kojih se nalazila i sporna parcela, a što su u svojim iskazima potvrdili i svjedoci, a čije iskaze je sud ocijenio kao saglasne i da nisu kontradiktorni, zbog čega smatraju da je sud izveo pogrešan zaključak o nesavjesnosti tužilaca. Ukazuju da se savjesnost posjeda pretpostavlja ali da je za sud sporna činjenica da li su tužioci prilikom sticanja upotrijebili uobičajenu pažnju prosječnog građanina, odnosno da su postupali nemarno, bez obzira što zakonom nije propisana obaveza kupca da prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora i ulaska u posjed vrši provjere uvidom u skice lica mjesta. Ističu da ugovori koji su zaključeni prilikom kupovine nekretnina nisu raskinuti, poništeni ili oglašeni ništavim, zbog čega su podoban pravni osnov za upis prava svojine u javnim knjigama i sticanje svojine na nepokretnostima u smislu odredaba iz člana 33. ZOSPO, a što tužioce čini zakonitim posjednicima. Smatraju da je neosnovan zaključak suda da su tužioci nesavjesni samo zbog činjenice da niti jedan od objekata koji su sagrađeni na spornim parcelama nije uknjižen u katastar, obzirom da tužioci ne traže utvrđivanje vlasništva na zemljištu građenjem. Ističu da se iz provedenih dokaza sa sigurnošću može utvrditi da je tužilac Dž. A. ušao u posjed nekretnine 1996. godine, kada je sačinjen usmeni dogovor o poklonu, a da je ugovor formalno zaključen 03.11.2000. godine, te da je sagradio kuću na parceli broj: 4663/10, a koja je dijelom sagrađena i na spornoj parceli broj: 4659/1, te da je neosnovan zaključak suda da tužilac drži nekretninu od 2000. godine. Ističu da je netačna tvrdnja suda da je sporna nekretnina označena kao 4659/1 postojala kao zasebna parcela prednika tužene i tužene, da je ista dijelila nekretnine prednika tužene i tužilaca označene kao 4663/4 i 4663/5, odnosno da su prednici tužilaca prilikom kupovine nekretnine morali znati za navedenu činjenicu prilikom kupovine nekretnine. Ističu da je predmetna parcela formirana u postupku ispravke greške 1979. godine, koji je proveden po službenoj dužnosti, u kojem prednici tužilaca nisu ni učestvovali, odnosno da navedena parcela nije identična onoj koju im je na licu mjesta pokazala prednica tužene. Nadalje, ističu da je sud neosnovano odbio tvrdnje tužilaca da im tužena nije osporavala posjed, nalazeći da ista živi u inostranstvu, ukazujući da boravak van države ne sprečava vlasnika nekretnine da traži zaštitu svojih prava, te da takvo držanje tužene može samo ići na njenu štetu, posebno ako se uzme u obzir da im u periodu od 1977. godine, odnosno 1996. godine niko nije osporavao pravo da koriste spornu nekretninu. Ističu činjenicu da je sud nezakonito tuženoj postavio privremenog staraoca, obzirom da se na isto rješenje ranije nisu mogli žaliti, nalazeći da dokaz da tužena ne živi u BiH ne može biti dokaz da je ta činjenica tačna, obzirom da iz rješenja nadležnog organa uprave proizlazi da tužena ima prijavljeno prebivalište na adresi naznačenoj u tužbi. Stoga smatraju da je sud morao primijeniti odredbe iz člana 348. stav 3. Zakona o parničnom postupku, te dostavljanje tužbe izvršiti objavom oglasa u novinama i isticanjem iste na oglasnoj tabli suda.

Privremeni zastupnik tužene nije dostavio odgovor na žalbu.

Pošto je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku (Službene novine Federacije BiH, broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) drugostepeni sud je zaključio slijedeće:

Žalba nije osnovana.

Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev kojim tužioci traže da se utvrdi da su po osnovu dosjelosti stekli pravo suvlasništva na nekretnini označenoj kao k.č.4659/1, te da se naloži Općinskom sudu u Goraždu, Zemljišnoknjižnom uredu i Službi za geodetske, imovinsko pravne poslove i katastar nekretnina Općine Goražde da ih uknjiži kao vlasnike i posjednike predmetne nekretnine, sa utvrđenim idealnim suvlasničkim i suposjedničkim dijelovima, te da se obaveže tužena da im nadoknadi troškove postupka.

Iz činjeničnog utvrđenja prvostepene presude proizlazi nespornim da su tužioci vlasnici nekretnina i to: Č. E. nekretnina označenih kao k.č.4663/6, 4663/10 i 4663/14, upisanih u ZK uložak broj: 1123, G. A. nekretnina označenih kao k.č.4663/4 i 4663/12, upisanih u ZK uložak broj: 777, H. E. i H. A. nekretnina označenih kao k.č. 4663/5 i 4663/13 upisanih u ZK uložak broj: 1361, sve u KO .... Sud je našao spornim da li su tužioci savjesni i zakoniti posjednici parcele broj: 4659/1, u naravi prilazni put, upisane u ZK uložak broj: 775 KO ..., u vremenu potrebnom za sticanje prava vlasništva dosjelošću. Sud se prilikom donošenja odluke pozvao na odredbe člana 23. stav 3. i člana 58. i 325. Zakona o stvarnim pravima (Službene novine F BiH, broj: 66/13, 100/13 i 32/19 – odluka US), odnosno odredbe člana 28. stav 2. i 4. Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (Službeni list SFRJ, broj: 60/80), kao i odredbe člana 32. stav 1. i 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (Službene novine F BiH, broj: 6/98 i 29/2003). Sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke utvrdio da je parcela broj: 4659, KO ..., greškom upisana u posjedovni list broj 153 na ime društvena svojina-javni put i nekategorisani put, te da je greška otklonjena po službenoj dužnosti u predmetu broj: Sp.pr. 3/79 na način da je parcela pocijepana i vraćena u posjed stvarnih vlasnika. Tako je formirana parcela broj: 4659/1, označena kao put IV reda, površine 400 m2, upisana u PL broj 175, na ime Dž. H. sa udjelom 1/1, a koja je po osnovu rješenja o nasljeđivanju upisana kao suvlasništvo Dž. A. i Dž. E. u dijelu od po 1/2. U postupku diobe nekretnina provedenom pred Općinskim sudom u Goraždu, dana 26.12.2018. godine, nekretnina je postala isključivo vlasništvo tužene, koja je upisana u ZK uložak broj: 775, KO ..., te predstavlja zasebnu parcelu koja odvaja dijelove parcela broj: 4663/4 i 4663/5, odnosno graniči sa parcelom broj: 4663/14 i 4663/10. Iz skice lica mjesta, kao i nalaza i mišljenja vještaka nesporno je utvrđeno da tužioci koriste dijelove parcele broj 4659/1 i to Č. E. površinu od 277 m2, G. A. površinu od 60 m2, odnosno H. E. i H. A. površinu od 63 m2. Iz historijata parcele proizlazi da je ista uvijek knjižena kao zasebna parcela, te da je jedno vrijeme korištena kao pristupni put za eksploataciju šljunka iz rijeke Drine. Stoga je sud zaključio da su tužioce kupili onoliko zemlje koliko je i navedeno u dokumentima o prenosu vlasništva.

