Bosna i Hercegovina
Federacija Bosne i Hercegovine
Hercegovačko-neretvanska županija-kanton
ŽUPANIJSKI -KANTONALNI SUD MOSTAR
Broj: 007-0-K-06-000 017
Mostar,10.4.2007. godine
U IME FEDERACIJE BOSNE i HERCEGOVINE!
Županijski-Kantonalni sud u Mostaru, u vijeću sastavljenom od suca: Zorana Krtalića, kao predsjednika vijeća, te sudaca Slavka Pavlović i Edise Zahirović, kao članova vijeća, uz učešće Verice Đidić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženih Miroslava Marijanovića i Ante Buhovca, zbog kaznenog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva i Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl.142. i 144. preuzetog KZ SFRJ, nakon održanog glavnog pretresa u prisustvu ŽKT Mostar Sabine Beganović, optuženih Miroslava Marijanovića i Ante Buhovca i njihovih branitelja Dragana Barbarića, Maria Bogdanovića i Nenada Gvozdića, odvjetnika iz Mostara, donio je dana 10.4.2007. godine i u prisustvu stranaka javno objavio slijedeću:
P R E S U D U
OPTUŽENI:
Na temelju odredbi čl.299. st.1.toč.c) ZKP-a („Službene novine F BiH“ br. 35/03 od 28.07.2003.)
2.
OSLOBAĐAJU SE OD OPTUŽBE
Pod toč. 3. optužnice da bi:
3) U drugoj polovini septembra mjeseca 1993. godine zajedno sa još jednim pripadnikom HVO-a, u uniformi HVO i naoružani pištoljem, a nepoznati pripadnik HVO-a naoružan automatskom puškom iz zatvorske prostorije logora „Heliodrom“ u kojoj su se nalazili zatvorenici: I.K., H.T., Z.M. i M.G., I-optuženi Miroslav Marijanović je iz iste izvukao H.T., tukući ga pendrekom po leđima i glavi, što je i nastavio činiti ispred zatvorske prostorije, za koje vrijeme je II-optuženi Ante Buhovac naredio ostalim da se okrenu prema zidu kako ne bi to gledali, što je trajalo oko 15-tak minuta, nakon čega su pretučenog H.T. vratili u zatvorsku prostoriju i istu zaključali, da bi se nakon izvjesnog vremena ponovo vratili u prostoriju, gdje su se nalazili ovi zatvorenici, pa su iste navodno ispitivali, pritom ih vrijeđajući, nazivajući ih „Balijama“, a II-optuženi I.K. „Mudžahedinom“; pri čemu mu je šakom zadao udarac u glavu, pa su zatvorenicima naredili da se okrenu glavnom prema zidu,te ih tukli pendrecima i nogama oko 10-tak minuta po svim dijelovima tijela.
Pod toč. 4. optužnice da bi
4) Tijekom jula, avgusta i septembra mjeseca 1993.godine u logoru Heliodrom kod Mostara vršili odabir zatvorenika, iste izvodili iz zatvorskih prostorija i upućivali ih na prisilni rad koji zatvorenici su kamionima prebacivani na linije razgraničenja prema Armiji R BiH radi pravljenja i utvrđivanja bunkera, tranšea i korištenja u živom štitu, pa su na taj način bili izloženi riziku da budu ranjeni ili ubijeni na koji način su poginuli: S.K., M.T., Š.T., I.Č., H.Č., M.Č., četiri zatvorenika iz Šehera kod Banja Luke, a ranjeni Z.K., H.B., O.L., Z.L., U.M., N.K., I.Č., E.P. i S.T..
Optuženi Miroslav Marijanović
Na temelju odredbi čl.299.st.1.toč.c) ZKP-a
OSLOBAĐA SE OD OPTUŽBE
Pod toč.5. optužnice da bi:
5) Krajem jula mjeseca 1993. godine iz zatvorske prostorije logora „Heliodroma“ između 40-tak zatvorenika, izdvojio je njih 6, među kojima N.Š. i M.K., te im naredio da iziđu vani i počiste stolove, kada je jedan od prisutnih pripadnika HVO-a zatražio od zatvorenika N.Š. da klanja, a isti to nije znao, te ga je počeo udarati, psujući mu „Balinsku“ majku, tukući
3.
ga nogama, rukama i štilom od lopate po svim dijelovima tijela, nakon čega je na isti način tukao zatvorenika M.K., što je optuženi Miroslav Marijanović mirno posmatrao, nakon čega je zatvorenicima naredio da legnu okrenuti stomakom prema zemlji, pa je zajedno sa drugim pripadnicima HVO-a nogama i pendrekom tukao zatvorenike i hodao po njima, od jačine kojih udaraca su ovi zatvorenici gubili svijest, a da do toga ne bi došlo, optuženi i drugi pripadnici HVO-a prskali su ih vodom iz šlaufa i na taj način ih osvješćivali, pa je nakon 15-tak minuta tako pretučene zatvorenike, propratio do hangara za koje ih je vrijeme na putu do hangara i dalje nastavio tući, zadajući im udarce od kojih su posrtali i padali, kojom prilikom su zatvorenici pretrpljeni ozbiljne fizičke povrede i psihičke traume.
Optuženi Ante Buhovac
Na temelju odredbi čl.299.st.1.toč.c) ZKP-a
OSLOBAĐA SE OD OPTUŽBE
Pod toč. 9. optužnice da bi:
9) Početkom jula mjeseca 1993. godine u logoru „Heliodrom“ u svojstvu stražara naoružan i u policijskoj uniformi, prilikom sprovođenja zatvorenika DŽ.A. do zatvorske prostorije u Centralnom zatvoru, a nakon što je oštećeni bio pretučen i ispitivan od drugih pripadnika HVO-a, istog je u hodu tukao bijelom policijskom palicom s leđa, po glavi, pa je u hodniku ispred zatvorske prostorije poslije trećeg udarca, oštećeni od siline udaraca izgubio svijest, nakon čega su ga u takvom stanju u ćeliju uvukli drugi zatvorenici, posljedicom čega je zadobio teške povrede glave i psihičke traume, a tokom boravka u logoru više se puta bezuspješno obraćao optuženom „za odlazak u treće zemlje“, koji mu je jednom prilikom rekao „odavde nećeš nikad u treće zemlje, odavde nećeš ni izaći“, što je kod oštećenog izazvalo strah od smrti.
Optuženi Miroslav Marijanović i Ante Buhovac
KRIVI SU:
Što su:
Pod toč.1. optužnice
U vrijeme oružanog sukoba u BiH kršeći odredbe čl.3.st.1.tč.a) i c) i čl.27., u vezi sa čl.147. IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12.08.1949. godine, te čl.3.st.1.tč. a) i c), u vezi sa čl.130. III Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, u svojstvu stražara u logoru „Heliodrom“ u Rodoču kod Mostara u kome su se nalazili nezakonito zatvoreni civili i pripadnici
4.
Armije R BiH, zajedno, i sa drugim pripadnicima HVO-a, naoružani pištoljem i uniformi HVO-a, nečovječno postupali prema istim na način da su:
1) Krajem mjeseca jula i početkom augusta 1993. godine nakon što je Armija R BiH ušla u selo Doljani kod Jablanice kojom prilikom je stradalo hrvatsko stanovništvo i pripadnici HVO-a, u namjeri da se osvete u više navrata iz zatvorskih prostorija logora „Heliodrom“, izvodili u grupama zatvorenike civile i pripadnike Armije R BiH koji su bili iz Sovića i Doljana, te općina Jablanica i Prozor, iste fizički zlostavljali, tukući ih policijskim palicama, rukama, nogama na kojima su bile vojničke čizme i drugim predmetima, po svim dijelovima tijela od kojih udaraca su zatvorenici gubili svijest, prisiljavali ih da jedni druge tuku i da što jače udaraju glavama u zid i to na način kako im je demonstrirao II-optuženi Ante Buhovac, pa su na taj način pretučeni zatvorenici: O.L., E.L., S.L., I.Č., N.K., N.L., D.B., M.B., O.Č., Z.K., DŽ.O. i A.M,., koje ponašanje optuženih je kod zatvorenika imalo za posljedicu nanošenje teških i trajnih povreda i psihičkih trauma izazvanim poniženjem i degradacijom zbog pripadnosti drugoj naciji.
Pod točkom 2 Optužnice
2) Od aprila mjeseca 1993. godine iz zatvorske prostorije-samice u logoru „Heliodrom“ u više navrata izvodili, vodili na ispitivanje i mučili zatvorenika M.H. zv. „P.“, pri tom mu prijeteći i tukući ga palicama, šakama i nogama po svim dijelovima tijela, pa je dana 28.06.1993. godine vezan lisicama za krevet pa ga je I optuženi Miroslav Marijanović zajedno sa II-optuženim Antom Buhovac snažno udarao nogama obuvenim u vojničke čizme u predio prsa, uslijed čega je oštećeni gubio svijest, te su na taj način vršili pritisak da otkrije imena pripadnika Armije, dok su ga dana 30.06.1993. godine naizmjenično tukli po svim dijelovima tijela, vrijeđali, ponižavali, prisiljavajući ga da pripadnicima HVO-a jezikom čisti cipele, pritom ga tukući pendrekom po leđima, a dana 25.12.1993. godine, nakon što je I-optuženi Miroslav Marijanović došao do oštećenog u samicu i odveo ga na sprat gdje je bila božićna zakuska, stavio je ispred njega svinjsku glavu obraćajući mu se riječima „jedi balijo“, pa kada je oštećeni to odbijao, tukao ga je, a zatim ga II optuženi Ante Buhovac primorao da poljubi obilježje HZ HB, prijeteći mu da će tu noć biti likvidiran, te da će mu likvidirati porodicu, pa su I i II-optuženi sa ponižavajućim i degradirajućim ponašanjem nastavili sve vrijeme tijekom boravka oštećenog u logoru, tjerajući ga da sa drugim zatvorenicima hoda bos u krugu u podne u vrijeme nesnosnih vrućina, te da vrelom vodom čisti klozete logora.
I-optuženi MIROSLAV MARIJANOVIĆ sam
KRIV JE:
Što je:
Pod toč.6. optužnice
5.
6) U periodu od početka oktobra do sredine decembra 1993. godine u istom svojstvu kao naprijed u logoru „Heliodrom“ kod Mostara fizički zlostavljao zatvorenika O.P., a nakon što je ušao u zatvorsku prostoriju u kojoj je oštećeni boravio sa ostalim zatvorenicima, upalio svjetlo i razgledao po zatvorenicima, obratio mu se riječima „znam ja zašto ti bježiš od mene“, pa ga je počeo snažno udarati nogama na kojima su bile vojničke čizme, po svim dijelovima tijela, posebno po slabinama, u predjelu bubrega, po rebrima i glavi, nakon čega mu je naredio da izađe vani i dok je oštećeni stajao vani na hodniku, nekoliko puta naišao i glavom oštećenog snažno udario u zid obraćajući mu se riječima „vidiš kako sam ja sada snažan momak, a ti si ostario“, misleći na vrijeme kada je bio O.P. učenik, te ponovo udario glavnom oštećenog o zid, posljedicom premlaćivanja su oštećenom polomljena rebra, te je zadobio teške povrede, tako da nije mogao ustati na noge, već su ga u ambulantu odnijeli drugi zatvorenici.
Pod točkom 7 Optužnice
7) Krajem decembra mjeseca 1993. godine u istom svojstvu kao u prethodnim točkama, u logoru „Heliodrom“ kod Mostara u uniformi i naoružan pištoljem, vrteći isti u ruci, prijetio mldb. I.G. riječima „Stani tu uza zid, sada ću te strijeljati“, izazivajući kod oštećenog strah od smrti, pri čemu mu se jadan od pripadnika HVO-a obratio riječima „pusti bolan dijete“, pa je tako ponižavajućim i degradirajućim postupcima kod oštećenog prouzrokovao teške psihičke traume.
II-optuženi ANTE BUHOVAC sam
KRIV JE:
Što je:
Pod toč. 8. optužnice
8) Dana 30.06.1993. godine u Mostaru u naselju Rodoč, u uniformi policije HVO-a, naoružan puškom marke „Kalašnjikov“ zajedno sa još jednim pripadnikom policije HVO-a pod prijetnjom sile, došao na vrata K.M. koji je tu živio sa svojom porodicom, istog legitimirao i pitao da li ima oružje, nakon čega je ušao u stan govoreći „Ako ti ga nađem, metak ti je u glavu“, a potom je ušao u sobu ispod kreveta tražio oružje, pa kad isto nije našao, naredio je nepoznatom pripadniku HVO-a da oštećenog sprovede do autobusa koji je bio parkiran kod škole u Rodoču, gdje se nalazilo sabirno mjesto za Bošnjake, kojim autobusom i zajedno sa ostalim civilima je prevezen i zatvoren u logor „Heliodrom“ kod Mostara gdje je proveo sve do 23.12.1993. godine.
Dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, koja zabranjuju da se prema civilima i ratnim zarobljenicima kao zaštićenim osobama, u svakoj prilici nečovječno postupa, iste mučili, povređivali njihov tjelesni integritet i zdravlje, nezakonito zatvarali, vrijeđali ljudsko dostojanstvo naročito poražavajućim i
6.
degradirajućim postupcima, s namjerom nanošenja velike patnje i ozbiljnih fizičkih i psihičkih povreda.
Čime je I-optuženi Miroslav Marijanović radnjama opisanim pod točkama 1., 2., 6. i 7. počinio kazneno djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl.142.st.1. preuzetog KZ SFRJ i kazneno djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl.144.st.1. preuzetog KZ SFRJ, a II-optuženi Ante Buhovac radnjama opisanim pod točkama 1., 2., i 8. počinio kazneno djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl.142.st.1. preuzetog KZ SFRJ i kazneno djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl.144.st. 1. preuzetog KZ SFRJ.
Pa ih sud na temelju istih zakonskih odredbi uz primjenu odredbi čl.41. i 42. preuzetog KZ SFRJ
O S U Đ U J E
PRVO OPTUŽENOG MIROSLAVA MARJANOVIĆA NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 3 /TRI/ GODINE I 6 /ŠEST/ MJESECI.
DRUGO OPTUŽENOG ANTU BUHOVCA NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 3 (TRI) GODINE I 6 (MJESECI)
Temeljem odredbi čl.202. ZKP-a optuženi se obavezuju na plaćanje troškova sudskog paušala od po 200,00 KM .
O b r a z l o ž e n j e
Županijsko tužiteljstvo Mostar optužnicom br. Kt-901/04 od 13.03.2006. godine potvrđenom od strane suca za prethodno saslušanje dana 17.03.2006. godine stavilo je na teret optuženim Miroslavu Marijanoviću i Anti Buhovcu izvršenje kaznenog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva i Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl.142. i 144. preuzetog KZ SFRJ, a koja djela da su počinili na način i u vremenu kako je to navedeno i u optužnici.
ŽKT Mostar ostao je kod podnesene optužnice do okončanja glavnog pretresa.
Sud je izmijenio činjenični opis optužnice ispustivši iz istog radnje koje nisu dokazane na bilo koji način tijekom postupka pa u točki 1. optužnice gdje nije dokazano da su između ostalih pretučeni i zatvorenici „M.K., A.K., A.F., mldb. N.B. “. U točki 2. optužnice „ „pa ga je dana 28.6.1993.godine I-optuženi Miroslav Marijanović vezao lisicama za krevet“, „parali ga nožem po čelu u namjeri da mu ugraviraju slovo U“, „nakon čega mu je II-optuženi Ante Buhovac u usta stavio policijsku palicu i istu naglo izvlačio govoreći mu „pušiš mi k….“, u točki 6. optužnice „gdje si ti prije ja tebe odavno tražim“, u točki 7 optužnice „dok se prethodno nad istim iživljavao na način da ga je tjerao da
7.
onaniše pritom ga ismijavajući“ a koji svi navedeni navodi tijekom postupka uopće nisu dokazivani niti ih je tužiteljstvo spominjalo.
Izostavljanje ovih činjeničnih navoda iz izreke optužnice od strane ovog suda ne predstavlja povredu objektivnog identiteta optužbe već je na ovaj način sud precizirao činjenični opis djela optuženih na temelju stvarno utvrđenih odlučnih činjenica nakon dokaznog postupka te iz činjeničnog opisa optužnice izostavio nedokazane navode a što je sud bio dužan učiniti obzirom da tužiteljstvo nije nakon dovršenog dokaznog postupka prilagodilo izreku optužnog akta stvarno utvrđenom činjeničnom stanju.
U odnosu na pravni osnov vijeće ovog suda nedvojbeno je utvrdilo da su u vrijeme zarobljavanja oštećeni O.L., A.M., S.T., M.B.1, D.B., M.H., N.K., Z.K. i I.Š., bili vojnici pripadnici Armije BiH, a da su oštećeni M.B., K.M., DŽ.B., M.G., O.P. i E.K. bili zarobljeni kao civili, pa su temeljem odredbi čl.3.st.1., alineja 1. i 21. i čl.13. Ženevske konvencije kao takvi zarobljeni i po navedenim odredbama Ženevske konvencije imali status ratnih zarobljenika, odnosno status civilnih osoba.
