BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
HERCEGOVAČKO NERETVANSKA ŽUPANIJA/KANTON
ŽUPANIJSKI/KANTONALNI SUD U MOSTARU
Broj 58 0 K 231563 22 Kž
Mostar, 19. 1. 2023. godine
U IME FEDRACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Županijski/Kantonalni sud u Mostaru u vijeću sastavljenom od sutkinje Daniele Dalipagić Rizvanović, kao predsjednika vijeća, sudaca Marina Zadrića i Elisa Sultanića, kao članova vijeća i uz sudjelovanje Dragane Leko kao zapisničara u kaznenom predmetu optuženika I.B. zbog kaznenog djela Nesavjestan rad u službi iz čl. 387. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ F BiH po optužnici Županijskog/Kantonalnog tužiteljstva u Mostaru broj T 07 0 KTK T07 001004 16 2 od 4. 2. 2021. godine, precizirana dana 23. 6. 2022. godine, odlučujući o žalbi Tužiteljstva protiv presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 231563 21 K od 15. 7. 2022. godine nakon održane sjednice vijeća dana 19. 1. 2023. god. donio je
P R E S U D U
Žalba Tužiteljstva se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 231563 21 K od dana 15. 7. 2022. godine
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 231563 21 K od 15. 7. 2022. godine optuženik I.B. je temeljem čl. 299. točka c) ZKP F BiH oslobođen od odgovornosti da bi počinio kazneno djelo Nesavjestan rad u službi iz čl. 387. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ F BiH po optužnici Županijskog/Kantonalnog tužiteljstva u Mostaru broj T 07 0 KTK T07 001004 16 2 od 4. 2. 2021. godine, precizirana dana 23. 6. 2022. godine. Temeljem čl. 203. st. 1. ZKP F BiH odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.
Protiv presude je žalbu uložilo Tužiteljstvo zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 312. st. 1. točka k) ZKP F BiH i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalbom predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
Sjednica vijeća ovog suda održana je u skladu sa člankom 319. ZKP F BiH u nazočnosti branitelja optuženika a u izočnosti tužitelja i optuženika koji su uredno obaviješteni o sjednici vijeća. Branitelj je u cijelosti ostao kod pismenog odgovora na žalbu.
Po žalbi obrazloženje prvostupanjske presude se sastoji od prepričavanja onoga šta su stranke i branitelj izjavili u uvodnim i završnim riječima te onoga što su svjedoci i vještaci izjavili prilikom svjedočenja i vještačenja, kojom prilikom je prvostupanjski sud neke dijelove uvodnih i završnih riječi i iskaza svjedoka i vještaka prepričavao u trećem licu jednine a neke u prvom licu jednine. Osim toga, prilikom prepričavanja iskaza svjedoka prvostupanjski sud uopće ne prepričava relevantne dijelove iskaza ovih svjedoka (čak iskaz svjedoka M.G. pogrešno prepričava – stranica 28).
Šta je utvrđenje prvostupanjskog suda i šta je sud cijenio i ocijenio prepričavanjem iskaza ovih (ali i drugih) svjedoka? Ništa. Čak naprotiv, prvostupanjski sud potpuno paušalno navodi da je prepričani dio iskaza svjedoka E.B., koji uopće nije niti cijenio, osim što ga je prepričao, suglasan sa iskazom svjedoka B. odnosno Juka koje iskaze je također samo prepričao, bez da ih je cijenio i ocijenio. Kako iskaz koji nije uopće cijenjen može biti potvrđen drugim iskazom koji također nije cijenjen? Ne može biti.
