Odjel za sudsku dokumentaciju i edukaciju | Odjel za sudsku dokumentaciju i edukaciju

Sud Bosne i Hercegovine, u vijeću Apelacionog odjeljenja, sastavljenom od sudija Redžiba Begića kao predsjednika vijeća, te Tihomira Lukesa i Mirka Božovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje pravnog savjetnika Neire Tatlić u svojstvu zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženih M.E., J.J., K.M., I.S., K.A., D.I. i H.S., zbog krivičnog djela Organiziranje terorističke grupe iz člana 202.d stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine u vezi sa stavom 1. istog Zakona, a sve u vezi sa krivičnim djelom Terorizam iz člana 201. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine i za krivično djelo Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući po žalbama, Tužilaštva Bosne i Hercegovine od 30.11.2016. godine, advokata Džeme Hasanagić Milaimi, braniteljice optuženog M.E., od 08.12.2016. godine, advokata Senada Bilića, branioca optuženog J.J., od 05.12.2016. godine, advokata Izeta Baždarevića, branioca optuženog K.M., od 13.12.2016. godine, advokata Senada Krehe, branioca optuženog I.S., od 11.12.2016. godine, advokata Bakira Ljubovića, branioca optuženog K.A., od 12.12.2016. godine, advokata Fadila Abaza, branioca optuženog D.I., od 13.12.2016. godine, advokata Džemaila Bećirovića, branioca H.S., od 13.12.2016. godine, izjavljenim protiv presude Suda Bosne i Hercegovine, broj S1 2 K 018991 15 K od 31.10.2016. godine, nakon održane sjednice vijeća, dana 07.04.2017. godine, u prisustvu tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Ćazima Hasanspahića, te advokata Džeme Hasanagić Milaimi, Senada Bilića, Izeta Baždarevića, Senada Krehe, Bakira Ljubovića i Fadila Abaza, a u odsutnosti uredno obavještenih optuženih M.E., J.J., K.M., I.S., K.A., D.I. i H.S., te advokata Džemaila Bećirovića, na osnovu člana 310. stav 1. u vezi sa članom 313. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, donio je sljedeću

P R E S U D U

Odbijaju se kao neosnovane, žalba Tužilaštva Bosne i Hercegovine i žalbe branilaca optuženih M.E., J.J., K.M., I.S., K.A., D.I. i H.S., te potvrđuje presuda Suda Bosne i Hercegovine, broj S1 2 K 018991 15 K od 31.10.2016. godine.

Obrazloženje

TOK POSTUPKA

PRVOSTEPENA PRESUDA

Prvostepenom presudom Suda Bosne i Hercegovine (Sud BiH), broj S1 2 K 018991 15 K od 31.10.2016. godine, optuženi M.E., J.J., K.M., I.S., K.A., D.I. i H.S. oglašeni su krivim da su, radnjama opisanim u tački I izreke presude, počinili krivično djelo Organiziranje terorističke grupe iz člana 202.d stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH) u vezi sa stavom 1. KZ BiH, a sve u vezi sa krivičnim djelom Terorizam iz člana 201. KZ BiH.

Optuženi K.M. i D.I., također, su oglašeni krivim da su radnjama opisanim u tački II izreke presude počinili krivično dijelo Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZ FBiH).

Stoga im je Sud na osnovu odredbi članova 39., 42., 48., 49., 50. KZ BiH izrekao: optuženom M.E., kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine; optuženom J.J., kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca; optuženom K.M., jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 10 (deset) mjeseci, s tim da mu je za krivično djelo Organiziranje terorističke grupe iz člana 202d. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH a sve u vezi sa članom 201. KZ BiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, a za krivično djelo Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZ FBiH utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) mjeseci; optuženom I.S., kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca; optuženom K.A., kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine; optuženom D.I., jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 11 (jedanaest) mjeseci, s tim da mu je za krivično djelo Organiziranje terorističke grupe iz člana 202d. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH, a sve u vezi sa članom 201. KZ BiH, utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a za krivično djelo Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZ FBiH, utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine; optuženom H.S., kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

U smislu člana 56. KZ BiH, u izrečene kazne zatvora Sud im je uračunao i vrijeme provedeno u pritvoru i to: u odnosu na optuženog M.E. u periodu od 03.09.2014. godine do 28.11.2014. godine, u odnosu na optuženog I.S. u periodu od 13.11.2014. godine do 10.12.2014. godine, te u odnosu na optuženog K.A. u periodu od 03.09.2014. godine do 28.11.2014. godine.

Na osnovu člana 78. KZ FBiH, od optuženog K.M. oduzeta je poluautomatska puška sa podrezanim kundakom, serijskog broja O-00004, ranije privremeno oduzeta po potvrdi Državne agencije za istrage i zaštitu broj: 16-13/1-1-33/14 od 03.09.2014. godine, od optuženog D.I. oduzeto je - deset komada ručnih bombi (sedam komada tip M75, jedan komad tip M52, jedan komad tip M93 i jedan komad nepoznatog tipa), puška marke „Zastava“ tip M48, serijskog broja F178, cal. 7,9 mm, i 39 komada puščane municije cal. 7,9 mm, ranije privremeno oduzeti po potvrdi Državne agencije za istrage i zaštitu, broj 13/1-1-30/14 od 03.09.2014. godine.

Istom presudom, optuženi K.A., u tački III izreke presude, a na osnovu odredbe člana 284. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (ZKP BiH), oslobođen je od optužbe da je počinio krivično djelo Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZ FBiH.

Na osnovu odredbi člana 188. stav 1. ZKP BiH, optuženi su obavezani na naknadu troškova krivičnog postupka, o čijoj visini će Sud odlučiti posebnim rješenjem, nakon pribavljanja potrebnih podataka. U odnosu na oslobađajući dio presude, u smislu člana 189. stav 1. ZKP BiH, troškovi krivičnog postupka, kao nužni izdaci optuženog i nužni izdaci i nagrada branitelja, padaju na teret budžetskih sredstava.

žalbe i odgovori

Protiv navedene presude žalbe su uložili Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (Tužilaštvo BiH) zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, sa prijedlogom da Sud preinači prvostepenu presudu na način da optuženima izrekne strožije kazne zatvora; braniteljica optuženog M.E., advokat Džema Hasanagić Milaimi, zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivčnog zakona, pogrešno ili nepotpuno uvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, sa prijedlogom da vijeće Apelacionog odjeljenja (Apelaciono vijeće) preinači prvostepenu presudu na način da donese oslobađajuću presudu, ili izrekne blažu kaznu; advokat Senad Bilić, branilac optuženog J.J., zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona, odluke o krivičnoj sankciji i troškovima postupka, povrede člana II/3 tačke e) Ustava BiH, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (EKLJP), sa prijedlogom da Apelaciono vijeće usvoji ovu žalbu, te da pobijanu presudu ukine u smislu člana 315. stav 1. tačka a) u vezi sa stavom 2. i 3. ZKP BiH i zakaže pretres zbog otklanjanja bitnih povreda i izvođenja istih i novih dokaza, ili da istu preinači u smislu člana 314. ZKP BiH i oslobodi J.J. od optužbe; advokat Izet Baždarević, branilac optuženog K.M., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, sa prijedlogom Apelacionom vijeću da pobijanu presudu preinači i optuženom izrekne blažu kaznu za krivično djelo Organiziranje terorističke grupe iz člana 202d. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH, a sve u vezi sa članom 201. KZ BiH, a da optuženom izrekne oslobađajuću presudu za krivično djelo Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZ FBiH; advokat Senad Kreho, branilac optuženog I.S., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, sa prijedlogom da Apelaciono vijeće pobijanu presudu preinači i optužene primjenom člana 284. tačka c) ZKP BiH oslobodi od optužbe ili da se ista ukine i održi pretres; advokat Bakir Ljubović, branilac optuženog K.A. zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona, odluke o kazni i troškovima, sa prijedlogom Sudu da na sjednicu vijeća pozove branioca optuženog, te da optuženog oslobodi optužbe ili odbije optužbu da je počinio navedena krivična djela za koja je oglašen krivim pobijanom presudom ili da preinači prvostepenu presudu i izrekne mu blažu zatvorsku kaznu ili uslovnu osudu; advokat Fadil Abaz, branilac optuženog D.I., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnopravnoj sankciji, sa prijedlogom da se shodno odredbi člana 310. ZKP BiH žalba uvaži, presuda preinači i optuženi oslobodi od krivične odgovornosti ili da se ukine presuda i održi pretres; advokat Džemail Bećirović, branilac optuženog H.S., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivčnog zakona, pogrešno ili nepotpuno uvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, sa prijedlogom Apelacionom vijeću da se u skladu sa članom 295. stav 1. tačka d) ZKP BiH prvostepena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje iz razloga navedenih pod tačkama: I, II, III ove žalbe, a ako to ne prihvati, da pobijanu presudu preinači u pogledu odluke o kazni i optuženom izrekne blažu kaznu-uslovnu osudu i da ga u cijelosti oslobodi plaćanja troškova krivičnog postupka.

Tužilaštvo BiH je dostavilo odgovor na izjavljene žalbe branilaca optuženih, te predložilo da se iste odbiju kao neosnovane, a prvostepena presuda potvrdi.

Branioci, Džema Hasanagić Milaimi, Senad Bilić, Izet Baždarević i Fadil Abaz dostavili su Sudu odgovore na žalbu Tužilaštva BiH, sa istim prijedlogom da žalbu Tužilaštva odbije kao neosnovanu.

Sjednica Apelacionog vijeća, održana je dana 07.04.2017. godine, u smislu člana 304. ZKP BiH. Navedeni član u stavu 4. propisuje da nedolazak stranaka i branilaca koji su uredno obaviješteni ne spriječava održavanje sjednice vijeća, pa je u skladu s tom odredbom i održana sjednica, s obzirom da uredno obaviješteni optuženi M.E., J.J., K.M., I.S., K.A., D.I. i H.S., te advokat Džemail Bećirović, nisu pristupili istoj.

Tužilac je na sjednici istakao da prvostepenu presudu osporava zbog odluke o kazni. Naime, tužilac smatra da prvostepeno vijeće nije odmjerilo adekvatnu kaznu optuženim, te da su olakšavajuće okolnosti precijenjene, a otežavajuće okolnosti nisu uopšte cijenjene. Sve olakšavajuće okolnosti ne stoje na strani svakog od optuženih, prema mišljenju tužioca. Neki optuženi više puta su udaljavani iz sudnice, što nije korektno držanje u sudnici, dok neki nisu ustajali prilikom ulaska sudija u sudnicu. Tužilac je posebno naglasio da prvostepeno vijeće nije cijenilo jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, te se uopće nije bavilo posljedicama krivičnog djela, budući da je to direktna prijetnja svjetskom miru i prijetnja sigurnosti. Stoga, tužilac smatra da se izrečenim krivičnopravnim sankcijama ne može postići ni generalna ni specijalna prevencija, pa predlaže da se žalba Tužilaštva BiH uvaži i da se izreknu kazne u zakonom propisanim vrijednostima.

Braniteljica M.E. je prije svega izjavila da ostaje kod navoda i prijedloga iznesenih u žalbi, te da će se u usmenom izlaganju osvrnuti samo na dva dokaza tužilaštva. U tom pogledu, ukazuje na strane 23-25 prvostepene presude. Naime, braniteljica ističe da optuženi nije negirao da je bio u Turskoj, te da je legalno izašao iz Bosne i Hercegovine, kao i da je sam predao pasoš pripadnicima SIPA-e. U svojim navodima, braniteljica ukazuje na prijedlog za produženje pritvora od 29.9.2014. godine, u kojem je tužilac naveo da će pribaviti određene dokaze iz Turske vezano za ilegalni prelazak granice sa Sirijom, koje nije pribavilo ni do danas. Stoga se braniteljica pita kojim drugim dokazom je Tužilaštvo dokazalo svoju tvrdnju? Optuženi M.E. nikada nije ni bio u Siriji i stoga braniteljica predlaže da bude oslobođen od optužbe. Braniteljica također ukazuje na stranu 24 pobijane presude, gdje se govori o Skype komunikaciji optuženog, koji zaključak Suda je prema njenom mišljenju nejasan i nerazumljiv. Sud je propustio utvrditi da je ta konverzacija bila u Bosni i Hercegovini, s tim da svako ima pravo na iskazivanje vlastitog mišljenja. Posebno je istakla da vještak Srđan Lazić nije mogao sa sigurnošću kazati da je optuženi M.E. komunicirao sa B.I.. Stoga, zaključuje da je taj razgovor mogao voditi bilo ko, ko je imao njegovu šifru. Također je istakla da je optuženi M.E. već sankcionisan za nepoštivanje Suda.

Ukratko je navode iz žalbe iznio i branilac optuženog J.J., pri tome ističući da u cijelosti ostaje kod izjavljene žalbe. Branilac ne spori da je optuženi J.J. bio u Siriji. Međutim napominje da tada nije bio na snazi zakon koji je to branio, te se u tom periodu odlazilo u Siriju i Ukrajinu. Prema mišljenju branioca, suđenje je bilo de lege ferenda. Kako je branilac istakao Odluka UN-a nikada nije kod nas objavljena da bi se građani mogli upoznati sa istom. Nadalje, odbrana smatra da je nezakonit dokaz iskaz Dž.A., koji je bivši pripadnik ISIL-a i osuđen je pred ovim Sudom. Branilac ističe da je na nečijem facebook profiu bila neka slika optuženog na kontrolnom punktu, ali da na njegovoj uniformi nema obilježja, dok se zastava nalazi u pozadini. Pri tome ukazuje da se ne zna ni vrijeme ni mjesto na slici, iz kog razloga je prema mišljenju odbrane to nezakonit dokaz. Branilac traži da se optuženi oslobodi od optužbe ili da se optuženom smanji kazna, s obzirom da je poštovao Sud i da se uredno odazivao na pozive Suda.

Branilac optuženog K.M. je istakao da je optuženi boravio u Siriji 39 dana i da za to vrijeme nije pripadao ni vojnim ni policijskim formacijama, te da je čuvao stražu. Također je naglasio da je automatska puška, koja je oduzeta od optuženog, vještačena i da je vještak Alija Kotarević obrazložio da je ovo oružje neispravno. Na kraju je branilac istakao da je optuženi izuzetno lošeg imovnog stanja i da je bolestan čovjek, te je predložio da ga Sud oslobodi naknade troškova postupka.

Branilac optuženog I.S. je najprije istakao da ostaje kod žalbe koju je izjavio. U svojim navodima, branilac skreće pažnju na stranicu 28 pobijane presude gdje se navodi jedini dokaz da je optuženi boravio u Siriji. Ukazao je i na stranicu 29 pobijane presude gdje je došlo do velike kolizije, odnosno gdje Sud prihvata da je supruga optuženog sumnjala da je on otišao u Siriju, dok na stranici 30 govori o nezakonitom dokazu vezano za suprugu i pisma koja su bila kod nje.

Žalbene navode je iznio i branilac optuženog K.A., pri tome ističući da ostaje kod navoda iz žalbe. U tom smislu, branilac je naglasio da je u činjeničnom opisu trebalo unijeti bitne elemente krivičnog djela, te da je pitanje da li je optuženi zaista postao pripadnik, da li je pokušao da postane pripadnik ili uopšte nije ni pristupio terorističkoj organizaciji. Branilac se pita kako da se optuženi brani kada ne zna šta mu se stavlja na teret, s tim da Tužilaštvo treba da dokazuje njegovu krivicu. Jedini dokaz koji ga tereti je svjedok koji je u vrijeme događanja imao 15 godina i koji je zaključio sporazum o priznanju krivice, a pri tome je odbio da odgovara na pitanja odbrane. Svjedočio je protiv oca i brata, te je nepouzdan svjedok, prema mišljenju odbrane. Također je branilac napomenuo da je taj dokaz proveden nakon okončanja glavnog pretresa. Branilac je ukazao i na razgovor supruge optuženog sa drugom ženom, te da se dozvoljava prisluškivanje razgovora, preko telefona oca Z., a radi se o privilegovanom svjedoku i isti se ne može prisluškivati. Stoga se, prema mišljenju branioca, radi o nezakonitom dokazu. Sud nije ni pokušao obrazložiti zašto prihvata taj dokaz. Odbrana je dostavila dokaze da je optuženi išao na hadž, preko Sirije i Jordana. Branilac je istakao da Sud uopšte nije cijenio olakšavajuće okolnosti, te da je neistina da optuženi K.A. nije poštovao Sud, jer ni jednom nije udaljen iz sudnice, a nije čak ni opomenut.

Na sjednici se izjasnio i branilac optuženog D.I., te je istakao da ostaje kod svih navoda iz žalbe, kao i kod odgovora na žalbu Tužilaštva. Branilac smatra da Tužilaštvo samo paušalno navodi da kazna nije adekvatna, te da ne ukazuje za svakog optuženog pojedinačno šta je pogrešno cijenjeno. Pridružuje se navodima advokata Senada Bilića vezano za tačku I izreke pobijane presude. Naime, prema riječima branioca snimak hutbe i kazivanja svjedoka koja se zasnivaju na pretpostavkama su jedino što je Tužilaštvo moglo ponuditi u ovom krivičnom postupku. Ističe da je optuženi svjedočio u svoju korist, te da je 90% invalid, da ne može normalno da se kreće i da nije bio sposoban za borbu na bilo čijoj strani. Tačno je da imamo i drugih vidova borbi, ali to Tužilaštvo nije opisalo u optužnici. Branilac je postavio pitanje: „Šta je optuženi mogao da uradi za 40 dana boravka u Siriji?“ Prema kazivanju branioca nema ni jednog materijalnog dokaza da je dolaskom u Siriju optuženi uzeo oružje, a kamoli da se pridružio ISIL-u. Na hutbi je govorio u skladu sa vjerskim načelima. Za tačku II pobijane presude, a vezano za pronađene bombe, odbrana ističe da vještačenje govori da se ne može utvrditi da li je to što je pronađeno bilo ispravno. Ta kuća gdje su nađene bombe nije kuća optuženog D.I.. Odbrana ne spori da je puška bila kod njega, iz razloga što se na mjestu gdje čuva ovce pojavljuju vukovi i da je zbog toga posjedovao pušku. Branilac se zapitao šta se postiže sa svrhom kažnjavanja, ako je optuženi invalid 90%? Pri tome je istakao da optuženi do sada nije bio kažnjavan. U odnosu na troškove postupka, branilac je naglasio da je optuženi u lošem finansijskom stanju, da ima njegu trećeg lica, te da nema prihoda kojim bi mogao platiti troškove krivičnog postupka. Na kraju je istakao da je optuženi bio pripadnik Armije Bosne i Hercegovine.

Tužilaštvo je ukratko izložilo odgovor na žalbe izjavljenje od strane branilaca optuženih, a također je i odbrana u kratkim crtama dala odgovore na žalbu Tužilaštva, s tim da su svi naglasili da ostaju u cijelosti kod navoda iz pismenih podnesaka.

Nakon što je ispitalo pobijanu presudu u granicama istaknutih žalbenih prigovora, u skladu sa odredbom člana 306. ZKP BiH, Apelaciono vijeće je donijelo odluku kao u izreci, iz sljedećih razloga:

OPĆA RAZMATRANJA

Prije obrazloženja za svaki istaknuti žalbeni prigovor, Apelaciono vijeće napominje da je obaveza žalioca da u skladu sa odredbom iz člana 295. stav 1. tačke b) i c) ZKP BiH, u žalbi navede kako pravni osnov za pobijanje presude, tako i obrazloženje kojim potkrepljuje osnovanost istaknutog prigovora.

Budući da Apelaciono vijeće na osnovu odredbe iz člana 306. ZKP BiH presudu ispituje samo u granicama žalbenih navoda, obaveza je podnosioca žalbe da žalbu sastavi tako da ista može poslužiti kao osnova za ispitivanje presude.

U tom smislu, podnosilac žalbe mora konkretizovati žalbene osnove iz kojih pobija presudu, precizirati koji dio presude, dokaz ili postupak suda osporava, te navesti jasno i argumentovano obrazloženje kojim će potkrijepiti istaknuti prigovor.

Samo paušalno označavanje žalbenih osnova, jednako kao i ukazivanje na navodne nepravilnosti u toku prvostepenog postupka bez preciziranja na koji žalbeni osnov se podnosilac žalbe poziva, nije valjana osnova za ispitivanje prvostepene presude.

BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA IZ ČLANA 297. STAV 1. TAČKA d) ZKP BIH

žalbeni navodi

Žalba J.J.

U žalbi se navodi da se iz Zapisnika o ispitivanju osumnjičenog, broj 16-11/1-1-04-1-748-278/13 od 03.09.2014. godine, jasno vidi da se optuženi tereti za krivično djelo Organiziranje terorističke grupe iz člana 202d. KZ BiH, krivično djelo Pripremanje krivičnog djela iz člana 248. KZ BiH, a sve u vezi sa krivičnim djelom Terorizam iz člana 201. KZ BiH.

Žalba I.S.

Dokaz Tužilaštva BiH pod brojem DT-14, prema mišljenju odbrane, ukazuje da je optuženi dana 13.11.2014. godine saslušan u prostorijama SIPA-e zbog počinjenja krivičnog djela Protuzakonito formiranje i pridruživanje stranim paravojnim formacijama iz člana 162.b. stav 2. KZ BiH, a osuđen je za djelo Organiziranje terorističke grupe iz člana 202.d. stav 2. u vezi sa stavom 1., a sve u vezi sa članom 201. KZ BiH, što potvrđuje da optuženi nikada nije saslušan na navode iz potvrđene optužnice i izreke osuđujuće presude i za novo navedeno krivično djelo, čime je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu i počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav. 1 tačka d) ZKP BiH.

odluka apelacionog vijeća

Odredba člana 297. stav 1. tačka d) ZKP BiH propisuje da će bitna povreda odredaba krivičnog postupka postojati u slučaju ako je povrijeđeno pravo na odbranu optuženog. Ovo podrazumijeva da nisu primjenjena ili su nepravilno primjenjena pravila postupka na štetu optuženog na način da mu je uskraćeno pravo na odbranu.