Inače, ovaj kazneni postupak je vođen pred ovim sudom na temelju dostavljene „A“ preporuke i suglasnosti Međunarodnog suda za ratne zločine, počinjene na prostoru bivše Jugoslavije u skladu sa Rimskim sporazumom „Pravila puta“.
Optužnica radnje kvalificira po preuzetom KZ SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, izmjene br. 36/77, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90), ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl.142. navedenog preuzetog KZ SFRJ i Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl.144. istog Zakona, koju pravnu kvalifikaciju ovaj sud prihvata.
Naime, odredbom čl.4. KZ F BiH, regulirana je primjena zakona koji je važio u vrijeme izvršenja kaznenog djela, odnosno ukoliko se poslije izvršenja kaznenog djela kazneni zakon jednom ili više puta izmijenio, primjenjivat će se zakon koji je blaži za učinitelje.
U vrijeme izvršenja ovih djela, vrijedio je preuzeti KZ SFRJ prema kojemu je za kazneno djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva i Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika predviđena kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina ili smrtna kazna.
Aneksom I Ustava BiH predviđeno je da će se uz ostale dodatne Sporazume o ljudskim pravima primjenjivati Međunarodni ugovor o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine i Opcionalni protokol iz 1966. i 1989. godine, pa kada se uzme u obzir čl.22. Evropske konvencije i čl.1. i 2. Protokola 6 uz Konvenciju, kao
8.
članak Drugog alternativnog protokola na Međunarodni ugovor o građanskim i političkim pravima iz kojih se vidi da je isključena mogućnost izricanja smrtne kazne ili njenog izvršenja,u vrijeme mira iz čega proizlazi da domaći sudovi nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma za mir u BiH nisu mogli izricati smrtnu kaznu, to je evidentno da je za optužene povoljniji zakon koji je vrijedio u inkriminirano vrijeme, jer im se za djela koja im se stavljaju na teret, maksimalno mogla izreći kazna zatvora u trajanju od 15-est godina, pa iako je poslije izvršenja kaznenog djela izmijenjen Zakon, on se u konkretnom slučaju ne može primijeniti (KZ F BiH „Službene novine F BiH“ br. 43/98 od 20.11.1998. godine i KZ F BiH „Službene novine F BiH“ br. 36/03 od 29.07.2003. godine), jer nisu povoljniji za optužene obzirom da je istim zakonom kao posebni maksimum predviđena kazna dugotrajnog zatvora.
U tijeku dokaznog postupka Tužiteljstvo je izvelo slijedeće dokaze:
Saslušani su svjedoci O.L., A.M., M.B., S.T., K.M., M.B.1, R.Đ., DŽ.B., D.B., M.H., N.K., Z.K., M.G., I.Š.,M.K., O.P., DŽ.A. i E.K..
Pročitani su pismeni dokazi iznijeti na glavnom pretresu i to:
9.
Sud je izvršio uvid u ovjerenu presliku vojne knjižice za optužene Miroslava Marijanovića i Antu Buhovca (DT-4).
U tijeku dokaznog postupka obrana optuženih izvela je dokaze saslušanjem svjedoka S.G., J.S., R.H., Ž.A., S.B., M.DŽ., A.J., D.S., R.S., M.H.1 , Ć.H. i P.M. te proveo dokaz iznošenjem obrane II-optuženog Ante Buhovca.
Sud je izvršio uvid u fotografiju optuženog Miroslava Marijanovića u vrijeme za koje ga tereti optužnica (DO-1).
Sud je pročitao podnesak KB Mostar Odjel Psihijatrije broj: 01-3/07 od 15.2.2007.godine te izvršio uvid u priloženu dokumentaciju povijesti bolesti za osobu M.H. Odjeljenja Neuropsihijatrije, te izvršio uvid u kompletnu medicinsku dokumentaciju za pomenutu osobu koja se nalazila u njegovom zdravstvenom kartonu na ovom odjelu /DO-2/.
Sud je izvršio uvid i u iskaznicu Vojne policije broj: AC 00285 za optuženog Antu Buhovca izdate od strane HZ HB, HVO odjel obrane dana 14.4.1993.godine iz koje je vidljivo da je isti evidentiran kao vojak pod brojem: 1985 /DO-3/.
Nakon ocjene svih provedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti sud je odlučio kao u izreci presude iz slijedećih razloga:
Svjedok O.L. u svom je iskazu istakao da je bio zatvoren u logoru „Heliodrom“ od početka 6-tog mjeseca 1993. godine, da je uhapšen kao vojnik pripadnik Armije R BiH, da je bio u uniformi i da je uhapšen kod kuće u Sovićima, da je u njegovoj ćeliji bilo oko 90 logoraša između ostalih N.K. i S.K., N.L., I.Ć., DŽ.O., E.L. i Z.L., A.M., da su ga tukli jedne prilike, a da je to bilo u sedmom mjesecu negdje iza pola noći, da su se otvorila vrata i ušao je jedan policajac, ne sjeća se koji i počeo ih izvoditi, da su izvođeni po grupama i da je izvedeno njih šest u grupi, da su ih izveli pred zatvorsku ćeliju, da je tu bila i dežurana, da kad su izašli u hodnik iz dežurane je izletilo 5-6 pripadnika HVO-a sa palicama u uniformama i počeli ih udarati, da nije znao tko ga bije i čime ga udara i da nije ništa vidio osim palica, da je to trajalo jedno pet minuta i tad se onesvijestio, jer je dobio udarac negdje iza vrata, pa je pao na pod i slomio dva zuba, da kad se osvijestio neko mu je govorio da ustane, ustao je i doteturao do ćelije, a s njim na hodnik su izvedeni brat mu E.L.,I.Ć., S.K., N.L. i N.K., da policajce nije poznavao prije rata, samo su kasnije neki govorili da su to bili neki Buhovac, M., B., da nije poznavao optužene niti ih sad u sudnici ne može prepoznati, da su se ta imena spominjala da su bili tu noć u grupi od šest policajaca i da su to pominjali logoraši koji su ih poznavali. Svjedok je
10.
dalje istakao da je vođen skoro svaki dan na prinudni rad, da su vođeni u grupama, a da su odabir vršili dežurni policajci, da je on ranjen u Šantićevoj ulici 17.09., zna da je poginuo I.Ć., da je on vođen i u Lakševine, Orlovac, Hum, Kozice, da su ih u zatvoru čuvali policajci u dežurani, a i bili su zaključani, da su se stražari smjenjivali, da ga nitko nikada nakon toga nije dirao samo tu večer, da ga Miroslav Marijanović nije nikada pratio na terenu gdje su radili i da su po njih dolazili ljudi sa strane, da on za vrijeme njegova boravka na „Heliodrom“-u nije čuo da bi Miroslav Marijanović ikoga udarao, a da je izašao iz zatvora 17.09. jer je otišao u bolnicu u Split i da ga je Ante Buhovac određivao da ide na rad ako je bio dežurni policajac.
Svjedok A.M. u svom je iskazu istakao da poznaje Miroslava Marijanovića i Antu Buhovca, pa ih je prepoznao i identificirao u sudnici okrećući se pojedinačno prema optuženima i govoreći njihova imena, da je bio zatvoren u logoru „Heliodrom“ od 11.06.1993. do 20.12.1993. godine kao pripadnik vojske, da se optuženih sjeća po jednoj tuči, da je to bilo u ljeto 1993. godine, da je u prostoriji gdje je bio smješten bilo još 90-100 ljudi iz Jablanice, Sovića, Doljana, Prozora, da se taj događaj desio kad su pali Doljani i Sovići, da je te večeri u prostoriju ušao Miroslav Marijanović i pitao tko je iz Prozora, pa kako se niko nije javio, svjedok se javio, izašao i na traženje Miroslava Marijanovića još pet ljudi pokazao i to: D.B., Š.K., S.A., da je Miroslav Marijanović bio u vojnoj uniformi i naoružan, da ih je iz ćelije izveo Miroslav Marijanović, a da je tu bio i Ante Buhovac, da su ga tukli i da je poslije toga pao u nesvijest, da su ga tukli i dežurni policajci i još par vojnika, da su ga tukli njega i njegovu grupu i Miroslav Marijanović i Ante Buhovac, da su ga tukli po glavi, leđima, svugdje, da su ga tukli palicama i nogama i da je to trajalo oko pet minuta i da je tada pao u nesvijest, da ga je netko unio u prostoriju, da je bilo još grupa pored njegove koje su izvođene, ali on više ništa nije vidio i ne zna je li još tko pretučen, da su se stražari mijenjali svakih 8 ili 12 sati, da su optuženi bili vojni policajci na dužnosti u zatvoru „Heliodrom“. Svjedok je nadalje istakao da je vođen na prinudni rad više puta, da bi dolazili ljudi sa terena, da su odabir nekad vršili stražari, ali da Miroslav Marijanović i Ante Buhovac nisu vršili odabir za vrijeme dok je on bio na „Heliodrom“-u, da je bio ranjen 10.08.1993. godine na Carinskom mostu, da je zbog toga ležao na Bijelom Brijegu i Kirurgiji, da poslije ovog događaja ništa nije vidio, jer nije bio tu, i da se ne može izjasniti da su optuženi nekog drugog fizički tukli ili zlostavljali, da je taj događaj bio te večeri kad je Armija R BiH ušla u Doljane i Soviće i da su oni čuli za to, da je te večeri zadobio povrede od palica, da nije imao neke lomove i da je imao otečenu kožu i prosječena leđa od palica.
Svjedok M.B. u svom je iskazu istakao da je bio zatvoren na „Heliodrom“-u oko 3 mjeseca, da je u 10-tom mjesecu 1993. godine pobjegao iz logora, da je uhapšen u kući kao civil, da je od mnoštva događaja najstrašnije bilo premlaćivanje u sedmom mjesecu, da su te večeri izvodili neke ljude i da su tada bili premlaćivani, da su tu bili N.K., S.T., da se slabo vidjelo jer je bio mrak, da je njega te večeri na vratima udario neki B., prezimena se ne sjeća, da ne zna nakon tog udarca da li ga je tko još tukao i čime, ali je po sebi imao modrice, da je
11.
te večeri bilo još policajaca, a da ne zna tko je bio dežurni, jer se nije smjelo gledati, da je bilo dežurnih 5-6 policajaca, da ne zna jesu li tu bili Miroslav Marijanović i Ante Buhovac, da ih zna sa „Heliodrom“-a jer su tamo bili dežurni policajci i da su imali uniforme. Svjedok je naveo da se išlo na rad, da je ljude odabirao dežurni i to onaj broj koji bi tražio onaj kome su trebali, da su dežurni vršili odabir ne po imenično, nego npr. „hajmo deset ljudi odavde“, da je tu večer premlaćen N.K. i O.L., a da je njih u selu tada zarobljeno oko 100, da je zarobljen u kući i da je tada predao pušku koju je zadužio u TO, da njega Miroslav Marijanović nikada nije udarao, ozlijedio, da je uvijek po njih dolazio kamion za rad, i čim se uparkirivao zna se da treba ići, da uđe dežurni i odabere određeni potreban broj ljudi, da ih dežurni nisu pratili na radu i da su ih oni samo čuvali u logoru, a vraćali bi ih ovi koji su ih odveli kamionom, da njega lično Ante Buhovac nije fizički udarao ili maltretirao, ali su pričali ovi neki drugi zarobljenici da ih je bio, i da su se i drugi žalili na njega da ih je slomio.
Svjedok S.T. u svom je iskazu istakao da je u momentu hapšenja bio pripadnik rezervnog sastava PS Jablanica, da je na „Heliodromu“ bio od sredine juna 1993. do 01.03.1994. godine, da je bio smješten u Centralnom zatvoru, da je njih iz Sovića bilo 105, a da je ukupno njih oko 200 bilo smješteno u tri prostorije, da zna optužene Miroslava Marijanovića i Antu Buhovca jer su bili zatvorski čuvari, da su bili u uniformama, da su ih izvodili svakodnevno na radove po linijama, da su ulazili u ove prostorije i tražili broj ljudstva koliko im je trebalo u tom trenutku. Svjedok je optužene prepoznao i identificirao u sudnici pokazujući pojedinačno na svakog od njih. Svjedok je nadalje istakao da kada bi netko od pripadnika HVO-a tražio odgovarajući broj ljudi, oni bi ušli u prostorije i po redu pokažu prstom koliko treba ljudi da izađe na hodnik, te ih upišu na interne spiskove, pa su tako i njega odabirali i on je išao na rad od Bune do Šantićeve ulice, Raštana i Raške Gore, da je bio i ranjen ispred Mašinske škole na liniji razgraničenja zajedno sa A.M. i N.K., da on nije bio fizički zlostavljan dok je bio u logoru, ali da drugi zatvorenici jesu, da je to bila noć 28/29.08.1993. godine i da su te noći izvođeni ljudi i premlaćivani u hodniku zgrade u kojoj su boravili, da je te ljude izvodio Miroslav Marijanović jer je tog dana oslobođeno selo Doljani, da su tu večer na smjeni bili Ante Buhovac, Miroslav Marijanović, Z. zv. „C.“ i neki B., da je tu večer u odjelu ušao Miroslav Marijanović, došao do prostorije u kojoj je on bio, ali pošto u njoj nije bilo svjetla vratio se i otišao u drugu prostoriju tražeći tko je iz Doljana, pa su prvo izvedeni zarobljeni pripadnici Armije iz Doljana S.M. i N.J., da je on čuo jauke, da su kasnije izvedeni M.B. i N.B. iz prostorije koja je nasuprot ove prve prostorije, da on nije vidio premlaćivanje, ali to zna jer su ujutro ti koji su bili pretučeni pričali šta je bilo, pa su mu rekli da su ih tukli Buhovac, Marijanović, C. i B., a da tu noć iz njihove prostorije nitko nije izvođen. Svjedok je nadalje izjavio da je bio pripadnik MUP-a i da je dužio poluautomatsku pušku koju je dao bratu, a predao je minobacač i oko 20-tak granata, da ih nikada stražari nisu odvodili na mjesto gdje su radili i da bi uvijek netko došao po njih, a zadatak stražara je bio da odredi ljude, da je odabir bio različit, pa su nekada birali mlađe, da je to bila
12.
ustaljena praksa i da uopće nije bilo bitno tko je taj dan na smjeni. Svjedok je rekao da nije mogao vidjeti te večeri da Miroslav Marijanović nekoga udara, a ne može se sjetiti tko mu je od pretučenih zarobljenika rekao da su ga tukli upravo optuženi, da njega osobno nije tukao Ante Buhovac i da nije vidio da bi Ante Buhovac nekoga tukao.
Svjedok K.M. u svom je iskazu istakao da se sjeća datuma 30.06.1993. godine, jer je tog dana negdje poslije 12,00 sati u kuću u Rodoču gdje je živio kao podstanar, na vrata kuće došao Ante Buhovac sa jednim vojnikom, pa nakon što mu je svjedok pokazao osobnu kartu, pitao ga ima li oružja, a svjedok je odgovorio da nema, da bi mu Ante Buhovac rekao „ako ti ga nađem, metak ti je u čelo“, da je Ante Buhovac ušao u sobu, gledao ispod kreveta i po ormarima, i onda rekao vojniku što je stajao vani ispred vrata „vodi ga do autobusa“, taj vojnik ga je odveo do škole u Rodoču gdje je bio autobus i odvezli su ga na „Heliodrom“, da je Ante Buhovac te prigode bio u uniformi i imao oznake HVO policije, te nosio pušku „Kalašnjikov“, da je u autobusu već bilo 15-20 ljudi, pa su sačekali 15-tak minuta dok se autobus nije napunio i da su u njemu bili Bošnjaci iz Rodoča koje je on poznavao, da su odveli na „Heliodrom“ gdje je bio 186 dana, da je Antu Buhovca poznavao iz viđenja i da je svjedok prije hapšenja bio civil sa radnom obavezom u „Elektroprivredi“, da je na „Heliodromu“ čuo za Miroslava Marijanovića koji je bio stražar u zatvoru i tjerao ga na rad na prve linije u Šantićevu, Bulevar, da ih je nekad išlo 20, a nekad i 40, da kamion nikad nije vozio Miroslav Marijanović i da nije bio niti s njima na karoseriji kamiona da ih čuva, a nije bio niti jedan vojnik HVO-a, da nema saznanja da bi Miroslav Marijanović određivao gdje će raditi, da je procedura bila takva da bi po njih došao uvijek netko od HVO vojnika tražeći određeni broj ljudi, a Miroslav Marijanović bi došao i odabrao te ljude i išli bi na rad i da je to bila uobičajna procedura neovisno o tome tko je bio stražar te prilike, da vojnik koji je došao sa Antom Buhvcem nije ulazio u kuću, eć je stajao ispred vrata i da ga je taj vojnik odveo do autobusa ne primjenjujući silu, a da su u kući ostali žena mu i dijete, kao i Ante Buhovac koga je kasnije viđao na „Helidromu“, a da on na „Heliodromu“ nije bio maltretiran.