Tako je tužilac Č. E. putem ugovora o poklonu od 03.11.2000. godine od prednika tužene stekao parcelu broj: 4663/10, površine 192 m2, odnosno ugovorom o poklonu od 08.05.2020. godine, od Dž. A. stekao parcelu broj: 4663/6, površine 98 m2 i parcelu broj: 4663/14, površine 204 m2, obje upisane u ZK uložak broj: 1123, KO .... Sud nalazi da je parcela broj 4659/1 bila uknjižena kao zasebna parcela, zbog čega nije prihvatio iskaz tužioca kojim je izjavio da su mu prilikom poklona prednici tužene pokazali granice parcele koje je stekao zajedno sa dijelom parcele koja je predmet tužbe, nalazeći da je tužilac napravio propust što prilikom realizacije ugovora nije provjerio zemljišno-knjižno stanje, odnosno pokazao nemarnost koju je mogao izbjeći uobičajenom dužnom pažnjom. Stoga je sud našao da je tužilac bio nesavjestan, pri čemu pravo vlasništva nije stekao ni protekom zakonom propisanog vremena, obzirom da je parcelu broj: 4659/14 stekao u vlasništvo ugovorom o poklonu iz 2020. godine, zbog čega je našao da ne postoji kontinuitet neprekidnog posjedovanja.

Sud nalazi da je prednik tužiteljice G. A. stekao vlasništvo parcela broj: 4663/4 i 4663/12 kupoprodajnim ugovorom iz 1977. godine, dok je tužiteljica navedene nekretnine stekla ugovorom o poklonu od svog prednika, pri čemu je u momentu zaključenja kupoprodajnog ugovora parcela broj 4659/1 bila uknjižena kao zasebna parcela u vlasništvu prednika tužene, zbog čega sud nije prihvatio iskaz tužiteljice da je prednik tužene prilikom prodaje nekretnine predniku tužiteljice pokazao granice parcele na način da je u okviru parcele koja je bila predmet ugovora označio i dio parcele koja je predmet tužbe. Sud nalazi da prednik tužiteljice prilikom kupovine parcele nije izvršio provjeru zemljišno-knjižnog stanja, te da nije jasno utvrdio granice nekretnine koju je kupio, a što predstavlja očitu nemarnost koja se mogla izbjeći uobičajenom dužnom pažnjom. Iz nalaza proizlazi da je parcela broj 4663/4, vlasništvo tužiteljice G. A., naknadno cijepana i da je iz nje nastala parcela broj 4663/12, te da je razlog kreiranja multipoligona postojanje zasebne parcele označene kao k.č. 4659, a koja je dijelila novoformiranu parcelu na dva zasebna dijela, te da iz skice snimanja proizlazi da je parcela broj 4659/1 formirana na način da dijeli parcelu broj: 4663/4 na dva dijela.

Prednik tužilaca H. E. i H. A. stekao je vlasništvo na parceli broj: 4663/5, površine 551 m2, na osnovu ugovora o kupoprodaji nekretnina iz 1977. godine, pri čemu sud ne prihvata navode tužilaca da je prednik tužene prilikom prodaje nekretnine predniku tužilaca pokazao granice parcele koje obuhvataju i dio parcele broj: 4659/1. Sud nalazi da je prednik tužilaca prilikom kupovine nekretnine propustio da provjeri zemljišno-knjižno stanje, odnosno da nije jasno utvrdio granice parcela, te da se radi o nemarnosti koja se mogla izbjeći uobičajenom dužnom pažnjom. Iz nalaza proizlazi da je parcela broj 4663/5 naknadno cijepanja i da je iz nje nastala parcela broj 4663/13, te da je razlog kreiranja multipoligona postojanje zasebne parcele označene kao k.č. 4659, a koja je dijelila novoformiranu parcelu na dva zasebna dijela, te da iz skice snimanja proizlazi da je parcela broj 4659/1 formirana na način da dijeli parcelu broj: 4663/5 na dva dijela.