Prije svega, Apelaciono vijeće smatra da svaka povreda procesne norme na štetu optuženog ima značenje da je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu zagarantovano kako odredbama ZKP BiH, tako i međunarodnim aktima, te je u tom smislu razmotrilo žalbene prigovore koji se odnose na primjenu principa pretpostavke nevinosti, kako bi ispitalo da li je došlo do povrede prava optuženih na pravično suđenje i prava na odbranu.

U tom smislu, ovo Vijeće nalazi da se prvostepeno vijeće prilikom vođenja glavnog pretresa, kao i pri ocjeni dokaza, rukovodio principom zakonitosti i potrebom da niko nevin ne bude osuđen, te da se učinitelju krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija pod uslovima propisanim krivičnim zakonom.

Stoga, Apelaciono vijeće neće na ovom mjestu davati detaljnije obrazloženje u pogledu povrede prava na odbranu, s obzirom da branioci u žalbama ne razdvajaju ovu povredu od bitne povrede odredaba krivičnog postupka zbog korištenja nezakonitih dokaza u pobijanoj presudi, te će Vijeće u nastavku teksta dati jedno obrazloženje za oba prigovora, a sve u cilju da se izbjegne nepotrebno ponavljanje.

Apelaciono vijeće je razmatrajući naprijed navedene žalbene prigovore branilaca optuženih koji se odnose na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka d) ZKP BiH, iste našlo neosnovanim, iz razloga što žalbama nije osnovano ukazano da je u prvostepenom postupku došlo do kršenja odredaba procesnog zakona, niti da je donijeta nepravilna presuda.

BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA IZ ČLANA 297. STAV 1. TAČKA i) ZKP BIH

žalbeni navodi

Žalba M.E.

Odbrana smatra da su dio Službene zabilješke od 05.09.2014. godine i izjava majke optuženog, koja nije bila upoznata da po osnovu člana 83. ZKP BiH ima pravo odbiti svjedočenje, nezakoniti dokazi. Ovi dokazi iako nezakoniti bili su dio dokaza na osnovu kojih je potvrđena predmetna optužnica, tako da činjenica da je Tužilaštvo od istih odustalo ne čini te dokaze zakonitim.

Žalba J.J.

Odbrani je nesporno da se za krivično djelo Terorizam može izreći kazna dugotrajnog zatvora, pa stoga smatra da je optuženi već prilikom prvog ispitivanja dana 03.09.2014. godine u prostorijama SIPA-e, morao imati branitelja. Također je istaknuto da kada se radi o Izjavi-Zapisniku o ispitivanju osumnjičenog, broj 16-11/1-1-04-1-748-278/13 od 03.09.2014. godine, isti je sačinjen protivno odredbi člana 46. ZKP BiH, što ga čini nezakonitim dokazom u smislu člana 10. ZKP BiH.

Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog, broj T20 0 KT 0007857 14 od 07.09.2014. godine, je prvi koji je sačinjen uz prisustvo branioca. Tužilac je tada pitao osumnjičenog da li ostaje kod izjave koju je dao 05.09.2014. godine, a odbrana napominje da osumnjičeni nije davao nikakvu izjavu 05.09.2014. godine, već je dao izjave 03.09.2014. godine i 04.09.2014. godine. Optuženi J.J. je rekao da ostaje kod prve izjave, a ovo je bitno zbog toga što u prvoj izjavi optuženi nije pitan od kada do kada je bio u Siriji, nego je tek u izjavi od 04.09.2014. godine izjavio da je u Siriji bio od početka jula 2013. godine, pa do 19.02.2014. godine.

U izjavi koju je dao u prisustvu branioca, optuženi J.J. se tereti da je u Siriji bio do septembra 2014. godine, što je bitno jer bi onda potpadao pod krivično djelo iz člana 162 b. KZ BiH. Dakle, prilikom davanja ove izjave optuženi je pogrešno upoznat sa osnovima sumnje, te je na bazi manjkave izjave podignuta optužnica, pa s obzirom na navedeno, odbrana smatra da se radi od nezakonitom dokazu u smislu člana 10. ZKP BiH.

Kada su u pitanju fotografije preuzete sa društvene mreže „Facebook“, sa profila osobe koja se trenutno nalazi u Siriji, odbrana smatra da se s obzirom na porijeklo ovih fotografija, iste ne mogu predstaviti kao odlučujući dokaz u prilog tvrdnji Tužilaštva BiH da se optuženi priključio ISIL-u, jer se radi o nezakonitom dokazu u smislu člana 10. ZKP BiH.

Fotografije sa mreže „Facebook“ ili bilo koje druge društvene mreže u smislu odredbi ZKP BiH mogu predstavljati dokaz samo ako su prikupljene na zakonit način, a odbrana smatra da fotografije u konkretnom slučaju nisu prikupljene na zakonit način.

Žalba I.S.

Odbrana je ukazala na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) ZKP BiH, odnosno da se presuda zasniva na dokazu na kome se ne može zasnivati, a radi se o iskazu optuženog koji je dao službenicima SIPA-e, broj 15-16/1-162/14 od 13.11.2014. godine.

Ovaj dokaz Tužilaštva pod brojem DT-14, ukazuje da je optuženi dana 13.11.2014. godine saslušan u prostorijama SIPA-e zbog počinjenja krivičnog djela Protuzakonito formiranje i pridruživanje stranim paravojnim formacijama iz člana 162.b. stav 2. KZ BiH, a osuđen za djelo Organiziranje terorističke grupe iz člana 202.d. stav 2. u vezi sa stavom 1., a sve u vezi sa članom 201. KZ BiH, što potvrđuje da optuženi nikada nije saslušan na navode iz potvrđene optužnice i izreke osuđujuće presude i za novo navedeno krivično djelo.

U ovom dokazu-Zapisniku o ispitivanju postoji upozorenje da se: „u smislu člana 78. stav 3. ZKP BiH može odreći prava iz stava 2. iznošenje odbrane bez branioca“, koje je optuženi i potpisao, nakon čega je na pitanje službenog lica: „Da li razumijete ovo pravo“ odgovorio sa „Da, razumijem“, ali, nigdje u Zapisniku nema uneseno da se optuženi shodno stavu 4. istog člana izričito odrekao tog prava i nema potpisa izjave o odricanju, već je samo u Zapisnik uneseno pitanje: „Da li želite uzeti branioca koji može biti prisutan ispitivanju“ i odgovor optuženog „Ne“. Odbrana smatra da ovo ne može biti prihvaćeno, u smislu stava 4. istog člana, kao izričito odricanje od svih prava iz stava 2. istog člana.

Na prethodno citiranom upozorenju bez izričitog odricanja i potpisa Sud ne može zasnivati odluku, pa je prihvatajući ovakav dokaz Sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) ZKP BiH.

Žalba K.A.

Sud BiH svoje uvjerenje da je optuženi počinio predmetno krivično djelo temelji na presretnutim razgovorima, analizi mobitela optuženog i mrežama koje je koristio, te iskazu svjedoka Dž.A..

Kada su u pitanju presretnuti razgovori isti se odnose na razgovore sa fiksnog telefona čiji je vlasnik Z.F., a koji je koristila njegova supruga Z.E.. Predmetni telefon je prisluškivan na osnovu naredbe Suda, broj S1 2 K 014147 12 krn 3 od 09.01.2014. godine.

Odbrana ovaj dokaz smatra nezakonitim zbog toga što se posebne istražne radnje u smislu člana 116. stav 1. ZKP BiH mogu preduzeti samo protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili sa drugim osobama učestvovala ili učestvuje u činjenju krivičnog djela iz člana 117. tog Zakona.

Postojanje sumnje da je Z.E.1, sin Z.F., počinio navedeno krivično djelo nije moglo biti razlog da se odobri prisluškivanje telefona Z.F.. Osim toga, takva istražna radnja ne može biti odobrena prema licima koja se u toku krivičnog postupka mogu pojaviti kao lica koja mogu odbiti svjedočenje, tj. takva lica mogu biti predmet nadzora samo ako su i oni sumnjivi da su počinili krivično djelo zbog kojeg je moguća primjena posebnih istražnih radnji. Prvostepeni sud smatra da je dokaz zakonit jer je pomenuti telefon koristio Z.E.1. Naime, prema mišljenju odbrane, i laiku je jasno da Z.E.1 nije mogao iz Sirije koristiti fiksni telefon svoga oca.

Žalbom se ukazuje da su razgovori Z.E. sa suprugom K.A., na koje se poziva prvostepeni sud, nezakoniti, pa se na temelju istih ne može zasnivati sudska odluka. Bez obzira na to, iz sadržaja navedenih razgovora optuženi K.A. se ne bi ni mogao dovesti u bilo kakvu vezu sa izvršenjem krivičnog djela koje mu se stavlja na teret.

Analizom mobitela optuženog prvostepeni sud je utvrdio da je isti koristio mobilne mreže Sirije, Jordana, Srbije, Republike Srpske i Federacije BiH, i to ne osporava ni optuženi. Međutim, sporno je vrijeme kada je taj telefon korišten u mreži Sirije. Vještak Tužilaštva nije mogao odgovoriti na takav upit, dok je odbrana uložila dokaz čitanjem potvrde firme MERKEZ OIL, broj 152/16 od 22.04. 2016. godine, iz koje se vidi da je optuženi K.A. sa tom agencijom putovao na Hadž 2009. godine i to autobusom, pa je jasno da je na tom putovanju koristio mrežu Sirije, ali i Jordana.

Ovdje odbrana ukazuje na jedno od osnovnih načela krivičnog postupka - pretpostavku nevinosti i na načelo “in dubio pro reo” prema kojem je Sud u sumnji kada je telefon korišten, morao riješiti na način koji je povoljniji za optuženog.

Kada je u pitanju iskaz svjedoka Dž.A. odbrana ističe da Sud citira samo dio iskaza ovog svjedoka, te da je prvostepeni sud propustio citirati dio iskaza kada je svjedok izričito naveo da jedinica B.S. u kojoj je, navodno, vidio K.A. nije pripadala ISIL-u.

Odbrana je u završnoj riječi ukazala da je ovaj svjedok rekao da je naseljen u L. opština T.2, dok je K.A. naseljen u mjestu O. kod M. koje je udaljeno oko 1,5 kilometara. Međutim, udaljenost ta dva sela je preko 20 km, a imajući u vidu uzrast tog svjedoka, savim je nelogično da su njemu dozvoljavali da prisustvuje sastancima njegovog oca i drugih osoba na kojima su se dogovarali oko odlaska u Siriju.

Uzimajući u obzir različitosti u dokazima, uzrast svjedoka (15,5 godina) u vrijeme kada je K.A. navodno bio u Haritanu, te činjenicu da se ovaj svjedok dogovorio sa Tužilaštvom oko uslova za priznanje krivice, jasno je da je iskaz tog svjedoka nepodoban da se na njemu zasniva sudska odluka, bez obzira što se na temelju njegovog iskaza ne može utvrditi da je optuženi K.A. bio pripadnik neke zabranjene terorističke organizacije.

Odbrana, također, smatra pogrešnim stav Suda da je optuženi pripadnik Islamske države izveden iz SMS poruke od 02.03.2014. godine u kojoj ga lice koje je pripadnik islamske države pita o povratku, jer se istom porukom ta osoba raspituje o povratku optuženog iz nepoznatog u nepoznato mjesto. Stoga se odbrana pita da li za pripadnike Vehabijskog pokreta dozvoljeno takvo tumačenje kako bi se mogla donijeti osuđujuća presuda?

Žalba H.S.

Odbrana podsjeća da je organiziranje terorističke grupe i boravak u Siriji optuženog utvrđeno na osnovu izjave H.S. datoj u fazi istrage službenicima SIPA-e, pod prijetnjom, na prevaran način i bez prisustva advokata. Naime, službenici SIPA-e su zahtjevali od optuženog priznanje i prijetili da će ga ako ne prizna predati “Braći Srbima na Palama”.

Odbrana ističe da je branjenik ovu prijetnju shvatio ozbiljno i da je službenim licima ispričao izmišljenu priču o jednom događaju oko navodnog boravka u Siriji. Odbrana tvrdi da je ovaj dokaz nezakonit jer je došlo do povrede člana 45. stav 1. ZKP BiH, člana 77. stav 2. i člana 78. stav 3. istog Zakona i da se na njemu kao takvom ne može zasnovati sudska odluka.

odluka apelacionog vijeća

Član 297. stav 1. tačka i) ZKP BiH propisuje da bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ZKP BiH ne može zasnivati. Naime, prema navedenoj zakonskoj odredbi dovoljno je da bude korišten nevaljani dokaz za donošenje presude, pa da se izvede zaključak o tome, da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz ove tačke.

Treba imati u vidu da nema posebnih formalnih pravila za ocjenu zakonitosti pojedinih, tačno određenih dokaza, nego Sud, u smislu člana 10. ZKP BiH, cijeni zakonitost svakog pojedinačnog dokaza prema okolnostima konkretnog slučaja.

U predmetnom slučaju, branioci su ukazali na navedenu povredu u izjavljenim žalbama. Međutim, Apelaciono vijeće primjećuje da su branioci identične prigovore kao u žalbi iznosili i na glavnom pretresu, o čemu se prvostepeno vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnilo u svojoj presudi. Shodno tome, ovo Vijeće prihvata u cijelosti argumentaciju iz pobijane presude kao pravilnu i dostatnu.

Prije svega, prvostepeno vijeće je, uvidom u navedene izjave optuženih J.J., I.S. i H.S., pravilno utvrdilo da s obzirom na krivično djelo koje im se u tom momentu stavljalo na teret, shodno članu 46. stav 1. ZKP BiH, nije bila obavezna odbrana, koji zaključak kao pravilan prihvata i ovo Vijeće.

Naime, iz sadržaja zapisnika, prvostepeno vijeće je utvrdilo da su tada osumnjičeni, prije ispitivanja poučeni o svim pravima koja im po Zakonu pripadaju, pa tako i o pravima propisanim članom 78. ZKP BiH. Nakon svih pouka od strane ovlaštenih službenih lica osumnjičeni su izjavili da prava dobro razumiju i da im nije potreban branilac, te da će svoju odbranu iznijeti bez prisustva branioca, a što su potvrdili i svojim potpisima.

Također su, u skladu sa članom 78. stav 2. tačka c) ZKP BiH i članom 78. stav 3. ZKP BiH upozoreni da će sve što izjave u svoju odbranu biti dopušteno na glavnom pretresu, te da bez njihove saglasnosti može biti pročitano i korišteno na glavnom pretresu, na što su osumnjičeni izjavili da razumiju pouku i da pristaju na posljedicu, a što su također potvrdili svojim potpisima.

Sa odredbom člana 273. stav 3. ZKP BiH koja propisuje mogućnost korištenja zapisnika o ispitivanju u istrazi kao dokaza na glavnom pretresu, samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio poučen u skladu sa članom 78. stav 2. tačke c) ZKP BiH, upoznati su svi osumnjičeni, što je prvostepeno vijeće uvidom u uložene zapisnike o ispitivanju pravilno utvrdilo.

S obzirom da su se osumnjičeni, prilikom ispitivanja u istrazi, nedvosmisleno odrekli prava navedenih u članu 78. ZKP BiH, a koje odricanje je zabilježano i potpisano od strane osumnjičenih, prvostepeno vijeće je pravilno zaključilo da u takvoj situaciji nije bilo neophodno potrebno da branioci prisustvuju ispitivanju osumnjičenih, kako bi se njihovi iskazi mogli koristiti na glavnom pretresu.

Nadalje, prvostepeno vijeće je dalo pravilnu i dostatnu argumentaciju i u pogledu prigovora branioca optuženog H.S., kojim se ukazuje na navodnu povredu člana 10. ZKP BiH, a kojom je propisano da je zabranjeno od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu, koji prigovor je istaknut i u žalbi na prvostepenu presudu. U tom pogledu se u pobijanoj presudi pravilno navodi da iz sadržaja navedenog zapisnika ne proizilazi da se do izjave H.S. došlo prijetnjom i prinudom, naročito ako se uzme u obzir da je u zapisniku konstatovano da osumnjičeni nije imao primjedbi na način ispitivanja. Osim toga, na glavnom pretresu je u svojstvu svjedoka saslušan K.S., ovlašteno službeno lice koje je poduzelo radnju ispitivanja optuženog H.S., i tom prilikom odbrana ni na koji način nije ukazala na eventualne prijetnje nastale prilikom uzimanja izjave.

Dakle, prvostepeno vijeće je temeljito pristupilo provjeri pravilnosti procedure uzimanja predmetne izjave kako bi se otklonila svaka sumnja u njenu ispravnost i pouzdanost. Shodno tome, Apelaciono vijeće ne nalazi navedeni žalbeni prigovor osnovanim.

Što se tiče prigovora branilaca optuženih I.S. i H.S., da su u zapisniku o ispitivanju osumnjičenih navedena krvična djela za koja nije podignuta optužnica po kojoj je vođen ovaj krivični postupak, prvostepeno vijeće je navedenu tvrdnju ocijenilo tačnom, s tim da je zaključilo da ista ne utiče na zakonitost cjelokupnog zapisnika, koji zaključak kao pravilan prihvata i ovo Vijeće.

Naime, činjenični opis osnovane sumnje za počinjenje krivičnog djela koji su prije ispitivanja osumnjičenima saopšteni, identičan je u odlučnim elementima sa činjeničnim opisom u predmetnoj optužnici. Ova manjkavost u izradi zapisnika ne dovodi u pitanje njihovu zakonitost u toj mjeri da se ne mogu koristiti kao zakoniti dokazi na kojima se zasniva sudska odluka.

Dakle, iz navedenog jasno proizilazi da je potrebno sagledati i razmotiriti žalbeni prigovor iz svih uglova, kako bi se utvrdilo da li navedeni propust dovodi u pitanje zakonitost procesne radnje, kao i dokaza kao rezultat iste, a na osnovu kojih se temelji odluka Suda. U tom pogledu, Apelaciono vijeće je ocijenilo da pobijana presuda sadrži pravilnu argumentaciju kada su u pitanju sporni dokazi, što ukazuje na neosnovanost žalbenih prigovora.

Bitno je također istaći činjenicu da je prvostepeno vijeće i pored toga što branioci optuženih M.E., K.M., K.A. i D.I. nisu imali primjedbe prilikom ulaganja zapisnika o ispitivanju osumnjičenih iz faze istrage, niti su u završnoj riječi osporavale zakonitost navedenih zapisnika, izvršio uvid i u ove zapisnike, te je utvrdilo da su osumnjičeni prilikom ispitivanja bili poučeni u skladu sa zakonskim odredbama i upoznati sa svim pravima koja im pripadaju, odnosno da su zapisnici sačinjeni u skladu sa zakonskim propisima.

Na ovaj način je prvostepeno vijeće pokazalo da je tokom cijelog postupka vodilo računa o pravičnosti postupka i o svestranom pretresanju svih odlučnih činjenica, bitnih za donošenje pravilne i zakonite odluke.

Nadalje, prvostepeno vijeće je pravilno utvrdilo da su pretresi stana i ostalih prostorija optuženih izvršeni u skladu sa izdatim naredbama Suda, da su optuženi prisustvovali radnji pretresanja, što su potvrdili i svojim potpisima, kako na zapisnicima o pretresanju, tako i na potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta, te da su na okolnosti zakonitog postupanja i provođenja ove istražne radnje i sačinjene dokumentacije na glavnom pretresu svjedočila ovlaštena službena lica Državne agencije za istrage i zaštitu. Navedeni svjedoci su opisali postupanje OSL prilikom izvršenih pretresa, provedenih radnji, pronađenih predmeta i svjedočili na okolnosti analize sadržaja oduzetih predmeta koji iskazi su u saglasnosti za izvedenom materijalnom dokumentacijom, te im je prvostepeno vijeće u potpunosti poklonilo vjeru. Iz navedenog proizilazi da su ovlaštena službena lica navedene radnje vršili na zakonom propisan način, te da ni u tom pogledu se ne može raditi o učinjenim bitnim povredama krivičnog postupka.

U tom smislu, pobijana presuda daje logično i razložno obrazloženje, koje prihvata i ovo Vijeće. Naime, prvostepeno vijeće je utvrdilo da su nalazi vještaka Irhada Kosa na okolnosti vještačenja privremeno oduzetih predmeta /mobitela i računara/, sačinjeni u skladu sa pravilima struke, da su u odlučnim činjenicama obrazloženi i izneseni usmeno na glavnom pretresu. Također, ovakvi nalazi su sačinjeni na osnovu standardnih analiza policijskih agencija, koje procedure je vještak detaljno obrazložio na glavnom pretresu, te je stoga prvostepeno vijeće navedene nalaze prihvatilo kao objektivne.

Međutim, u izjavljenoj žalbi, branilac optuženog K.A. je isticao isti prigovor kao i tokom glavnog pretresa u pogledu provođenja posebnih istražnih radnji u smislu članova 116., 117. i 118. ZKP BiH, pa se u tom smislu u pobijanoj presudi pravilno navodi da Sud nalazi ispravnim navod branioca optuženog K.A. da se u skladu sa navedenim odredbama posebne istražne radnje ne mogu provoditi prema trećim licima (koje reguliše član 116. stav 3. ZKP BiH) koja mogu odbiti svjedočenje.

Stoga je Sud izvršio uvid u Naredbu Suda BiH, broj S 1 2 K 014147 13 Krn 3 od 09.01.2013. godine /DDT-1/, na osnovu koje su presretnuti razgovori broj 266 i 282, te utvrdio da broj telefona u odnosu na koji je po Naredbi Suda određena posebna istražna radnja iz člana 116. stav 2. tačka a. ZKP BiH koristi lice Z.E.1, a da je samo registrovan na ime njegovog oca Z.F..

Naime, u pomenutoj Naredbi Z.E.1 je označen kao lice za koje postoji osnov sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 202d. KZ BiH, te se nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija odnosilo na broj telefona koji je koristilo ovo lice, što ukazuje na netačan navod odbrane da su u ovom slučaju posebne istražne radnje provođene u odnosu na osobe koje po zakonu ne mogu biti predmetom ovih radnji. Navedeni zaključak prihvata i ovo Vijeće.

Kada je u pitanju žalbeni prigovor branioca optuženog J.J. da su fotografije sa Facebook-a nezakoniti dokazi, Apelaciono vijeće nalazi da su iste prikupljene na zakonit način, te da je i sam optuženi izjavio da se nalazi na njima, naoružan, kao i da se na jednoj od njih nalazi na punktu ISIL-a. Stoga, ovo Vijeće zaključuje da odbrana žalbenim prigovorima nije uspješno osporila navedene dokaze, te isti mogu biti korišteni prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja.