Svjedok M.B.1 izjavio je da je uhapšen 30.06.1993. godine u Ortiješu, pa je prebačen u Dretelj, a nakon toga na Heliodrom, gdje je proveo 3-4 mjeseca, da je u vrijeme hapšenja bio vojnik HVO-a, da se na Heliodromu susretao sa Miroslavom Marijanovićem i Antom Bhovcem kojeg od ranije nije poznavao, da je Miroslav Marijanović kupio raju za rad, a da se Buhovac nešto pitao, odnosno bio je neka viša funkcija. Svjedok je pokazujući rukom i identificirao optužene u sudnici nadalje ističući da se sjeća Miroslava Marijanovića po tome što uđe u salu, bira i pita „ti u auto“ i goni na rađu, da je i njega tako vodio na posao govoreći nervozno i histerično „ustaj ti, ustaj ti, ustaj ti“, da ih je birao različito nekad 10., nekad 15., 20.,30. koliko bi ih trebalo za rad, da je on išao na rad od Zahuma, Rotimlje do privatnih posjeda, da njega osobno nije tukao, ali pojedine jeste, da bi govorio „diž se, diž se“, da bi bio ljut i kupio ih ko brave i da je to po njemu histerija, da ga Miroslav Marijanović nikada nije vodio na rad, ali ih je odabirao za rad, da su se njega dosta bojali zbog njegovog
13.
agresivnog ponašanja i da ga se i svjedok bojao i da je njegov strah bio pojačan upravo zbog Miroslava Maijanovća, da ne može navesti konkretno ni jedno ime koga je udarao Miroslav Marijanović, ali da je vidio osobno2-3 puta da Miroslav Marijanovića udara zarobljenike, udara ga nogom, govoreći „ajde diži se“ i da se to događalo u 7 i 8 mjesecu 1993. godine.
Svjedok R.Đ. naveo je da je bio na „Heliodromu“ oko 50 dana, da Miroslava Marijanovića nije poznavao, niti ga je ikada vidio, a da je Antu Buhovca poznavao iz viđenja i da je isti bio stražar na „Heliodromu“, da je za vrijeme svog boravka na „Heliodromu“ jednom samo odveden na rad u Vodovod, jer je bio jedan od starijih zarobljenika, a da u „Heliodromu“ nije imao nikakvih kontakata sa Antom Buhovcem.
Svjedok DŽ.B. u svom je iskazu istakao da je dana 17.04.1993. godine zarobljen iz svoje kuće kao civil, da je odveden prvo u Prozor, nakon toga u Ljubuški, a da je bio na „Heliodromu“ od 10.06.1993. do 17.04.1994. godine kad je bio razmijenjen, da su mu poznati Miro Marijanović i Ante Buhovac jer su bili stražari na „Heliodromu“ u centralnoj zgradi gdje je bio smješten i da je bilo još stražara, da on nije fizički zlostavljan na „Heliodromu“, ali jeste na linijama gdje su odvođeni na rad, da su zarobljenike za rad pretežno odabirali stražari, mada su i oni koji su dolazili po njih i oni ulazili, da su ih odabirali i optuženi, da on nije lično vidio premlaćivanje i zlostavljanje zarobljenika, da su u noći kada su pali Doljani pretučeni M.K. i M.K.1, A.B., DŽ.K., N.Š. i S.O., da ne zna tko ih je tada izveo iz spavaonice, niti tko ih je tukao, ali kad su vraćeni bili su pretučeni, puni modrica i izobličeni, da zna DŽ.O. koji je bio po polovljen i da se čudi kako je ostao živ, da su na radu poginuli I.Ć., S.K., M.T.. Svjedok je istakao da je bio pripadnik Armije i da je razoružan 22.10.1992.godine i da je vraćen kući kao civil, a da u odnosu na vođenja na rad da bi došlo vozilo s položaja i da bi trebalo 10.,20.30. zarobljenika, da su većinom birani mlađi, a da nije bilo nekog posebnog kriterija, da su ih pratili na radu oni koji bi došli po njih i oni bi ih i vraćali i da njega lično Ante Buhovac nije maltretirao.
Svjedok D.B. u svom je iskazu istakao da je bio pripadnik Armije BiH, da je bio na „Heliodromu“ oko 8 mjeseci, da se ne sjeća imena Miroslava Marijanovića i Ante Buhovca, da nije te ljude poznavao, ali je za njihova imena čuo od drugih zatvorenika, da je on bio fizički zlostavljen samo jedanput i da je tada bio pretučen, isprebijan, da nije bio sam izveden, a da ne zna tko ga je izveo, a da su sa njim u grupi izvedeni brat mu H.B. i A.M., da ne zna tko ga je tukao, da je izudaran po leđima, da ne zna čime su ga tukli, ali zna da su im davali palice da se međusobno udaraju, pa je on udarao A.M., da je isprebijan i pao u nesvijest i da ne zna tko ga je vratio u ćeliju, da je bio sav crn po leđima i da je išao na rad, a ne zna tko ga je vodio.
14.
Svjedok M.H. u svom iskazu je istakao da je bio zatvoren u logoru „Heliodrom“ i to prvi put u četvrtom mjesecu 1993. godine kada je uhvaćen bez razloga i odveden na „Heliodrom“ gdje su bili prisutni Miroslav Marijanović, Ante Buhovac, D.T., A.S.1, S.B., P.1…, da dobro poznaje optužene, jer su ga dobro maltretirali svo vrijeme dok je bio u samici na „Heliodromu“ 162 dana, da ih je od ranije poznavao jer su bili zajedno u istoj policiji i protiv istog neprijatelja, da je taj prvi put uhvaćen dok se vraćao sa Starog mosta i da su ga pripadnici HVO-a odveli na fakultet i tamo ga dobro isprebijali, a onda ga odveli na „Heliodrom“ gdje je doživio istu sudbinu kao i na fakultetu, da je na „Heliodromu“ bio smješten u tri različite samice, da su optuženi bili u policijskoj HVO uniformi, da su ga maltretirali i optuženi i D.T. i D.B.1 i da niko od stražara ne može reći da ga nije maltretirao, te da je najveća poniženja u životu što je mogao doživiti doživio upravo dole, da je prvi put na „Heliodromu“ bio 7 dana, da ga je tukao Miroslav Marijanović, da su ga tukli zato što je bio M.H., što su ga zvali „P.1“ i što je bio na Starom mostu, da ga je Marijanović tukao i nogama i rukama i šakama, da je nosio pištolj, da za to 7 dana tukao ga je Ante Buhovac koji je imao poseban stav mirno, čizme, kapa sa slovom „U“ i da bi mi govorio „šta je Balija, okle te ovdje“, da je u tih 7 dana bio pretučen misli 5-6 puta, a da su mu novac oduzeli drugi put kad je doveden iz bolnice na nervnom gdje je ležao od rana i degeneka, da je pretučen u tih 7 dana od optuženih koji su ga tukli nogama i šakama, da su ga tukli jedan po jedan, a da su nagovarali i druge da ga dođu tući, da je imao ozljede koje se vide po njemu, a da su ga tukli svukuda i da je bio modar, da u svoje 62 godine života nije doživio nikad veća poniženja koja je doživio od optuženih koji su mu se obraćali sa „Balija, „P.1“ j… mater u šupak“ i te stvari, da ga je Ante Buhovac sakrivao da ga niko ne nađe u „Heliodromu“, da ga je saslušavao C., a da ga je do te sobe vodio Marijanović, da je nakon tih 7 dana izašao jer je odveden u bolnicu, pa je ponovo bio zatvoren na „Helidromu“ kad je M.K.2 u 7-om mjesecu došao po njega u bolnicu, a da je dotle bio 5-6 puta na fakultetu, da je ležao u Staroj bolnici zato što je dobio toliko degeneka da su mu živci popustili, pa je doživio slom, nespavanje, maltretiranje i da kad je ponovo vraćen na „Heliodrom“ Marijanović mu je rekao „Šta je lisko, opet si došao na mjesto staro“, da su mu te večeri vezali ruke za krevet i tukli ga, pa je pao u nesvijest, da ga je vezao M.K.2, a da su ga onda gruhali i probudio se sav modar i krvav, da ga je udarao Miroslav Marijanović, a da ga je Ante Buhovac tako udario da i dan danas ima posljedicu na uhu. Svjedok je nadalje istakao da ne postoji ta riječ u ovom 20-tom vijeku da mogu tako ljudi mrziti, a on im ništa nije radio, da te večeri se probudio sav crn od degeneka, da je u samici proveo 162 dana i izašao zadnji 22.03.1994. godine, da su ga nadalje maltretirali od vrha do dna zatvora kad se srušio Stari most, govoreći „hajde da vidimo kako plivaš“, lisice na leđa i niz stepenice da silazimo, pa su tako maltretirani R., B.Š., R.1 i Ć., da jednom prilikom kad su ubacili u samicu u kojoj je bilo njih 11-toro, pa među njima jedan Hrvat iz Prozora, a žena mu je bila Muslimanka, pa je on navodno nešto rekao, da je tada Marijanović uletio pa ga udario nogom u prsa, na nogama su mu bile čizme najsuvremenije što je nosila američka vojska, da ga je tako udario da je taj dan krv bacao i onda je rekao „manje jedan Balija“, da mu je stavljao cigarete u usta da
15.
puši i onda trzne da mu izvali vilicu, a ima ljekarsko uvjerenje da je sve zube morao izvaditi jer su mu svi bili slomljeni, da ga je Ante Buhovac skrivao od Crvenog križa, govoreći mu „šta je Balija, šta se okrećeš, hoćeš li da te vide ko si“, da se sjeća datuma 30.06.1993. godine kad je pjevao pjesme o Juri i Bobanu, da je morao po 2-3 sata pjevati Alija-Balija i slično, da su ga na to primoravali optuženi, a da su dolazili i drugi pripadnici HVO-a, da je Miro Marijanović doveo malog P.2 iz Rudinog sokaka, dao mu pištolj i rekao mu da puca da ubije miša u ćeliji jer je vršio nuždu u kanti od keksa, da je ribao hodnik po naređenju optuženih, a posebno ga je morao ribati kad bi mlatili Sovićane i zna se kakva je krv bila dole i da su ih mlatili svi uključujući Miru Marijanovića i Antu Buhovca, da je on to vidio svojim očima kroz rupu koja je postojala u ćeliji, te se sjeća dana 13.07.1993. godine kad je zarobljeno 5 momaka na Lakševinama, pa ih je Ante Buhovac nogama bio, a on je morao čistiti tu ćeliju i tu krv, da je to radio sanitarom, jer nisu mogli dobiti sapun, da su ga tog dana 30.06.1993. godine izveli vani da čisti cipele, da je čistio cipele krpama, pa onda iste glancao jezikom, da je naređivao da to radi i Marijanović i Buhovac, kao i svi ostali, da su ga maltretirali u svako doba noći, a da posebno neće zaboraviti kad je bio Božić pa su ga izveli iz samice, a Ante Buhovac je metnuo pred njega svinjsku glavu da jede, da su tu bili svi slavili Božić, a on je morao da ljubi šahovnicu i nagonili su ga da jede svinjsku glavu i da pjeva pjesme o Aliji-Baliji, da ga je tom prilikom udarao po glavi Ante Buhovac, naređujući mu da ljubi šahovnicu, a da Marijanovć nije samo je tražio od P. policajca ključ da se s njim te večeri zabavlja, ali mu P. nije htio dati ključeve, da mu je prijetio Marijanović da će biti večeras likvidiran, ali se on nije toga plašio jer mu je bilo više sve jedno, jer ta maltretiranja i poniženja nije mogao više izdržati, da mu je prijetio i Ante Buhovac kad bi dolazili visoki oficiri i kad bi on govorio „evo ih spremni su, sve je spremno da vas večeras likvidiramo“, da su mu i porodicu spominjali i da su išli tražiti novac od njegove porodice, govoreći im da su pare sakrivene. Svjedok je nadalje istakao da poznaje I.G. koji je također bio zatvorenik u „Heliodrom“-u i koji je bio u samici, da su i njega optuženi maltretirali i to na isti način kao i svjedoka, da su ga nagovarali da pjeva pjesme, da je u samici bio i I.Š., da je vidio da i njega tuku, da su I.Š. fizički zlostavljali i optuženi te večeri kad su njega i svjedoka natjerali da silaze niz stepenice vezanih ruku na leđima, da je bio vezana za krevet i maltretiran, a da nije bio vođen na prinudni rad, dok drugi zatvorenici jesu, a da je odabir za vođenje na prinudni rad vršio i Miro Marijanović i Ante Buhovac i svi drugi stražari, da je nakon što je izašao iz samice imao poniženja kad su ga doveli A.P., da je imao i drugih poniženja, jer bi pustili toplu vodu u WC-u, a on bi je morao posušiti i da se sjaje pločice koje su već bile puste sanitarom, da su to naređivali optuženi. Svjedok je dalje istakao da je na njega vršen pritisak da ne svjedoči u ovom predmetu, da su mu nudili novce da ne svjedoči protiv optuženih preko E.K.1 i D.G., ali da on na to nije pristao, da je kad je doveden bio sam 10-15 dana u samici, kasnije su ih ko ovce strpali u jednu samicu, pa je u toj samici bilo njih 11-toro, između ostalih R.M., J.K., I.Š., S., R.2 itd., da su sa njim u samici bili i sovićani, ali da je u momentu kada se zbio događaj sa sovićanima, odnosno njihovo fizičko udaranje i maltretiranje bio sam u samici, da je
16.
uhapšen u 4 mjesecu 1993. godine, a bio je pripadnik rezervne policije, kao i optuženi, da je uhapšen kada se vraćao sa Starog mosta gdje je dežurao, da su već bili počeli sukobi, da je kod Đačkog doma oboren s motora, da mu je uzeto 150,00 maraka, oružje, motor i da je odveden na fakultet, da je sukob u Mostaru počeo između HVO i Armije već u 4-tom mjesecu , jer je bila pucnjava kod „HIT“-a i kada je poginuo V.D. od snajperskog metka na Musali, te da su prvi sukobi počeli kad su kompletno bošnjački policajci istjerani iz policijske stanice, da je uhapšen zato što je bio Bošnjak ili što je bio na Starom mostu, a iz razloga što dok je bio stražar na Starom mostu nije dozvoljavao pljačke srpskih kuća po Šehovini, niti prenošenje televizora, videa i ostalih stvari, da je na Starom mostu bio stražar i čuvao da se ne sruši Stari most i da za svo to vrijeme nije imao nikakvih sukoba sa pripadnicima HVO-a. Svjedok je također istakao da je u tom periodu proveo na Neuropsihijatriji oko dva mjeseca, da je za to vrijeme odveden i doveden 50 puta, da je ležao jer se morao skloniti da ne bude likvidiran, da je imao nekakav liječnički tretman i pio tablete za smirenje apaurin, da su tu od doktora bili H.Š. i DŽ.DŽ. i da ga je upravo DŽ.DŽ. prijavio da on leži u toj bolnici jer čim su ušli u bolnicu pitali su „gdje on leži“, da ga Dr. Š. i Dr. B.1 nisu dali da ga odvedu tu večer, a što se tiče događaja vezanih za proslavu Božića da je bio obučen u potkošulju i košulju kratkih rukava i kratke pantale, da nije bio u svečanom odijelu, a da je na nogama imao obadvije lijeve papuče i da mu je bilo hladno, da on nije tražio novac od optuženih da neće svjedočiti, jer njega ne može niko kupiti, pa je rekao po „milion maraka, a nikad iskaz neću promijeniti“, da je na Neuropsihijatriji bio misli oko 15.05.1993. godine i da je noćivao u bolnici i bio oko 50 dana, da nakon toga ponovo biva odvođen na „Heliodrom“ u sedmom mjesecu i da je pred Božić izašao iz samice u kojoj je bio od sedmog mjeseca 1993. godine, da je on iz te samice vidio maltretiranja i udaranja jer je postojala rupa, te da je on čistio hodnik i krv kad su ubili na mrtvo tri osobe, da je ta rupa od lima kojima su prozori bili zaziđani, da ga je Dr. Dž. izdao, pa je po njega došao M.K.2, da je bio stražar na Mostu od dana kada su prešli Neretvu i da su bili svi zajedno, da mnogobrojni svjedoci mogu potvrditi da su ga optuženi maltretirali, kao npr. I.Š., S.D., S.Ć., Đ.H. koji su sve to vidjeli i mogu potvrditi.