Sud je stoga zaključio da su tužioci, odnosno njihovi prednici, prilikom sticanja prava vlasništva na nekretninama od prednika tužene postupali nemarno, odnosno da su bez ikakve provjere prometovali zemljištem, zbog čega je cijenio da posjed tužilaca na spornim dijelovima parcele koja je predmet tužbenog zahtjeva nikada nije bio savjestan. Sud nalazi da su tužioci znali da sporna nekretnina 4659/1 postoji kao zasebna nekretnina, te da su nemarni sticaoci, odnosno nesavjesni posjednici, zbog čega je našao da nisu ispunjeni uvjeti za sticanje prava vlasništva dosjelošću, ukazujući da nesavjestan posjednik ne može steći pravo vlasništva na nekretninama dosjelošću, a u skladu sa odredbama iz člana 58. Zakona o stvarnim pravima. Sud nije prihvatio tvrdnje tužilaca da nisu ometani u posjedu nekretnine, obzirom da tužena ne živi u BiH, odnosno da dugi niz godina nije tražila predaju istih te se iste ne mogu tumačiti u prilog savjesnosti posjednika, obzirom da su posjednici znali da nekretnine koje posjeduju nisu njihove. Naime, kako je utvrđeno da je parcela broj 4659/1 bila uknjižena kao zasebna parcela, to tužioci i njihovi prednici nisu mogli biti savjesni posjednici kada su gradili objekte na navedenoj nekretnini koji nikada nisu ni upisani u katastar nepokretnosti i zemljišnu knjigu. Sud je odredio da privremenom zastupniku tužene pripadaju troškovi zastupanja u iznosu od 900,00 KM jer su tužioci izgubili parnicu u cijelosti.

Žalbeni razlozi povrede odredaba parničnog postupka nisu ostvareni, obzirom da prema stanju u spisu ni u postupku kod prvostepenog suda koji je prethodio donošenju pobijane presude, kao ni u samoj presudi nije bilo i nema nedostataka iz člana 209. stav 2. tačka 2), 3), 8), 9), 12) i 13) Zakona o parničnom postupku, a na koje nedostatke drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, saglasno odredbi iz člana 221. Zakona o parničnom postupku. U obrazloženju presude dati su potpuni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih je vidljivo zašto je tužbeni zahtjev tužilaca odbijen, pri čemu je prvostepeni sud naveo kojim se razlozima rukovodio, odnosno koje činjenice i okolnosti je uzeo u obzir prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Pri tome je sve provedene dokaze cijenio na način propisan odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku, a što proizlazi iz analize provedenih dokaza, jer dati razlozi imaju svoju činjeničnu i pravnu osnovu u provedenim dokazima i stanju predmetnog spisa, tako da nije osnovan žalbeni prigovor povrede odredaba iz člana 191. ZPP-a.

Neosnovano tužioci prigovaraju da je sud povrijedio odredbe parničnog postupka kada je odredio da tuženu u postupku zastupa privremeni zastupnik. Naime, odredbama iz člana 296. stav 2. tačka 5. ZPP-a propisano je da će sud postaviti tuženom privremenog zastupnika osobito u slučaju ako se tuženi ili njegov zakonski zastupnik, koji nemaju punomoćnika u Federaciji, nalaze u inostranstvu, a dostava se nije mogla obaviti. Kako iz dostavnice od 26.06.2023. godine, kojom je  pokušana dostava tužbe na odgovor tuženoj, proizlazi da je dostavljač utvrdio da tužena živi u Njemačkoj, to je sud imao obavezu da istoj postavi privremenog zastupnika, obzirom da bi redovni postupak postavljanja zastupnika trajao dugo, bez obzira što su tužioci dokazali da ista ima prijavljenu mjesto boravišta na adresi koja je naznačena u tužbi. Pogrešan je zaključak tužilaca da je sud morao postupiti po odredbama iz člana 348. stav 3. ZPP-a, obzirom da iz dostavnica kojima je pokušana dostava ne proizlazi da tužena ne stanuje na navedenoj adresi, odnosno da joj je boravište nepoznato jer su tužioci naknadno dostavili dokaz da tužena ima prijavljeno prebivalište na adresi koja je naznačena na tužbi. Kako je utvrđeno da se tužba ne može dostaviti tuženoj zbog činjenice da trenutno boravi u inostranstvu, to dostava nije mogla biti uredno izvršena objavljivanjem pismena na oglasnoj ploči suda i u najmanje jednim dnevnim novinama koje se distribuiraju u Federaciji.

Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostepeni sud i po ocjeni ovog suda pravilno utvrdio odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari, obzirom da je tokom postupka proveo sve dokaze predložene po strankama, te na temelju pravilne ocjene provedenih dokaza u skladu sa članom 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku donio pravilnu odluku, pri čemu činjenično utvrđenje na kojem je temeljena prvostepena presuda, u odnosu na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužilaca, nije dovedeno u sumnju niti žalbenim navodima tužilaca. Navodima žalbe nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepene presude, jer se svi navodi žalbe svode na citiranje razloga iz prvostepene presude i drugačiju ocjenu izvedenih dokaza od ocjene suda, što u konačnici strankama nije dozvoljeno, obzirom da je za ocjenu izvedenih dokaza jedino nadležan sud u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku.

Po ocjeni ovog suda prvostepeni sud je imao činjenični i pravni osnov kada je odlučio kao u izreci prvostepene presude te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, odredbama člana 23. Zakona o stvarnim pravima propisano je da se pravo vlasništva stiče na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog nadležnog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom. Odredbama iz člana 58. ZSP propisano je da samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja. Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja. Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici. Smatra se da je nasljednik savjesni posjednik od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavilac bio nesavjestan posjednik, ako se ne dokaže da je znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na posjed. Odredbama iz člana 324. ZSP propisano je da je posjed zakonit ako se zasniva na valjanom pravnom osnovu tog posjeda.

Odredbama iz člana 326. ZSP propisano je da je posjed savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed. Savjesnost prestaje saznanjem posjednika da mu ne pripada pravo na posjed. Savjesnost posjeda se pretpostavlja. Odredbama iz člana 370. ZSP propisano je da početkom primjene istog zakona prestaje primjena svih važećih propisa koji pitanja raspolaganja nekretninama u državnom vlasništvu određuju na drugačiji način u odnosu na odredbe ovog zakona. Odredbama člana 371. ZSP propisano je da početkom primjene ovoga zakona prestaju važiti, između ostalih, i sljedeći zakoni: 3) Zakon o osnovama vlasničkih odnosa (Službeni list R BiH, broj: 37/95), 4) Zakon o prometu nepokretnosti, (Službeni list SR BiH, broj: 38/78, 29/80, 4/89, 22/91, 21/92 i 13/94), 12) Zakon o vlasničkopravnim odnosima (Službene novine F BiH, broj: 6/98 i 29/03). Odredbama iz člana 372. ZSP propisano je da postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava vlasništva i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana početka primjene ovoga zakona okončat će se po odredbama tih propisa. Odredbama iz člana 374. ZSP propisano je da Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u Službenim novinama F BiH, a počet će se primjenjivati šest mjeseci nakon njegovog stupanja na snagu.

Službene novine F BiH broj 66/13 objavljene su dana 28.08.2013. godine, iz čega proizlazi da je ZSP stupio na snagu 05.09.2013. godine, odnosno da je u primjeni od 05.03.2014. godine. Kako je tužba podnesena 2023. godine, to proizlazi da se radi o postupku koji nije započet prije početka primjene ZSP, zbog čega se na konkretan tužbeni zahtjev u smislu ispunjavanja uvjeta za sticanje prava vlasništva imaju primijeniti odredbe Zakona o stvarnim pravima.