Na osnovu svega naprijed navedenog, Apelaciono vijeće zaključuje da korištenjem dokaza, koji su sporni za branioce optuženih, nisu povrijeđena nikakva prava osoba koje učestvuju u krivičnom postupku, niti su na taj način učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Shodno tome, Apelaciono vijeće je utvrdilo da su svi dokazi, na kojima se temelji pobijana presuda, zakoniti, što žalbene navode branilaca, koji se odnose na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) ZKP BiH, čini neosnovanim, te su kao takvi i odbijeni.

BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA IZ ČLANA 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH

žalbeni navodi

Žalba M.E.

Odbrana želi istaći da je izreka ove presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi i da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno, da se sve zasniva na pretpostavkama bez konkretnih dokaza. Stoga odbrana smatra da Sud prilikom odlučivanja u ovom predmetu nije na pravilan način primijenio načelo in dubio pro reo.

Prema riječima odbrane, nema dokaza o bilo kakvoj povezanosti optuženog sa ostalim optuženim, a što su potvrdili i vještaci, dok s druge strane nema dokaza ni da je optuženi ikada bio u Siriji. Da je bio u Turskoj to nikada nije ni bila sporna činjenica, međutim zaključak Suda da je optuženi ilegalno bio u Siriji bez ikakvih konkretnih dokaza je vrlo sporno i upitno za odbranu.

Odbrana smatra pogrešnim zaključak Suda, koji je na osnovu komunikacije sa Skype profila ”...” zaključio da je optuženi bio u Siriji u inkriminisanom periodu i borio se na strani ISIL-a. Kada govorimo o predmetnoj konverzaciji odbrana navodi da je osoba za koju se smatra da je optuženi, taj razgovor obavila sa teritorije Bosne i Hercegovine, i da vještak SIPA-e nije bio siguran ko je sagovornik B.I..

Odbrana posebno ističe da su te izdvojene konverzacije izvršene u drugoj polovini 2014. godine u kojima se samo govorilo o nekim prošlim događajima o kojima su im druge osobe govorile i ništa više. Navedene konverzacije izlaze iz perioda koji obuhvata optužnica, a u koje vrijeme je optuženi bio na području Bosne i Hercegovine, tako da iste ni u kom slučaju ne mogu biti osnov za osuđujuću presudu.

Sud je pokušao svoj stav potvrditi zapisnicima o pretresanju i vještačenju digitalnih dokaza i laptopa marke Toshiba. Međutim, odbrana ističe da vještačenjem digitalnih dokaza i laptopa nije pronađeno ništa što bi optuženog moglo povezati sa boravkom u Siriji u inkriminisanom periodu.

Nadalje, za odbranu je važno napomenuti da ni Tužilaštvo nema dokaza o tome da je optuženi bio u Siriji i da je tvrdilo da će Vlada Republike Turske, posredstvom pravne pomoći dostaviti dokaz da je optuženi nelegalno bio u Siriji. Odbrana ističe da tog dokaza ni do danas nema. Međutim, i pored nedostatka dokaza Sud donosi osuđujuću presudu, čime, prema mišljenju odbrane, čini bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.

Odbrana smatra da je zaključak Suda da je optuženi bio u Siriji na osnovu komunikacije sa profilima “...”, “... ” I “...” pogrešna, jer čak ni vještaci nisu bili sigurni da je riječ o optuženom.

Odbrana također navodi da nema dokaza da je optuženi postao članom bilo kakve grupe, niti da je počinio bilo kakvu terorističku aktivnost. Dakle, bez postojanja konkretizacije počinjenja kao elementa krivičnog djela ne možemo pričati o krivici optuženog. Ovaj stav je zauzela i sudska praksa prema kojoj se činjenični opis djela u presudi ne može zamijeniti pukim parafraziranjem zakonskog opisa djela. Što bi značilo da Sud mora utvrditi postojanje činjenica i okolnosti koje čine obilježje krivičnog djela. Kada se sve uzme u obzir dolazimo do zaključka da je presuda nerazumljiva, zbog čega se ne može u potpunosti ispitati njena zakonitost.

Odbrana također, podsjeća da je Tužilaštvo tvrdilo da je optuženi u Siriji bio “malo ranjen”, pa se postavlja pitanje šta znači biti “malo ranjen”, te ako i jeste bio ranjen to je Tužilaštvo bilo u obavezi i dokazati odnosno dostaviti dokaz o tome, što nije učinilo.

U skladu sa svim navedenim odbrana je mišljenja da je ovakvim postupanjem Sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, te da je potrebno preinačiti prvostepenu presudu na način da se donese oslobađajuća presuda.

U žalbi se također ističe da Tužilaštvo navodi da su od optuženog oduzeti CD-ovi i DVD-ovi sa propagandnim materijalom, međutim odbrana tvrdi suprotno, da se radi o aparatu koji služi za reprodukovanje video i audio zapisa, a ne o DVD-u, dok je oduzeti CD Kuran – vjerska knjiga vjernika muslimana, čime je počinjena povreda člana 9. EKLJP. Odbrana smatra da navedeni dokazi uopšte nisu smjeli biti oduzeti, niti su smjeli biti dio spisa i predmeta ni u kom smislu.

Žalba J.J.

Pripadnost J.J. ISIL-u Sud je potvrdio u presudi rečenicom: „...su na tom području boravile jedinice pod kontrolom „ISIS-a“, odbrani je sporno kako je moguće da prisustvo na određenoj teritoriji automatski znači i pripadnost terorističkoj jedinici. Odbrana se, također, pita na koji period se odnosi prisustvo? Pored toga Sud, uopšte, ne iznosi razloge o odlučnim činjenicama kada, kako i na koji način se optuženi pridružio terorističkoj grupi, stoga odbrana smatra da je Sud počinio bitnu povredu odredbe člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH.

Optuženi je u izjavi istakao da je sve vrijeme u Siriji proveo u gradu Halepu u jedinici „Muhadžeri i Ensarie“. Odbrana ponavlja da ova jedinica ni dan danas nema nikakve veze sa ISIL-om, te da nije proglašena za terorističku grupu ili formaciju, iako i dalje egzistira.

Žalbom se ukazuje da je općepoznato da se prilikom priključivanja terorističkim grupama prolazi postupak inicijacije koji, između ostalog, podrazumijeva ritualno paljenje pasoša, a optuženi se u Bosnu i Hercegovinu vratio sa svojim pasošem. O tome su svjedočili i svjedoci Tužilaštva istražitelji SIPA-e koji se bave ovim grupama, a riječ je i o općepoznatim činjenicama koje su objavljivane na internetu i TV-u, a koji navodi nisu uopće obrazloženi, niti izneseni u pobijanoj presudi, čime je u nedostatku razloga o odlučnim činjenicama učinjena povreda člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH.

Prema navodima odbrane, Tužilaštvo BiH je provelo brojne materijalne dokaze, međutim ni jednim dokazom nije dokazalo da je optuženi na bilo koji način prikupljao sredstva, niti se priključio terorističkoj grupi, nego, naprotiv, iz svih navedenih dokaza dokazano je upravo suprotno od navoda Tužilaštva. Međutim, Sud je ove dokaze samo nabrojao, dok ocjenu ovih dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima ne cijeni, čime je učinjena bitna povreda odredaba člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH.

Žalba I.S.

Odbrana smatra da zaključci Suda iz pobijane presude ne predstavljaju ocjenu dokaza u smislu člana 290. stav 7. ZKP BiH, te stvarno utvrđeno činjenično stanje.

Naime, u žalbi se navodi da jedini dokaz na kom Sud bazira svoj zaključak je da je optuženi dana 03.09.2014. godine otišao sa Sarajevskog aerodroma za Istanbul, odakle je ilegalno prešao granicu Turske i Sirije, borio se na strani terorističkih grupa, te se vratio u Sarajevo 15.10.2014. godine, predstavlja „vještačenje radne jedinice optuženog“ koje su radili Irhad Kos i P.Z. uposlenici Državne agencije za istrage i zaštitu.

U daljem obrazloženju Sud ukazuje na Skype komunikaciju optuženog sa korisnikom „...“ u kojoj optuženi navodi „da se vratio po porodicu“ i da „nikad neće odustati da dođe u islamsku državu i bude mudžahid“.

Odbrana ističe da vještak Irhad Kos nije na listi ovlaštenih sudskih vještaka iz navedene oblasti, pa se samim tim ne može govoriti o „vještačenju oduzetih predmeta“ niti na bazi istog prihvatati zaključci na način kako to pogrešno utvrđuje pobijana presuda, dok se iskaz svjedoka P.Z. totalno pogrešno i netačno primjenjuje s obzirom da je na pitanje odbrane svjedok rekao da se nije moglo utvrditi kada i gdje je optuženi navodno boravio, na osnovu Skype profila i konverzacije.

Kako se u žalbi navodi, tumačenjem riječi navedenih komunikacija i to: „nikada neće odustati da dođe u Islamsku državu i bude Mudžahedin“, je jasno da optuženi nikada nije bio u Islamskoj državi, jer bi u suprotnom rekao da nikada neće odustati da „se vrati“ u Islamsku državu.

Žalbom se ukazuje i na pogrešan zaključak Suda i netačno tumačenje iskaza svjedoka O.K. koji je rekao da je supruga optuženog sumnjala da je otišao u Siriju. Dakle, ona nije znala gdje je, već je sumnjala.

Sve gore navedeno, prema žalbenim navodima branioca, ukazuje na totalnu kontradiktornost navoda i sadržaja, paušalnost i neutemeljeno zaključivanje koje ukazuje da je presuda nerazumljiva, protivriječna sama sebi i da uopšte ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, čime je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH.

Žalba K.A.

U odnosu na djelo Organiziranje terorističke grupe iz člana 202 d. stav 2. u vezi sa stavom 1., a sve u vezi sa krivičnim djelom Terorizam iz člana 201. KZ BiH, opisano pod tačkom I-5 izreke pobijane presude, odbrana smatra da je izreka ove presude potpuno nerazumljiva i nepotpuna.

Presuda je manjkava i u pogledu uslova koji su propisani članom 285. stav 1. tačka a) ZKP BiH, jer u opisu djela nisu navedeni vrijeme i mjesto učinjenja krivičnog djela, te ostale okolnosti potrebne da se djelo što preciznije utvrdi.

U izreci pobijane presude nigdje se ne navodi u kojoj je to jedinici u Siriji navodno boravio optuženi, u kom mjestu i u kom vremenu. Odbrana smatra da su ove činjenice ključne da bi se utvrdilo da li je optuženi K.A. (ako je boravio u Siriji) zaista bio pripadnik ISIL-a. Stoga, smatra da samo ovaj nedostatak čini pobijanu presudu nezakonitom, jer vodeći ovaj krivični postupak na prednji način, prvostepeni sud teret dokazivanja prebacuje na optuženog.

Odbrana, također, smatra da Tužilaštvo nije moglo da premosti krupne nesaglasnosti iz dokaznog postupka (svjedok koji je imao 15,5 godina tvrdi da je optuženi bio u gradu Haritan, Tužilaštvo na osnovu nezakonito presretnutih razgovora smatra da je bio u gradu Alepu), te je, jednostavno, iz činjeničnog opisa izostavilo navode u kojoj jedinici se, navodno, borio optuženi, u kom mjestu, u kom vremenu, a upravo te činjenice, prema mišljenju odbrane, odlučne su za utvrđivanje postojanja bitnih obilježja krivičnog djela Organiziranje terorističke grupe iz člana 202 d. stav 2. u vezi sa stavom 1., a sve u vezi sa krivičnim djelom Terorizam iz člana 201. KZ BiH.

Odbrana ističe da u činjeničnom opisu pobijane presude nije navedena niti jedna radnja kojom bi se ime optuženog moglo dovesti u vezu sa nekim konkretnim terorističkom činom koji je u stvarnosti zaista i izvršen, a što je bitno obilježje ovog krivičnog djela.

Shodno navedenom, odbrana smatra da je nenavođenjem bitnih elemenata krivičnog djela odbrana optuženog dovedena u situaciju da ne zna šta mu se stavlja na teret, kako bi optuženi mogao pripremiti svoju odbranu na te okolnosti.

Žalba D.I.

Odbrana optuženog D.I. ulaže žalbu na prvostepenu presudu, prije svega iz razloga što smatra da je Sud u odnosu na tačku I. optužnice u obrazloženju presude propustio da navede razloge o odlučnim činjenicama, odnosno, koji su to dokazi na osnovu kojih se može van svake razumne sumnje utvrditi da je optuženi napustio Bosnu i Hercegovinu sa ciljem priključenja ISIL-u.

Žalba H.S.

U žalbi se navodi da je optuženi oglašen krivim za krivično djelo Organiziranje terorističke grupe iz člana 202d. stav 2. u vezi sa stavom 1., a sve u vezi sa članom 201. KZ BiH, koje kao bitan element sadrži pripadnost grupi ili učestvovanje u aktivnostima terorističke grupe. Međutim, pobijana presuda ne sadrži razloge iz kojih bi se dalo zaključiti da je optuženi boravio u Siriji u navedenom periodu, i da je otišao u namjeri da se bori na strani Islamske države i da je bio član terorističke grupe i organizacije koja je na osnovu Rezolucije R-1267 iz 1999. godine, dana 30.05.2013. godine, listrirana kao teroristička grupa od strane Vijeća sigurnosti UN-a, koji zaključak Suda je pogrešno utvrđen, nastao kao posljedica protivpravnog organiziranja terorističke grupe od strane optuženika.

odluka apelacionog vijeća

Apsolutno bitna povreda odredaba krivičnog postupka u skladu sa članom 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH postoji kada prvostepena presuda, kao formalni sudski akt, sadrži određene nedostatke u izreci i obrazloženju, koji su po svojoj prirodi takvi, da onemogućavaju ispitivanje njene zakonitosti i pravilnosti. Bitna povreda odredaba krivičnog postupka u smislu ove tačke postoji i u slučaju ako prvostepena presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Nakon detaljne i sveobuhvatne analize izreke pobijane presude, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je ona dovoljno jasna i razumljiva, te da joj razlozi iz obrazloženja nisu protivrječni. Ovo Vijeće ocjenjuje da su forma i sadržaj presude u skladu sa odredbama procesnog zakona, te da ni u tom pogledu nije bilo kršenja zakona.

U tom smislu, bitno je istaći da su činjenični opisi iz izreke pobijane presude u dovoljnoj mjeri jasni, određeni i potpuni, posebno kada se ima u vidu karakter krivičnog djela iz tačke I izreke presude, te da sadrže činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitne elemente krivičnih djela za koja su optuženi u prvostepenom postupku oglašeni krivim. Također, dokazi Tužilaštva u cijelosti dokazuju da je predmetno krivično djelo počinjeno na način, u vrijeme i na mjestu, kako je navedeno u izreci, te prvostepeno vijeće u svom obrazloženju daje logične i dostatne razloge za svoju odluku.

U pobijanoj presudi su također dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Prvostepeno vijeće je dalo detaljno obrazloženje za svaku tačku izreke presude, u odnosu na sve optužene, na način da je iznijelo svoj stav u pogledu razloga koji su opredijelili Sud za donošenje odluke. Pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te ukazuje na dokaze koji su predstavljali osnov za odluku.

Potrebno je istaći da obrazloženje, koje je sastavni dio presude, ne treba da sadrži sve detalje i da daje odgovore na sva postavljena pitanja i iznesene argumente, s tim da obim obrazloženja uvijek zavisi od prirode odluke.¹ I pored toga, pobijana presuda se osvrnula na sva ključna pitanja pokrenuta na glavnom pretresu i u završnoj riječi, te iznijela svoj stav i dala razloge za svoju odluku.

Kada se govori o dokazivanju u krivičnom postupku, pojam možemo definisati kao procesnu radnju kojom se pomoću dokaza utvrđuju činjenice važne za pravilno presuđenje i to kako u pogledu utvrđivanja krivice, tako i u pogledu odmjeravanja odgovarajuće krivičnopravne sankcije.

Zakonodavac u pravilu ne propisuje kojim dokazima se dokazuje pojedina činjenica, niti određuje potrebnu kvalitetu dokaza. Ocjena dokaza prepuštena je slobodnoj ocjeni suda koji postupa u konkretnom predmetu. Kada govorimo o slobodnoj ocjeni dokaza pri tome se naravno ne radi o potpunoj arbitrarnosti u ocjeni dokaza, već se ona mora temeljiti na logičnosti, pravilima posebnosti pojedinih struka i određenoj životnoj zakonomjernosti uzroka i posljedica.

Shodno navedenom, u pobijanoj presudi su dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje u ovoj krivičnopravnoj stvari. Prvostepeno vijeće se u presudi osvrtalo na one dokaze koji su relevantni za donošenje odluke, te je u obrazloženju odluke iznosio zaključke o činjenicama koje su od suštinske važnosti za odluku.

Iz naprijed navedenih razloga, Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće primjenom principa slobodne ocjene dokaza, iz člana 15. ZKP BiH, pravilno ocijenilo sve dokaze uložene u spis predmeta, kako iskaze svjedoka, tako i materijalne dokaze, njihovu pouzdanost i dokaznu vrijednost, te da je u obrazloženju pobijane presude posebnu pažnju poklonilo dokazima koji su se po svom značaju i kvaliteti isticali, odnosno koji su bili od presudnog značaja za utvrđivanje krivice optuženih, shodno odredbi člana 231. stav 6. tačka b) ZKP BiH.

Elaborativne metode, kojim se presuda služi u skladu su sa odredbama procesnog zakona koji uređuje ovu materiju.

Stoga, pobijana presuda sadrži dokazne osnove za svaku činjenicu koju smatra pouzdano utvrđenom, bez obzira kojoj kategoriji ta činjenica pripada (odlučne, indicijalne, kontrolne), pri čemu nijedna činjenica bitna za presudu, nije zanemarena.

S obzirom da je istaknut prigovor da je teret dokazivanja prebačen na odbranu, Apelaciono vijeće napominje da je teret dokazivanja na tužiocu, koji mora dokazati sve elemente inkriminisanih krivičnih djela. Ta obaveza ne postoji na strani optuženog, s obzirom na pretpostavku nevinosti, već postoji pravo optuženog da iznosi svoju odbranu ili da se brani šutnjom budući da ne postoji obaveza dokazivanja vlastite nevinosti. Jednakost stranaka u krivičnom postupku je jedno od elemenata šireg koncepta pravičnog suđenja. Ono se ogleda kroz načelo jednakosti stranaka koje je jedno od temeljnih načela u krivičnom postupku, a koje u konkretnom slučaju nije povrijeđeno.

Shodno tome, na osnovu dokaza optužbe, prvostepeno vijeće je izvelo nesumnjiv zaključak da su optuženi u drugoj polovini 2013. godine i tokom 2014. godine, napustili Bosnu i Hercegovinu s ciljem priključenja terorističkim organizacijama ISIL-a koji djeluje na području Sirije i Iraka znajući da su iste od strane Vijeća Sigurnosti UN-a od 30.05.2013. godine proglašene kao terorističke organizacije i grupe, i to na način da su sa podučja R. Turske ilegalno prelazili na teritoriji Sirije, te učestvovali u terorističkim aktivnostima, pružali pomoć i borili se na strani snaga ISIL-a odnosno ovih terorističkih grupa u Siriji i Iraku, dakle postali pripadnici terorističke grupe i pružali pomoć terorističkoj grupi, čime su počinili krivično djelo Organiziranje terorističke grupe iz člana 202d. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH, a sve u vezi sa članom 201. KZ BiH.

Detaljniju raspravu o žalbenim prigovorima koji se odnose na činjenična utvrđenja u pogledu elemenata krivičnog djela, ovo Vijeće će izložiti u nastavku teksta, u dijelu koji se odnosi na navodno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Što se tiče žalbenog prigovora branioca optuženog M.E. u pogledu povrede člana 9. EKLJP, Apelaciono vijeće ukazuje da svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere koje pravo uključuje slobodu promjene vjere ili uvjerenja i slobodu sam ili zajedno sa drugima javno ili privatno, manifestovati svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovjedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala. Međutim i ova sloboda vjeroispovjesti, ograničena je stavom 2. istog člana, gdje je navedeno da će sloboda vjere ili svojih uvjerenja biti podložna ograničenjima predviđenim zakonom, a koja su neophodna u demokratskom društvu, a u interesu javne sigurnosti, javnog poretka, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

S tim u vezi, prvostepeno vijeće je u obrazloženju pobijane presude dalo dovoljno razloga kada je pojasnilo potrebu za provođenjem posebnih istražnih radnji u konkretnom slučaju, kojom prilikom su oduzeti određeni predmeti, a među njima i predmeti za koje odbrana tvrdi da su imali isključivo vjerski značaj. U tom pogledu, prvostepeno vijeće je dalo odgovor u pobijanoj presudi, gdje se pravilno navodi da navedeni predmeti nisu bili predmet odlučivanja u ovom postupku, te da nisu sadržani u činjeničnom opisu djela, da Sudu nisu prezentirani kao dokazi, niti se Tužilaštvo na te predmete pozivalo u toku izvođenja dokaza, te da stoga Sud nije ni mogao odlučiti o njihovoj zakonitosti ili relevantnosti. Stoga, Apelaciono vijeće ne nalazi osnovanim ni ovaj žalbeni prigovor.

Slijedom navedenog, Apelaciono vijeće nalazi da žalbe optuženih nisu osnovano ukazale da je pobijana presuda nepravilna i nezakonita, te shodno tome ovo Vijeće zaključuje da prvostepeno vijeće nije povrijedilo odredbu člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH, kako se to neosnovano i neargumentovano navodi u žalbama.

BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA IZ ČLANA 297. STAV 2. ZKP BIH

žalbeni navodi

Žalba J.J.

Odbrana žalbom ukazuje da član 276. ZKP BiH ne daje mogućnost dopune dokaznog postupka nakon što je objavljeno da je dokazni postupak završen, što je Sud uradio u predmetnom slučaju.

Tužilaštvo BiH nije dokazalo, a Sud BiH u pobijanoj presudi nije obrazložio na koji način je iskaz svjedoka Dž.A. doprinio razrješenju stvari.