Svjedok N.K. u svom je iskazu istakao bio na „Heliodrom“-u tokom 1993. godine, da je zarobljen u selu, kao i čitavo njegovo selo, da je bio pripadnik HVO-a III bojne, da poznaje optužene Marijanovića i Buhovca iz viđenja, jer su bili na „Heliodrom“-u, da ih je možda vidio prilikom njihovog dolaska na „Heliodrom“, da bi oni bivali na smjenama i čuvali, da su bili u uniformama, a da od optuženih nije doživio maltretiranje, da se ne može sjetiti da li su ga optuženi ikada tukli i da nije nikada vidio da bi nekoga drugoga tukli. Svjedok je nadalje izjavio da je davao izjavu 20.03.2003. godine u Županijskom sudu u Mostaru pred istražnim sucem, pa nakon što mu je tužiteljica prezentirala taj iskaz gdje je rekao da su na „Heliodrom“-u prilikom samog dolaska zatekli Antu Buhovca i Miroslava Mairjanovića izjavio „normalno ako je čovjek dole bio na smjeni“, odnosno potvrdio da su oni bili dole, te ih identificirao u sudnici pokazujući pojedinačno rukom prema jednom i drugom optuženom. Svjedok je
17.
također rekao da je dana 20.03.2003. godine u istražnom postupku izjavio „kad smo izvedeni na hodnik, po nas je došao Ante Buhovac i tom prilikom izveo mene, mog brata S.K., N.L., O.L., te O.Ć. i I.Ć., poredao nas je uza zid, a u međuvremenu iz obližnje kućice gdje je bio izašao je Miro Marijanović, Ante je naredio da se moj brat S.L. i N.L. i I.Ć. okrenu licem prema zidu, te im naredio da udaraju glavama u zid, nakon toga meni je u ruke dao bijeli prendrek i naredio mi da udaram sviju, što sam ja odbio, bacio sam prendrek, na što mi je Ante opsovao balinsku mater, nakon toga Ante me počeo prendrekom udarati po glavi i leđima, te čizmama u predio stomaka, nakon toga Miro Marijanović je svojim pendrekom počeo udarati sve iz reda, udarao je i men, sve ovo trajalo je 15-tak minuta, za ovo vrijeme nogama i šakama udarao nas je i rođak Buhovca, nakon 15-tak minuta valjda kad je mislio da je dosta degeneka Miro je otvorio vrata ćelije, ja sam uzeo s leđa za odjeću brata S.K. i I.Ć. koji je bio u nesvijesti, te sam ih unio u ćeliju, za ovo vrijeme za mnom je išao Ante još me pendrekom udarao po leđima, od ovih udaraca leđa su mi bila sva crna i bili su vidljivi tragovi pendreka, ovo prije moje grupe na isti način okrivljeni su izveli još dvije grupe, a poslije mene neki su izvođeni i udarani, potom su prozivali neke da svojim majicama brišu krv, a pri tom su ih udarali nogama“.Svjedok je izjavio da je točno da je on navedeno izjavio 20.03.2003. godine, ali da ima puno razloga što danas neće da kaže šta se u stvari desilo, jer zašto od čitavog sela da samo on svjedoči, a da je točno ono što je tada rekao i što je tužiteljica pročitala. Međutim, da nije vidio da su optuženi tukli M.B., D.L., O.L., a misli da jesu ove osobe izvođene tu večer na hodnik. Svjedok je nadalje izjavio da prije rata nije poznavao Marijanovića, da su se stražari na „Helidrom“-u mijenjali, da je za ime Miroslava Marijanovića saznao od drugih zatvorenika i da je te večeri kad su ih tukli mogao vidjeti ko ih tuče, jer je bilo svjetla i moglo se normalno vidjeti.
Uz iskaz navedenog svjedoka ŽKT Mostar je kao dokaz priložilo njegov iskaz dat istražnom sucu Županijskog suda u Mostaru 20.03.2003. godine (DT-2).
Svjedok Z.K. u svom je iskazu naveo da je bio tijekom 1993. godine u logoru „Heliodrom“ oko 11-est mjeseci, da iz logora poznaje optužene Miroslava Marijanovića i Antu Buhovca, da ih od ranije nije poznavao, da su ga tukli, a da ne zna više tko ga je tukao i ne sjeća se više toga, jer je prošlo više od 10 godina, da je on dao svoju izjavu 19.05.2003. godine i da on odustaje od svjedočenja, jer ako je 5 hiljada logoraša moglo oprostiti što su bivali tučeni može i on i da niko na njega nije vršio pritisak da ne svjedoči, da se ničega više ne sjeća, da je više poludio. Nakon što se svjedok očitovao na navedeni način tužiteljica je pročitala dio iskaza iz istražnog postupka, gdje svjedok kaže „najprije želim reći da su u petak na moje radno mjesto došla dvojica momaka od koji mi je jedan potpuno nepoznat, a drugi je bio iz Jablanice i poznajem ga zvao se J. i koji su došli i koji su kako sam shvatio došli ispred okrivljeni od mene tražiti da ne dolazim svjedočiti, jer za nagradu su mu nudili veliki novac“, pa je svjedok potvrdio da je to istina, ali da on ne odustaje od svog iskaza iz razloga da je njemu neko dao pare, već iz drugih razloga.
18.
ŽKT Mostar je obzirom da su iskazi navedenog svjedoka dati u istražnom postupku 19.05.2003. i na glavnom pretresu 12.12.2006. godine potpuno suprotni i kontradiktorni priložio za spis kao dokaz zapisnik o saslušanju svjedoka Z.K. dat pred istražnim sucem Županijskog suda u Mostaru dana 19.05.2006. godine (DT-1).
U tom iskazu svjedok je izjavio da dobro poznaje obadvojicu optuženih prisutnih Marijanovića i Buhovca, da je jedanaest mjeseci boraveći na „Heliodrom“-u bio takoreći „pod njihovim nogama“, da su njih dvojica bili užasni, da kad su njih dvojica bili na smjeni uglavnom su se dešavala premlaćivanja i fizička zlostavljanja zatvorenika u kojima su oni lično učestvovali, a sa njihovom dozvolom i ostala vojska, da je za vrijeme ovih zlostavljanja zadobio više tjelesnih povreda od čega dvije ozbiljne ozljede i to slomljena su mu rebra u prsnom dijelu sa desne strane, a te ozljede mu nisu nanijeli optuženi, već njegov susjed J.P. i teže mu je ozlijeđen lakat desne ruke, da su njih dvojica njega lično fizički zlostavljali i to u više navrata, a da su jedne noći izvedeni u grupi i dobili su palice da se njima međusobno udaraju i da su im te palice dali upravo optuženi,da su zarobljenici dobivali degenek kad bi vojska u Jablanici i Bugojnu izgubila, da su izvođeni sovićani i premlaćivani i to upravo u vrijeme kad bi optuženi bili na smjeni. Svjedok je izjavio da dok je bio na „Heliodrom“-u non-stop je vođen na prinudni rad Blagaj, Bunu, Kozice, Brkanovo Brdo, Planinicu, da mu je optuženi Ante Buhovac prijetio da će mu nožem izvaditi oko i da će mu odsjeći prst, a da ga optuženi Marijanović nije zlostavljao, sem opisane situacije, da je vođenje na prinudni rad bilo na način da bi kamionom dolazili vojnici HVO-a i tražili koliko im ljudi treba, da bi dežurni policajac određivao ko će ići, sačinio bi se spisak i oni bi sjedali na kamion i odvoženi na radilište, da su nekada na radilištima ostajali duže mjesec ili dva, da ne bi bili vraćani na „Heliodrom“, već bi spavali u podrumima, da su kopali tranšee, pravili bunkere, nosili vreće sa pijeskom, probijali zidove u zgradama radi prolaza i slično, da je on ranjen 17.09.1993. godine u Šantićevoj, a da mu je tada poginuo brat S.K., se susjedi M.T. i Š.T., I.Ć., da je on iznio više od 50 mrtvih, a da je od ljudi iz njegovog mjesta poginulo njih 5, a ranjeno 15, da on iz svoje ćelije na „Heliodrom“-u nije mogao vidjeti što se dešavalo na hodniku drugim grupama, jer su vrata bila zatvorena, a da sa njima na radilište kao osiguranje nikada nije išao nitko iz osiguranja sa „Heliodrom“-a.
Svjedok M.G. u svom je iskazu na glavnom pretresu 12.12.2006. godine izjavio da je uhapšen 30.ili 31.07.1993. godine u selu Međine kod Pologa, da su ga odveli na Mašinski fakultet gdje je bio 60 dana, da je oko 20..23.09.1993. godine prebačen na „Heliodrom“ i to kao civil, da je na „Heliodrom“-u bio smješten u samicu u podrum i da su sa njim u samici još bili Z.M., I.K. i H.T., a da je do njihove samice bio M.H., da su to bila vrata do vrata, pa su međusobno komunicirali, da poznaje optužene i da se sa njima susretao na „Heliodrom“-u, da su oni bili stražari u uniformama i naoružani pištoljem i pendrekom, da što se tiče fizičkog maltretiranja kad su došli tu večer u samicu su im upali Ante Buhovac i Miroslav Marijanović i vani je ostalo 2-3 policajca, da su ih
19.
ispitivali, da je H.T. izveden iz samice i da ga je netko tukao vani, a ne zna tko ga je tukao, da ne zna tko ga je izveo iz ćelije, da su sat vremena nakon toga ponovo došli optuženi i još jedan treći policajac, a za njima još grupa od 3-4 policajca, da su upali u njihovu samicu, okrenuli ih zidu i počeli ih tući, da je u hodniku bilo svijetla, ali u samici ne i da ne zna tko ga je tukao, da je bilo vrijeđanja, a da je tom prigodom zadobio tjelesne povrede leđa i razbijene glave, da mu nije poznato da su optuženi tukli M.H..
Nakon što je ŽKT Mostar pročitala iskaz koji je svjedok dao u istražnom postupku dana 02.09.2005. godine u kome je isti izjavio „nakon toga ponovo se vratila ista ekipa, odnosno njih trojica, ušli su u samicu, te nas počeli ispitivati, vrijeđajući nas i nazivajući nas pogrdno balijama, pri tome nas ne udarajući, osim što je Ante nazivajući I.K. Mudžahedinom istog udario šakom, odnosno šamarom, nisam siguran, tada nam naređuje da se okrenemo prema zidu i tuku nas pendrekom i nogama po svim dijelovima tijela, ja sam bio siguran jer sam vidio da je mene udario Miro Marijanović, dok za ostale nisam siguran“, svjedok je izjavio da je pod stresom, da psihički nije dobar, da je izgubio posao i da mu nitko u familiji ne radi i da se ništa ne sjeća šta je dao i kakav je iskaz dao.
Nakon toga tužiteljica je ponovo pročitala dio iskaza svjedoka koji je dao u istražnom postupku 02.09.2005. godine, a koji glasi: „Nakon mog boravka od prilike oko 15-tak dana u samici, jedne prilike ne sjećam se datuma optuženi Marijanović i Buhovac i još neki pripadnici HVO-a izveli su M.H. i I.Š. iz samice, sjećam se da je M.H. bio vezan, vezali su ga za rešetke moje samice i tu su ga tukli pendrekom, šakama, nogama, čim su stigli, a ja sam vidio da ga je prilikom izvođenja udario Miro Maijanović šakom i nogom, također mi je poznato jer sam vidio da su svakodnevno izvodili M.H. i vraćali ga nakon izvjesnog vremena“, da bi svjedok izjavio da ukoliko je tako rekao, tako nije bilo, jer su pričali poslije svih ovih događaja, a da on nije vidio da su M.H. tukli.
Uz saslušanje ovog svjedoka ŽKT Mostar je kao dokaz priložilo njegov iskaz dat u istražnom postupku dana 02.09.2005. godine (DT-3).
Svjedok I.Š. u svom je iskazu istakao da poznaje optuženog Buhovca od 1993. godine i da ga zna iz zatvora na „Heliodrom“-u gdje je bio i zarobljen, a Ante Buhovac je bio nešto kao rukovoditelj smjene, da je bio na „Heliodrom“-u od jula 1993. do aprila 1994. godine i to prvih osam mjeseci u samici, a dva mjeseca pred puštanje u jednoj malo većoj prostoriji, da je prije zatvaranja bio oficir Armije R BiH, da se ne sjeća Miroslava Marijanovića i da ga ne pozna, ali zna Željka Marijanovića, te je u sudnici prepoznao i pokazao Antu Buhovca. Svjedok je nadalje istakao da su se u samicama ljudi mijenjali, osim jedne stalne grupe od 5-6, a u njoj su bili R.M., J.K., M.H., S.A., Ć.E., R.2, H., da je on samo jedan put bio udaren par puta od nekog stražara iz Konjica, da je on Antu Buhovca rijetko viđao, a što se tiče M.H. da on nije lično vidio da li je
20.
Buhovac ili neko drugi fizički zlostavljao M.H., ali kada bi se M.H. vraćao u ćeliju on je bio često maltretiran, a čuo je i od drugih zatvorenika da su M.H. maltretirali, a on nije mogao lično vidjeti jer je bio u posebnom prostoru i nije imao kontakta osim sa stražarom koji mu je donosio hranu, da Ante Buhovac nikada nije dolazio po M.H. i po njega je uvijek dolazio neko od stražara, a da je jednom zajedno sa M.H. izveden i on, pa je tada zadobio par udaraca od nekog stražara iz Konjica, da je M.H. izvođen 2-3 puta mjesečno, da nikada nije daleko vođen, niti se dugo zadržavao, a kad bi se vratio bio bi nekada bijesan, nekada miran, a nekada krvav, da Ante Buhovac nikada nije došao s njim u direktni kontakt, ali su svi zatvorenici bili neraspoloženi prema njemu i plašili su ga se.
Svjedok M.K. u svom je iskazu istakao da poznaje Miroslava Marijanovića od kada je došao na „Heliodrom“, te ga je u sudnici identificirao pokazujući ga rukom, da je doveden na „Heliodrom“ u 5 ili 6 mjesecu 1993. godine, da pamti događaj iz sedmog mjeseca kad je Miroslav Marijanović njih šestoricu iz zatvora odveo kod hangara koji je bio negdje oko 200 metara od zatvora, a gdje su neki vojnici nešto slavili, da je njihov zadatak bio da počiste stolove za onima što su jeli i da odnesu neke tanjure u kuhinju, da su četvorica to odnijeli, a on i N.Š. nisu imali šta nositi, pa je jedan vojnik N.Š. naredio da klanja, a kad mu je on rekao da ne zna, počeo mu je psovati i udarati ga dok njega nije ništa ni pitao ni udarao, da je tu bio prisutan Miroslav Marijanović, ali je samo to posmatrao, da su došli još ovi iz kuhinje i tukli N.Š. 10-15 minuta, pa ih poveli u logor i već ih je bilo vojnika 20-30, pa su ih tukli, a on ne zna nije vidio ko ga je tukao, da su oni na stomaku ležali, a vojnici bi hodali po njima u čizmama i tukli ih svačim, lopatama i slično, a da se ne bi onesvijestili posipali bi ih vodom, da je on gubio svijest, a da ih je vratio u hangar Miro Marijanović, da ih je Miro Marijanović izveo i rekao im da idu da počiste neke stolove, da ga Miro Marijanović nije tukao, niti mu je prijetio, te da nije podstrekavao druge ili im bilo šta govorio, te da nije vidio da bi Marijanović nekoga udario, a niti rekao da nekoga ubije, a tad je bilo više od 30 bojovnika HVO-a.
Svjedok O.P. u svom je iskazu izjavio da je bio u logoru od 30.06.1993. do 16.12. iste godine, da Miroslava Marijanovića dobro poznaje, jer mu je bio nastavnik u Osnovnoj školi „Franjo Kluz“, da kada je zatvoren i smješten u jednu od fiskulturnih sala nekoliko dana poslije toga Miroslav je ušao određivati logoraše za neke radove, pa je odabrao i njega, rekavši „ti profesore izađi“, da ga je tada Buhovac ukorio, zašto je mene izabrao kao starog čovjeka kad je bilo još i mlađi, da kasnije kad je prebačen iz fiskulturne sale u prostore škole Gimnazije da je on izbjegavao susret sa Marijanovićem, međutim negdje konce10. početkom 11. mjeseca uveče oko 09,00 sati Marijanović je ušao u kontrolu, upalio je svijetlo i kad je vidio njega rekao mu „znam ja zašto ti bježiš od mene“, pa ga je udario nogom po slabinama i tukao ga nogama, pa me zovnuo da izađem vani, pa kada je svjedok stajao uza zid, on ga je nekoliko puta udario glavom od zid , da je imao ozljeda na slabinama, pa je poslije izlaska iz logora otišao na slikanje pluća i ljekar mu je konstatirao lom rebara, da ga osim te prilike kad ga je tukao Marijanović, niko više nikada nije tukao, da se on javljao Dr. H. koji
21.
je bio arogantan i dao mu samo neke tablete za ublažavanje bolova, a da su ga kod doktora odveli ovi njegovi koji su sa njim spavali u sobi, jer nije mogao ići sam, a i narednih 7-8 dana nije mogao ići na primanje hrane, već su mu hranu donosili u sobu.
Optuženi Miroslav Marijanović je nakon iskaza navedenog svjedoka istakao da je ovaj svjedok predavao njemu likovno u osnovnoj školi, da svaki put kada bi ušao na sat, on je bio prvi na tapeti, da bi mu okrenuo glavu na tablu i uvijek ga udario, te da on jeste jednom njega udario kako je i on njega prije udarao, rekavši mu da je i on sada malo ojačao, a da je on njega maltretirao četiri godine u osnovnoj školi.