Na isti način prvostupanjski sud materijalne dokaze pobrojava te konstatira krivičnopravno nebitne činjenice: da određeni dokaz ima ili nema redni broj, da li je precrtan ili je na istom nešto dopisano, da li je u kopiji ili je original, da li je predložen u optužnici ili nije, ne dajući pri tome nikakvu ocjenu dokaza koji „opisuje“ u kontekstu utvrđivanja odlučnih činjenica. U obrazloženju presude, u razlozima presude, potpuno je izostala ocjena (prepričanih) iskaza ispitanih svjedoka i vještaka te je izostala ocjena (opisanih) materijalnih dokaza čime je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 312 st. 1. tč. k) ZKP F BiH – presuda uopće ne sadrži razloge i u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
Prvostupanjski sud se tijekom glavnog pretresa, a što proizlazi iz pitanja koje je sud postavljao svjedocima i vještacima, i u presudi, a što proizlazi iz obrazloženja presude, fokusirao na utvrđivanje nerelevantnih činjenica kao što su: karakter konkursa - da li je poziv, javni poziv, tender; koji je bio rok za dostavljanje ponuda; koji je bio rok za ocjenu blagovremenosti ponuda; da li su ponude Interkomerc-a i SIK-a blagovremene; da li postoji ili ne postoji Naputak o radu Povjerenstva; na koji način je svjedok A.J. došla u posjed ponuda Interkomerc-a i SIK-a i na koji način je o istima upoznala optuženog; da li je optuženi vršio utjecaj na članove Povjerenstva; da li je Aluminij poslom sa CIBOS-om ostvario profit i slično.
Nasuprot ovim nebitnim činjenicama suština djela koje se optuženom stavlja na teret je da je optuženi upoznat da u firmi egzistiraju ponude koje se odnose na poslovanje i da optuženi, bez obzira na tu spoznaju i svijest da se one odnose na poslovanje i da bi u skladu sa odredbama čl. 108. Statuta odluku povodom novih ponuda trebala donijeti Uprava kao kolektivni organ, ponude ne otvara, niti vrši uvid u njih, niti upućuje nekom drugom u firmi da ih otvori, ili izvrši uvid, ili pogleda ili razmotri, niti o ponudama upoznaje ostale članove Uprave niti se konsultira sa ostalim članovima Uprave o načinu postupanja, nego samostalno i bez konzultiranja sa ostalim članovima uprave i bez njihovog znanja ponude ne uzima u razmatranje i u odnosu na njih samostalno donosi odluku da se neće razmatrati i odbacuje ih te o tome sam obavještava ponuđače, a o radnjama koje je poduzeo upoznaje i obavještava članove Uprave Ž.B. i M.G. tek nakon što je ponuđače obavijestio da se njihove ponude neće uzeti u razmatranje.
Dakle, u konkretnom slučaju radnje izvršenja kaznenog djela koje se optuženom stavljaju na teret opisane su u činjeničnom dijelu optužnice i jedna od odlučnih činjenica koje je trebalo utvrditi da bi se mogli primijeniti procesni ili materijalni propisi je: da li je optuženi bez znanja i bez konsultacija sa ostalim članovima Uprave Društva (samostalno) donio odluku da se naknadno pristigle ponude neće uzeti u razmatranje i o tome obavijestio ponuđače?
Obrazlažući utvrđene činjenice, odnosno činjenično stanje, presuda na stranici 42 izvodi zaključak o odlučnoj činjenici navodeći: „Iz iskaza svjedoka Ž.B. i M.G. proizlazi da nijedna odluka Uprave nije nikad donesena bez prethodne diskusije i bez znanja članova Uprave. Na ovaj način je utvrđeno da tužilac nije dokazao da je optuženi donio samostalno odluku u pogledu neotvaranja naknadno pristiglih ponuda, te da je o tome obavijestio članove Uprave.“
Naprijed navedenim navodom i zaključkom da su članovi Uprave Ž.B. i M.G. sudjelovali u donošenju odluke o neotvaranju naknadno pristiglih ponuda sud je pogrešno utvrdio odlučnu činjenicu, a posljedično tome i činjenično stanje, pa je pogrešno primijenio procesne i materijalne propise. Imajući u vidu iskaze svjedoka Ž.B. i M.G., prvostupanjski sud u obrazloženju presude samo djelomično reproducira sadržaj iskaza svjedoka Ž.B. i M.G. i pogrešno navodi da je svjedok rekao da su se suglasili da se ponude neće otvarati te da će ponuđači biti obaviješteni o tome. Ovo stoga što iz iskaza svjedoka M.G. proizlazi da je optuženi u trenutku kada je ga je upoznao o novim ponudama već poslao obavijesti ponuđačima da se njihove ponude neće razmatrati.) Zbog toga odlučnu činjenicu: da li je optuženi bez znanja i bez konsultacija sa ostalim članovima Uprave Društva (samostalno) donio odluku da se naknadno pristigle ponude neće uzeti u razmatranje i o tome obavijestio ponuđače je pogrešno utvrdio čime je pogrešno utvrđeno činjenično stanje.