Član 295. stav 4. ZKP BiH predviđa mogućnost izvođenja novih dokaza, ali samo u slučaju ulaganja žalbe, ako bi taj dokaz doprinio razrješenju istine u slučaju negativnog ishoda po Tužilaštvo.

Odbrana optuženog J.J. smatra da je Sud učinio bitnu povredu odredaba iz člana 297. stav 2. ZKP BiH, jer je usvajanjem ovog prijedloga (za dopunu dokaznog postupka) nepravilno primjenio odredbu člana 276. ZKP BiH, iz razloga što u fazi krivičnog postupka u kojoj se isti nalazio Sud nije imao zakonsko ovlaštenje da usvoji prijedlog za dopunu dokaznog postupka, jer je dokazni postupak bio okončan, što je uticalo na zakonito i pravilno donošenje presude.

odluka apelacionog vijeća

Bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. ZKP BiH, odnosno relativno bitna povreda, postoji ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primjenio ili je nepravilno primjenio koju odredbu ZKP BiH, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

Kada je u pitanju relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka potrebno je da se žalbom ukazuje ne samo na radnje i propuste u kojima se ogleda neprimjenjivanje ili nepravilno primjenjivanje određene odredbe procesnog zakona, nego i da se žalbom ukazuje i u kom smislu i zbog čega je to bilo ili moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. U protivnom, ispitivanje o tome da li je učinjena relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka bi se pretvorilo u ispitivanje po službenoj dužnosti.

U tom smislu ovo Vijeće nalazi da žalba branioca optuženog J.J. nije uspješno dokazala da je prvostepeno vijeće usljed propusta, na koje žalbom ukazuje, donijelo nezakonitu i nepravilnu presudu, iz kog razloga je navedeni žalbeni prigovor odbijen kao neosnovan.

Naime, radi se o tome sa je Sud na ročištu održanom dana 04.07.2016. godine donio odluku da se na nastavku glavnog pretresa 22.08.2016. godine započne sa iznošenjem završih riječi. Međutim, dana 03.08.2016. godine, Tužilaštvo je Sudu dostavilo prijedlog za dopunu dokaznog postupka saslušanjem svjedoka Dž.A..

Prilikom razmatranja dopuštenosti podnesenog prijedloga prvostepeno vijeće je prvenstveno imalo u vidu da je u momentu dostavljanja prijedloga Tužilaštva još uvijek bio u toku glavni pretres, te da ponovno otvaranje dokaznog postupka ne bi bilo u suprotnosti sa zakonskim odredbama koje regulišu dopunu dokaznog postupka. U tom smislu se u pobijanoj presudi navodi da dopuna dokaznog postupka ne bi bila moguća nakon okončanja glavnog pretresa, u fazi povlačenja suda na vijećanje i glasanje, što ovdje nije slučaj, s obzirom da stranke i branioci nisu bili počeli sa iznošenjem završne riječi, koji zaključak kao pravilan prihvata i ovo Vijeće.

U prilog svojoj odluci, prvostepeno vijeće je također navelo da je utvrdilo da tužilac i pored dužne pažnje i opreza nije objektivno mogao predložiti izvođenje ovog dokaza u toku redovnog dokaznog postupka, s obzirom da je saznanja o činjenicama bitnim za ovaj krivični postupak, tužilac dobio naknadno, prilikom saslušanja svjedoka, nakon njegovog povratka iz Sirije. Dakle, tek iz njegove izjave tužilac utvrđuje relevantnost dobijenih informacija za ovaj krivični postupak. Cijeneći sve navedeno, prvostepeno vijeće je utvrdilo da je iskaz ovog svjedoka relevantan za predmetni krivični postupak, iz razloga što svjedok ima neposredna saznanja o okolnostima boravka optuženih u Siriji.

Nakon što je saslušalo odbranu povodom podnesenog prijedloga, dana 22.08.2016. godine, cijeneći pri tome sve gore navedeno, prvostepeno vijeće je prihvatlio prijedlog Tužilaštva da se kao dodatni dokaz provede saslušanje svjedoka Dž.A., te dozvolilo odbrani pravo izvođenja svojih dokaza na okolnosti svjedočenja ovog svjedoka.

Slijedom navedenog, Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće postupilo pravilno i zakonito, te da odobravanjem izvođenja ovog dokaza nije povrijedilo niti jedno načelo pravičnog postupka, kako se to neosnovano navodi u žalbi.

Apelaciono vijeće također smatra da je prvostepeno vijeće u najboljem položaju da ocijeni kredibilnost i vjerodostojnost svjedoka, što je ono učinilo i u vezi s tim dalo adekvatne razloge u obrazloženju svoje odluke. Stoga se činjenična utvrđenja iz pobijane presude, između ostalog, mogu temeljiti i na iskazu svjedoka Dž.A..

Tokom glavnog pretresa prvostepeno vijeće nije počinilo povredu zakona koja bi imala karakter bitne povrede odredaba krivičnog postupka u smislu odredbe člana 297. stav 2. ZKP BiH, niti pobijana presuda sadrži manjkavosti koje bi imale takav karaker, što sve upućuje na zaključak da su žalbeni prigovori, istaknuti u tom pravcu, neosnovani.

pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje

žalbeni navodi

Žalba M.E.

Odbrana prije svega ističe da je Sud u pobijanoj presudi naveo principe kojima se rukovodio u ovom predmetu, a to su princip slobodne ocjene dokaza, principom da se optuženi smatra nevinim dok se ne utvrdi njegova krivica i princip da se pri odlučivanju uzimaju u obzir svi dokazi.

Dakle, odbrana smatra, da je Sud poduzeo sve korake kako bi donio pravilnu presudu, međutim, da kada se pogleda obrazloženje pobijane presude dolazi se do sasvim drugačijeg zaključka.

Naime, Sud zaključuje da je optuženi bio u Siriji, iako za to ne postoje dokazi, jer ih nema ni Tužilaštvo (kada im te dokaze dostavi Vlada Turske). Također je odbrani nejasno kako je Sud mogao utvrditi da se u predmetnim komunikacijama radi o optuženom kada u to nije bio siguran ni vještak.

Odbrana se pita kako je Sud bez ikakvih pojašnjenja mogao zaključiti da se iz tih konverzacija može jasno i precizno utvrditi da je optuženi bio u Siriji kada se prvo ne može utvrditi da je te razgovore obavljao optuženi, a kao drugo kada se iz tih razgovora uopće ne može utvrditi da je sagovornik ikada bio u Siriji? Jedini dokaz iz koga je Sud mogao to da zaključi je dio rečenice koji se nalazi na 24-oj strani presude, fusnota 10, gdje se navodi “šta se dešava brate” i fusnota 9 gdje je navedeno “kakav je plan Bagdad ...”. Odbrana smatra da je ovo apsurdno, jer se iz ove komunikacije vidi samo radoznalost sagovornika i ništa više.

Odbrana se, također, poziva na pravo optuženog na pravično suđenje, tj. obavezu Suda da u obrazloženju svoje odluke navede jasne i razumljive razloge na kojim istu zasniva, koje je propisano članom 6. stav 1. EKLJP, a potvrđeno nizom odluka Ustavnog suda.

Žalba J.J.

Odbrana smatra ne postoji ni jedan dokaz da se optuženi mogao informisati o odlukama Vijeća sigurnosti UN-a, niti postoji dokaz da se priključio ISIL-u.

U žalbi se dalje navodi da Sud u pobijanoj presudi pogrešno utvrđuje da je optuženi J.J. postao član terorističke grupe. Temelje za ovakvo zaključivanje Sud nalazi isključivo u izjavama optuženog, tj. dokazima označenim kao DT-8, predočenim fotografijama DT-37, te na osnovu iskaza svjedoka Dž.A..

Obrazloženje razloga koji su Sud naveli da zaključi da je optuženi J.J. pristupio ISIL-u su tipičan primjer pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz člana 299. stav 1. ZKP BiH.

Pripadnost J.J. ISIL-u Sud je potvrdio u presudi rečenicom: „...su na tom području boravile jedinice pod kontrolom „ISIS-a“, te je odbrani sporno kako je moguće da prisustvo na određenoj teritoriji automatski znači i pripadnost terorističkoj jedinici. Odbrana se, također, pita na koji period se odnosi prisustvo? Pored toga Sud, uopšte, ne iznosi razloge o odlučnim činjenicama kada, kako i na koji način se optuženi pridružio terorističkoj grupi.

Obrazloženje za neprihvatanje dokaza odbrane bilo je da Sud ne zna ko ih je sačinio. Odbrana postavlja pitanje kako je Sud pouzdano i vjerodostojno utvrdio prisustvo jedinica ISIL-a u vrijeme boravka optuženog J.J. u Siriji?

U ovoj izjavi optuženi J.J. je istakao da se ne osjeća članom nikakve selefijske zajednice, da je putovanje u Siriju organizovao sam, te da ne poznaje pojam džihad ratnika. Optuženi je, također, istakao da mu je prvobitni zadatak bio čuvanje straže da bi kasnije prešao u sanitet, a kada je došlo do pritisaka da se zakune na vjernost Emiru i pređe u jedinice IDIŠ-a, napušta Siriju.

U svojim izjavama J.J. ističe da je otputovao u Siriju početkom jula 2013. godine, a vratio se 19.02.2014. godine.

U ovoj izjavi optuženi je istakao da je sve vrijeme u Siriji proveo u gradu Halepu u jedinici „Muhadžeri i Ensarie“. Odbrana ponavlja da ova jedinica ni dan danas nema nikakve veze sa ISIL-om, te da nije proglašena za terorističku grupu ili formaciju iako i dalje egzistira.

Opšte je poznato da se prilikom priključivanja terorističkim grupama prolazi postupak inicijacije koji, između ostalog, podrazumijeva ritualno paljenje pasoša, a optuženi se u Bosnu i Hercegovinu vratio sa svojim pasošem. O tome su svjedočili i svjedoci Tužilaštva istražitelji SIPA-e koji se bave ovim grupama, a riječ je i o općepoznatim činjenicama koje su objavljivane na internetu i TV-u, a koji navodi nisu uopće obrazloženi, niti izneseni u pobijanoj presudi.

Kao navodni dokaz o pridruživanju J.J. ISIL-u iskorištena je izjava svjedoka Tužilaštva BiH, bivšeg osuđenog pripadnika ISIL-a, Dž.A..

Isti je izjavio da je vidio J.J. u Siriji kao pripadnika grupe „Muhadžeri i Ensarie“ kojom je rukovodio B.S.. Ta grupa nije imala nikakve veze sa ISIL-om, kako je naveo svjedok. Do rascjepa u „Muhadžeri i Ensarie“ dolazi tek krajem 2013. godine, grupa se dijeli na tri grupe, a J.J. je u grupi koja se vraća u Bosnu.

Dakle, odbrana ističe da je iz iskaza svjedoka vidljivo da se J.J. nije pridružio ovim jedinicama i da ne podržava njihove aktivnosti, već da je njegov motiv za odlazak u Siriju bila pomoć sirijskom narodu.

Svjedok H.S.1 je dao izjavu na zapisnik o saslušanju svjedoka, broj 16-02/1-3/14 od 05.09.2014. godine, i to u predmetu Tužilaštva BiH broj T 20 0 KTA 0007857 12, dakle u predmetu koji nema veze sa ovim predmetom koji se vodi kod Tužilaštva BiH, i nosi poslovni broj T20 0 KTT 010562 15. Ovaj svjedok je, između ostalog, izjavio da je u Siriji u mjestu Alep u jedinici „Muhadžeri i Ensarie“ vidio J.J. iz T.1 i da je sa njim bio sin Dž.A.1, po imenu Dž.A.. Isti svjedok tvrdi da su dužili oružje, ali da nisu učestvovali u ratnim dejstvima već su čuvali stražu u jednoj kući u Halepu. Svjedok je objasnio da jedinica „Muhadžeri i Ensarie“ nije bila u sastavu IDIL-a i AL NUSRA fronta i da J.J. nije u Siriji nosio odijela tipična za pripadnike IDIL-a.

U žalbi se ističe da je svjedok H.J. brat optuženog J.J., koji je potvrdio da je J.J. bio u Siriji, i da je bio član grupe „Muhadžeri i Ensarie“, koja ne spada u terorističke grupe. Svjedok ističe da je bio u kontaktu sa bratom i sa inspektorima SIPA-e koji su ga uvjeravali da se J.J. može vratiti iz Sirije i da to što je uradio nije krivično djelo.

Dakle, iz ovih iskaza je vidljivo da je Sud iz iskaza Dž.A. izveo pogrešan zaključak da je J.J. postao dio ISIL-a, dok je dio iskaza u kojim svjedok Dž.A. tvrdi da se optuženi J.J. nije pridružio ISIL-u ne nalazi u obrazloženju pobijane presude, čime je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, što predstavlja osnov za pobijanje presude iz člana 296. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 299. stav 1. ZKP BiH, jer se odlučna činjenica – pridruživanje grupi nije utvrdila, odnosno ista je pogrešno utvrđena.

Dokaz DT-37 je fotografija na kojoj se vidi J.J. pored zastave ISILA koja se nalazi u pozadini na nekom kontrolnom punktu. Odbrana ističe da prolazak kroz kontrolni punkt kroz koji svaki dan prođe na stotine jedinica ne znači, automatski, pripadnost bilo kojoj terorističkoj jedinici, te ističe da je apsolutno netačan zaključak Suda da optuženi nosi oznake ISIL-a, već se oznake nalaze na zastavi u pozadini.

Odbrana tvrdi da je kod dokaza DT-37 sporno kad je fotografija nastala, kada je download-ovana, i što je najbitnije, da li je u tom trenutku zastava sa slike predstavljala zastavu ISIL-a, jer je poznato da je ISIL ovu zastavu naknadno prisvojio, i da je prije toga ista bila korištena kao simbol džihada.

Zbog svega ovoga odbrana tvrdi da je nevjerovatan zaključak Suda da je zbog kontakata sa ljudima u Siriji i oznaka koje je nosio (što je apsolutno netačno) optuženi postao pripadnik ISIL-a.

Naime, radi se o fotografiji preuzetoj sa društvene mreže „Facebook“, sa profila osobe koja se trenutno nalazi u Siriji. Stoga, odbrana smatra da se s obzirom na porijeklo ovih fotografija, iste ne mogu predstaviti kao odlučujući dokaz u prilog tvrdnji Tužilaštva BiH da se optuženi priključio, jer se radi o nezakonitom dokazu u smislu člana 10. ZKP BiH.

Tužilaštvo BiH je provelo brojne materijalne dokaze, međutim ni jednim dokazom nije dokazalo da je optuženi na bilo koji način prikupljao sredstva, niti se priključio terorističkoj grupi, nego, naprotiv, iz svih navedenih dokaza dokazano je upravo suprotno od navoda Tužilaštva. Međutim, Sud je ove dokaze samo nabrojao, dok ocjenu ovih dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima ne cijeni.

Isti dokazi nisu cijenjeni ni u kontekstu obrazloženja osuđujuće presude, čime se nameće zaključak, da je Sud pobijanu presudu donio povredom odredbe 299. stav 2. ZKP BiH, jer da je cijenio sve materijalne dokaze koji su uloženi u spis utvrdio bi na potpuno drugačiji način činjenično stanje, što bi rezultiralo drugačijom presudom u korist optuženog J.J..

Žalbom se također ukazuje da je mobilni telefon dostavljen na vještačenje, a nakon vještačenja dana 18.11.2014. godine je sačinjen službeni izvještaj: vještačenje dokaznog materijala broj: T-16-10/2-04-1-748/13, obilježen kao DT-38, u optužnici kao DT- 92. Mobilni telefon je ručno pročitan jer forenzički softver ne podržava čitanje istog. Analiza završava riječima „Uvidom u dostavljene podatke nije utvrđena povezanost sa licima koja se dovode u vezu sa gore navedenim krivičnim djelima“.

U žalbi se navodi da nikakve komunikacje sa ostalim optuženim ili sa nekim drugim licima u Siriji, bilo kakav kontakt prije, za vrijeme, boravka i nakon povratka iz Sirije nije zabilježen sa ostalim optuženim, kao ni sa drugim operativno interesantnim licima koje je pratila SIPA, OSA i dr. Stoga odbrana ističe sve da je Sud uzeo u obzir sve materijalne dokaze, a ne samo indicije koje proizilaze iz izjava Dž.A., svakako bi došao do drugih zaključaka u pogledu odlučnih činjenica za postojanje krivičnog djela iz člana 202.d KZ BiH. Također odbrana smatra da pored navedenih materijalnih dokaza, Sud ne daje ocjenu niti iskaza svjedoka H.S.1, kao i H.J., koji iskazi su upravo dokazali tezu odbrane da optuženi J.J. nije mogao postati član ISIL-a.

Žalba K.M.

Žalbom se najprije ukazuje da je prvostepeno vijeće utvrdilo da je optuženi K.M. učestvovao u aktivnostima koje je Vijeće Sigurnosti UN-a dana 30.05.2013. godine proglasilo kao terorističko organiziranje.

Naime, odbrana ne spori da je optuženi K.M. boravio u Siriji u periodu od 15.07.2013. godine do 25.08.2013. godine, te da je imao namjeru da se bori protiv režima Bašara Al Asada. Optuženi dok je boravio u Siriji nije pripadao ni jednoj vojnoj ili policijskoj formaciji, već je čuvao stražu u školi. Dakle, nije učestvovao u borbenim aktivnostima, te je sam donio odluku da se vrati u Bosnu i Hercegovinu.

Isto tako Sud je pogrešno utvrdio da je optuženi počinio krivično djelo Nedozvoljeno držanje oružja iz člana 371. stav 1. KZ FBiH. Odbrana ističe da je pronađeno oružje zaostatak iz prošlog rata i da nije ispravno za upotrebu, što je potvrdio i balističar Alija Kotarević, s tim da je prvostepeno vijeće propustilo da cijeni nalaz i mišljenje balističara, iako je isto Vijeće dalo naredbu da se to oružje vještači.

Žalba I.S.

Odbrana smatra da zaključci Suda iz pobijane presude ne predstavljaju ocjenu dokaza u smislu člana 290. stav 7. ZKP BiH, te stvarno utvrđeno činjenično stanje, iz razloga koje će obrazložiti u žalbi.

Jedini dokaz na kom Sud bazira svoj zaključak je da je optuženi dana 03.09.2014. godine otišao sa Sarajevskog aerodroma za Istanbul, odakle je ilegalno prešao granicu Turske i Sirije, borio se na strani terorističkih grupa, te se vratio u Sarajevo 15.10.2014. godine, predstavlja „vještačenje radne jedinice optuženog“ koje su radili Irhad Kos i P.Z. uposlenici Državne agencije za istrage i zaštitu.

U daljem obrazloženju Sud ukazuje na Skype komunikaciju optuženog sa korisnikom „...“ u kojoj optuženi navodi „da se vratio po porodicu“ i da „nikad neće odustati da dođe u islamsku državu i bude mudžahid“.

Odbrana ističe da vještak Irhad Kos nije na listi ovlaštenih sudskih vještaka iz navedene oblasti, pa se samim tim ne može govoriti o „vještačenju oduzetih predmeta“ niti na bazi istoga prihvatati zaključci na način kako to pogrešno utvrđuje pobijana presuda, dok se iskaz svjedoka P.Z. totalno pogrešno i netačno primjenjuje s obzirom da je, na pitanje odbrane, svjedok rekao da se nije moglo utvrditi kada i gdje je optuženi navodno boravio, na osnovu Skype profila i konverzacije.

Odbrana smatra da tumačenjem riječi navedenih komunikacija i to: „nikada neće odustati da dođe u Islamsku državu i bude Mudžahedin“, je jasno da optuženi nikada nije bio u Islamskoj državi, jer bi u suprotnom rekao da nikada neće odustati da „se vrati“ u Islamsku državu.

Žalbom se također ukazuje da je Sud netačno tumačio iskaz svjedoka O.K. koji je rekao da je supruga optuženog sumnjala da je otišao u Siriju. Dakle, ona nije znala gdje je, već je sumnjala.

Žalba K.A.

Odbrana smatra da Tužilaštvo nije moglo da premosti krupne nesaglasnosti iz dokaznog postupka (svjedok koji je imao 15,5 godina tvrdi da je optuženi bio u gradu Haritan, Tužilaštvo na osnovu nezakonito presretnutih razgovora smatra da je bio u gradu Alepu), te je, jednostavno, iz činjeničnog opisa izostavilo navode u kojoj jedinici se, navodno, borio optuženi, u kom mjestu, u kom vremenu. A upravo su te činjenice, prema mišljenju odbrane, odlučne činjenice za utvrđivanje postojanja bitnih obilježja krivičnog djela Organiziranje terorističke grupe iz člana 202 d. stav 2. u vezi sa stavom 1., a sve u vezi sa krivičnim djelom Terorizam iz člana 201. KZ BiH. Stoga se u žalbi zaključuje da je prvostepeni sud podlegao pritisku javnosti i Tužilaštva i pobijanu presudu zasnovao na ovako pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

U žalbi se ističe da u činjeničnom opisu pobijane presude nije navedena niti jedna radnja kojom bi se ime optuženog moglo dovesti u vezu sa nekim konkretnim terorističkom činom koji je u stvarnosti zaista i izvršen, a što je bitno obilježje ovog krivičnog djela.

Odbrana također navodi da Sud BiH svoje uvjerenje da je optuženi počinio naprijed navedeno krivično djelo temelji na presretnutim razgovorima, analizi mobitela optuženog i mrežama koje je koristio, te iskazu svjedoka Dž.A..

Odbrana je naglasila da je i u završnoj riječi ukazala da je ovaj svjedok rekao da je naseljen u L. opština T.2, dok je optuženi K.A. naseljen u mjestu O. kod M. koje je udaljeno oko 1,5 kilometara. Međutim, udaljenost ta dva sela je preko 20 km, a imajući u vidu uzrast tog svjedoka, savim je nelogično da su njemu dozvoljavali da prisustvuje sastancima njegovog oca i drugih osoba na kojima su se dogovarali oko odlaska u Siriju.