Svjedok DŽ.A. u svom je iskazu naveo da je bio zatvoren u logoru „Heliodrom“ u centralnom zatvoru od sedmog mjeseca 1993. do 20.12.1993. godine, da ne bi poznao optužene, te u sudnici okrećući se prema publici i optuženima izjavio da ne može prepoznati optužene kao osobe koje su bile na „Heliodrom“-u.
Svjedok E.K. u svom je iskazu istakao da je bio zatvoren u logoru „Heliodrom“ oko četiri mjeseca, da je uhapšen u Prozoru i da je tad imao 17-est godina, da optužene Marijanovića i Buhovca poznaje iz logora, jer su bili čuvari, da se sjeća jednog događaja kada ih je Marijanović izveo u hodnik, da je tada izveo jednog i rekao da stane uza zid da će ga sad strijeljati, da je to bio zatvorenik G.I. koji je bio mlađi od svjedoka godinu dana, da je G.I. stao uza zid i da je stajao, a onda je došao drugi policajac momak, ne znam mu ime i rekao da ga pusti, jer je dijete, šta se njega dovezao i onda mu više ništa nije govorio. Svjedok je dalje istakao da je Marijanović bio naoružan pištoljem, da je tu još bilo stražara, ali niko drugi ništa nije govorio, da se i G.I., a i on uplašio, da je Marijanović držao pištolj u ruci govoreći mu da će ga ubiti iz pištolja, a da on to nije ni smio gledati i da je u sudnici prepoznao i pokazao na Miroslava Marijanovića, da je vidio da je jednog išamarao dok su stajali kad su došli iz Prozora, da je bio strah i trepet i da ga su zatvoru svako plašio jer je htio udariti, da poznaje Antu Buhovca koji njemu konkretno ništa nije uradio, a zna da je bio glavni u logoru, da su svi za Marijanovića govorili da ga se čuvaju, da ne gledaju u njega, da je zaj…. i da je čuo od ostalih zatvorenika kako govore da ih je udarao i mlatio, te na pokazivanje slike Miroslava Marijanovića u to vrijeme potvrđuje da je on ta osoba.
Svjedok G.S. u svom iskazu je istakao da je bio zatvoren na „Heliodrom“-u, da je bio ranjen 19.11.1992. godine, da je po njega došla vojska HVO-a u bolnicu i odvela ga na „Heliodrom“ gdje je bio tri dana, da je sproveden u učionicu i da je tada došao Miroslav Marijanović koji ga je odveo u ambulantu na krevet i ta tri dna je bio na krevetu, mada u to vrijeme niko nije mogao biti na krevetu, da mu je donosio sendviće i tablete za tlak, a da ga je vojska HVO-a nakon ta tri dana ponovo vratila u bolnicu, da za to vrijeme na „Heliodrom“-u nije primijetio ništa loše od strane Marijanovića da je nekoga vrijeđao, udarao, a nije ni čuo od nekoga drugog.
22.
Svjedok J.S. naveo je da je bio zatvoren u ljeto 1993. godine u logoru „Heliodrom“, da je izveden iz svog stana, pa odveden na fakultet, a nakon toga na „Heliodrom“, da je prvih nekoliko dana bio u zatvoru, pa su ih nakon toga prebacili u jednu halu gdje je bilo puno ljudi, da je kasnije prebačen u školu, da je u fiskulturnoj sali bilo od prilike 200-300 ljudi, a u školi su bili po odjeljenjima u svakom od priliko od 50-60 ljudi, a bilo je šest učionica, da je viđao Miroslava Marijanovića na „Heliodrom“-u i da je isti bio stražar, a da ga je od prije rata poznavao površinski iz kavane, da ga Miroslav Marijanović nije maltretirao, niti ponižavao, niti vrijeđao po nacionalnoj i vjerskoj osnovu, te u njegovom prisustvu da nije ni druge osobe ponižavao, tukao ili vrijeđao, da je njemu naprotiv davao hljeba, konzervi, mlijeka i cigara kad je imao, da su zatvorenici mogli hodati između učionica i da niko nije govorio na njega da je baš tako opasan, a što se tiče procedure odvođenja na rad, došao bi kamion i kaže se „treba 30-40 ljudi“, kažu „hajmo 40 ljudi“ i ideš u grad da radiš, da je svjedok non-stop išao na rad, a da bi prvo stražari pitali ko želi ići na rad, pa je bila jedna njegova ekipa od 25 ljudi koji su non-stop išli u II bojnu na Silos i da nakon što mu je pokazana fotografija Miroslava Marijanovića u vojnoj uniformi koja datira iz tog perioda, potvrđuje da je to ta osoba, da je odnos njegov sa Marijanovićem prije rata bilo noćno druženje kad su bili mladi, da je šest mjeseci bio na „Heliodrom“-u i da je dok je dole bio niko nije bio pretučen, odnosno da je čuo da je neko pretučen, ali nije od strane optuženog, da nije bio sa zatvorenicima iz Sovića i Doljana, da je optuženi bio u uniformi, da nije imao oružje, a da zna da se neki zarobljenici nisu vratili sa prinudnog rada.
Svjedok R.H. u svom je iskazu istakao da je on i kompletna njegova obitelj zatvoreni 19.07.1993. godine, a da je on vojnik Armije BiH bio pušten zadnji 19.03.1994. godine, da je on na „Heliodrom“-u bio u sobi br. 3. do WC-a u zatvoru, da je tu skoro stalno bio da bi negdje pred kraj bio prebačen na sprat, da je na toj prvoj lokaciji u sobi bilo 50-60 ljudi i da su spavali na kant, da je on sam sebi stvorio jedan krug ljudi s kojima je komunicirao i pričao, da ih je tu bilo oko 200 i da su imali pravo da suše veš, da šetaju i idu na WC, da je on bio vojnik Armije BiH do kraja, a da je Miroslava Marijanovića upoznao prvi put na „Heliodrom“-u i da ga nije poznavao do tada, da je optuženi Marijanović znao da je on pripadnik Armije BiH, jer je jedini on podigao ruku kad su pitali ko je pripadnik Armije, a to je morao uraditi jer je iz Mostara pa ga znaju njegovi susjedi, pa nije htio lagati i stvarati sebi neugodnosti, da Marijanovića nije često viđao, odnosno morao ga je vidjeti dva puta dnevno kad otvori kapiju da se ide na doručak i ručak, da ga Marijanović nikada nije zlostavljao, niti vrijeđao po nacionalnoj i vjerskoj osnovi, da je na „Heliodrom“-u bio 9 mjeseci i nikada nije vidio u tim njegovim prostorijama da je neko od Marijanovića dobio degenek, da poslije završetka rata da je čuo priču od M.H., da Marijanović nije sprječavao dostavljanje hrane i na pokazivanje slike potvrđuje da je upravo to ta osoba. Svjedok je također istakao da se za tih 9 mjeseci na „Heliodrom“-u slatko naspavao i da ga niko nije takao na „Heliodrom“-u, da su bili izvođeni Sovićani jednu noć i da su bili pretučeni, ali da on to nije vidio, da su se rado javljali za rad i da je on osobno tražio da ide jer bi dobio konzervu i da je zadatak stražara bio da otvori
23.
vrata i da uzme nekoga ko će se javiti za rad, a da je uvijek dolazio čovjek sa kolima, pa su oni pratili kroz staklo i znali su po ljudima ko dolazi i na koji se teren ide.
Svjedok Ž.A. u svom je iskazu istakao da poznaje optuženog Miroslava Marijanovića čitav život jer žive u istom selu Jasenica kod Mostara, da je za vrijeme rata točnije 1993. godine Marijanović bio vojni policajac na „Heliodrom“-u, da se jednom prilikom upoznao i sa M.H. zv. „P.“, da je bilo ljetno doba pri četiri godine, da je tada bio djelatnik PU Mostar i dok je sa svojim kolegom P.E. sjedio u sportskoj kladionici na Luci, prišao im je M.2, sjeo za stol i počeo pričati sa njegovim kolegom, pa je došla na tapetu i tema rata, te je M.2 govorio kako traži svoja prava za ono što je preživio na „Heliodrom“-u, pa kroz priču kad je saznao da je svjedok iz Jasenice, pitao ga poznaje li Marijanovića, da li poznaje ostale koji su tamo radili, te mu govorio da mu je bilo teško na „Heliodrom“-u, da je bio mučen, da je bio opljačkan i da svjedok poruči Marijanoviću i Buhovcu da vrate M.H. sat koji je starina koji je puno vrijedan, te da mu pošalju po 20 hiljada maraka da bi on povukao tužbu protiv njih, pa je on tu poruku prenio Marijanoviću, da je sat neka starina, zlatan sa preklopom i da replika tog sata postoji u Sarajevu, a da mu je M.H. rekao da je vrijedan 50.000,00 maraka, da je taj razgovor u kladionici trajao koliko se moglo popiti piće, i da kasnije nije kontaktirao sa M.H., da je on prenio poruku Marijanoviću i Buhovcu i da oni to ništa nisu komentirali.
Svjedok S.B. u svom je iskazu naveo da je bio ravnatelj zatvora „Heliodrom“ do petog mjeseca 1994. godine, da je prije davao izjavu o događajima na „Heliodrom“-u Haškom tribunalu, gdje je bio osumnjičenik, da što se tiče vođenja zatvorenika na rad da su zapovijedi dolazile od postrojbi HVO-a na ravnatelja zatvora koji je iste prenosio na načelnika osiguranja koji organizira rad unutar zatvora i prenosi organizaciju rada na zapovjednike smjena i djelatnike, a da je uloga stražara bila da uspostavljaju red u zatvoru i da su oni apsolutno postupali po zapovijedi, da su dolazile razne delegacije da obilaze zatvorenike na „Heliodrom“-u a da je Međunarodni Crveni križ imao slobodan pristup svim prostorijama koje su bile vezane za zatvor i da bi nakon što bi obišli zatvor došli u njegov ured na razgovor, pa bi on svaki put pitao da li ima primjedbi na rad njegovih djelatnika, ali nikad nije bilo primjedbi na njihov rad, da je bio ravnatelj zatvora od kraja 1992. do petog mjeseca 1994. godine, da stražari nisu imali mogućnost da vrše odabir zatvorenika po svom nahođenju i da su dobivali samo broj ljudi koji je bio potreban za rad, te da se ništa nije radilo bez zapovijedi.
Svjedok M.DŽ. u svom je iskazu istakao da je zatvoren 08.05.1993. godine u Čapljini i da je nakon tri mjeseca prebačen na „Heliodrom“ gdje je proveo 11-est mjeseci, da je prvo bio smješten u salu, a nakon toga u zatvor, da je u toj sali bilo 400-500 ljudi, da prije rata nije poznavao optuženog Marijanovića i da ga je upoznao na „Heliodrom“-u, da je njega neki momak iz Stoca prijavio za rad kao mehaničara i da je jedne prilike optuženi pitao svjedoka može li popraviti njegovo
24.
auto, odnosno napraviti generalku kad on nabavi dijelove, da je optuženi Marijanović nabavio dijelove i odveo ga kod njega kući i da je on to uradio, da je to bila jesen 1993. godine, da ga je uvijek viđao kad bi bio na smjeni, da ga optuženi nikada nije fizički maltretirao niti vrijeđao po nacionalnoj i vjerskoj osnovi, niti je tako nešto vidio u sali, a niti je o tome šta čuo u zatvoru, a da su oni međusobno u sali pričali, da kad je bio kod kuće u Marijanovića da je tamo ručao i da je imao dovoljno hrane, te na pokazivanje fotografije Miroslava Marijanovića iz tog perioda je izjavio da je to ta osoba.
Svjedok J.A. u svom je iskazu istakao da je bio na „Helodromu“-u tri dana manje od pet mjeseci, da je bio prvih 11-est dana u zatvoru, a onda prebačen u kolektivni smještaj gdje su bile tri sobe i gdje je zatvorenika bilo oko 350, da bi optuženi Ante Buhovac dolazio među njih ka bi im dijelio hranu i da nikada nije htio vratiti onu hranu koja bi ostala, nego bi je podijelio, da su prema njemu oba optužena bili dobri i da su se s njima šalili, te da on nije vidio da su bilo koga udarili i da se na njegovom odjelu niko nije žalio da bi ga Ante Buhovac udarao, da poznaje M.H. i da su rodbina i da nikada nije valjao i sve što je stekao u životu da je stekao krađom, a on je čuo po kafićima da je tražio o Buhovca 20 tisuća maraka da bi svjedočio za njega, da on nikad nije bio smješten u samici, a koliko je bio dobar Ante Buhovac prema njemu govori podatak da je jedne noći iza 12-est sati ga odveo na Bijeli Brijeg jer mu je bilo kritično i imao je šećer 35, da je imao neprijatnosti jer su mu dolazila dvojica koja su tražila od njega da promjeni iskaz na sudu i da su mu rekli ako to ne učini da neće biti više član logoraša.
Svjedok D.S. izjavio je da u periodu od travna do kraja 1993. godine bio na „Helidrom“-u u svojstvu ljekara i da je bio zadužen za ljude koji su stigli u tom periodu na „Heliodrom“, da je tada upoznao Antu Buhovca, da su u početku ljudi dolazili masovno, pa je bilo hroničnih bolesnika i nepokretnih, pa su oni takve ljude kojima je bila pomoć potrebna otpuštali kući, da je on tim bolesnicima davao ili lijekove ili kad bi bili teže bolesni pa im se ne bi mogla pružiti adekvatna pomoć da su ih puštali kućama, da je u početku bio ogroman broj ljudi preko 100 -200 dnevno, pa su poslije toga došli i Dr. S. I H. i da su oni međusobno dobro surađivali, da se njemu niti jedan zatvorenik nije obratio da je pretučen, a nije ni čuo da bi takvih bilo.
Svjedok R.S. u svom iskazu je istakao da je bio kao zarobljenik u logoru „Heliodrom“ od 03.06.1993. do 21.12.1993. godine kad je razmijenjen, da je bio smješten u centralnom bloku i da je u spavaoni gdje su oni bili bilo njih 109, da su u toj spavaoni bili i O.L., E.L., S.L., I.Ć., N.K., N.L., D.B., M.K., A.K., da su oni međusobno komunicirali koliko im je to vrijeme dozvoljavalo, da mu je bilo poznato šta se dešava sa drugima, da ni jedno od ovih lica nisu imali nikakvih neprijatnosti barem ne u njihovoj spavaoni, a da su batine dobivali na linijama, da je i on išao na rad, da ne zna od koga je dolazilo naređenje, uglavnom čuvari su dobivali naređenje i
25.
nije bilo prozivki da neko mora ići i odvajanja, nego bi se jednostavno reklo ide se tu i tu, ima li dobrovoljaca i obično bi bilo dobrovoljaca, da je u tom periodu upoznao i Antu Buhovca koji je bio čuvar, a sjeća se jedne prilike kad su se vratili s rada na Buni i dok su čekali u hodniku da ih prozovu imenom i prezimenom i da ih vrate u spavaonu, Juka Prazina koji je tada bio u HVO-u i koji je bio pijan pokušao je da ga udari pištoljem, ali ga je Buhovac spriječio u tome oslovljavajući ga sa gospodine generale, te svjedoku dao šteku „Ronhila“ pod jednu ruku, a petit keks pod drugu ruku i uputio ga u spavaonu, da što se tiče neprijatnosti na radu sve je ovisilo gdje idu, jer su znali tamo dobiti batine, a bilo je slučajeva i ranjavanja, pa je i on imao ranjavanje u Šantićevoj ulici, misli u oktobru mjesecu kada je rasprskavajući metak pogodio njegovog cimera u ruku, a čahure su svjedoka pogodile po obrazu i vratu, pa su im ukazali prvu pomoć, te ih prebacili na Bijeli brijeg, da se niko od nabrojanih iz njegove spavaone nije žalio na Antu Buhovca, a da niko u navedenom periodu od Sovićana nije bio pretučen, te da se na njima nisu vidjeli nikakvi tragovi fizičkog maltretiranja.
Svjedok M.H. u svom je iskazu istakao da je bio na „Heliodrom“-u od petog mjeseca 1993. do 20.12.1993. godine, da na „Heliodrom“-u nije imao nikakvih problema, a da se on sam prijavio za svjedočenje, jer je preko novina saznao da se vodi postupak protiv Ante Buhovca, pa je onda optuženog Buhovca pozvao telefonom ponudivši mu da će svjedočiti ukoliko treba, da je na „Heliodrom“-u bio u centralnom zatvoru blok lijevo, da je tu ukupno bilo 109 ljudi među njima bio H.L., H.L.1, N.K., O.L., S.L., da su ti ljudi bili iz Sovića i da su išli svi na rad, da je on radio od Bune do Drežnice i u samom gradskom dijelu Mostara, da su zatvorenici međusobno komunicirali i pričali ko je gdje radio, kako je prošao tamo i je li bilo dovoljno hrane i kakvi su tamo vojnici, da je neko od zatvorenika na terenu znao dobiti šamar, neko nogu, a neki bi se vraćali s kesama cigareta ili hrane, da mu nije poznato da je neko nekog izvodio ili da ga je tukao i maltretirao, a da on to ne zna, te da nikada nije primijetio neke tragove koje bi upućivali da je neko tučen ili maltretiran, a po noći od 10 sati naveče do ujutro do ustajanja na doručak niko ih nije budio niti dirao, da što se tiče odlaska na teren dolazile bi jedinice koje bi tražile određeni broj radnika, pa bi oni uglavnom izlazili dobrovoljno s ciljem da izađu iz zatvorskih zidina i tih rešetaka, jer im prođe dan, a dobije malo hrane i cigareta i da bi im to bilo bolje nego da ostanu u prostoriji, da je Antu Buhovca upamtio kao čovjeka koji je držao do discipline, pa im nije dao da se guraju i da se pravi nered kad ih puštaju na ručak i da je čovjek radio svoj posao, da se ne sjeća da ni jedan vojni policajac nosio kapu, te da isto nije primijetio ni u Ante Buhovca, a posebno ne slovo „U“ na kapi, da su dolazili predstavnici Međunarodnog Crvenog križa i da niko ne bi bio prisutan kada bi oni razgovarali sa predstavnicima Međunarodnog Crvenog križa, te da nije čuo da se neko žalio, da je on komunicirao sa ovim ljudima iz Doljana i da su igrali karata i šaha, da se sjeća da je neki K. ranjen na radu i misli da je prebačen u Splitsku bolnicu, da je on bio sa svim sovićanima i da su mogli vidjeti ako se izvode zarobljenici iz drugih prostorija.