Kako je odredbama člana 58. ZSP propisano da je za sticanje vlasništva na nekretnini dosjelošću neophodan savjestan posjed to je za odlučivanje o tužbenom zahtjevu neophodno utvrditi da li je posjed bio savjestan cijelo vrijeme. Neosnovan je prigovor tužilaca da sud nije trebao utvrđivati savjesnost posjeda koji se pretpostavlja, odnosno da im savjesnost posjeda nije osporena, obzirom da je privremeni zastupnik tužene u odgovoru na tužbu izričito istakao prigovor savjesnosti posjeda tužilaca, ukazujući da je isti prekinut uspostavljanjem zemljišne knjige dana 07.08.2017. godine. Stoga su tužioci morali dokazati da su savjesni posjednici nekretnine kako bi uopšte mogli steći pravo vlasništva na nekretnini, obzirom da se stupanjem na snagu ZSP vlasništvo na nekretninama ne može sticati bez savjesnog posjeda.

Nadalje, pogrešan je zaključak tužilaca da se smatra savjesnim i onaj posjednik koji nije utvrdio granice parcele koju je stekao na osnovu pravnog posla, odnosno da na njihovu savjesnost ne utiče činjenica da je parcela koja je predmet spora bila posebno uknjižena parcela, na kojoj su gradili dijelove svojih objekata koji su većim dijelom postavljeni na parcelama čiji su oni vlasnici. Naime, odredbama iz člana 326. ZSP  određeno je da je posjed savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed, te da savjesnost prestaje saznanjem posjednika da mu ne pripada pravo na posjed. Kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je predmetna parcela uplanjena i uknjižena na ime prednice tužene još 1979. godine, to je jasno da su tužioci imali saznanje da nisu vlasnici nekretnine, odnosno da je vlasnik iste neko drugi, obzirom da se radi o podacima koji su upisani u javni registar, pa se tužioci ne mogu pozivati na neznanje kod dokazivanja savjesnosti posjeda. Pored navedeno, nisu mogli ni opravdano smatrati da su stekli navedenu nekretninu kupovinom ili prijemom dara na susjednim nekretninama, obzirom da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su stekli u posjed upravo onoliko zemljišta koliko im je pravnim poslom preneseno, zbog čega je jasno da nisu mogli smatrati da su stekli i dijelove parcele broj: 4659/1, posebno ako se uzme u obzir da nisu izvršili provjeru stanja posredstvom nadležnog organa uprave, odnosno geometra.

Neosnovano tužioci ukazuju da imaju podoban pravni osnov za sticanje prava vlasništva, obzirom da ugovori na osnovu kojih su stekli nekretnine na kojima su upisani, a koje su susjedne predmetnoj parceli broj: 4659/1, se ne odnose na predmetnu parcelu ni po oznaci parcele niti po površini, zbog čega je jasno da istu nisu niti kupili niti su je stekli prijemom dara. Osnovano sud zaključuje da neprovjeravanje stanja nekretnina prilikom njihovog sticanja, odnosno samo pouzdavanje u granice koje su im pokazane od strane ranijeg vlasnika nekretnina, predstavlja propuštanje dužne pažnje prilikom sticanja nekretnina koje ide na štetu tužilaca, a ne tužene, čemu u prilog ide i činjenica da su gradili objekte bez prethodnog odobrenja nadležnog organa uprave za urbanizam. Stoga je osnovan zaključak prvostepenog suda da tužioci nemaju valjan pravni osnov za sticanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, obzirom da ne postoji pravni posao na osnovu kojeg su mogli steći pravo vlasništva. Stoga su pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini mogli steći samo kao savjesni samostalni posjednici nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja. Savjesnost tužilaca se mora cijeniti po pravu koje je bilo na snazi u momentu ostvarivanja zakonom propisanih uslova za sticanje prava vlasništva na nekretninama.