Dakle, suprotno utvrđenju i zaključku prvostupanjskog suda da optuženi nije samostalno donio odluku u pogledu neotvaranja naknadno pristiglih ponuda (42. stranica presude), iz dijelova iskaza svjedoka Ž.B. i M.G. proizlazi drugačije činjenično stanje, odnosno, proizlaze činjenice i utvrđenje da je optuženi bez znanja i konsultacija sa članovima Uprave, sam donio odluku o novim ponudama - da se neće uzimati u razmatranje te o odluci sam sačinio obavijesti koje su ponuđačima poslane prije nego je Upravu odnosno izvršne direktore Ž.B. i M.G. upoznao da su pristigle nove ponude.
Ovo je bitno iz razloga što se optužnicom optuženom stavlja na teret da je kazneno djelo počinio upravo zbog činjenice što je samostalno donio odluku da se ponude firmi Interkomerc i SIK neće uzeti u razmatranje i o tome sam obavijestio ponuđače, a koja odluka i postupanje se odnosi na poslovanje Društva, a shodno odredbama čl. 108. Statuta donošenje takve odluke je u nadležnosti Uprave Društva. Optuženik je bio u obvezi konzultiranja sa ostalim članovima Uprave o odluci Uprave u vezi novih ponuda jer je znao da se radi o dokumentaciji koja se odnosi na poslovanje Aluminij d.d. Mostar, a člankom 108. Statuta Aluminij d.d. Mostar propisano je da su nadležnosti Uprave da vodi poslovanje Društva. On je bio u obvezi da odluku u svezi novih ponuda donese zajedno sa ostalim članovima Uprave jer je znao da se radi o dokumentaciji koja se odnosi na poslovanje Aluminij d.d. Mostar, a člankom 108. Statuta Aluminij d.d. Mostar propisano je da su nadležnosti Uprave donošenje akata i odluka iz područja poslovanja Društva u skladu sa propisima, te da smatra da je optuženi postupio suprotno odredbi čl. 108. Statuta Aluminij d.d. Mostar i umjesto zajedno sa ostalim članovima Uprave, optuženi je bez konsultacija i znanja ostalih članova Uprave osobno napisao, potpisao i poslao u ime Uprave akt iz područja poslovanja Aluminij d.d. Mostar.
Imajući u vidu sve naprijed navedeno, prvostupanjski sud je relevantne (odlučne) činjenice pogrešno utvrdio čime je pogrešno utvrdio činjenično stanje.
U odgovoru na žalbu branitelj optuženika predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i pri tome navodi slijedeće.
Tužiteljstvo pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje vidi u činjenici da je prvostupanjski sud navodno pogrešno cijenio iskaze svjedoka M.G. i Ž.B., koje ustvari tužiteljstvo pogrešno ocjenjuje kroz žalbu, svjedoka, koji su bili članovi Uprave društva Aluminij d.d., u periodu inkriminacije, koje dovodi u svezu sa navodnom povredom članka 108. Statuta društva Aluminij d.d. Mostar od strane optuženika I.B., koja navodna povreda ustvari predstavlja blanket u odnosu na predmetno kazneno djelo. U nastavku žalbe tužiteljstvo obrazlaže zašto smatra da je završna riječ tužiteljstva krivo interpretirana od strane prvostupanjskog suda te daje razloge zašto je po tužiteljstvu od strane optuženika povrijeđen članak 111. stavak 3. Statuta društva Aluminij d.d., uz jako često ponavljanje kako tužiteljstvo smatra. Suprotno stavu tužiteljstva, sve i da I.B. nije obavijestio ostale članove Uprave, o ponudama društava SIK d.o.o. Mostar i Interkomerc d.o.o. Mostar, ta radnja ne bi predstavljala nikakvo kazneno djelo, niti povredu bilo kojeg propisa ili općeg akta, a u svojim iskazima članovi Uprave M.G. i Ž.B., su, suprotno navodima iz optužnog akta i žalbe tužiteljstva, istakli da su isti dan ili sutradan o predmetnim ponudama obaviješteni od strane I.B., kao i sa dopisom koje je direktor Bradvica poslao društvima SIK d.o.o. Mostar i Interkomerc d.o.o. Mostar i da su se sa njim složili.