26.
Svjedok H.Č. u svom je iskazu istakla da je radila na „Heliodrom“-u kao medicinska sestra od petog mjeseca do 12.1993. godine, da je bila svakodnevno prisutna, da je radila i u ambulanti, ali da je svakodnevno obilazila zatvorene, da je svaki dan ulazila u zatvoru, da je radila i u sanitetu, a išla je i u svakodnevni obilazak zarobljenika, ako su im trebali lijekovi, previjanje itd., da im je ona pružala medicinske usluge koje nisu nasilne prirode, da su s njom bili doktori I.P., A.M.1, V.S. itd., da bi zatvorski čuvari dovodili pacijente u ordinaciju ako nekom treba infuzija ili pregled, da se bavila i previjanjem, ali da nikada nije previla nekoga tko je imao nasilne tjelesne povrede i da nikad nije vidjela kad bi ulazila u zatvor da ima pretučenih ili prebijenih ljudi, a da bi to naravno vidjela, da bi se njoj javljali zatvorenici tražeći tablete za prehladu, za želudac itd., da je Antu Buhovca upoznala na „Heliodrom“-u i da bi predavala od obitelji zatvorenicima cigarete ili neku kesu ili higijenski pribor za brijanje, te da je to radio i Ante Buhovac i da je njegov odnos prema zarobljenicima bio fin, da ona nije vidjela ni jednu nasilnu povredu, a da je bilo još medicinski sestara, a da je ona bila smještena na „Heliodrom“-u u sanitetu.
Svjedok M.P. naveo je da je bio stražar na „Heliodrom“-u od 5 do 12 mjeseca 1993. godine, da što se tiče načina odvođenja zatvorenika na rad da bi došao iz zapovjedništva čovjek koji treba voditi ljude na rad sa dozvolom od zapovjednika sa određenim brojem ljudi, da su se već bile oformile ekipe za npr. „SOKO“, „Aluminijski“ i slično, da bi stražari s vrata zvali koliko ljudi treba i da su uglavnom ljudi izlazili dobrovoljno, jer im je bilo dosadno u zatvoru, a i prođe im brže vrijeme, da se pravio spisak i da se potpisivalo kad ih se vraća, da niko nikoga, pa ni Ante Buhovac nije mogao posebno određivati za rad, da se sjeća Božića 1993. godine, da je tada bila zakuska i misli da je s njima bio zatvorenik Hadrović i još jedan zatvorenik što je svirao harmoniku i pjevao pjesme, da je bila opuštena atmosfera, da su sjedili s njima jeli i pili, da nije bilo ništa neuobičajeno, te da ne zna zašto je upravo Mustafa Hadrović od svih tih zarobljenika bio pozvan da s njima sjedi za taj Božić 1993.
Vijeće ovog suda ocjenjujući provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, ocjenjujući iskaze oštećenih i dovodeći ih u vezu sa obranom optuženih nedvojbeno je došlo do zaključka na način kao u izreci presude.
Optuženi Miroslav Marijanović i Ante Buhovac su temeljem odredbi članka 299. stavak 1. točka c, ZKP-a oslobođeni od optužbe da su kao suizvršitelji počinili radnje navedene pod točkama 3 i 4 optužnice.
Naime, točkom 3. optužnice, optuženima se stavlja na teret da su u drugoj polovini septembra mjeseca 1993.godine sa još jednim pripadnikom HVO-a uniformirani i naoružani pištoljem iz zatvorske prostorije logora Heliodrom u kojoj su se nalazili zatvorenici I.K., H.T., Z.M. i M.G., I-optuženi Miroslav Marijanović iz iste izvukao H.T. tukući ga pendrekom po leđima i glavi što je i nastavio činiti ispred zatvorske prostorije a da bi za to vrijeme II-optuženi
27.
Ante Buhovac naredio ostalima da se okrenu prema zidu kako to ne bi gledali a što je trajalo oko 15 minuta nakon čega su pretučenog H.T. vratili u zatvorsku prostoriju i istu zaključali, da bi se nakon izvjesnog vremena ponovno vratili u prostoriju gdje su se nalazili ovi zatvorenici, iste navodno ispitivali pri tom ih vrijeđajući nazivajući ih „balijama“, a II-optuženi I.K. „mudžahedinom“ pri čemu mu je šakom zadao udarac u glavu, pa su zatvorenicima naredili da se okrenu glavnom prema zidu te ih tukli pendrecima i nogama oko desetak minuta po svim dijelovima tijela.
Točkom 4. optužnice optuženima je stavljeno na teret da su tijekom jula, augusta i septembra mjeseca 1993.godine u logoru Heliodrom kod Mostara vršili odabir zatvorenika, iste izvodili iz zatvorskih prostorija i upućivali ih na prisilni rad koji zatvorenici su kamionima prebacivani na linije razgraničenja prema Armiji R BiH radi pravljenja i utvrđivanja bunkera, tranšea i korištenja u živom štitu, pa su na taj način bili izloženi riziku da budu ranjeni ili ubijeni na koji način su poginuli S.K., M.T., Š.T., I.Č., H.Č., M.Č., te četiri zatvorenika iz Šehera kod Banja Luke, a ranjeni Z.K., H.B., O.L., Z.L., U.M., N.K., I.Č., E.P. i S.T..
Ovakvi navodi optužnice provedenim dokazima na glavnom pretresu nisu dokazani jer niko od saslušanih svjedoka – oštećenih nije potvrdio da su upravo optuženi počinili radnje koje optužnica navodi u točkama 3. i 4.
Svjedok M.G.jedini predloženi svjedok od strane Tužiteljstva po točki 3. optužnice na glavnom pretresu je izjavio da je na Heliodromu bio u podrumu u samici zajedno sa Z.M., I.K. i H.T., da je jedne večeri H.T. izveden iz samice i da ga je neko tukao vani a ne zna ko ga je tukao, da ne zna ko ga je izveo iz ćelije a na okolnosti radnje da je optuženi Ante Buhovac nazivajući I.K. „mudžahedinom“ pa istog udario šakom odnosno šamarom, izjavio da je pod stresom, da psihički nije dobar, da je izgubio posao i da mu niko u familiji ne radi te da se ništa ne sjeća šta je dao i kakav je iskaz dao.
Uz iskaz navedenog svjedoka na glavnom pretresu sud je pročitao i zapisnik o iskazu ovog svjedoka datom u istražnom postupku /DT-3/.
Na ovakvom iskazu svjedoka sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi odlučujuću činjenicu da je optuženi Miroslav Marijanović izvukao iz ćelije H.T. kako je to navedeno u optužnici, da ga je tukao po glavi i leđima pendrekom a što je nastavio činiti i ispred zatvorske prostorije, da je za to vrijeme optuženi Ante Buhovac naredio ostalima da se okrenu prema zidu kako to ne bi gledali, kao i odlučujuću činjenicu da je optuženi Ante Buhovac nazivajući I.K. „mudžahedinom“ istog udario šakom u glavu, te da kad su bili okrenuti zidu i bivali tučeni, da su ih tukli optuženi obzirom da je svjedok rekao da u samici nije bilo svijetla i da ne zna tko ga je tukao.
28.
U odnosu na točku 4. optužnice svi saslušani oštećeni istakli su da se odvođenje na rad uvijek vršilo nakon što bi došli vojnici neke postrojbe HVO-a koji su tražili za svoje potrebe određeni broj zatvorenika, da su optuženi samo određivali ko će ići i to slučajnim odabirom ili po slučajnom redoslijedu ali da su se najčešće zatvorenici i sami javljali da rade jer im je po njihovom kazivanju bilo bolje da rade nego da budu u zatvoru na Heliodromu, a i hrana im je na terenu bila puno bolja. Također, iz iskaza zapovjednika logora Heliodrom S.B. proizlazi da je za odvođenje zatvorenika na prisilan rad uvijek postojala pismena naredba Zapovjedništva HVO-a, da optuženi nisu mogli odbiti postupiti po toj naredbi jer su bili samo obični stražari koji su izvršavali naredbe, pa nisu imali pravo odlučivati po tom pitanju niti su mogli svojom funkcijom spriječiti odvođenje tih ljudi na crte razgraničenja. Uostalom svi saslušani svjedoci optužbe ističu da je postupak odabira uvijek bio isti bez obzira koji bi od stražara bio na smjeni i da niti optuženi a niti bilo koji stražar sa Heliodroma ne bi pratio zarobljenike do mjesta gdje bi radili niti je bivao sa njima za vrijeme njihovog rada. Također tijekom postupka nije dokazano da su ranjeni ili poginuli zarobljenici stradali upravo onog dana kada su na smjeni bili optuženi i kada su ih optuženi odredili za rad na tom lokalitetu.
Tako svjedok O.L. izjavi da je vođen skoro svaki dan na prinudni rad, da ga Miroslav Marijanović nije nikada pratio na terenu gdje su radili i da su po njih dolazili ljudi sa strane, svjedok A.M. je rekao da je vođen na rad više puta, da bi dolazili ljudi sa terena i da optuženi nisu vršili odabir za vrijeme njegovog boravka na Heliodromu, svjedok M.B. koji je izjavio da se išlo na rad, da bi ljude odabirao dežurni i to onaj broj koji bi tražio vojnik iz postrojbe kojoj su trebali da rade, da odabir nije bio poimeničan već npr. „hajmo deset ljudi odavde“, da bi prethodno uvijek došao kamion, da ih dežurni nisu pratili na radu a da bi ih vraćali ovi vojnici koji su ih i odveli kamionom, svjedok S.T. koji je naveo da kada bi neko od pripadnika HVO-a tražio odgovarajući broj ljudi oni bi ušli u prostorije i po redu pokazali prstom koliko ljudi treba da iziđe na hodnik te ih upišu na interne spiskove, svjedok M.B.1 koji je rekao da ih Miroslav Marijanović nikada nije vodio na rad ali ih je odabirao za rad i da ih je birao različito nekad deset, nekad petnaest, dvadeset koliko bi ih trebalo za rad, svjedok Z.K. koji je istakao da je vođenje na prinudni rad bilo na način da bi kamionom dolazili vojnici HVO-a i tražili koliko im ljudi treba da bi dežurni policajac određivao ko će ići, sačinio bi se spisak i oni bi sjeli na kamion i bivali odvezeni na radilište gdje su nekad ostajali duže čak mjesec ili dva, da ne bi bili vraćani na Heliodrom već bi spavali u podrumima, da su kopali tranše, pravili bunkere, nosili vreće s pijeskom, probijali zidove u zgradama radi prolaza i slično, svjedok J.S. koji je izjavio da bi došao kamion i kaže se treba trideset – četrdeset ljudi, da bi stražari prvo pitali ko želi ići na rad pa je bila jedna njegova ekipa od dvadeset pet ljudi koji su non – stop išli u drugu bojnu na silos, svjedok R.H. koji je naveo da su se rado javljali na rad, da je on osobno tražio da ide jer bi dobio konzervu i da je zadatak stražara bio da otvori vrata i da uzme nekoga ko će se javiti za rad pa bi oni čim vide kamion znali po ljudima koji su dolazili po njih na koji se teren ide, svjedok R.S. koji je izjavio da je
29.
išao na rad, da ne bi bilo prozivki ili odvajanja već bi se pitalo ima li dobrovoljaca i obično bi ih bilo, te svjedok M.H. koji je izjavio da su svi išli na rad, da bi dolazile jedinice HVO-a koje bi tražile određeni broj radnika pa bi oni uglavnom izlazili dobrovoljno s ciljem da iziđu iz zatvorskih zidina i rešetaka jer im brže prođe dan a dobiju i malo hrane i cigareta i da bi im to bilo bolje nego da ostanu u prostoriji.
Sud ocjenjuje iskaze navedenih svjedoka kao jasne, objektivne precizne i realne poklanjajući im punu vjeru i pažnju a posebno što se radilo o osobama koji su bili neposredni očevidci događaja u kojima su i oni svakodnevno učestvovali, pa je uslijed nedostatka dokaza da su počinili navedeno kazneno djelo pod točkama 3 i 4. optužnice optužene i oslobodio optužbe po ovim točkama temeljem odredbi članka 299. stavak 1. točka c/ ZKP-a.
Sud je temeljem istog zakonskog propisa oslobodio optuženog Miroslava Marijanovića po točki 5. optužnice koja ga je teretila da je krajem jula mjeseca 1993.godine iz zatvorske prostorije logora Heliodrom izdvojio šest zatvorenika među kojima N.Š. i M.K. te im naredio da iziđu vani i počiste stolove, da kada je jedan od prisutnih pripadnika HVO-a zatražio od zatvorenika N.Š. da klanja a isti to nije znao da ga je počeo udarati, psujući mu balinsku majku, tukući ga nogama, rukama i štilom od lopate po svim dijelovima tijela pa na isti način tukao i zatvorenika M.K. što je optuženi Miroslav Marijanović mirno posmatrao, pa da bi nakon toga zatvorenicima naredio da legnu okrenuti stomakom prema zemlji pa ih zajedno sa drugim pripadnicima HVO-a nogama i pendrekom tukao i hodao po njima od jačine kojih udaraca su zatvorenici guli svijest a da do toga ne bi došlo da bi optuženi i drugi pripadnici HVO-a prskali ih vodom iz šlaufa pa da bi ih nakon petnaestak minuta tako pretučene propratio do hangara za koje vrijeme ih je na putu do hangara i dalje nastavio tući zadajući ih udarce od kojih su posrtali i padali.
U odnosu na ovu točku optužnice po prijedlogu Tužiteljstva saslušan je samo jedan svjedok M.K. koji je identificirajući i prepoznavajući optuženog Miroslava Marijanovića u sudnici izjavio da je radnjama premlaćivanja zatvorenika N.Š. od strane nekog vojnika HVO-a bio prisutan optuženi Miroslav Marijanović ali da je sve to samo posmatrao, da Miroslav Marijanović nije tukao zatvorenika N.Š., da nije tukao niti svjedoka, da mu nije niti prijetio te da nije podstrekavao druge ili im bilo šta govorio, te da nije vidio da bi Miroslav Marijanović nekoga udario a niti rekao da nekoga ubiju a tad je tu bilo prisutno više od trideset bojovnika HVO-a.
Dakle saslušani svjedok nije svojim iskazom potvrdio odlučujuću činjenicu da ga je optuženi sa ostalim bojovnicima HVO-a tukao dok su ih vodili u logor, da je optuženi hodao po njemu i po drugim zarobljenicima u čizmama dok su oni ležali na zemlji na stomaku te da ih je tom prigodom tukao svačim, pa sud iz naprijed
30.
navedenih razloga nije niti mogao osuditi optuženog Miroslava Marijanovića po ovoj točki optužnice.
Sud je oslobodio optuženog Antu Buhovca i za počinjenje radnji iz točke 9. optužnice koja ga je teretila da je početkom jula mjeseca 1993.godine u svojstvu stražara naoružan i u policijskoj uniformi prilikom sprovođenja zatvorenika DŽ.A. do zatvorske prostorije u centralnom zatvoru istog u hodu tukao bijelom policijskom palicom s leđa, po glavi, pa je u hodniku ispred zatvorske prostorije poslije trećeg udarca oštećeni od siline udaraca izgubio svijest posljedicom čega je zadobio teške povrede glave i psihičke traume.
Navode iz ove točke optužnice negirao je upravo oštećeni DŽ.A. koji je saslušan na glavnom pretresu izjavio da ne prepoznaje optuženog kao osobu koja je bila na Heliodromu i da to nije osoba koja ga je tukla policijskom palicom s leđa po glavi dok je hodao do zatvorske prostorije u centralnom zatvoru. Svjedok je navedeno izjavio nakon što se na traženje suda u sudnici okrenuo i pogledao po svim prisutnim osobama, a s ciljem da izvrši eventualno prepoznavanje optuženog.