Uzimajući u obzir različitosti u dokazima, uzrast svjedoka (15,5 godina) u vrijeme kada je optuženi K.A. navodno bio u Haritanu, te činjenicu da se ovaj svjedok dogovorio sa Tužilaštvom oko uslova za priznanje krivice, jasno je da je iskaz tog svjedoka nepodoban da se na njemu zasniva sudska odluka, bez obzira što se na temelju njegovog iskaza ne može utvrditi da je optuženi K.A. bio pripadnik neke zabranjene terorističke organizacije.

Odbrana, također, smatra pogrešnim stav Suda da je optuženi pripadnik Islamske države izveden iz SMS poruke od 02.03.2014. godine u kojoj ga lice koje je pripadnik Islamske države pita o povratku, jer se istom porukom ta osoba raspituje o povratku optuženog iz nepoznatog u nepoznato mjesto. Pa se odbrana pita da li za pripadnike Vehabijskog pokreta dozvoljeno takvo tumačenje kako bi se mogla donijeti osuđujuća presuda?

Žalba D.I.

Odbrana ulaže žalbu iz razloga što je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno cijenio izvedene dokaze, konkretno iskaze optuženog D.I. i dokaze odbrane, te na osnovu takve ocjene dokaza pogrešno utvrdio činjenično stanje na štetu optuženog.

Odbrana smatra da nije sporno da je optuženi u inkriminisanom periodu boravio u Siriji, ono što je sporno za odbranu je zaključak Suda da se optuženi borio na strani ISIL-a.

Zaključak Suda da je optuženi pristupio ISIL-u zasnovan je na izjavi optuženog da je neposredno po njegovom dolasku u Siriju po njega došao B.I., inače, pripadnik ISIL-a, i odveo ga u Haritan. Na osnovu ove izjave Sud je zaključio da je optuženi bio pod kontrolom B.I., iako optuženi nikad nije naveo da je postupao po nalozima B.I..

Odbrana ističe da, suprotno navodima iz presude, optuženi nije u pratnji B.I. obilazio bosanskohercegovačke građane u Siriji. Optuženi je u kasarni u Haritanu boravio samo po noći, jer nije bilo sigurno naći smještaj kod Sirijaca, dok je po danu, u pratnji nekog Arapa, koji ga je vozio, jer je optuženi invalid, obilazio Bosance, Arape i drugu “braću” i pomagao im onoliko koliko je bio u mogućnosti.

Odbrana navodi da ne postoji ni jedan materijalni dokaz, na osnovu koga se može potvrditi zaključak Suda da je B.I. pripadnik ISIL-a, već se isti zaključak formirao na iskazima svjedoka Dž.A. i M.E..

Dakle, iz svega navedenog, prema mišljenju odbrane, se može vidjeti da su činjenice koje su bile od odlučnog značaja za zaključak Suda da je optuženi bio pripadnik ISIL-a pogrešno i nepotpuno utvrđene, što dovodi do zaključka odbrane da je Sud pravilno cijenio dokaze i činjenice, utvrdio bi da ne postoje dokazi na osnovu kojih se može van svake razumne sumnje zaključiti da je optuženi bio pripadnik ISIL-a.

Sud u obrazloženju presude navodi da neučestvovanje u neposrednim borbenim aktivnostima ne znači da optuženi na drugi način nije učestvovao u aktivnostima ISIL-a. Međutim, Sud ne obrazlaže na koji način je optuženi učestvovao u tim aktivnostima, već suprotno dokazima koji su izvedeni, paušalno izvodi zaključak o njegovom učešću.

Odbrana podsjeća da je Sud propustio cijeniti da je optuženi izjavio da za vrijeme njegovog boravka u Siriji ISIL nije postojao, već je postojao IDIL, i da je u Siriji bio sve dok je tamo mogao nesmetano da se kreće, a kada su počeli sukobi odlučio je da se vrati u Bosnu, polovinom septembra.

Sud u pobijanoj presudi navodi da o ulozi optuženog u Siriji govori i neposlana SMS poruka “sa Čečenima sam, ujedinjujem braću u jednu jedinicu”, međutim, Sud je propustio da navede obrazloženje optuženog koji je naveo da je poruka bila upućena njegovom sinu, i da pod “braću” podrazumjeva sve Muslimane kojima je želio pomoći.

Dakle, prema mišljenju odbrane, Sud je propustio da utvrdi, van svake razumne sumnje, učestvovanje optuženog u okviru grupe sa ciljem da se počini teroristički čin, niti je, van svake razumne sumnje, utvrdio namjeru optuženog da djeluje kao član organizovane terorističke grupe, iz čega proizilazi da Sud nije van svake razumne sumnje utvrdio bitne elemente krivičnog djela, te da je slijedom toga, usljed nepostojanja dokaza na osnovu kojih se mogu utvrditi gore navedeni elementi, optuženi morao biti oslobođen od krivice.

U pogledu osuđujuće presude za krivično djelo iz tačke II optužnice, odbrana ističe da zaključak Suda da je optuženi nabavio bombe koje su pronađene prilikom pretresanja u cijelosti neosnovan.

Odbrana napominje da je optuženi na glavnom pretresu izjavio da je bombe zatekao u kući, kada se doselio, a optužba nije navela ni jedan dokaz da je optuženi nabavio predmetne bombe. Dakle, zaključak Suda da je optuženi nabavio bombe zasnovan je na pretpostavkama i suprotan je načelu in dubio pro reo i presumpciji nevinosti.

Žalba H.S.

Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, prema mišljenju odbrane, ogleda se u tome da ni samo priznanje optuženog dato pred organima SIPA-e da je u navedenom periodu boravio u Siriji ne znači da se optuženi priključio ISIL-u.

odluka apelacionog vijeća

Apelaciono vijeće je razmatrajući žalbene prigovore branilaca optuženih koji ukazuju da je činjenično stanje iz pobijane presude pogrešno i nepotpuno utvrđeno i detaljnom analizom sadržaja pobijane presude, te nakon izvršenog uvida u spis predmeta, došlo do zaključka da se radi o neutemeljenim tvrdnjama. Ovo Vijeće nalazi da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i da pobijana presuda sadrži valjane i prihvatljive razloge o svim odlučnim činjenicama na osnovu kojih je donesena osuđujuća presuda.

Nasuprot žalbenim navodima, Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće u konkretnom slučaju pravilno ocijenilo sve dokaze, dakle u skladu sa odredbama ZKP BiH, primjenjujući prevashodno načelo pretpostavke nevinosti iz člana 3. ZKP BiH, koja otjelovljuje opći princip prava prema kojem Tužilaštvo snosi teret dokazivanja krivice optuženog, iako je branilac optuženog K.A. ukazivao da je taj teret neosnovano prebačen na optuženog i odbranu, odnosno da odbrana treba da dokazuje nevinost optuženog.

Također, primjenom principa slobodne ocjene dokaza, prvostepeno vijeće je pravilno i potpuno utvrdilo sve odlučne činjenice, te je pobijana presuda pravilno koncentrisana na ispitivanje i ocjenu dokaza na kojima se zasniva odluka Suda, tako da ni na taj način nije došlo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

S obzirom da se u žalbenom postupku uvažavaju činjenični zaključci prvostepenog vijeća, Apelaciono vijeće neće ocjenjivati stajališta koja su strane zauzele na glavnom pretresu, nego će samo razmatrati argumente kojima se ukazuje na neopravdanost činjeničnih zaključaka prvostepenog vijeća.

Dakle, Apelaciono vijeće nalazi da branioci optuženih u svojim žalbama samo paušalno navode svoje viđenje predmetnog krivičnog postupka, ponavljajući argumente isticane na glavnom pretresu i u završnoj riječi. Stoga ovo Vijeće takve žalbene prigovore nije našlo osnovanim, te je potvrdilo pobijanu presudu.

S obzirom da se kroz više žalbi, kako je naprijed i navedeno, ponavlja isti prigovor da prvostepeno vijeće nije pravilno utvrdilo da li je grupa kojoj su se optuženi priključili teroristička organizacija, te da li su optuženi postali pripadnici ove terorističke grupe, to će i Apelaciono vijeće dati jedinstven odgovor, nakon čega će odgovoriti na pojedinačne prigovore svih optuženih, odnosno njihovih branilaca.

Naime, ovo Vijeće nalazi da se pravilno u pobijanoj presudi navodi da iz dokaza Tužilaštva nedvosmisleno proizilazi da je dana 30.05.2013. godine Islamska država Sirije i Iraka, odnosno ISIL, uvršena na listu terorističkih organizacija na temelju odluke Vijeća sigurnosti UN-a broj SC/11019, te da navedeno proizilazi iz akta Ministarstva sigurnosti BiH, broj 08-1-04-2-2208-1/15 od 08.04.2015. godine, tj. dokaza koji se vodi pod brojem DT-41, i na koje okolnosti je saslušan svjedok J.M., uposlenik Ministarstva sigurnosti BiH.

Kako se pravilno navodi u pobijanoj presudi navedena organizacija je povezana sa Al Qaidom, koja je uvrštena na listu sankcija po Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a broj 1267 iz 1999. godine (koja je temeljna rezolucija) i drugih vezanih rezolucija - Rezolucija broj 2083 iz 2012. godine i Rezolucija broj 1526 iz 2004. godine. Naime, samozvana Islamska država Iraka sastavni je dio Al Qaide Iraka, a koja je nakon proširenja svog djelovanja na teritoriju Sirije promjenila naziv u Islamska država Iraka i levanta (ISIL).

Prema pismu preporuke i izvještaju Vijeća Sigurnosti UN broj S//2014/815 od dana 14.11.2014. godine, a na koji dokument se poziva i akt Ministarstva sigurnosti BiH, ISIL predstavlja otvorenu prijetnju za međunarodni mir i sigurnost, te se osobito očitava u vidu njihovog brutalnog ekstremizma i terorizma kojim je pogođena populacija Bliskog Istoka, a koja se nalazi pod njihovom trenutnom kontrolom. Također, navodi se da je naročito opasna njihova mreža stranih terorističkih ratnika (hiljade boraca iz 80 država), kao i propaganda koja uključuje radikalizam, pozivanje na ubistva i teroristička kampanja.

Također iz akta Ministarstva sigurnosti BiH, proizlazi da je ovo ministarstvo, u skladu sa članom 4. Odluke Vijeća Ministara BiH od 09.11.2011. godine o provedbi restriktivnih mjera utvrđenih rezolucijama Vijeća sigurnosti UN, /Službeni Glasnik BiH, broj 103/11/, zaduženo za objavu ažuriranih Konsolidovanih popisa nadležnih tijela Vijeća sigurnosti UN, koje zaprimljene u izvornom obliku objavljuje na vlastitoj web stranici.

Na ročištu održanom dana 14.03.2016. godine na temu proglašavanja ISIL-a terorističkom organizacijom od strane Vijeća sigurnosti UN-a, svjedočio je J.M., uposlenik Ministarstva sigurnosi BiH, koji je naveo da pri Vijeću sigurnosti UN postoji poseban odbor koji djeluje u skladu sa mandatom datim od strane rezolucije 12/67 koju je usvojilo Vijeće sigurnosti. Navedeni odbor određuje, na prijedlog raznih država članica UN, koje će se organizacije i osobe uvrstiti na listu. Po okončanju takvih procedura na koje sve članice države UN mogu dati prigovore, uvrštavaju se određene organizacije, proglašavaju se terorističkim i osobe teroristima. Konkretno, ISIL je proglašen terorističkom organizacijom dana 30.05.2013. godine, odnosno uzima se kao datum kada je ta odluka usvojena i objavljenja na web portalima Vijeća sigurnosti UN i kada je ta odluka dostavljena svim članicama UN.

Pravilno se u pobijanoj presudi navodi da je uloga Ministarstva sigurnosti BiH da zaprima obavijesti od strane UN putem Ministarstva vanjskih poslova BiH, te da iste dostavlja nadležnim policijskim agencijama i obavještajnoj službi. Također te informacije se objavljuju u onom obimu kojem je dozvoljeno i na web stranici. UN je svojim rezolucijama Vijeća sigurnosti donio odgovarajuće restriktivne mjere koje primjenjuje protiv takvih organizacija i pojedinaca. Po pitanju rezolucija koje donosi UN obaveze država članica su da implementiraju mjere bez odlaganja, što znači da dostave sve relevantne informacije svim nadležnim agencijama, kao i da protiv takvih terorističkih organizacija poduzmu restriktivne mjere.

Prvostepeno vijeće je utvrdilo da Informacija Ministarstva sigurnosti BiH od 08.04.2015. godine, sadrži poslovni broj, potpis nadležnog ministra, kao i službeni pečat institucije, te da je na date okolnosti saslušan svjedok uposlenik u navedenoj instituciji, u odjelu za borbu protiv terorizma, te je cijeneći sve naprijed navedeno, našlo da je grupa kojoj su se otpuženi priključili u Siriji proglašena terorističkom organizacijom, koji zaključak kao pravilan prihvata i ovo Vijeće.

Shodno navedenim utvrđenjima, prvostepeno vijeće je izvelo pravilan i logičan zaključak da je u periodu u kojem su optuženi bili u Siriji kao pripadnici organizacije ISIL, ista već bila listrirana od strane Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija kao teroristička organizacija. Dakle, prvi i objektivni element bića krivičnog djela Organiziranje terorističke grupe iz člana 202.d stav 2. KZ BiH je nesumnjivo ispunjen, te su žalbeni prigovori, koje su branioci uputili u tom pravcu, neosnovani.

Odbrana optuženog M.E. je prigovarala da činjenično utvrđenje prvostepenog vijeća da je optuženi boravio u Siriji netačno i ničim potkrijepljeno. U tom pogledu, Apelaciono vijeće nalazi da pobijana presuda sadrži adekvatno obrazloženje. Naime, nije sporno da je optuženi dana 05.04.2013. godine sa Međunarodnog aerodroma u Sarajevu avionom otputovao za Istanbul. Međutim, odbrana smatra spornim da je iz Istanbula ilegalno prešao granicu između Turske i Sirije, te da je ušao u Siriju sa namjerom da se bori na strani ISIL-a.

Prvostepeno vijeće je na osnovu komunikacija koje je optuženi sa svog Skype profila „...“ obavio u periodu od 31.05.2014. godine do 01.09.2014. godine, pravilno utvrdilo da je optuženi M.E. u inkriminisanom periodu boravio na području Sirije i borio se na strani ISIL-a. Također, prvostepeno vijeće je pravilno ocijenilo nalaz i mišljenje vještaka Irhada Kosa, kao i iskaz svjedoka L.S., a vezano za oduzeti predmet računar laptop marke „Toshiba“.

Dakle, nalaz i mišljenje navedenog vještaka prvostepeno vijeće je prihvatilo kao objektivan i stručan, imajući u vidu da se radi o nalazu i mišljenju vještaka sa dugogodišnjim iskustvom u oblasti u kojoj vještači, čija stručnost ničim konkretnim nije dovedena u pitanje od strane odbrane. Osim toga, svi svjedoci i vještaci, u ovom krivičnom postupku, u skladu sa članom 266. stav 1. ZKP BiH i članom 270. stav 1. ZKP BiH, su prije davanja iskaza, od strane Suda upozoreni na dužnost kazivanja istine i posljedice lažnog svjedočenja i svi su položili odgovarajuću zakletvu. Stoga i Apelaciono vijeće ove dokaze nalazi zakonitim, te ističe da se na njima može zasnivati prvostepena presuda.

Prigovori odbrane vezano za računar nisu osnovani, te i za ovo Vijeće nije bilo dvojbe da je optuženi M.E. ostvario navedene komunikacije, iz razloga što su te komunikacije bile pohranjene u računaru koji je pronađen i oduzet od optuženog.

Iz navedenih dokaza proizilazi da je optuženi M.E. u mjesecu junu i julu 2014. godine obavio više konverzacija sa korisnikom profila „B.H.“ u kojoj se, između ostalog, dijalog odvija o „braći“ koja su preselila (poginula), o napadu koji se desio u zatvoru u kojem su boravili optuženi M.E. i izvjesni E.S., te navodi da su tom prilikom poginula i braća iz IDIŠ-a. Tokom konverzacije optuženi se zanima koji je daljnji plan IDIŠ-a. Također tokom razgovora „B.H.“ prenosi optuženom informaciju da se IDIŠ-u priključuju stranci iz raznih zemalja, na što optuženi reagira sa oduševljenjem.

Iako je optuženi u izjavi datoj u istrazi negirao poznanstvo sa B.I., u tom kontekstu je ipak potvrdio da se B.I., po njegovom saznanju nalazi u redovima ISIL-a, što je prvostepeno vijeće, cijeneći i njihovo poznanstvo i ostvarene lične komunikacije, dovelo do zaključka da su formacije u kojima se nalazio optuženi M.E. također pripadale ISIL-u, koji zaključak kao pravilan prihvata i Apelaciono vijeće.

Prvostepeno vijeće je također pravilno ocijenilo i komunikacije koje je optuženi u junu 2014. godine obavio sa korisnicima profila „...“ i „...“, koje nesporno ukazuju da je optuženi bio u Siriji 10 mjeseci, i to u gradovima Alep i Halab gdje se borio protiv režima Assada, i da se namjerava vratiti nakon što zamijeni pasoš. U komunikaciji ostvarenoj sa korisnikom profila „...“ optuženi M.E. ponovno ističe namjeru povratka u Siriju, a iz odgovora sagovornika na pitanje optuženog šta se dešava, prvostepeno vijeće pravilno zaključuje da je optuženi u ranijem periodu boravio u Siriji i učestvovao u borbenim dejstvima.

Naime, sve navedene komunikacije jasno ukazuju da je optuženi u inkriminisanom periodu bio na području Sirije gdje je na strani ISIL-a učestvovao u borbenim dejstvima i da je na tom području proveo oko 10 mjeseci. Iako optuženi spori odlazak u Siriju, on potvrđuje da je navodno u Turskoj proveo ukupno 10 mjeseci. Slijedom navedenog, za prvostepeno vijeće, kao i za Apelaciono, dokazi ne ostavljaju sumnju da je upravo optuženi ostvario naprijed navedene komunikacije, s obzirom da je računar u kojem su bile pohranjenje komunikacije, pronađen i oduzet od njega.

Pobijana presuda sadrži jasno obrazloženje kada je u pitanju prigovor odbrane da se iz analize Skype komunikacija ne može izvesti zaključak da je optuženi u vrijeme ostvarenih razgovora bio u Siriji, te u tom smislu zaključuje da vremenski period u kojem su komunikacije ostvarene nisu inkriminisano vrijeme iz optužnog akta, odnosno da se optuženom svakako na teret stavlja odlazak u Siriju prije nastanka navedenih komunikacija. Ovakav zaključak prvostepenog vijeća, u cijelosti prihvata Apelaciono vijeće, te odbija ovaj prigovor kao neosnovan, s obzirom da je istaknut i u žalbi, a pobijana presuda je dala adekvatan odgovor.

Shodno navedenom, pobijana presuda je pravilno utvrdila sve odlučne činjenice u odnosu na optuženog M.E., što ukazuje da su žalbeni prigovori branioca neosnovani.

Apelaciono vijeće također nalazi neosnovanim i žalbene prigovore odbrane optuženog J.J., te prihvata u cijelosti obrazloženje prvostepenog vijeća u pogledu ocjene dokaza i izvedenih zaključaka o odlučnim činjenicama.

Naime, u pobijanoj presudi se navodi da se boravak optuženog u inkriminisanom periodu u Siriji, kao i njegova pripadnost ISIL-u, izvodi iz izjava samog optuženog u istrazi, kao i na iskazu svjedoka Dž.A., te na fotografijama optuženog koje su nastale za vrijeme njegovog boravka u Siriji. Svi navedeni dokazi su, kako je naprijed navedeno, zakoniti, a prvostepeno vijeće ih je ocijenilo pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, kako bi došlo do pravilnih činjeničnih utvrđenja.

Apelaciono vijeće također nalazi da se odbrana u izjavljenoj žalbi pozvala na određene dokaze navodeći kako je neshvatljivo da prvostepeno vijeće cijeneći iste nije došlo do zaključka koji sugeriše odbrana. Ovdje je potrebno istaći da je prvostepeno vijeće sa jednakom pažnjom cijenilo i dokaze odbrane (O-II-1, O-II-2 i O-II-3), ali da isti nisu uspješno osporili dokaze Tužilaštva, iz kojih jasno proizilazi krivica optuženog za radnje koje mu se stavljaju na teret. U konkretnom slučaju, branilac je samo izražavao drugačije viđenje činjenica i ponovno zastupao stajalište zauzeto na samom suđenju.

Nadalje, Apelaciono vijeće nalazi da pobijana presuda sadrži valjane i argumentovane razloge u pogledu ocjene izjava optuženog, te prihvata utvrđenje prvostepenog vijeća da u svojim izjavama optuženi navodi da je stupio u kontakt sa Dž.A.1, vezano za kanale odlaska u Siriju, te da ga je isti uputio na dva momka koji su trebali putovati u Siriju. U svom iskazu također navodi da je skupio novac za put u Siriju tako što je prodao svoje lične stvari, te kupio avionsku kartu za Istanbul nakon čega su sva trojica otišla za Istanbul, te da su iz Istanbula do granice sa Sirijom putovali autobusom, a od granice taksijem do Azaza, gdje su stigli u izbjeglički kamp nedaleko od Azaza, gdje su bili angažirani od Oslobodilačke vojske, te upućeni na čuvanje straže objekta u kojem su se nalazili, te da se tada prvi put susreo sa vatrenim oružjem. Ovaj kamp optuženi opisuje kao da se radi o porušenom dijelu grada u čijim objektima su smještena lica. Nadalje, u svom iskazu navodi da je nakon desetak dana otišao u Halep i dobio vojne zadatke, odnosno čuvanje linije, te da se imena prve jedinice ne sjeća, dok je naziv druge jedinice Imarat Kavkaz u kojoj su prema njegovom iskazu najviše bili raspoređeni vojnici ruskog jezičnog područja, te da se u toj jedinici zadržao dva mjeseca, nakon čega je svojevoljno otišao u drugu jedinicu pod nazivom Nurudin Zenki, a u čijem sastavu su uglavnom bili vojnici sirijskog prijekla, te da je zadatak jedinice bio čuvanje straže na području oko grada Halepa.