Međutim, da bi predmetno kazneno djelo uopće postojalo, mora biti povrijeđen neki propis ili opći akt, što ovdje nije slučaj, a također mora postojati i šteta, s tim da prvi dio tužiteljstvo krivo interpretira kroz žalbu, a drugi dio, koji se odnosi na štetu, odnosno pretpostavku postojanja stvarne štete u kontekstu izvršenja predmetnog kaznenog djela, za koju prvostupanjski sud smatra da mora postojati, ni ne pobija žalbom, kao uostalom niti stav prvostupanjskog suda oko nalaza vještaka Bebanića, koji sud daje na stranici 40., posljednji pasus i 41., 1., 2., 3. i 4. pasus presude. Ako nema štete, onda nema niti djela, budući je tužiteljstvo ovdje sa tezom da je za Aluminij d.d., nastala šteta. Također, tužiteljstvo kroz predmetnu žalbu uopće ne pobija stav prvostupanjskog suda iskazan na stranicama 38., posljednji pasus, 39. i 40., 1., 2., 3. i 4. pasus, kako kroz postupak nije dokazan umišljaj kod optuženika, bez kojeg također predmetno kazneno djelo ne može postojati. Prema obrani, stavovi prvostupanjskog suda i u dijelu blanketne norme, iskazani u ovome dijetu presude, apsolutno su zakoniti.
Tužiteljstvo se ne referira niti na jako bitne iskaze svjedoka V. i K., čije je iskaze prvostupanjski sud cijenio činjenično, ali i pravno, u kontekstu štete, za što daje obrazloženje na stranici 41., predzadnji pasus presude.
Člankom 242. stavak 1. točka c. Zakona o kaznenom postupku F BiH, jasno je i izričito propisano, kako optužnica mora sadržavati opis djela, iz kojeg kojega proizlaze zakonska obilježja djela i sve druge okolnosti, koje su potrebne, da se kazneno djelo što preciznije odredi. Pošto iz činjeničnog opisa predmetnog kaznenog djela, iz predmetne optužnice, uopće ne proizlazi, koji je to propis ili opći akt optuženik navodno povrijedio (to definitivno nisu članci 111. stavak 3. i 108. Statuta društva Aluminij d.d., kako to tužiteljstvo krivo navodi, jer se optuženik upravo rukovodio tim člancima i inače, ali i u konkretnoj situaciji, a uzgred rečeno, naprijed navedeni članci su općenite naravi), a također ne proizlazi kakva je to šteta navodno nastupila, smatramo kako su predmetni nedostaci i više nego očiti.
Iz samog dispozitiva optužnice jasno je da ovdje ustvari nema štete, nego navodne izmakle dobiti, u iznosu od 2.335.899,80 KM, zbog toga što nisu razmatrane naknadno pristigle zakašnjele ponude. Po stavu tužiteljstva, da su razmatrane ponude društava SIK d.o.o. Mostar i Interkomerc d.o.o. Mostar, društvo Aluminij d.d. Mostar bi više zaradilo, jer su ponude društava SIK d.o.o. Mostar i Interkomerc d.o.o. Mostar, bile više, od one koju je Uprava društva Aluminij d.d. Mostar, po preporuci Povjerenstva, izabrala između blagovremeno pristiglih ponuda i o istome donijeta odluku, dana 18. 5. 2011. godine, kada se formalno – pravno ima i smatrati da je zaključen ugovor u odnosu na predmetni pravni posao, sa društvom C.I.B.O.S. d.o.o. Sarajevo, koje je dana 19. 5. 2011. godine, obaviješteno o odluci i prihvatu ponude. Tužiteljstvo gubi iz vida, da bi tek tada, u slučaju, da je Uprava društva Aluminij d.d. Mostar, te naknadno pristigle ponude uzela u obzir, da ih je razmatrala i prihvatila, u trenutku kada je već izabran najpovoljniji ponuđač, prekršila sve moguće propise, akte i cijeli posao dovela u pitanje i po stavu obrane, u tom slučaju se gospodin I.B. mogao naći u svojstvu osumnjičenika, a društvo Aluminij d.d. suočiti se sa tužbom društva CIBOS d.o.o.. Tužiteljstvo i vještak Bebanić se vode tezom „šta bi bilo kad bi bilo“. Također, vještak se izjasnio da je njegov nalaz rađen pod pretpostavkom da su društva SIK i Interkomerc dobila posao, da su ga završila i izvršila plaćanje po cijeni od 360 KM po toni.