Dakle, na temelju svega naprijed navedenog a imajući u vidu i odredbu članka 3. ZKP-a koja sadrži pretpostavku nevinosti optuženih a koja pretpostavka nevinosti ima dva značaja, prvo da optuženi nisu dužni dokazivati svoju nevinost a drugo da teret dokazivanja leži na ovlaštenom tužitelju, pa sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je potpuno uvjeren da su optuženi nevini već i onda kada nije potpuno siguran da su optuženi krivi.
U konkretnom slučaju provedbom svih nabrojanih dokaza vijeće ovog suda je našlo i nedvojbeno utvrdilo da nije dokazano da su optuženi Miroslav Marijanović i Ante Buhovac počinili kaznena djela za koja su optuženi kao suizvršitelji po točkama 3. i 4. optužnice, da optuženi Miroslav Marijanović nije počinio kazneno djelo po točki 5. optužnice sam, a da optuženi Ante Buhovac nije počinio kazneno djelo po točki 9. optužnice sam.
U odnosu na ostale točke optužnice i to za optuženog Miroslava Marijanovića pod točkama 1., 2., 6. i 7. a za optuženog Antu Buhovca, pod točkama 1., 2. i 8. optužnice vijeće ovog suda ocjenjujući provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti ocjenjujući iskaze oštećenih i dovodeći ih u vezu sa obranom optuženih nedvojbeno je utvrdilo da su navodi iz ovih točaka optužnice na glavnom pretresu u cijelosti dokazani.
Vijeće je prvenstveno nedvojbeno identificiralo optužene upravo kao osobe kojima se stavlja na teret počinjenje radnji navedenih u optužnici na način što su oštećeni na glavnom pretresu jasno i nedvojbeno identificirali i prepoznali optužene pokazujući na njih u sudnici /A.M., S.T., K.M., M.B.131.
, M.H., N.K., I.Š., M.K. i O.P./.
Upravo činjenicu da su optuženi bili pripadnici HVO-a u periodu 1992 – 1993. godina, da su bili stražari u zatvoru Heliodrom, da su bili uniformirani i da su nosili naoružanje dokazuju i ovjerene preslike vojnih kartona za optužene Miroslava Marijanovića i Antu Buhovca /DT – 4/ kao i fotografija optuženog Miroslava Marijanovića u uniformi iz tog perioda /DO -1/, i vojna iskaznica za optuženog Antu Buhovca broj AC 00285 od 14.4.1993.godine /DO -3/.
U odnosu na radnje izvršenja pod točkom 1. optužnice da su optuženi kao suizvršitelji krajem mjeseca jula i početkom augusta 1993.godine u namjeri da se osvete u više navrata iz zatvorskih prostorija logora Heliodrom izvodili u grupama zatvorenike civile i pripadnike Armije R BiH koji su bili iz Sovića i Doljana te općina Jablanica i Prozor, iste fizički zlostavljali, tukući ih policijskim palicama, rukama, nogama na kojima su bile vojničke čizme i drugim predmetima po svim dijelovima tijela od kojih udaraca su zatvorenici gubili svijest, prisiljavali ih da jedni druge tuku i da što jače udaraju glavama u zid, što je kod zatvorenika imalo za posljedicu nanošenje teških i trajnih fizičkih povreda i psihičkih trauma.
Saslušani oštećeni po ovoj točki optužnice A.M., N.K., Z.K., O.L., S.T., D.B., M.B. i DŽ.B. su jasno, nedvojbeno, precizno i detaljno opisali taj događaj, njihovi iskazi su identični, logični i uvjerljivi pa im sud kao takvima poklanja punu pažnju i vjeru posebno što su upravo oštećeni neposredni očevidci navedenog događaja koji po svom obilježju i karakteristikama u sjećanju oštećenih zauvijek ostaje trajan i neizbrisiv.
Tako je svjedok A.M. izjavio da se optuženih sjeća po jednoj tuči da je to bilo u ljeto 1993.godine i da se to dogodilo kad su pali Doljani i Sovići, da je te večeri u prostoriju ušao Miroslav Marijanović i pitao tko je iz Prozora, pa kada se niko nije javio, javio se svjedok koji je na traženje Miroslava Marijanovića pokazao na još pet ljudi između ostalih D.B., Š.K., A.S.2, da ih je iz ćelije izveo Miroslav Marijanović a da je tu bio i Ante Buhovac, da su ga tukli i da je pao u nesvijest, da su ga tukli i dežurni policajci i još par vojnika, da su tukli njega i njegovu grupu i optuženi Marijanović i Buhovac, da su ih tukli po glavi, leđima, svugdje, da su ih tukli palicama i nogama i da je tada pao u nesvijest pa ga je neko unio u ćeliju a da je bilo još grupa pored njegove koje su te večeri izvođene, svjedok N.K. je rekao da kad su izvedeni na hodnik po njih je došao Ante Buhovac i izveo njega, brata mu S.K., N.L. i O.L.,O.Č. i I.Č., poredao iz uza zid a u međuvremenu je iz obližnje kućice izišao Miroslav Marijanović, da je Ante Buhovac naredio bratu mu S.K., N.L. i I.Č. da se okrenu prema zidu i da glavom udaraju u zid a da je svjedoku naredio da udara sve njih dajući mu bijeli pendrek što je svjedok odbio, pa ga je Ante Buhovac psujući ga udarao pendrekom po glavi i leđima te čizmama u predio stomaka, da je
32.
nakon toga Miroslav Marijanović svojim pendrekom počeo udarati sve iz reda pa je udarao i njega, da je nakon toga kad je smatrao da je dosta udaranja Miroslav Marijanović otvorio vrata ćelije pa je svjedok uzeo sa leđa za odjeću brata S.K. i I.Č. koji je bio u nesvijesti te ih unio u ćeliju, a za sve ovo vrijeme za njim je išao Ante Buhovac udarajući ga pendrekom po leđima od kojih udaraca su mu leđa bila sva crna i da su prije njegove grupe na isti način optuženi izveli još dvije grupe a poslije njih su neki izvođeni i udarani. Svjedok Z.K. je istakao da su optuženi bili užasni, da kad su njih dvojica bili na smjeni uglavnom su se dešavala premlaćivanja i fizička zlostavljanja zatvorenika u kojima su oni lično učestvovali a s njihovom dozvolom i ostala vojska, da je zadobio više tjelesnih ozljeda, da su jedne noći izvedeni u grupi i da su dobili palice da se njima međusobno udaraju, da su izvođeni Sovićani i premlaćivani upravo u vrijeme kad bi optuženi bili na smjeni i da bi zarobljenici dobivali degeneka kada bi vojska u Jablanici i Bugojnu izgubila, svjedok O.L. je istakao da su ga tukli jedne prilike, da je to bilo u sedmom mjesecu negdje iza ponoći, da je izvedeno njih šest u grupi /grupa u kojoj je bio i N.K./, da kad su izišli u hodnik iz dežurane je izletjelo pet – šest pripadnika HVO-a sa palicama i u uniformama i počeli ih udarati, da nije znao ko ga bije i čime ga udara i da nije ništa vidio osim palica i da su s njim u hodnik izvedeni E.L., I.Č., S.K., N.L. i N.K., da su optuženi bili tu noć u toj grupi od pet – šest policajaca da su zarobljenici koji su ih poznavali govorili da su ih upravo optuženi pretukli sa još drugim osobama a što prethodno potvrđuje i svjedok N.K.. Svjedok S.T. je istakao da on nije fizički zlostavljan ali da drugi zatvorenici jesu, da su u noći kada je oslobođeno selo Doljani na smjeni bili Buhovac, Marijanović, Z. zv. „C.“ i neki B., da je tu večer u odjel gdje je bio svjedok došao Miroslav Marijanović ali pošto u njoj nije bilo svijetla vratio se i otišao u drugu prostoriju tražeći ko je iz Doljana, pa su izvođeni ljudi i premlaćivani, da je čuo jauke a da su mu ujutro ti ljudi koji su bili pretučeni pričali šta je bilo pa su mu rekli da su ih tukli Buhovac, Marijanović, „C.“ i B., svjedok D.B. koji je izveden u grupi sa A.M. je rekao da je fizički zlostavljan samo jednom, da je te noći bio pretučen, isprebijan, da nije bio sam izveden i da su s njim u grupi bili izvedeni brat mu H.B. i A.M., da je izudaran po leđima i da zna da su im davali palice da se međusobno udaraju pa je on udarao A.M., da je isprebijan i da je pao u nesvijest i da je bio sav crn po leđima. Svjedok M.B. je izjavio da je najstrašnije bilo premlaćivanje u sedmom mjesecu, da su tada izvođeni ljudi i bili premlaćivani, da su tu bili N.K., S.T., da ne zna ko ga je te večeri tukao i čime ali je po sebi imao modrice, da ih je tuklo pet – šest policajaca, dok svjedok DŽ.B. je istakao da su u noći kad su pali doljani pretučeni M.K. i M.K.1, A.B., DŽ.K., N.Š. i S.O., da ne zna ko ih je tukao ali kad su vraćeni bili su pretučeni, puni modrica i izobličeni i da ne zna kako je DŽ.O. uopće ostao živ.
Uz iskaze navedenih svjedok sud je pročitao i iskaze oštećenih Z.K. i N.K. date u istražnom postupku /DT-1 i DT-2/.
33.
Dakle, provedbom svih naprijed navedenih dokaza proizlazi nedvojben zaključak da su u potpunosti dokazane radnje izvršenja iz točke 1. optužnice i da je potpuno dokazano da su upravo optuženi počinili te radnje izvršenja.
Sud poklanja vjeru iskazima ovih oštećenih jer su to upravo osobe koje su na najbolji način mogle sudu prezentirati događaje autentično, realno i slikovito obzirom da su isti sami neposredno sudjelovali u svojstvu osoba prema kojima su te radnje poduzete. U ostalom zašto bi svjedoci nakon proteka četrnaest godina od tih događaja nekoga lažno optuživali znajući kakve ga zakonske posljedice pogađaju, znajući da će optuženi uslijed njihovog svjedočenja biti osuđeni na zatvorske kazne a za nešto što objektivno optuženi nisu počinili.
Sud je odbio kao neosnovane procesne prigovore obrane optuženih da Tužiteljstvo zapisnik sa iskazom oštećenog N.K. datim u istražnom postupku kao dokaz nije prezentiralo odmah nakon saslušanja ovog svjedoka na glavnom pretresu već ga je predalo sudu nakon saslušanja narednog svjedoka Z.K. čime je po mišljenju obrane zapisnik o iskazu svjedoka N.K. dat u istražnom postupku nezakonit dokaz.
Naime, Tužiteljstvo je zapisnik o saslušanju svjedoka N.K. predalo na glavnom pretresu, temeljem tog iskaza iz istrage razjašnjene su na glavnom pretresu kontradiktornosti iskaza ovog svjedoka datog u istrazi u odnosu na njegov iskaz na glavnom pretresu a i obrana optuženih koja je imala iskaz svjedoka iz istrage nije bila onemogućena u unakrsnom ispitivanju ovog svjedoka da u postavljenim pitanjima istom koristi i iskaz ovog svjedoka dat u istražnom postupku.
Točkom 2. optužnice stavljeno je na teret optuženima počinjene radnji izvršenja na način da su od aprila mjeseca 1993.godine iz samice u logoru Heliodrom u više navrata mučili zatvorenika M.H., pritom mu prijeteći i tukući ga palicama, šakama i nogama po svim dijelovima tijela, da je dana 28.6.1993.godine bio vezan lisicama za krevet i udaran od strane optuženih nogama obuvenim u vojničke čizme u predio prsa uslijed čega je gubio svijest, da su ga ponovo dana 30.6.1993.godine naizmjenično tukli po svim dijelovima tijela vrijeđali, ponižavali, prisiljavajući ga da pripadnicima HVO-a jezikom čisti cipele, pritom ga tukući pendrekom po leđima a dana 25.12.1993.godine nakon što ga je optuženi Miroslav Marijanović odveo na kat gdje je bila božićna zakuska da je stavio pred njega svinjsku glavu obraćajući mu se riječima „Jedi Balijo“, pa kada je oštećeni to odbijao tukao ga je, dok ga je II-optuženi Ante Buhovac primorao da ljubi obilježja HZ HB prijeteći mu da će tu noć biti likvidiran i on i njegova obitelj.
Ovakvi navodi optužnice iskazom oštećenog M.H. na glavnom pretresu u cijelosti su dokazani.
34.
Oštećeni M.H. je na glavnom pretresu izjavio da je prvi put bio zatvoren na Heliodromu u četvrtom mjesecu 1993.godine, da optužene dobro poznaje jer su ga dobro maltretirali sve vrijeme dok je bio u samici na Heliodromu 162 dana, da ih je od ranije poznavao jer su bili zajedno u istoj policiji i protiv istog neprijatelja, da je na Heliodromu bio smješten u tri različite samice, te da je najveća poniženja u životu doživio upravo dole, da je prvi put na Heliodromu bio sedam dana, da su ga tukli optuženi zato što je bio na Starom mostu, da su ga tukli i nogama, i rukama i šakama, da su ga tukli jedan po jedan, da je u tih tjedan dana bio pretučen pet – šest puta a da su mu oduzeli i novac, da su nagovarali i druge da ga tuku, da su ga tukli svuda i da je bio modar i imao ozljede koje se vide po njemu, da su ga stalno vrijeđali i psovali te ga sakrivali da ga niko ne nađe na Heliodromu, da je nakon tih sedam dana odveden u bolnicu pa je ponovno bio zatvoren na Heliodromu a posebno apostrofira događaj kad je ponovno vraćen na Heliodrom i kad mu je Marijanović rekao „Šta je lisko opet si došao na mjesto staro“, da mu je te večeri M.K.2 vezao ruke za krevet, da su ga tukli i da je pao u nesvijest, da se probudio sav modar i krvav, da ga je udarao Miroslav Marijanović a da ga je Ante Buhovac tako udario da i dan danas ima posljedicu na uhu. Svjedok je nadalje istakao da ne postoji ta riječ u ovom dvadesetom vijeku da mogu tako ljudi mrziti a da im on nije ništa radio, da je u samici proveo 162 dana i izašao zadnji 22.3.1994.godine, da su ga maltretirali nadalje od vrha do dna zatvora kad se srušio Stari most, lisice na leđa i niz stepenice govoreći hajde da vidimo kako plivaš, da su mu stavljali cigarete u usta da puši i onda trznu da mu izvale vilicu pa je morao sve zube izvaditi jer su mu bili slomljeni, da su ga dana 30.6.1993.godine izveli vani da čisti cipele krpama pa da onda iste glanca jezikom, da su to naređivali da radi upravo optuženi a da posebno neće zaboraviti kad je bio Božić pa su ga izveli iz samice metnuli pred njega svinjsku glavnu da jede, da je on morao da ljubi šahovnicu i da pjeva pjesme o Aliji – Baliji, da ga je tom prilikom udarao po glavi Ante Buhovac naređujući mu da ljubi šahovnicu a da mu je Marijanović prijetio da će tu večer biti likvidiran.
Obrana optuženih je pokušala diskreditirati iskaz oštećenog M.H. iskazom svjedoka Ž.A. koji je svjedočio da jednom prilikom dok je bio djelatnik PU Mostar sjedio sa kolegom na Luci, da im je prišao M.H. sjeo sa njima za sto jer je poznavao njegovog kolegu i počeo pričati, pa kada je čuo da je svjedok iz Jasenice pitao ga poznaje li optužene, govoreći mu da mu je bilo teško na Heliodromu, da je bio mučen i opljačkan i da svjedok poruči optuženima da mu vrate sat koji je starina i puno je vrijedan te da mu pošalju po 20.000 KM da bi on povukao tužbu protiv njih i da je on to prenio optuženima koji to nisu komentirali.
Međutim, i iz iskaza o ovog svjedoka vidljivo je da je i njemu M.H. govorio da je na Heliodromu od strane optuženih mučen, da mu je bilo teško i da je uza sve to i opljačkan.
Sud je iskaz svjedoka – oštećenog M.H. ocjenjuje kao jasan, emotivan, detaljan sa preciznim i točnim opisivanjem pojedinih činjeničnih radnji
35.
poklanjajući mu punu vjeru i utvrđujući da su se činjenične radnje u točki 2. optužnice upravo dogodile na način naveden u optužnici i osuđujući optužene Miroslava Marijanovića i Antu Buhovca i po ovoj točki optužnice.
Sud je oglasio optuženog Miroslava Marijanovića krivim i po točki 6. optužnice koja ga je teretila da je zatvorenika O.P. jedne prilike snažno udarao nogama na kojima su bile vojničke čizme po svim dijelovima tijela a posebno po slabinama, u predjelu bubrega, po rebrima i glavi, pa da ga je nakon toga izveo u hodnik i snažno mu glavom udarao u zid posljedicom kog premlaćivanja su oštećenom polomljena rebra te je zadobio teške tjelesne povrede.