Optuženi je također opisao da su po dolasku u Siriju imali osnovnu obuku u vidu rasklapanja i čišćenja oružja, rafalne i pojedinačne paljbe, te da se sve to odvijalo u sklopu kampa gdje su bili smješteni, kao i to da je dobio automatsku pušku kalašnjikov, te da se trening sa puškom svodio na to da su dobijali 20-30 metaka i da su gađali u metu koju su sami postavljali. Također navodi da su jedinice bile podjeljene na čuvanje linija ili objekata, ofanzivna dejstva, pomaganje civilima. Osim toga, u svom iskazu navodi i to da se susretao sa osobama sa istog govornog područja, i to K.M.1, P.R. iz T.1, Dž.A.1 i njegove sinove, te da je viđao i B.I..

Cijeneći sve naprijed navedeno, prvostepeno vijeće je pravilno utvrdilo boravak optuženog u inkriminisanom periodu na području Sirije, s obzirom da je optuženi detaljno opisao sve jedinice čiji je bio pripadnik tokom boravka, da su jedinice bile naoružane, da je učestovao u vojnoj obuci, da je bio naoružan i da je obavljao zaduženja čuvanja linije.

S obzirom da je optuženi izjavio da je posredstvom Dž.A.1 dobio potrebne informacije za put u Siriju, prvostepeno vijeće je pravilno u pobijanoj presudi ukazalo da je Dž.A.1 lice za koje je svjedok Dž.A. potvrdio pripadnost terorističkoj organizaciji ISIL. Kada se to poveže sa izjavom optuženog da je u mjestu u kojem je boravio viđao Dž.A.1 i njegove sinove, prvostepeno vijeće je došlo do logičnog zaključka da su na tom području boravile jedinice pod kontrolom ISIL-a. U prilog navedenom je i činjenica da je svjedok Dž.A. na glavnom pretresu prepoznao optuženog J.J. i potvrdio da je istog viđao u Siriji i da je bio naoružan, što ukazuje i na neosnovanost žalbenih navoda odbrane.

Optuženi J.J. je potvrdio da je na tom području bio prisutan i B.I., lice za kojeg su i optuženi M.E. i Dž.A. naveli da se radi o pripadniku ISIL-a. Također, optuženi je za lice P.R., kojeg je viđao u Siriji, naveo da se radi o pripadniku ISIL-a. Dakle, sve navedeno jasno i nedvojbeno ukazuje da je optuženi J.J. bio pripadnik ISIL-a, iako branilac to žalbom osporava.

Nasuprot žalbenim navodima, optuženi je prilikom saslušanja na glavnom pretresu, kada su mu predočene fotografije ranije uložene u sudski spis /DT-37/, potvrdio da se nalazi na njima. Naime, na pomenutim fotografijama jasno su vidljive oznake Islamske države, kao i da je optuženi J.J. naoružan, te je za jednu fotografiju i naveo da se radi o punktu ISIL-a.

Potrebno je, na kraju zaključiti, da je prvostepeno vijeće na osnovu svih dokaza uloženih u spis predmeta, a posebno iz izjava optuženog i svjedoka Dž.A., pravilno utvrdilo da je na području na kojem je optuženi boravio u Siriji bilo više jedinica ISIL-a, sa kojima je optuženi bio u kontaktu, te imajući u vidu spomenute fotografije na kojima se nalazi optuženi, izvelo pravilan i logičan zaključak da je optuženi u Siriji bio pripadnik upravo ove terorističke organizacije. S tim u vezi, optuženi je izjavio da mu je namjera odlaska u Siriju bila borba protiv vladajućeg režima, a optuženi je tokom boravka bio naoružan i učestvovao je u aktivnostima čuvanja linija. Sve ovo jasno ukazuje na postojanje i subjektivnog elementa krivičnog djela koje se optuženom stavlja na teret.

Potrebno je također istaći da odluka prvostepenog vijeća nije u odlučujućoj mjeri zasnovana na iskazu Dž.A., nego je ista potvrđena i brojnim drugim dokazima, tako da je oslanjanje prvostepenog vijeća na ovaj dokaz bilo kumulativne prirode, iako odbrana tvrdi suprotno.

Iz svega navedenog proizilazi da je prvostepeno vijeće pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje, koje odbrana optuženog svojim argumentima nije uspješno osporila.

Nadalje, Apelaciono vijeće prihvata argumentaciju prvostepenog vijeća i u odnosu na optuženog K.M., iz razloga što je ista jasna i dostatna, te je žalbeni prigovori odbrane nisu ozbiljnije doveli u pitanje, iz kog razloga su isti odbijeni kao neosnovani.

U odnosu na optuženog K.M., pobijana presuda se zasniva prije svega na izjavama optuženog K.M., koje je dao u istrazi, a u kojima je detaljno opisao svoj put od Međunarodnog aerodroma u Sarajevu do Sirije, i svoje učešće u aktivnostima ISIL-a, na čijoj strani se borio. Pravilno se u pobijanoj presudi navodi da je prvostepeno vijeće prihvatilo iskaz optuženog, s obzirom da sadrži detalje i opise situacija koje mogu dati samo lica koja su učestvovala u takvim radnjama, a naročito imajući u vidu da odbrana optuženog ni u jednom momentu nije sporila odlazak optuženog u Siriju i njegovu pripadnost ISIL-u. Također, da su određeni navodi iz izjave optuženog tačni i prihvatljivi, prvostepeno vijeće je utvrdilo i iz tabelarnog prikaza izlaska iz Bosne i Hercegovine /DT- 39/ u kojem je evidentiran izlazak lica K.M. iz Bosne i Hercegovine, dana 12.07.2013. godine, sa Međunarodnog aerodroma Sarajevo.

Dakle, prvostepeno vijeće je opravdano poklonilo vjeru izjavama optuženog, budući da svojim kazivanjem i načinom iznošenja svojih neposrednih saznanja nije ostavio sumnju u pogledu istinitosti i tačnosti onoga o čemu je govorio.

U prilog navedenom je i dokaz mobilni telefon marke „Samsung“, koji je oduzet od optuženog, a koji je bio predmet vještačenja vještaka Irhada Kosa, te predmet analize sadržaja vještačenog telefona, na koje okolnosti je svjedočio P.Z.. Ovdje je potrebno istaći da kredibilitet ovog vještaka nije doveden u pitanje žalbenim navodima, a što je već ranije obrazloženo u ovoj odluci.

Naime, iz Analize sadržaja vještačenog telefona proizilazi, a šta je svjedok P.Z. i potvrdio, da su u telefonu oduzetog od optuženog K.M. pronađene 4 fotografije, koje su bile izbrisane. Uvidom u navedene fotografije, može se zaključiti da je na njima optuženi K.M. sa automatskom puškom i ispred zastave Islamske države, kao i u društvu više lica iza kojih se nalazi zastava Islamske države.

Stoga je prvostepeno vijeće izjavu optuženog iz istrage dovelo u vezu sa drugim izvedenim dokazima, te došlo do pravilnog zaključka da je optuženi u inkriminisanom periodu bio na području Sirije i bio pripadnik ISIL-a.

Na kraju je potrebno istaći da nisu osnovani ni prigovori odbrane koji govore da optuženi K.M. nije aktivno učestvovao u borbenim aktivnostima ISIL-a, nego da je samo čuvao stražu, iz razloga što je za postojanje krivičnog djela koje se optuženom stavlja na teret potrebno da je optuženi samo postao član terorističke organizacije, a da se eventualno učešće i doprinos njihovom djelovanju, te dužina boravka u stranoj zemlji, mogu cijeniti prilikom odmjeravanja krivičnopravne sankcije.

Stoga, Apelaciono vijeće žalbene prigovore odbrane nalazi neosnovanim.

Apelaciono vijeće je cijenilo i žalbene navode branioca optuženog I.S., te je utvrdilo da su činjenična utvrđenja prvostepenog vijeća pravilna, zasnovana na zakonitim dokazima, što ukazuje da su žalbeni prigovori neosnovani.

Kroz obrazloženje ove presude, Apelaciono vijeće je dalo argumentaciju zašto smatra da su dokazi na kojima se zasniva pobijana presuda zakoniti, te zašto je našlo vještačenje vještaka Irhada Kosa kredibilnim i vjerodostojnim. Stoga se ovo Vijeće neće ponavljati na ovom mjestu, iako je branilac optuženog istakao ove prigovore u žalbi.

Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće na valjan i sveobuhvatan način pristupilo ocjeni dokaza u ovom krivičnom postupku, iako žalbeni prigovori ukazuju na suprotno.

Iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je prvostepeno vijeće iz konverzacija koje je optuženi sa svog Skype profila „I.S.“ obavio 08. i 10.11.2014. godine, utvrdilo da je optuženi I.S. boravio na području Sirije i borio se na strani ISIL-a.

Prilikom pretresa stambenog objekta koji koristi optuženi I.S. pronađeni su određeni predmeti, između ostalog i radna jedinica sa oznakom „ASUS“, te je navedeni predmet privremeno oduzet.

Vještačenje ovog oduzetog predmeta u istrazi radio je Irhad Kos, a na okolnosti analize vještačenjem dobijenog sadržaja iz radne jedinice optuženog I.S. na glavnom pretresu je iskaz dao svjedok P.Z., koji je radio predmetnu analizu, i u tom kontekstu je u sudski spis i uložena materijalna dokumentacija sa sadržajem internet komunikacija /DT-40/ i sa izdvojenim konverzacijama sa Skype profila I.S. „I.S.“.

U tom smislu se u pobijanoj presudi navodi da iz komunikacije ostvarene sa korisnikom “...“, dana 08.11.2014. godine, optuženi navodi da se vratio u Bosnu i Hercegovinu po porodicu, i da nije znao da ga SIPA traži, da „ganja“ rodni list za kćerku, pa ako ga SIPA ne uhapsi da izvadi pasoše ženi i djeci. Nadalje, iz komunikacije sa istim korisnikom, dana 10.11.2014. godine, optuženi govori da nikada neće odustati od toga da dođe u Islamsku državu i da bude mudžahid, te da hoće i svoju djecu da dovede dole.

Pored navedenog, prvostepeno vijeće u presudi navodi da je analizom utvrđeno da je u imeniku memorisan i korisnik „B.H.“, odnosno lice sa kojim je i optuženi M.E. ostvarivao komunikaciju, i za kojeg je prvostepeno vijeće, na bazi sadržaja konverzacija obavljenih sa optuženim M.E. utvrdilo da se nalazi u Siriji kao pripadnik ISIL-a.

Također se u pobijanoj presudi pravilno navodi da je svjedok O.K. u toku svjedočenja na glavnom pretresu potvrdio poznanstvo sa optuženim I.S., te opisao situaciju da mu je supruga optuženog jedne prilike rekla da je zabrinuta za I.S. i da misli da ju je napustio, i da sumnja da je možda otišao u Siriju. Svjedok je naveo da ga je supruga optuženog pitala da li mu je poznato da li je otišao da se bori.

Iako iz naprijed navedenog jasno proizilazi da je optuženi bio u Siriji, pored njegovog osporavanja te činjenice, u svojoj izjavi potvrđuje da je navodno u Turskoj proveo upravo inkriminisani period.

Nasuprot žalbenim navodima, prvostepeno vijeće je na osnovu navedenih komunikacija pravilno utvrdilo da je optuženi prije ostvarenih konverzacija bio na području Sirije i da je bio pripadnik Islamske države, s obzirom da u komunikacijama jasno potencira povratak u Siriju, a ne namjeru prvobitnog odlaska u Siriju, što odbrana u žalbi pokušava da relativizira. U prilog takvom zaključku Suda govori i činjenica da je supruga optuženog sumnjala da je optuženi I.S. otišao u Siriju radi učestvovanja u borbama. Nadalje, period u kojem se optuženi nalazio navodno na području Turske je upravo period koji se optuženom stavlja na teret. Kao potkrepljujuća činjenica navedenim činjeničnim utvrđenjima prvostepenog vijeća, u pobijanoj presudi se ukazuje da je optuženi bio u kontaktu i sa drugim licima koji su pripadnici ISIL-a.

Pravilno je utvrdilo prvostepeno vijeće da je radna jedinica u kojoj su bile pohranjenje komunikacije, pronađena i oduzeta od optuženog I.S., te da je korisničko ime sa kojeg su izvršene komunikacije ime i prezime optuženog, na osnovu čega je došlo do logičnog i pravilnog zaključka da je navedene komunikacije obavio upravo optuženi I.S..

Nakon što je prvostepeno vijeće pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje u odnosu na optuženog I.S., također je kritički i svestrano razmotrilo i dokaze koji se odnose na suprugu I.S.. Stoga, žalbeni prigovori koje je odbrana istakla u tom pravcu nisu osnovani.

Naime, provostepeno vijeće je uvidom u Službenu zabilješku Državne agencije za istrage i zaštitu, broj 16-13/1-1-721/14 od 26.09.2014. godine /DT-12/, utvrdilo da prilikom uzimanja izjave od supruge optuženog I.S., ista nije upozorena u skladu sa članom 86. ZKP BiH. Pored toga, prvostepeno vijeće je imalo u vidu i zakonsku dužnost ovlaštenih osoba da suprugu optuženog upozore na pravo da kao bračni/vanbračni drug može odbiti svjedočenje, a kako to nalaže odredba člana 83. ZKP BiH, a što iz navedene službene zabilješke ne proizilazi.

Iz navedenog se jasno vidi da navedeni dokaz nije pribavljen u skladu sa zakonskim odredbama i da se na takvom dokazu ne može zasnovati sudska odluka. Prvostepeno vijeće je također utvrdilo da se ni pisma koja je supruga optuženog predala ovlaštenim licima ne mogu uzeti kao pravno valjani dokazi, s obzirom da su pisma predata prilikom uzimanja izjave od supruge optuženog, a koji nije obavljen u skladu sa zakonskim odredbama. Također je našlo da i pored te manjkavosti, nalazi bitnim naglasiti da u slučaju ovih pisama nije provedena ni zakonska procedura koja reguliše oduzimanje predmeta, s obzirom da ovlaštena lica o predaji pisama nisu izdala potvrdu o privremenom oduzimanju, bez obzira što se u navedenom slučaju radilo o dobrovoljnoj predaji predmeta.

Stoga, Apelaciono vijeće nalazi da pobijana presuda sadrži pravilnu argumentaciju za sva pitanja pokrenuta tokom glavnog pretresa, a koja su ponovno istaknuta i u žalbi, te da iz tog razloga žalbeni prigovori odbrane nisu osnovani.

Branilac optuženog K.A. je u svojoj žalbi istakao prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te je Apelaciono vijeće isti razmotrilo i našlo ga neosnovanim.

Ovo Vijeće nalazi da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te da je prvostepeno vijeće u konkretnom slučaju pravilno ocijenilo sve dokaze, koji su kako je već rečeno zakoniti.

Stoga, pravilno je utvrđeno da iz sadržaja svjedočenja Dž.A., presretnutih razgovora i analize sadržine podataka oduzetog mobilnog telefona, nedvojbeno proizilazi da je optuženi K.A. u inkriminisanom periodu boravio na području Sirije i borio se na strani ISIL-a.

Naime, svjedok Dž.A. je na glavnom pretresu potvrdio da poznaje optuženog K.A., jer je u više navrata prisustvovao sastancima na kojima su se optuženi K.A. i otac svjedoka dogovarali oko odlaska na ratište u Siriju u borbu protiv režima Bašara al Assada. Svjedok je nadalje naveo da mu je poznato da je K.A. otišao u Siriju, s obzirom da je tom prilikom u Siriju otišao i njegov otac, i da je vrijeme odlaska bilo 2013. godine, po navodima svjedoka okvirno u julu ili avgustu mjesecu.

Kako se u pobijanoj presudi navodi, iskaz svjedoka o vremenskom periodu odlaska optuženog u Siriju je saglasan sa izjavom optuženog datom u istrazi, u kojoj je naveo da je u toku avgusta otišao van Bosne i Hercegovine, navodno u Tursku, kao i da je tom prilikom u avionu putovao zajedno sa Dž.A.1.

Svjedok je naveo da je krajem 2013. godine, po pozivu svog oca sa ostalim članovima porodice otišao u Siriju, i da je viđao optuženog K.A. u gradu Haritanu, da je bio pripadnik jedinice B.S. koja je držala straže prema formacijama Bašara al Asada, te da je isti imao naoružanje.

Iskaz ovog svjedoka je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo, kada je utvrdilo da su saznanja svjedoka vjerodostojna, s obzirom da je svjedok lično upoznat sa okolnostima planiranja odlaska optuženog K.A. u Siriju, sa činjenicom da je razlog odlaska bila borba protiv vladajućeg režima u Siriji, kao i to da je u tim aktivnostima učestvovao i otac svjedoka, te cijeneći neposredne kontakte svjedoka sa optuženim u Siriji.

Zaključak o boravku optuženog u Siriji, u inkriminisanom periodu, prvostepeno vijeće je izvelo iz komunikacija, odnosno iz Službenih zabilješki Državne agencije za istrage i zaštitu, broj 16-02/1-09/14 od 22.01.2014. godine i broj 16-02/1-27/14 od 04.03.2014. godine /DT-17/.

U tom pogledu se iz komunikacije broj 266, ostvarene 21.01.2014. godine, vidi da osoba Z.E. pita suprugu K.A., da li joj se isti javlja i kada namjerava ići jer bi poslala 300 eura. U komunikaciji broj 282, od 28.01.2014. godine, ponovno između Z.E. i supruge K.A., Z.E. pita da li joj se javio K.A., na šta supruga odgovara potvrdno i da je K.A. dobro. Potom Z.E. govori da se čula sa sinom E.1, koji joj je rekao da se čuje sa K.A. koji se nalazi u Alepu.

Nadalje, prilikom pretresa objekta u kojem optuženi K.A. stanuje pronađen je i privremeno oduzet mobilni telefon, čiji je sadržaj bio predmet vještačenja što proizilazi iz Izvještaja o izvršenoj analizi privremeno oduzetih predmeta /DT-37/.

Predmetnom analizom je utvrđeno da je telefon, koji je oduzet od optuženog K.A., korišten na području Sirije, odnosno da je koristio mobilne mreže sa sirijskog područja. Također, u telefonu je pronađeno par poruka sa pozivnim brojem +963 koji je međunarodni pozivni broj za Siriju. Iz poruke, od dana 27.03.2014. godine, može se zaključiti da se optuženi u momentu zaprimanja poruke vratio sa područja Sirije, s obzirom da se pošiljalac poruke raspituje o povratku optuženog.

Iz SMS poruke zaprimljene dana 02.03.2014. godine proizlazi da je sagovornik optuženog borac na strani ISIL-a, a cijeneći detalje dešavanja i osobe koje se u poruci spominju, prvostepeno vijeće je zaključilo da je i optuženi morao biti u ranijem periodu sa pošiljaocem poruke također pripadnik jedinica ISIL-a. Stoga zaključak prvostepenog vijeća da za informacije koje su sadržane u navedenoj poruci, mogu biti zainteresovana samo lica kojima su ti događaji i osobe neposredno poznati, prihvata i ovo Vijeće.

Cijeneći sve naprijed spomenute dokaze, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj logičnoj povezanosti, prvostepeno vijeće je izvelo pravilan zaključak da kada se iskaz svjedoka Dž.A., dovede u vezu sa presretnutim razgovorima i zaprimljenim sms porukama, te izjavom optuženog iz istrage, nesporno je da je optuženi dogovarao put za Siriju radi borbe protiv tamošnje legitimne vlasti, i da je optuženi u Siriji postao pripadnik jedinica ISIL-a.

Iz svega naprijed izloženog, Apelaciono vijeće zaključuje da je prvostepeno vijeće pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje, što ukazuje na neosnovanost žalbenih prigovora odbrane.

Branilac optuženog D.I. je u svojoj žalbi istakao prigovor da je prvostepeno vijeće pogrešno i nepotpuno cijenilo izvedene dokaze (iskaze optuženog D.I. i dokaze odbrane), što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, na štetu optuženog.

U tom pogledu, Apelaciono vijeće želi da istakne da je prvostepeno vijeće na osnovu izjave optuženog date na glavnom pretresu, te njegove izjave iz istrage u kojoj je također priznao boravak u Siriji, nesporno utvrdilo da je optuženi D.I. u inkriminisanom periodu boravio na području Sirije i borio se na strani ISIL-a.

Naime, optuženi je tom prilikom potvrdio da je tokom sedmog mjeseca 2013. godine otišao u Siriju na način da je avionom iz Sarajeva otišao u Istanbul, a došao zatim iz Istanbula do mjesta Rehajliantaki, koji je na tursko-sirijskoj granici, odakle je prešao u Siriju, u grad u Eta Dreip, a onda je po njega došao B.I. i odveo ga u grad Haritan u kasarnu u kojoj se nalazilo 20-30 osoba iz Bosne i Hercegovine, među kojima su bili E.F., izvjesni E.2iz Krajine, te A.1iz T.2, te da je vođa jedne vojne jedinice u toj kasarni bila osoba po imenu A.2, a cijele kasarne neki Č., a da je funkcija B.I. bila nešto kao zamjenik.

Optuženi je naveo da nije bio sposoban da učestvuje u vojnim akcijama jer je invalid, te da je tu ostao i povremeno držao predavanja Bosancima, kao i to da je u Haritanu obilazio vojnike i obične ljude, dok su ostala lica bila zadužena sa oružjem, te išli na vojne obuke i u borbe. Na upit na čijoj strani su se borili navedeni borci i stranci koje je zatekao u Siriji, D.I. je naveo da se jedan dio borio u jedinici koja se zvala Devla, a kasnije IDIŠ, dok su drugi bili pripadnici Džebhatu Nusra, a treći Ahraru Šam. Također je naveo da se nakon nepuna dva mjeseca odlučio vratiti u Bosnu iz razloga što mu nije bilo jasno šta se tamo dešava i tko protiv koga ratuje, te da se vratio preko sirijsko-turske granice ilegalno, iz grada Kilis za Gaziantep, odakle je avionom otišao do Istanbula, a iz Istanbula također avionom došao u Sarajevo.