Ovdje će se obrana referirati i vratiti na iskaze vlasnika i direktora društava SIK d. o. o. Mostar i Interkomerc d.o.o. Mostar, I.K. i I.V.. Obojica su u svojim izjavama, dana 8. 6. 2022. godine, istakli da nakon prijema dopisa Aluminija d.d. Mostar, od 24. 5. 2011. godine, nisu vršili uvid u dokumentaciju u odnosu na predmetni posao u društvu Aluminij d.d. Mostar, da su kao dugogodišnji partneri sa Aluminijem, znali da se mogu žaliti Nadzornom odboru, da se nisu žalili te da su na ta način odustali od ponuda, a svjedok I.K. je čak i rekao da su ponudili preveliku cijenu i da taj posao ne bi mogli ni obaviti.
Kakvog onda smisla ima ovaj predmet i nalaz vještaka, koji je kako je gore navedeno, rađen pod pretpostavkom da su društva SIK d. o. o. Mostar i Interkomerc d.o.o. Mostar dobila posao, da su ga završila i izvršila plaćanje po cijeni od 360 KM po toni. Nalaz vještaka Bebanića je nezakonit i iz razloga, jer se u nalazu upuštao u pravno pitanje, što može i smije, isključivo, sud, kada je u zaključku naveo da su Aluminij d.d. Mostar i Kanton oštećeni, za iznose navedene u zaključku.
Prema prebogatoj i davno raščišćenoj sudskoj praksi i teoretskom pravnom tumačenju predmetnog kaznenog djela, kao imovinska šteta, u smislu istoga, uzima se u obzir samo stvarna šteta, a ne izmakla dobit, kako to tužiteljstvo pogrešno navodi i stavlja na teret optuženiku I.B. u predmetnoj optužnici. Tek nastupanje stvarne imovinske štete, koje ovdje nema, predstavlja objektivni uvjet inkriminacije. Kako je to naprijed već dijelom i navedeno, iz činjeničnog opisa predmetne optužnice uopće ne proizlazi, koji je to propis opći akt, navodno povrijedio optuženik, izuzev ako se potpisivanje obavijesti o odbačaju nečega, što je došlo pet dana nakon donošenja odluke, bez vršenja uvida u ponude, ne smatra povredom nekog propisa općeg akta? Pošto je radnja predmetnog kaznenog djela kršenje propisa, jasno je da nema niti ovoga zakonskog obilježja u predmetnoj optužnici.
U odnosu na predmetno kazneno djelo, počinitelj mora biti svjestan svoga nesavjesnog postupanja, a koje svijesti definitivno nema na strani optuženog, niti je opisana u optužnici, niti proizlazi iz dokaza istu. Navodna vinost, u pogledu umišljaja na počinjenje predmetnog kaznenog djela, na strani optuženika, predstavlja ničim dokazanu konstrukciju tužiteljstva.