Odredbama iz člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama propisano je da se upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra tačnim, odnosno da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji, to je osnovan zaključak prvostepenog suda da su tužioci bili nesavjesni posjednici nekretnine, obzirom da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je u zemljišnoj knjizi kao vlasnica parcele broj: 4659/1 prvobitno bila upisana Dž. H. i to u PL broj 175, promjenom izvršenom 1979. godine. Naknadno, kao posjednici su upisani Dž. A. i Dž. E., ostavinskim rješenjem od 11.05.2012. godine, dok je upis u zemljišnu knjigu izvršen 07.08.2017. godine u postupku harmonizacije podataka u ZK ulošku broj: 775. Tužena je upisana kao vlasnica nekretnine rješenjem ZK ureda Općinskog suda u Goraždu dana 07.03.2019. godine, što ukazuje da je tužiocu bilo poznato stanje vlasništva nekretnine.

Kako je prvostepeni sud našao da je tužilac Č. E. ušao u posjed nekretnine 1996. godine, to je pravo vlasništva mogao steći tek 2016. godine, te kako je tada na snazi bio Zakon o stvarnim pravima, kojim je Zakon o vlasničkopravnim odnosima stavljen van snage, procjena savjesnosti tužitelja mogla je biti izvršena isključivo na osnovu odredaba Zakona o stvarnim pravima. U odnosu na ostale tužioce, čiji prednici su 1977. godine zaključili ugovore o kupovini nekretnina čiji su sadašnji vlasnici ostali tužioci, pod pretpostavkom da su iste godine ušli u posjed predmetne nekretnine iste godine, za ocjenu savjesnosti se primjenjuju odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, obzirom da bi protek roka za dosjelost propisan odredbama iz člana 28. stav 4. istog zakona, od dvadeset godina istekao 1997. godine. Odredbama iz člana 72. ZOSPO propisano je da je državina savjesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova. Kako iz provedenih dokaza jasno proizlazi da iz posjedovnog stanja koje je bilo upisano u javnim knjigama proizlazi da su tužioci, odnosno njihovi prednici znali da nisu upisani kao posjednici nekretnina, odnosno da ugovorom o kupoprodaji nije obuhvaćena i predmetna nekretnina, to proizlazi da nisu bili savjesni u momentu isteka roka za sticanje prava vlasništva na nekretninama putem dosjelosti.

Slijedom prethodno navedenog, a obzirom da provedeni dokazi nedvosmisleno ukazuju da tužioci nisu postupali kao savjesni posjednici, izostao je jedan od bitnih uvjeta propisanih članom 58. Zakona o stvarnim pravima F BiH kojim je propisano da samo savjestan posjednik može postati vlasnikom putem instituta dosjelosti, stoga je žalbu tužilaca valjalo odbiti i prvostepenu presudu potvrditi jer tužioci u toku prvostepenog postupka nisu dokazali postojanje pravnog osnova potrebnog za sticanje prava vlasništva, kao ni da su bili savjesni posjednici predmetnih nekretnina. Pored navedenog, tužioci nisu dokazali ni granice nekretnina u kojima smatraju da su stekli nekretninu tužene putem dosjelosti, obzirom da su samo utvrđivali površinu koju su zauzeli u predmetnoj nekretnini, a ne i granice iste.

Odluka o troškovima žalbenog postupka donesena je na osnovu člana 386. stav 2., Zakona o parničnom postupku, pri čemu je ovaj sud je uzeo u obzir samo troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, kao i uspjeh stranaka u postupku. Stoga je sud odbio zahtjev tužilaca za naknadu troškova sastava žalbe obzirom da sa istom nisu uspjeli.

Na osnovu iznesenog, ovaj sud zaključuje da žalbeni razlozi zbog kojih se pobija prvostepena presuda nisu ostvareni, pa kako nisu ostvareni ni razlozi na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, prema odredbi iz člana 221. Zakona o parničnom postupku, to je valjalo žalbu odbiti i presudu prvostepenog suda potvrditi, primjenom odredbe iz člana 226. navedenog Zakona.

                                                                                               Predsjednica vijeća

                                                                                                  Bjelović Milijana