Pobijana presuda također sadrži i obrazloženje u pogledu rezultata provedenih posebnih istražnih radnji u odnosu na optuženog D.I., gdje je zabilježena komunikacija broj 887 od 20.1.2014. godine u kojoj optuženi D.I. govori kako se otkrilo da je bio dole i da se boji da na njega ne nahuškaju SIPA-u, a što je konstatovano u službenoj zabilješci Državne agencije za istrage i zaštitu broj 16-02/1-27/14 od 04.03.2014. godine /DT-29/. Također je cijenjena i komunikacija broj 765 od 14.01.2014. godine, u kojoj NN osoba poziva optuženog D.I. i govori mu da se otkrio, da je gledala „Hutbu“ na ..., a potom ga upozorava da pazi šta govori.

O ulozi optuženog u Siriji također govori i pronađena neposlana sms poruka u mobilnom telefonu optuženog u kojoj je navedeno „... sa čečenima sam, ujedinjujem braću u jednu jedinicu...“

Zaključak prvostepenog vijeća da je optuženi D.I. pristupio terorističkoj organizaciji ISIL, temelji se na izjavi optuženog, da je neposredno po njegovom dolasku u Siriju po njega došao B.I., lice za kojeg su optuženi M.E. i svjedok Dž.A. potvrdili da se radi o licu pripadniku ISIL-a, a i sam optuženi je naveo da je u kasarni u kojoj je boravio B.I. imao funkciju zamjenika komandira. Dakle, prvostepeno vijeće je pravilno i svestrano ocijenilo navedene dokaze, pri tome ne ispuštajući iz vida niti jednu činjenicu koja je bila bitna za presuđenje.

Stoga, Apelaciono vijeće prihvata utvrđenje prvostepenog vijeća da je optuženi D.I. po nalozima i u pratnji B.I. obilazio bosanskohercegovačke građane koji se nalaze i bore u Siriji, i iste pozivao na ujedinjenje protiv vladajućeg režima, što sve upućuje na zaključak da je i optuženi bio pod određenom kontrolom B.I., odnosno da je i optuženi bio pripadnik ISIL-a.

Prvostepeno vijeće se u pobijanoj presudi bavilo i pitanjem zdravstvenog stanja optuženog, s obzirom da je odbrana ukazivala na invalidnost optuženog i njegovu nemogućnost da se aktivno uključuje u borbena dejstva, što je pokrenuto i u žalbi, pa u tom smislu Apelaciono vijeće nalazi pravilnim utvrđenje prvostepenog vijeća da iz uložene medicinske dokumentacije nesporno proizlazi da je optuženi osoba sa određenim stepenom invaliditeta, međutim da iz izjave optuženog i opisa svih događaja u kojima je učestvovao u inkriminisanom periodu, to stanje očigledno nije takvog karaktera da optuženom onemogućava da uzima učešće u svakodnevnim aktivnostima. Dakle, neučestvovanje u neposrednim borbenim dejstvima, ne znači da optuženi nije na drugi način učestvovao u aktivnostima organizacije Islamske države. Pri tome bi ovo Vijeće dodalo da u konkretnom slučaju, za postojanje predmetnog krivičnog djela, uopće nije ni bitna aktivnost optuženog u borbenim dejstvima, nego samo pripadnost terorističkoj organizaciji, što je nesporno utvrđeno u pobijanoj presudi.

Shodno tome, Apelaciono vijeće nalazi da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te da odbrana nije uspješno ukazala na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, iz kog razloga su žalbeni prigovori odbijeni kao neosnovani.

Odbrana optuženog H.S. također smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te je stoga i Apelaciono vijeće razmotrilo navedeni žalbeni prigovor i isti ocijenilo neosnovanim.

Naime, žalba odbrane nije ponudila valjane argumente u prilog svojim tvrdnjama, kojim bi ozbiljnije dovela u pitanje u svemu ispravne i osnovane zaključke pobijane presude, s obzirom da je prvostepeno vijeće vodilo računa da navede jasne i razumljive razloge na kojim zasniva svoju odluku, koje u cijelosti prihvata i ovo Vijeće.

Shodno tome, ovo Vijeće cijeni da je pobijana presuda dala pravilnu i dostatnu argumentaciju vezano za sve odlučne činjenice i pokrenuta procesna pitanja tokom glavnog pretresa.

S tim u vezi, pravilno se u pobijanoj presudi navodi da se iz izjave optuženog H.S., datoj ovlaštenim službenim licima Državne agencije za istrage i zaštitu zaključuje da je optuženi H.S. u inkriminisanom periodu boravio na području Sirije.

Naime, u izjavi datoj u istrazi optuženi je naveo da je na početku rata u Siriji došao na ideju odlaska na to područje, sa namjerom da pridonese uspostavljanju narušenog reda u Siriji, te da je tim povodom prodao motorno vozilo i nekoliko mašina koje se koriste za vodoinstalaterske radove i da je zajedno sa D.I. stigao u Sarajevo gdje je tražio najpovoljniju vezu da se prebaci u Tursku. Preko trećeg lica saznao je da je najpovoljnija avionska linija preko „Pegasus“ agencije, da taj avio prevoznik vozi do Istanbula i da se potom presjeda u drugi avion koji leti za Hatai (grad koji se nalazi 80 km od tursko-sirijske granice). Dalje je naveo da su se po slijetanju u navedeni Hatai, on i D.I. zaputili autobusom ka sirijskoj granici, te da su na tom putu upoznali dvojicu ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine, i to osobu po imenu D. iz okoline Z. i osobu po imenu R. iz M.. Nakon dolaska autobusom u neko manje mjesto, taksijem su se odvezli do grada Rejhanli (mjesto na samoj granici), gdje su ostali tri dana i spavali u džamiji na trgu čekajući uspostavljanje kontakta sa nekim ko bi ih prevezao preko granice. Trećeg dana po njih je došao neki nepoznati čovjek, koji ih je kombijem odvezao do granice koju je kontrolisala turska vojska, te su tom prilikom ilegalno pretrčavali na sirijsku stranu preko kukuruznog polja i njive. Nakon prelaska granice pješice su se zaputili prema izbjegličkom kampu (koji se nalazio 5 km od granice), te su se po dolasku u isti smjestili u jedan šator i čekali da po njih dođe izvjesni E.J., kada su unajmili taksi koji je slijedio pomenutu osobu koje su vozile motocikl sve do grada At-Tarib, gdje im je ukazana dobrodošlica. Također je naveo da je u navedenom gradu ostao nešto duže od mjesec dana, da je kontaktirao sa raznim osobama koje su skupa sa njim boravile u istoj prostoriji, ali da nije učestovao u borbenim dejstvima pošto nije prošao obuku, jer je nastupio mjesec Ramazan, a tada nisu obučavali vojnike. Dalje u svom iskazu navodi da je stekao dojam da svojim prisustvom u Siriji ne može ništa promijeniti, a kako je preko facebook-a saznao da mu je majka teško bolesna, kao i brat koji je za vrijeme njegovog boravka u Siriji imao tešku operaciju, odlučio se na povratak u Bosnu i Hercegovinu.

Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo navedenu izjavu optuženog, te utvrdilo da izjava sadrži detaljne opise situacija, vremenski i logičan slijed događaja koje mogu dati samo lica koja su učestvovala u takvim situacijama. Pravilno se u pobijanoj presudi navodi da je optuženi u svom iskazu naveo i lice S.B., za kojeg je i optuženi K.M. izjavio da je sa njim otputovao u Siriju, što sve upućuje na zaključak da je i optuženi H.S. pripadao istoj formaciji kao i optuženi K.M., odnosno ISIL-u. Navedeni zaključak kao pravilan prihvata i ovo Vijeće.

Nadalje, cijeneći navode optuženog da nije učestvovao u borbenim dejstvima jer nije prošao obuku, prvostepeno vijeće je utvrdilo da iz iskaza K.M. koji je u istom vremenskom periodu očigledno boravio na istom području kao i optuženi H.S., ne proizlazi da su novopridošli pripadnici ISIL-a prolazili neki vid obuke. Naime, optuženi K.M. je potvrdio da je po dolasku zadužio oružje bez bilo kakve prethodne obuke. Također, cijeneći vremenski period od dva mjeseca boravka optuženog H.S. u Siriji, pasivno ponašanje optuženog u aktivnostima ISIL-a ne prati logiku i motive odlaska optuženog, da bi prvostepeno vijeće moglo prihvatiti navod da optuženi u periodu boravka nije imao učešća, u bilo kakvom obliku, u dejstvima organizacije ISIL-a.

Apelaciono vijeće nalazi pravilnom analizu izjave optuženog i zaključke do kojih dolazi prvostepeno vijeće u pobijanoj presudi, odnosno da je opšte poznata činjenica da ramazan traje 30 dana, te da kada bi prvostepeno vijeće i prihvatilo kao tačan navod obavezne obuke prije borbenih dejstava, ponovno se postavlja pitanje preostalih mjesec dana boravka optuženog u Siriji. Također je prvostepeno vijeće primjetilo da izjava optuženog iz istrage ne daje pojašnjenje o događajima kojima je prisustvovao u toku ta dva mjeseca, a da nasuprot tome opisuje do detalja sva dešavanja tokom dolaska i odlaska iz Sirije. Apelaciono vijeće smatra, čak i da optuženi nije bio aktivan učesnik borbi na strani ISIL-a, to ni u kom slučaju ne dovodi u pitanje postojanje krivičnog djela.

Shodno navedenom, prvostepeno vijeće je izvelo pravilan zaključak na osnovu izjave optuženog H.S., da je optuženi u inkriminisanom periodu bio na području Sirije i bio pripadnik ISIL-a.

Ovaj, kao i sve prethodne zaključke, Apelaciono vijeće nalazi pravilnim, iz razloga što su rezultat detaljne i svestrane analize svih dokaza iz spisa predmeta, koji su izvedeni na okolnosti koje se optuženom stavljaju na teret. Stoga, ovo Vijeće ne nalazi osnovanim žalbene prigovore odbrane optuženog H.S..

Kada je u pitanju tačka II osuđujućeg dijela presude, u odnosu na optužene K.M. i D.I., Apelaciono vijeće u cijelosti prihvata argumentaciju prvostepenog vijeća, s obzirom da izvedeni dokazi ne ostavljaju sumnju u pogledu odlučnih, bitnih, pravno relevantnih, činjenica.

Naime, u pobijanoj presudi se navodi da u odnosu na optužene K.M. i D.I., prvostepeno vijeće je cijeneći sve provedene dokaze, kroz dokumentaciju nastalu provođenjem istražne radnje pretresa, te na osnovu nalaza vještaka, van svake razumne sumnje utvrdilo da su optuženi u svojim stambenim objektima nabavili i držali oružje i municiju, što je u smislu odredbi Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije ZDK zabranjeno fizičkim licima, čime su počinili krivično djelo Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZ FBiH. Navedeni zaključak prvostepenog vijeća, Apelaciono vijeće prihvata, iz razloga što je pravilan i zasnovan na dokaznoj građi, te nije uspješno osporen žalbenim prigovorima branilaca optuženih.

Prilikom pretresa stambenog objekta optuženog K.M. pronađeni su određeni predmeti, i to pod tačkom 1 - poluautomatska puška sa podrezanim kundakom, serijskog broja O-00004, te je ista privremeno oduzeta po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Državne agencije za istrage i zaštitu broj 16-13/1-1-33/14 od 03.09.2014. godine /DT-9/.

Na glavnom pretresu je ispitan vještak Alija Kotarević, koji je kao vještak balističke struke u Federalnoj upravi policije izvršio vještačenje oduzetih predmeta, te je dao i mišljenje da se radi o poluautomatskoj puški s podrezanim kundakom, marke „Crvena zastava“ M59/66, cal 7,62 x 39 mm, ser. broj 108514, pri tome ukazujući da je pregledom navedene puške utvrđeno da je ista neispravna, te da se iz iste ne mogu vršiti ispaljivanja metaka, ali da je ranije iz iste puške vršeno pucanje.

U tom smislu, prvostepeno vijeće je cijenilo prigovor odbrane da je navedena puška u neispravnom stanju, te je u pobijanoj presudi istaklo da se činjenica neispravnosti oružja ne može vremenski utvrditi, kao ni zanemariti činjenica da je vještak u svom nalazu naveo, a na glavnom pretresu ponovio, da je iz navedene puške ranije vršeno ispaljivanje, što upućuje na zaključak da je poluautomatska puška ranije bila ispravna. Ovaj zaključak prvostepenog vijeća je pravilan i utemeljen na nesporno utvrđenim činjenicama, pa je ovo Vijeće isti prihvatilo.

Također je izvršen pretres stambenog objekta optuženog D.I., te su tom prilikom pronađeni određeni predmeti, i to deset komada ručnih bombi (sedam komada tip M75, jedan komad tip M52, jedan komad tip M93 i jedan komad nepoznatog tipa), puška marke „Zastava“ tip M48, serijskog broja F178, cal. 7,9 mm, i puščana municija - 39 komada cal. 7,9 mm, koji su privremeno oduzeti po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Državne agencije za istrage i zaštitu broj 16-13/1-1-30/14 od 03.09.2014. godine /DT-29/. Tokom pretresa urađena je i fotodokumentacija prostorija i pronađenih i privremeno oduzetih predmeta /DT-32/.

I u ovom slučaju, izvršeno je balističko vještačenje, a predmet vještačenja je bila puška marke „Zastava“ tip M48, serijskog broja F178, cal. 7,9 mm, i puščana municija 39 komada cal. 7,9 mm.

Vještak Alija Kotarević, također je izvršio vještačenje oduzetih predmeta, te je na glavnom pretresu dao mišljenje da se radi o puški marke „Zastava“ tip M48, serijskog broja F178, cal. 7,9 mm, sa prepravljenim kundakom, da se iz navedene puške može vršiti ispaljivanje metaka, te da je iz iste vršeno pucanje. Također je naveo da se radi o vojnom oružju, a u pogledu oduzete municije, u mišljenju je navedeno da se radi o vojno-pješadijskoj municiji, namijenjenoj za uništavanje žive sile i lakih tehničkih sredstava.

U pogledu oduzetih bombi od optuženog D.I., izvršen je KDZ pregled od strane Odjeljenja za KDZ i TU Odjeljenja za kontradiverzionu i tehničku zaštitu Federalne uprava policije, a što proizlazi iz stručnog nalaza i mišljenja broj 12-12/08-24/14 POV Centra za forenzički i informatičku podršku Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, Federalna uprava policije / DDT-5 /. Vještak Salko Bidžević, je na glavnom pretresu 30.05.2016. godine, usmeno izložio nalaz i mišljenje na okolnosti pregleda 10 komada bombi i ponovio da su navedene bombe tehnički ispravne i da su namjenjene za izvođenje borbenih dejstava.

Prvostepeno vijeće je pravilno cijenilo da iako odbrana u završenom izlaganju nije sporila činjenice pronalaska navedenog oružja i municije u kući u kojoj živi optuženi D.I., branilac je ukazao je da je motiv optuženog za nabavljanje puške bila zaštita od životinja, a da su bombe u tom stambenom objektu bile i prije nego se optuženi doselio. U tom pogledu je utvrdilo da motiv nabavljanja oružja koje po zakonu ne mogu posjedovati fizička lica jer se radi o vojnom oružju, ne utiče na protivpravnost držanja i nabavljana takvog oružja, te da je navod odbrane da bombe nisu u vlasništvu optuženog ostao na bazi pretpostavke, koji zaključak kao pravilan prihvata i Apelaciono vijeće.

Nasuprot žalbenim navodima, Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće izvelo pravilan zaključak da su navedeni pretresi izvršeni u skladu sa izdatim naredbama Suda, da su optuženi prisustvovali radnji pretresanja, što su potvrdili i svojim potpisima, kako na zapisnicima o pretresanju, tako i na potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta, te da su na okolnosti zakonitog postupanja i provođenja ove istražne radnje i sačinjene dokumentacije na glavnom pretresu svjedočila ovlaštena službena lica Državne agencije za istrage i zaštitu M.J. i V.D.. U tom pogledu, ovi svjedoci su opisali postupanje OSL prilikom izvršenih pretresa, provedenih radnji i pronađenih predmeta, koji iskazi su u saglasnosti za izvedenom materijalnom dokumentacijom, te im je prvostepeno vijeće u cijelosti poklonio vjeru.

Pravilno se u pobijanoj presudi navodi da su nalazi vještaka dati u skladu sa pravilima nauke i struke, obrazloženi i izneseni usmeno na glavnom pretresu. Ovakvi nalazi su sačinjeni na osnovu standardnih analiza, pa kako ih ni odbrana ničim osnovanim nije dovela u ozbiljnu sumnju, prvostepeno vijeće ih je prihvatilo kao objektivne, što prihvata i Apelaciono vijeće.

Shodno tome, Apelaciono vijeće nalazi da su žalbeni prigovori branilaca optuženih K.M. i D.I. neosnovani i neargumentovani, te da kao takvi nisu dostatni da bi se osporilo ovako pravilno i potpuno činjenično utvrđenje prvostepenog vijeća.

Dakle, ispitujući sve žalbene navode branilaca optuženih u pogledu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće, na osnovu provedenih dokaza, na pouzdan način utvrdilo sve odlučne činjenice, na osnovu kojih je došlo do zaključka da se u radnjama optuženih M.E., J.J., K.M., I.S., K.A., D.I. i H.S., pobliže opisanim u tački I izreke pobijane presude, stiču sva zakonska obilježja krivičnog djela Organiziranje terorističke grupe iz člana 202.d stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH, a sve u vezi sa članom 201. KZ BiH, te radnjama optuženih K.M. i D.I., iz tačke II izreke pobijane presude, stiču zakonska obilježja krivičnog djela Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZ FBiH, a koji zaključak nije uspješno osporen žalbenim prigovorima branilaca optuženih.

povreda krivičnog zakona

žalbeni navodi

Žalba M.E.

Žalbom se ukazuje da određene okolnosti koje je odbrana isticala i u drugim prigovorima predstavljaju i povredu krivičnog zakona, što se naročito odnosi na to da postoje dokazi koji su u samom početku ukazivali da ne postoje uslovi za krivično gonjenje.

Žalba J.J.

Odbrana u žalbi postavlja pitanje kako državljani Bosne i Hercegovine mogu da se informišu o odlukama Vijeća sigurnosti UN-a? Pri tome ističe da je Bosna i Hercegovina država u kojoj 2/3 stanovništva ne koristi internet i u kojoj većina stanovništva ne koristi engleski jezik.

Odbrana ističe da je nesporno da je 30.05.2013. godine ISIL proglašen za terorističku organizaciju, međutim dokaz o objavi ove informacije na web portalima nemamo, te da je Akt Ministarstva sigurnosti BiH, broj 08-1-04-2-2208-1/15 od 08.04.2015. godine, sačinjen skoro dvije godine nakon uvrštavanja ISIL-a na listu terorističkih organizacija.

Odbrana smatra, da je svima jasno da se radnje optuženih, s obzirom na vrijeme za koje se terete da su učestvovali u sukobima u stranim zemljama, nije moglo okarakterisati krivičnim djelom iz člana 162.b. KZ BiH, jer tada učešće u stranim vojnim formacijama nije bilo predviđeno kao krivično djelo, već je u smislu člana 202.d. KZ BiH, učešće u grupama bilo krivično djelo samo ako su iste proglašene u tom trenutku kao terorističke.

Kako se u žalbi navodi, jedinica „Muhadžeri i Ensarie“ nikada nije proglašena terorističkom grupom, a prvostepeno vijeće je utvrdilo da, upravo, toj grupi pripada optuženi.

Žalba K.A.

Odbrana tvrdi da je prvostepeno vijeće donošenjem osuđujuće presude bez utvrđivanja odlučnih činjenica (vrijeme boravka u Siriji, da li je optuženi zaista bio pripadnik terorističkih organizacija, te da li je uopšte bio pripadnik neke jedinice koja je izvršila neki teroristički akt) povrijedio KZ BiH na štetu optuženog.

Žalba H.S.

Povreda krivičnog zakona, prema mišljenju odbrane, proizilazi iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, odbrana smatra da je prvostepeni sud trebao provjeriiti odbranu optuženog u dijelu koji se odnosi na datu izjavu pred organima SIPA-e, koja je data pod prijetnjom.

odluka apelacionog vijeća

Povreda krivičnog zakona u skladu sa članom 298. ZKP BiH sadržana je u tome da sud pravilno utvrđeno činjenično stanje podvodi pod pogrešnu zakonsku odredbu i to što primjenjuje zakon koji nije mogao primjeniti ili zakon koji je trebao primjeniti, ali je to učinio na pogrešan način. A povreda krivičnog zakona iz odredbe člana 298. tačka a) ZKP BiH postoji kada je u pitanju da li je djelo za koje se optuženi goni krivično djelo, te se može pojaviti u tri oblika, i to: 1) kao pogrešna ocjena da li djelo, za koje se tereti optuženi predstavlja ili ne predstavlja krivično djelo, 2) kao pogrešna ocjena postojanja, odnosno nepostojanja konstitutivnih obilježja krivičnog djela i 3) kao pogrešna ocjena postojanja ili nepostojanja protivpravnosti.

Iz sadržaja žalbenih navoda proizilazi da branioci ističu ovaj žalbeni prigovor iz razloga što smatraju da u prvostepenom postupku nisu dokazana sva obilježja krivičnog djela koja su propisana u zakonu, a za koja su optuženi oglašeni krivim u prvostepenom postupku, pri tome ukazujući na tačku I izreke pobijane presude.

Prije svega, Apelaciono vijeće nalazi da je na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo da se radnjama optuženih M.E., J.J., K.M., I.S., K.A., D.I. i H.S., pobliže opisanim u tački I izreke pobijane presude, stiču sva zakonska obilježja krivičnog djela Organiziranje terorističke grupe iz člana 202.d stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH, a sve u vezi sa članom 201. KZ BiH, te radnjama optuženih K.M. i D.I., iz tačke II izreke pobijane presude, stiču zakonska obilježja krivičnog djela Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZ FBiH. Dakle, prvostepeno vijeće je činjenični opis pravilno podvelo pod pravnu normu, kako je već navedeno.

Naime, kada je u pitanju krivično djelo Organiziranje terorističke grupe iz člana 202.d stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH, a sve u vezi sa članom 201. KZ BiH, bitni elementi krivičnog djela su postojanje terorističke grupe i pripadnost optuženih ovoj terorističkoj grupi. Shodno tome, nije potrebno dokazivati pojedinačne radnje optuženih u borbi na strani ISIL-a, odnosno da su optuženi počinili neki konkretan teroristički čin, kako to neosnovano ukazuju pojedine žalbe, dovoljno je da se optuženi deklarišu kao pripadnici grupe, što je nesporno utvrđeno za sve optužene u pobijanoj presudi.