Na okolnosti iz ove točke optužnice svjedočio je upravo oštećeni O.P. koji je u svom iskazu istakao da optuženog Miroslava Marijanovića dobro poznaje jer mu je bio nastavnik u osnovnoj školi, da je jedne večeri oko devet sati Marijanović ušao u kontrolu, upalio svijetlo i kad je vidio njega rekao mu : „znam ja zašto ti bježiš od mene“, pa ga je udario nogom po slabinama i tukao ga nogama, da bi ga nakon toga izveo vani i dok je svjedok stajao uza zid on ga je udario nekoliko puta glavnom od zid, te je uslijed ovih ozljeda kod njega došlo do loma rebara.
Optuženi Miroslav Marijanović je priznao da je udarao glavom u zid ovog oštećenog a iz razloga što je i oštećeni O.P. kada mu je bio nastavnik, njega isto tako tukao glavom od zid.
Sud iskaz ovog oštećenog ocjenjuje kao jasan, precizan i realan, smatra da su se činjenične radnje dogodile upravo kako su navedene u optužnici, da je optuženi Miroslav Marijanović počinio navedene radnje na opisani način pa istog i osuđuje po ovoj točki optužnice.
Sud je utvrdio dokazanim i radnje navedene pod točkom 7. optužnice gdje je optuženom Miroslavu Marijanoviću stavljeno na teret da je prijetio mldb. I.G. da će ga streljati izazivajući kod oštećenog strah od smrti.
Na ove okolnosti svjedočio je očevidac E.K. koji je u svom iskazu istakao da se sjeća tog događaja, da ih tada Marijanović izveo u hodnik, da je izveo zatvorenike I.G. koji je imao tada 16 godina, da mu je rekao da stane uza zid i da će ga sad streljati i što je isti i učinio stajao je uza zid, da onda je došao drugi policajac i rekao Marijanoviću da pusti dijete, da se i svjedok a i I.G. uplašio jer je Marijanović držao pištolj u ruci govoreći mu da će ga ubiti iz pištolja a on to nije ni smio gledati.
Sud poklanja vjeru iskazu ovog svjedoka obzirom da je isti bio direktni očevidac navedenog događaja, vidio je i čuo kako se sve to dogodilo i isto saznanje jasno i uvjerljivo prenio sudu identificirajući optuženog Marijanovića u sudnici.
36.
Sud je optuženog Antu Buhovca oglasio krivim i po točki 8. optužnice koja ga je teretila da je protiv zakonito uhapsio K.M. iz kuće u kojoj je isti živio sa svojom obitelji te ga odveo u zatvor na Heliodrom.
Na ove činjenične navode saslušan je upravo oštećeni K.M. koji je u svom iskazu istakao da se sjeća datuma 30.6.1993.godine jer je tog dana negdje poslije 12 sati u kuću u Rodoču gdje je živio kao podstanar na vrata kuće došao Ante Buhovac sa jednim vojnikom, pa nakon što ga legitimirao te pitao ima li oružja a svjedok je odgovorio da nema, priprijetio mu rekavši:“ako ti ga nađem metak ti je u čelo“, da je nakon toga Ante Buhovac ušao u sobu, gledao ispod kreveta i po ormarima a onda rekao vojniku koji je stajao vani ispred vrata da ga vodi do autobusa kojim je odvezen na Heliodrom gdje je bio zarobljen 186.dana.
Sud iskaz oštećenog K.M. ocjenjuje kao istinit i realan, poklanja mu punu pažnju i vjeru i temeljem istog i osuđuje optuženog Antu Buhovca i po ovoj točki optužnice.
Nakon svih naprijed provedenih dokaza vijeće ovog suda je temeljem iskaza saslušanih svjedoka – oštećenih nedvojbeno zaključilo da je dokazano da su optuženi počinili radnje koje im se stavljaju na teret i to optuženi Miroslav Marijanović pod točkama 1., 2., 6. i 7. optužnice a optuženi Ante Buhovac po točkama 1., 2. i 8. optužnice, čime su počinili kaznena djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. preuzetog KZ SFRJ i kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 144. stavak 1. preuzetog KZ SFRJ, povrijedivši time odredbe članka 3. stavak 1. točke a/ i c/ i članka 27. u vezi sa člankom 147. IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12.8.1949.godine, te članka 3. stavak 1. točke a/ i c/ u vezi sa člankom 130. III Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima.
Ocjenjujući iskaze svjedoka obrane sud iste ocjenjuje kao realne, objektivne i istinite i kao takvima također poklanja punu vjeru i pažnju.
Iskazima svjedoka obrane potvrđeni su pozitivni postupci optuženih prema tim svjedocima za vrijeme njihovog boravka na Heliodromu, ti iskazi govore o karakteru optuženih, ali isti iskazi istovremeno nemaju odlučujući značaj za radnje izvršenja koje su dokazane iskazima neposrednih sudionika tih događaja – oštećenih jer činjenice da su optuženi bili humani i blagonakloni prema nekima od zarobljenika /svjedocima obrane/, da su im pomagali na razne načine, istovremeno ne znači da prema drugim zatvorenicima nisu nečovječno postupali a što je i predmet ovih optuženja, pa iskazi svjedoka obrane predstavljaju samo olakšavajuće okolnosti na strani optuženih.
Sud je utvrdio opće poznate okolnosti koje su bitne za radnje izvršenja, koje su obuhvaćene inkriminacijom iz optužnice a postojale su u vrijeme izvršenja i koje nije
37.
bio potrebno dokazivati a koje nisu dovedene u sumnju tijekom postupka a potvrđene su iskazima svih saslušanih svjedoka, a odnose se na činjenicu da je oružani sukob postojao u BiH čija priroda je irelevantna, da se na navedenom prostoru događao sukob Armije BiH i HVO-a u periodu na koje se optužnica odnosi i gdje su se desili događaji opisani u optužnici, pa se za kršenje pravila primjenjuje međunarodno humanitarno pravo kao i činjenica da su sve zatočene osobe objekti zaštite po Ženevskim konvencijama i kao i građanske osobe i kao i ratni zarobljenici bez obzira na karakter sukoba u kojem su oni sudjelovali i tijekom koga su zarobljeni.
Optuženima se stavlja na teret da su opisanim radnjama postupali suprotno odredbama članka 3. stavak 1. točke a/ i c/ i članka 147. IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12.8.1949.godine.
Blanketne norme su sadržane u odredbama Ženevskih konvencija o postupanju sa civilnim stanovništvom, pa su dovoljno i jasno identificirane blanketne norme, odnosno potpuno i pravilno primijenjeni materijalni propisi međunarodnog prava.
Člankom 3. stavak 1. točke a/ i c/ Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12.8.1949.godine propisano je između ostalog da prema osobama koje ne sudjeluju neposredno u neprijateljstvima postupati će se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve diskriminacije po bilo kojoj osnovi, pa se u tom cilju zabranjuje u svako doba i na svakom mjestu povrede osobnog dostojanstva a naročito uvredljivi i ponižavajući postupci.
Člankom 147. iste konvencije regulirane su teške povrede obuhvaćene bilo kojom radnjom ako su izvršene protiv lica ili dobara zaštićenih ovom konvencijom, mučenje ili nečovječno postupanje, namjerno prouzrokovane velikih patnji ili nanošenje teških povreda tjelesnom integritetu i zdravlju.
Optuženim se također stavlja na teret da su radnjama opisanim u optužnici postupali suprotno odredbama članka 3. stavak 1. točka a/ i c/ u vezi sa člankom 130. III Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12.8.1949.godine.
Člankom 3. stavak 1. točke a/ i c/ Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima propisano je između ostalog da u slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter i koji izbije na teritoriji jedne od visokih strana ugovornica, svaka strana u sukobu bit će dužna primjenjivati bar slijedeće odredbe prema licima koja ne sudjeluju neposredno u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su predali oružje i lica koja nisu sposobna za borbu, zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojeg drugog razloga u svakoj prilici će se postupati čovječno, bez ikakvog nepovoljnog razlikovanja zasnovanog na rasi, boji kože, vjeroispovijesti ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju, u tom cilju gore navedenim licima su zabranjene i zabranjuju se u svako
38.
vrijeme i na svakom mjestu radnje nasilja protiv života i tijela, posebno sve vrste ubistava, sakaćenja, okrutnog postupanja i mučenja.
Člankom 130. iste konvencije regulirano je da se ratnim zarobljenicima u svako doba postupati čovječno, svaka protupravna radnja ili propust sile koja ih drži a koja prouzrokuje smrt ili dovede u ozbiljnu opasnost zdravlje ratnih zarobljenika koji se nalaze u njenoj vlasti, zabranjeni su i smatrat će se teškom povredom ove konvencije, posebno ni jedan ratni zarobljenik ne smije biti podvrgnut tjelesnom sakaćenju i ratni zarobljenici moraju se u svako vrijeme posebno štititi od svake radnje nasilja ili zastrašivanja, uvreda i javne radoznalosti, a represalije prema ratnim zarobljenicima su zabranjene.
Ovaj sud je zauzeo stanovište kako je u ovom postupku očigledno utvrđeno da su se optuženi ponašali suprotno navedenim odredbama.
Radnjama činjenično opisanim u izreci ove presude koje su dokazane optuženi su povrijedili osobno dostojanstvo civilnih zarobljenika i ratnih zarobljenika O.L., E.L., S.L., I.Č., N.K., N.L., D.B., M.B., O.Č., Z.K., DŽ.O., A.M., M.H., O.P., I.G. i K.M. uvredljivim i ponižavajućim postupcima kojima se krše osnovni principi čovječnog postupanja i koji predstavljaju ozbiljan napad na poštivanje ljudskog dostojanstva a to postupanje se ne uklapa u temeljne principe čovječnosti i ljudskosti.
U postupku je dokazano da su optuženi nad civilnim zarobljenicima i ratnim zarobljenicima vršili fizičko nasilje primjenom fizičke sile koja nije dozvoljena a bez ikakve razume potrebe, da im oštećeni nisu davali nikakvog povoda za takvo postupanje, da aktom nasilja pod kojim pojmom se podrazumijeva primjena fizičke sile koja nije opravdana i dozvoljena, optuženi u suštini vrše zlostavljanje, koje upravo za to što je protupravno poduzeto prema apsolutno nemoćnim osobama koje stalno strahuju za svoj život i tijelo i nemaju nikakve mogućnosti da dobiju bilo kakvu zaštitu, vrijeđa u značajnoj mjeri ljudsko dostojanstvo koje se mora poštovati u svakoj prilici.
Ovi napadi na osobna dostojanstva kod oštećenih su izazvali ozbiljno poniženje i degradaciju i iz tog poniženja je i nastala stvarna patnja.
Optuženi su morali predvidjeti rezultat takvog ponašanja i posljedice njegovih postupaka a ozbiljnost djela i njegove posljedice proizlaze iz prirode tog djela.
Navedene povrede osobnog dostojanstva naročito uvredljivim i ponižavajućim postupcima te zastrašivanjem imaju karakter nečovječnog postupanja propisanog člankom 147. kao teška povreda Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za
39.
vrijeme rata od 12.8.1949.godine te člankom 130. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12.8.1949.godine.
Kršenje pravila je teško ako predstavlja kršenje pravila koja štite bitne vrijednosti u što nesumnjivo spada ljudsko dostojanstvo a to kršenje podrazumijeva teške posljedice po žrtvu.
Kršenje međunarodnog prava je teško a oblik kršenja je nečovječno postupanje jer se krše pravila koja štite najvažnije vrijednosti u koje bez ikakve sumnje spada ljudsko dostojanstvo.
Nečovječno postupanje obuhvaća radnje koje su počinjene namjerno a ne slučajno a kojima se krše osnovni principi čovječnog postupanja i predstavljaju ozbiljan napad na poštivanje ljudskog dostojanstva a to postupanje se ne uklapa u temeljne principe čovječnosti i ljudskosti. Neljudsko postupanje u osnovi ne mora biti usmjereno na uzrokovanje patnje ali zato mora biti namjerno.
Ove povrede osobnog dostojanstva naročito uvjerljivim i ponižavajućim postupcima te zastrašivanjem imaju karakter nečovječnog postupanja koje kao oblik izvršenja predstavlja kazneno djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva kršenjem pravila međunarodnog prava propisano odredbom članka 142. stavak 1. preuzetog KZ SFRJ i kazneno djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika kršenjem pravila međunarodnog prava propisano odredbom članka 144. preuzetog KZ SFRJ.
Pri izvršenju ovih kaznenih djela optuženi su postupali sa direktnim umišljajem. Oni su imali svijest i o svim okolnostima događaja i o djelu kao cjelini, bili su svjesni da zarobljenici strahuju za svoj život, da su u neizvjesnosti svaki put kada netko uđe u prostoriju gdje se nalaze, da su optuženi imali jasnu sliku o svom djelu i mogli su spoznati sve postojeće okolnosti date situacije i predvidjeti i sebi predstaviti buduće okolnosti i posljedice, da su u vrijeme počinjena radnji optuženi u svojoj svijesti imali sve bitne okolnosti i na njih mislili, da su imali predodžbu o dijelu i bili svjesni da time što tuku zatvorenike bez ikakvog povoda kada nisu u mogućnosti da se zaštite , da vrijeđaju njihovo pravo na ljudsko, osobno dostojanstvo da postupaju nečovječno, da su bili svjesni njihove nemoći i svjesni da time krše osnovne principe čovječnog postupanja, da su bili svjesni da mogu nastupiti posljedice koje predstavljaju ozbiljan napad na poštivanje ljudskog dostojanstva a to postupanje se ne uklapa u temeljne principe čovječnosti i ljudskosti.
Optuženi su znali da radnjama koje čine nužno stvaraju posljedicu i bili su toga svjesni ali su donijeli odluku da to učine i da tu odluku i ostvare. Oni postupaju u takvim okolnostima koje im omogućavaju dominaciju nad žrtvom koja je nemoćna pružiti otpor ili se zaštititi i oni su sigurni u ostvarenje svog djela i u nastupanju posljedice iz čega proizlazi pouzdan zaključak o htjenju djela.
40.
Obzirom da je vijeće ovog suda poprimilo utvrđenim da je optuženi Miroslav Marijanović počinio kazneno djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika iz članka 142. i 144. preuzetog KZ SFRJ po točkama 1., 2., 6. i 7. a da je optuženi Ante Buhovac počinio kaznena djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika iz članka 142. i 144. preuzetog KZ SFRJ po točkama 1., 2. i 8., to ih je oglasilo krivim za izvršenja tih kaznenih djela te ih osudilo na kazne zatvora u trajanju od po 3 /tri/ godine i 6 /šest/ mjeseci.
Sud je na strani optuženih prilikom odmjeravanja kazni našao veliki broj olakotnih okolnosti a to su prvenstveno iskazi saslušanih svjedoka obrane koji su govorili o humanim i korektnim postupcima optuženih prema njima za vrijeme njihovog boravka na Heliodromu, o raznim vidovima pomoći koje su im pružali, zatim činjenica općeg stanja koje je tada vladalo na području BiH, ratni sukob Armije BiH i HVO-a uz činjenicu da je od tih događaja proteklo četrnaest godina, da su optuženi obiteljski ljudi, da su se tijekom postupka korektno ponašali, redovito odazivali pozivima suda i dolazili na glavni pretres , uz činjenicu da optuženi do sada nisu osuđivani što je vidljivo iz podneska MUP-a PU Mostar broj: 02-18/2-04-583-371/02 od 16.9.2002.godine za Miroslava Marijanovića /DT-7/, i iz podneska istog organa broj 02-18/2-04-583-497/02 od 13.12.2002.godine za optuženog Antu Buhovca /DT-8/.
Sve navedene okolnosti nikako ne dovode u sumnju kaznenu odgovornost optuženih ali ukazuju da se radi o takvim okolnostima koje se u svojoj ukupnosti mogu uzeti kao osobito olakšavajuće u smislu odredbi članka 41. KZ SFRJ.
Cijeneći zakonske odredbe da se učinitelji mogu blaže kazniti ako postoje osobito olakšavajuće okolnosti sud je u konkretnom slučaju odlučio da se u odnosu na optužene primijene pravila o ublažavanju kazne, pa je optuženima odmjerio kazne ispod donje granice zapriječene za ovo kazneno djelo i izrekao iz kazne zatvora u trajanju od po 3 /tri/ godine i 6 /šest/ mjeseci.
Ovako utvrđene kazne po mišljenju ovog suda adekvatne su stupnju kaznene odgovornosti, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra, okolnostima pod kojima su djela izvršena pa će sa istima po mišljenju ovog suda ostvariti i specijalna i generalna prevencija.
Sud nije odlučivao o imovinsko-pravnim zahtjevima obzirom da oštećeni iste nisu postavili do okončanja glavnog pretresa.
Sud je temeljem odredbi članka 202. ZKP-a obvezao optužene da plate troškove sudskog paušala u iznosu od po 200,00 KM dok nije odlučivao o troškovima kaznenog postupka obzirom da te troškove Tužiteljstvo nije potraživalo.
Predsjednik vijeća
Zoran Krtalić
Pravna pouka:Protiv ove presude dopuštena je žalba Vrhovnom sudu
F BiH u roku od 15 dana od dana prijema iste.
Žalba se podnosi putem ovog suda u 4/četiri/ primjerka
41.
Dna:
Presudu dostaviti:
S u d a c