Također ni objektivni element, odnosno postojanje terorističke grupe, nije upitan, s obzirom da je kroz analizu žalbenih prigovora na činjenično stanje, detaljno obrazloženo da je ISIL uvršten na listu terorističkih organizacija, a jedinice čiji su pripadnici bili optuženi su se de facto borile na strani ISIL-a protiv legitimnih vojnih snaga Sirije, iako zbog svoje veličine i konstantnog cijepanja nisu bile listirane kao terorističke. Stoga je neosnovan žalbeni prigovor branioca optuženog J.J. da jedinica „Muhadžeri i Ensarie“ nije bila dio ISIL-a.

Žalbeni prigovori da optuženi nisu mogli biti upoznati sa Odlukom Vijeća sigurnosti UN-a od 30.05.2013. godine, nisu osnovani, iz razloga što sama činjenica da državnu granicu sa Sirijom prelaze na nelegalan način, iako to ne predstavlja bitni elemenat krivičnog djela, a kako su to opisali optuženi koji su potvrdili svoj boravak u Siriji, govori dovoljno u prilog tome da znaju da čine nešto protivno zakonu, a posebno kada se imaju u vidu riječi optuženog D.I.Ib prilikom telefonskog razgovora sa NN osobom: „da se otkrio da je bio dole i da se boji da na njega ne nahuškaju Sipu“². Također optuženi J.J. u svojoj izjavi iz istrage navodi: „ ... nakon što sam spoznao stvarna dešavanja i nisam mogao učestvovati u tim događajima, odlučio sam se vratiti u BiH znajući da ću snositi određenu odgovornost, tj. da ću biti privođen i krivično gonjen. Bez obzira na tu činjenicu nisam imao izbora da ostajem u Siriji ili da bježim u neke druge države. Svjesno sam pristao na ove posljedice“³. Pored navedenog i optuženi I.S. u jednoj od spomenutih komunikacija navodi da se vratio u Bosnu i Hercegovinu po porodicu, da nije znao da ga SIPA traži, da „ganja“ rodni list za kćerku pa ako ga SIPA ne uhapsi da izvadi pasoše ženi i djeci, kao i da nikada neće odustati od toga da dođe u Islamsku državu i bude mudžahid, te da hoće i svoju djecu da dovede dole.

Sve navedeno jasno ukazuje da su optuženi bili upoznati sa činjenicom da odlaskom na sirijsko ratište čine krivično djelo, a posebno kada se tome doda da su svjesno bili oponenti vladajućem ustavnom režimu u Siriji.

Argument odbrane da većina stanovništva u Bosni i Hercegovini ne koristi internet i ne govori Engleski jezik, kako bi bili upoznati sa navedenom odlukom UN-a, možda i jeste djelimično tačan, ali optuženi u ovom predmetu su, što je u pobijanoj presudi pravilno utvrđeno, pokazali da se koriste internetom, te da su u Siriji komunicirali i na Engleskom jeziku. Stoga ni ovaj žalbeni prigovor odbrane nije osnovan.

Također, potrebno je naglasiti da se optuženom J.J. nikada nije stavljalo na teret krivično djelo iz člana 162.b. KZ BiH, kao što to neosnovano navodi branilac u žalbi. Dakle, niti prilikom uzimanja izjave u istrazi, niti predmetnom optužnicom.

Slijedom navedenog, Apelaciono vijeće zaključuje da žalbeni navodi branilaca optuženih u pogledu povrede krivičnog zakona nisu osnovani, te su kao takvi odbijeni, iz naprijed navedenih razloga.

odluka o krivičnopravnoj sankciji

žalbeni navodi

Žalba Tužilaštva BiH

Tužilaštvo smatra da Sud nije pravilno odmjerio kaznu prema optuženima s obzirom da nedostaje obrazloženje olakšavajućih i otežavajućih okolnosti. Također smatra da Sud nikako nije mogao izreći kazne zatvora ispod zakonom propisanog minimuma, odnosno izreći kaznu zatvora ispod tri godine, koja kazna je minimalno propisana za krivično djelo koje se optuženim stavlja na teret.

Prvostepeno vijeće u svojoj presudi navodi da se prilikom odmjeravanja kazne vodilo značajem krivičnog djela i značajem zaštićenog dobra, pa se Tužilaštvo pita, kada je u pitanju značaj krivičnog djela, koje drugo krivično djelo više ugrožava Bosnu i Hercegovinu, Evropu i svijet od ovog, a kada je u pitanju značaj zaštićenog dobra, Tužilaštvo se pita postoji li veće zaštićeno dobro od čovjekovog života.

Tužilaštvo ističe da je Sud propustio da obrazloži koje su to osobito olakšavajuće okolnosti na strani optuženih pa im se izrekla kazna znatno ispod zakonom posebnog minimuma. Tužilaštvo BiH smatra da porodične prilike i starosna dob nisu okolnosti na osnovu kojih se mogu izreći ovako niske kazne zatvora.

Tužilaštvo podjeća da su ovako niske kazne izricane samo u slučaju zaključenja sporazuma o priznanju krivice, kada je dolazilo do priznanja optuženih, njihovog kajanja i korektnog držanja za vrijeme postupka, svjedočenja u drugim predmetima i znatnog smanjenja troškova. Sada se postavlja pitanje kako Sud BiH može izreći kazne ispod zakonom propisanog minimuma kada ni jedna od gore navedenih okolnosti nije ispunjena.

Tužilaštvo smatra da Sud, uopšte, nije cijenio otežavajuće okolnosti kao što su: nepoštovanje Suda od strane optuženih na glavnom pretresu (napuštanje sudnice, neustajanje, udaljavanje iz sudnice, itd.) i činjenje drugih krivičnih djela za vrijeme glavnog pretresa (optuženi K.A.). Posebno, ističe da je za izvršenje ove vrste djela neophodna prethodna priprema, da stalno postoji mogućnost odustanka, što se nije desilo, već su svi optuženi umišljajno istrajali u cilju da učestvuju u terorističkoj organizaciji ISIL. Na kraju, Tužilaštvo smatra da krivična sankcija koja se izriče mora biti dovoljna da se odvrate eventualni počinioci ovakvih ili sličnih djela u budućnosti.

Žalba M.E.

Odbrana smatra da Sud nije na pravilan način primjenio član 48. ZKP BiH, te je donio presudu kojom se optuženi osuđuje na kaznu zatvora od 3 godine, što je vidljivo iz same presude, naročito onog djela koji se odnosi na kaznu ostalim optuženim. Optuženi je osuđen na kaznu zatvora od 3 (tri) godine, dok ostali optuženi koji su osuđeni za isto krivično djelo, te pored njega i za krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja dobijaju upola manju kaznu.

Odbrana dalje ističe da Zakon predviđa mogućnost ublažavanja, a na strani optuženog postoje olakšavajuće okolnosti, što je i sam Sud potvrdio, zbog čega je nerazumljivo velika razlika u visini kazne između optuženog i saoptuženih.

Žalba J.J.

Odbrana smatra da Sud nije uzeo u obzir sve činjenice i okolnosti, posebno one koje su olakšavajuće po optuženog, a naročito okolnosti pod kojima je krivično djelo izvršeno, te činjenice koje postoje na strani ličnosti optuženog.

Žalba K.M.

Odbrana ističe da je optuženi kraći vremenski period boravio u Siriji, da nije pripadao ni jednoj vojnoj, ni policijskoj formaciji, da je sam donio odluku da se vrati, te da je Tužilaštvu priznao i ispričao sve vezano za njegov odlazak, boravak i povratak iz Sirije, a posebno naglasio da se iskreno kaje što je išao u Siriju.

Imajući u vidu sve navedeno, kao i njegovo mentalno zdravlje, odbrana smatra, da je kazna prestrogo odmjerena.

Žalba I.S.

Odbrana optuženog I.S. je također izjavila žalbu zbog odluke o kazni iz člana 300. stav 1. ZKP BiH, ali nije dato obrazloženje.

Žalba K.A.

Odbrana smatra da je Sud ispravno utvrdio da nije bilo otežavajućih okolnosti, ali da je kazna zatvora u trajanju od dvije godine prestoga ako imamo u vidu brojne olakšavajuće okolnosti, kao što su da je osumnjičeni oženjen, otac četvero maloljetne djece, nezaposlen, da ni supruga nije zaposlena, bez vlastite imovine i prihoda, slabog zdravstvenog i imovinskog stanja, te da nije cijenio njegovo ponašanje pred Sudom, pa odbrana smatra da se svrha kažnjavanja mogla postići i blažom zatvorskom kaznom ili čak uslovnom osudom.

Žalba D.I.

Odbrana optuženog D.I. je izjavila žalbu i zbog odluke o krvičnopravnoj sankciji iz člana 300. ZKP BiH, ali nije dato obrazloženje.

Žalba H.S.

Žalbom se ukazuje da ukoliko drugostepeni sud nađe da prvostepena presuda ne sadrži bitnu povredu odredaba krivičnog zakona, da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je pravilno primjenjen krivični zakon, odbrana smatra, da je optuženom izrečena prestroga kazna.

odluka apelacionog vijeća

Nasuprot žalbenim navodima, Apelaciono vijeće nalazi pravilnom i potpunom argumentaciju iz pobijane presude koja se odnosi na način utvrđivanja i visinu krivičnopravne sankcije optuženim u ovom krivičnom postupku.

Razmatrajući odluku o krivičnopravnoj sankciji u okviru istaknutih žalbenih navoda, ovo Vijeće je utvrdilo da je prvostepeno vijeće razmotrilo sve okolnosti konkretnog slučaja, kao i sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, uključujući i sve okolnosti na koje žalba ukazuje, te imalo u vidu sve subjektivne i objektivne faktore koji se odnose na krivično djelo i njegovog počinioca, kako to i nalaže odredba člana 48. KZ BiH.

Tako je prvostepeno vijeće razmotrilo i u presudi obrazložio stepen krivične odgovornosti optuženih, motiv za izvršenje krivičnog djela, jačinu ugrožavanja, odnosno, povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, te raniji život učinitelja, njihove osobne prilike i držanje nakon učinjenog djela, kao i druge okolnosti vezane za ličnost počinilaca.

U tom smislu, a u odnosu na optuženog M.E., prvostepeno vijeće je optuženom izreklo kaznu zatvora u trajanju od tri godine, odnosno minimum propisane kazne za predmetno krivično djelo, pri tome cijeneći olakšavajuće okolnosti koje se ogledaju u njegovoj životnoj dobi, te činjenicu da ranije nije osuđivan.

Apelaciono vijeće nalazi da je odlučujući o kazni, prvostepeno vijeće imalo u vidu da odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog krivičnog djela. Stoga, Apelaciono vijeće smatra da je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo sve okolnosti konkretnog slučaja, iako žalba tvrdi suprotno. Naime, branilac neosnovano vrši komparaciju kazne ovog optuženog sa saoptuženim, pri tome zanemarujući činjenicu da je optuženi M.E. proveo duži vremenski period u Siriji (10 mjeseci) u odnosu na druge optužene u ovom predmetu, te da su olakšavajuće okolnosti na strani optuženog cijenjene, s obzirom da je optuženi osuđen na minimalnu kaznu propisanu za krivično djelo za koje je oglašen krivim. Činjenica da prvostepeno vijeće olakšavajuće okolnosti nije ocijenilo osobito olakšavajućim, ne znači da iste nisu adekvatno ocijenjene i da je optuženi na taj način oštećen. Dakle, prema ocjeni Apelacionog vijeća sve okolnosti koje utiču na visinu kazne su pravilno ocijenjene od strane prvostepenog vijeća, koje je ispravno iskoristilo svoje diskreciono pravo kod valoriziranja istih, zaključujući da okolnosti koje su uzete u razmatranje u svojoj ukupnosti opravdavaju izrečenu kaznu.

Odbrana je zanemarila da samo djelo i zakonski kazneni okvir koji propisuje odredba člana 202d. stav 2. KZ BiH od minimalno 3 godine zatvora ukazuje na potrebu da se za ovakva i slična djela moraju propisivati visoke kazne, upravo kako bi se radilo na odvraćanju počinilaca od vršenja ovih krivičnih djela, što je neophodno radi društvene svijesti o visokoj kažnjivosti za ovakva i slična djela koja se povezuju za globalnim problemom pojave terorizma u svijetu.

Prvostepeno vijeće je optuženom J.J. izreklo kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, pri čemu je cijenilo da se radi o osobi mlađe životne dobi, koja ranije nije osuđivana, da je od početka postupka dobrovoljno sarađivao sa organima gonjenja, da je imao izuzetno korektno ponašanje tokom trajanja postupka, te je shodno tome našlo da sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti čine osobito olakšavajuće okolnosti, te da u smislu odredbe člana 49. KZ BiH, predstavljaju osnov za ublažavanje kazne ispod granice koja je zakonom propisana za počinjeno krivično djelo.

Iz navedenog jasno proizilazi da je prvostepeno vijeće cijenilo sve okolnosti na strani optuženog na pravilan način, te da im je dalo i poseban značaj, što je opredjelilo prvostepeno vijeće da kaznu ublaži ispod zakonom propisane granice. Stoga, Apelaciono vijeće izrečenu kaznu nalazi adekvatnom i primjerenom, a žalbene prigovore neosnovanim.

U pobijanoj presudi se navodi da je u odnosu na optuženog K.M., prvostepeno vijeće cijenilo okolnost ranije neosuđivanosti, te činjenicu da je u Siriji boravio kraći vremenki period (40 dana) čime je njegova kriminalna aktivnost manjeg intenziteta i kraćeg vremenskog trajanja, što je za vijeće bilo od odlučujućeg značaja za ublažavanje kazne ispod granice koja je zakonom propisana za krivično djelo iz člana 202d. stav 2. KZ BiH, te mu je stoga za ovo djelo utvrdilo kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. U odnosu na krivično djelo iz člana 371. KZ FBiH, prvostepeno vijeće je optuženom utvrdilo kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, a u skladu sa odredbama o sticaju, prvostepeno vijeće je optuženom izreklo jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci.

Apelaciono vijeće smatra da kazna nije prestrogo odmjerena, kako to tvrdi odbrana, te da je prvostepeno vijeće cijenilo sve okolnosti konkretnog slučaja, pri tome ublažavajući kaznu ispod zakonskog minimuma. Potrebno je istaći da je optuženi osuđen za dva krivična djela, te da mu je izrečena jedinstvena kazna, pravilno i u skladu sa zakonom. Stoga, ovo Vijeće smatra da žalba nije osnovano ukazala na pogrešno utvrđenje prvostepenog vijeća kada je u pitanju krivičnopravna sankcija.

Prvostepeno vijeće je u odnosu na optuženog I.S. cijenilo životnu dob optuženog, porodične prilike (oženjen i otac dvoje djece), vremenski period boravka u Siriji (oko 40 dana), korektno držanje tokom postupka, te sve navedene okolnosti, u svojoj ukupnosti, našlo osobito olakšavajućim, što je predstavljalo osnov za ublažavanje kazne ispod granice koja je zakonom propisana za počinjeno krivično djelo, te mu je izreklo kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca.

Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće dalo ocjenu svih okolnosti u konkretnom slučaju, imajući u vidu sve subjektivne i objektivne faktore koji se odnose na krivično djelo i njegovog počinioca, a koju ocjenu kao pravilnu i potpunu prihvata i ovo Vijeće.

U pobijanoj presudi se navodi da je prvostepeno vijeće optuženom K.A. izreklo kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, pri tome cijeneći period boravka optuženog u Siriji, porodične prilike i raniju neosuđivanost, što je u konačnici ocijenilo kao osobito olakšavajuće okolnosti koje su dovele do ublažavanja kazne ispod zakonom propisanog minimuma.

U tom smislu, Apelaciono vijeće nalazi da kazna nije prestrogo odmjerena, te da se sa blažom kaznom ne bi postigla svrha kažnjavanja, što upućuje na zaključak da su žalbeni navodi odbrane neosnovani.

U odnosu na optuženog D.I., prvostepeno vijeće je cijenilo okolnost ranije neosuđivanosti, da je oženjen i otac šestero djece, da se radi o osobi sa zdravstvenim problemima, te činjenicu da je u Siriji boravio u periodu kraćem od dva mjeseca, čime je njegova kriminalna aktivnost manjeg intenziteta i kraćeg vremenskog trajanja, što je za prvostepeno vijeće bilo od odlučujućeg značaja za ublažavanje kazne ispod granice koja je zakonom propisana za krivično djelo iz člana 202d. stav 2. KZ BiH, te mu je utvrdilo kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U odnosu na krivično djelo iz člana 371. KZ FBiH, prvostepeno vijeće je optuženom utvrdilo kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te u skladu da odredbama o sticaju, optuženom D.I. izreklo je jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jedanaest mjeseci.

Shodno navedenom, Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo kazne za oba krivična djela za koja je optuženi oglašen krivim, kao i jedinstvenu, cijeneći pri tome sve okolnosti na strani optuženog koje su od uticaja na visinu kazne, dajući im adekvatan značaj.

Prvostepeno vijeće je optuženom H.S. izreklo kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, pri čemu je cijenilo životnu dob optuženog, porodične prilike (oženjen i otac jednog djeteta), vremenski period boravka u Siriji (manje od 2 mjeseca), korektno držanje tokom postupka, te našlo da sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti kao osobito olakšavajuće okolnosti predstavljaju osnov za ublažavanje kazne ispod granice koja je zakonom propisana za počinjeno krivično djelo.

Navedena kazna, prema mišljenju Apelacionog vijeća, je pravilno odmjerena, te su cijenjene sve okolnosti, koje su bile od značaja za izricanje krivičnopravne sankcije. Slijedom navedenog, ovo Vijeće nalazi neosnovanim žalbeni prigovor odbrane, koji je istaknut u tom pravcu.

Cijeneći sve naprijed navedeno, Apelaciono vijeće nalazi da se sa izrečenim kaznama može postići svrha kažnjavanja, odnosno ciljevi opće i specijalne prevencije. Stoga, ni žalba Tužilaštva BiH, koja ukazuje na neadekvatno odmjeravanje kazni, nije osnovana.

Naime, prvostepeno vijeće je cijenilo sve okolnosti bitne za visinu krivičnopravne sankcije, kako je to već navedeno, a činjenica, na koju ukazuje Tužilaštvo u žalbi, da su neki od optuženih tokom glavnog pretresa kažnjavani zbog nepoštivanja Suda, jer nisu ustali prilikom ulaska vijeća u sudnicu, ne može se cijeniti kao otežavajuća okolnost, iz razloga što su optuženi M.E., K.M. i K.A. zbog svog neprimjerenog ponašanja već sankcionisani od strane prvostepenog vijeća. Isto se odnosi i na neopravdane nedolaske na suđenja optuženih M.E. i K.M..

Iz naprijed navedenih razloga, Apelaciono vijeće je odbilo žalbu Tužilaštva, kao i žalbe branilaca, kao neosnovane.

odluka o troškovima postupka

žalbeni navodi

Žalba M.E.

Što se tiče odluke o troškovima, odnosno da je optuženi dužan naknaditi troškove krivičnog postupka, odbrana predlaže da Sud na osnovu člana 188. stav 4. ZKP BiH, donese odluku kojom se optuženi oslobađa troškova krivičnog postupka, iz razloga što je slabog imovnog stanja, a dokaze o tome će naknadno dostaviti.

Žalba J.J.

Odbrana smatra da je Sud morao osloboditi optuženog troškova krivičnog postupka, jer se radi o nezaposlenoj osobi, koja nema dovoljno sredstava za život, te da je Sud morao postupiti u skladu sa članom 189. stav. 1. ZKP BiH, odnosno da troškovi budu određeni na teret budžeta.

Žalba K.A.

Žalbu zbog odluke o troškovima krivičnog postupka izjavila je i odbrana optuženog K.A., ali nije dato obrazloženje.

Žalba H.S.

U izjavljenoj žalbi odbrana optuženog predlaže Sudu da ga u cijelosti oslobodi plaćanja troškova krivičnog postupka.

odluka apelacionog vijeća

Apelaciono vijeće je također pristupilo ocjeni osnovanosti navedenih žalbenih prigovora i analizi utvrđenja prvostepene presude u pogledu odluke o troškovima krivičnog postupka za osuđujući dio presude, te je utvrdilo da je odluka prvostepenog vijeća pravilna.

Pravilno se u pobijanoj presudi prvostepeno vijeće poziva na odredbu člana 188. stav 1. ZKP BiH, kojom je propisano da će Sud, kada optuženog oglasi krivim, u presudi izreći da je dužan da naknadi troškove krivičnog postupka. Prvostepeno vijeće je u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, optužene obavezalo da naknade troškove krivičnog postupka, s obzirom da odbrana optuženih M.E., K.M. i D.I., iako je u završnom izlaganju ukazivala na slabo imovno stanje optuženih, Sudu nisu predočili dokaze na kojima se takvi navodi temelje, i na osnovu kojih bi Sud mogao razmatrati prijedlog za oslobađanje od troškova krivičnog postupka.

U tom smislu, Apelaciono vijeće smatra da propust odbrane da dostavi adekvatne i dostatne dokaze, na osnovu kojih bi optuženi bili oslobođeni od naknade troškova krivičnog postupka, ne čini prvostepenu presudu pogrešnom i manjkavom, a što ukazuje na neosnovanost žalbenih prigovora.

Slijedom navedenog, Apelaciono vijeće je u cijelosti odbilo izjavljene žalbe kao neosnovane, te na osnovu člana 310. stav 1. u vezi sa članom 313. ZKP BiH, donijelo odluku kao u izreci presude.

ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA

Pravni savjetnik SUDIJA

Neira Tatlić Redžib Begić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude žalba nije dozvoljena.

¹ Vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine; vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29.

² Službena zabilješka, broj 16-02/1-27/14 od 04.03.2014. godine, sačinjena od strane Državne agencije za istrage i zaštitu.

³ Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog, broj 16-11/1-1-04-1-748-278/13 od 03.09.2014. godine, sastavljen od strane Državne agencije za istrage i zaštitu.

Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88

Telefon: 033 707 100, 707 596; Fax: 033 707 155

S1 2 K 018991 16 Kž 3

07.04.2017. godine