Na stranicama 4. i 5. žalbe, tužiteljstvo obrazlaže kako je prvostupanjski sud navodno krivo shvatio i interpretirao dio navoda tužiteljstva iz završne riječi. I obrana je i u ovome dijelu istoga stava kao prvostupanjski sud, što je istakla i u završnoj riječi. Naime, u činjeničnom opisu predmetne optužnice, kao inkriminacija, stoji da je I.B. morao izvršiti uvid u sadržaj pristiglih ponuda te da je o njima morao obavijestiti Povjerenstvo te da je nečinjenjem postupao očito nesavjesno, dok je u završnoj riječi istaknuto da nije morao niti jedno niti drugo. Ovdje je tužiteljstvo praktički odustalo od navoda iz optužnice u ovome dijelu i upalo u kontradiktornost oko svoga stava da li je optuženi u ovome dijelu nešto morao ili nije.
Također, žalba tužiteljstva je neosnovana u pogledu navodne bitne povrede odredaba kaznenog postupka od strane prvostupanjskog suda. U ovome dijelu tužiteljstvo parafrazira dijelove presude, gdje se sud referirao na iskaze svjedoka E.B. i A.J., a na stranici 8., pretposljednji i posljednji pasus i 9. 1. pasus, osporava navode suda u pogledu prihvaćanja prigovora obrane u pogledu nezakonitih dokaza, mada ne obrazlaže zašto bi ti zaključci bili netočni. Ne obrazlaže, jer su sva ta utvrđenja suda, koja su zasnovana na detaljnim prigovorima odbrane, zasnovana na Zakonu i sudskoj praksi.
Dakle, obrani je apsolutno jasno i zakonito oslobađanje optuženika osnovom članka 299. točka c. Zakona o kaznenom postupku F BiH, a u ovome predmetu oslobađajuća presuda je bila izgledna i realna i osnovom članka 299. točka a. istoga Zakona, a što je sve detaljno obrazloženo u završnoj riječi obrane, tako da krajnjeg opreza radi, ukoliko Županijski sud Mostar utvrdi da je optuženika trebalo osloboditi osnovom članka 299. točka a. Zakona o kaznenom postupku F BiH, odbrana predlaže da sud presudu, koju tužiteljstvo pobija u ovome predmetu, preinači na način da optuženika I.B. oslobodi temeljem naprijed navedenog članka Zakona o kamenom postupku F BiH.
Ovaj sud je u smislu čl. 321. ZKP F BiH ispitao osporenu presudu u granicama žalbenih navoda, pa je odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga.
Uvodno ovaj sud ukazuje da prema odredbi čl. 312. st. 1. tč. k) ZKP F BiH, bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Presuda uopće ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama ako nedostaje bilo kakvo obrazloženje odluka sadržanih u izreci. Ako su razlozi navedeni, ali su oni nedostatni ili neuvjerljivi, onda u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Kada je riječ o proturječnosti izreke presude i njenih razloga onda treba imati u vidu da se navedene proturječnosti mogu odnositi isključivo na odlučne činjenice i samo pod tim uvjetima će predstavljati bitnu povredu postupka.
Iako žalba kao žalbeni razlog navodi bitne povrede kaznenog postupka ona ne navodi koje odredbe ZKP F BiH su povrijeđene niti na koji način je prvostupanjski sud povrede počinio. U suštini kroz bitnu povredu kaznenog postupka žalba ukazuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Ovo i stoga jer se u žalbi decidno ne navodi koji razlozi iz pobijane presude su nejasni, a koji proturječni, u čemu se to očituje, koji su to različiti zaključci glede istog događaja o postojanju odlučnih činjenica, niti se konkretizira koje bi to činjenice, po stavu žalbe, predstavljale odlučne činjenice koje nisu navedene.
Glede navoda žalbe o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju uvodno valja reći da je odredbom čl. 296. st. 2. ZKP F BiH propisano da je sud dužan savjesno cijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana, a odredbom čl. 305. st. 7. istog Zakona je propisano da će u obrazloženju svoje presude sud, između ostalog, određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili ne dokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji kazneno djelo i krivnja optuženika. Odlučna činjenica se utvrđuje neposredno pomoću dokaza ili posredno iz drugih činjenica (činjenica indicija ili kontrolnih činjenica). Ukoliko neka činjenica nije istinito utvrđena (ako ne odgovara rezultatima izvedenih dokaza) i ako je to imalo za posljedicu izvođenje pogrešnog zaključka o postojanju odlučne činjenice onda postoji pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja sa žalbom se može uspjeti samo ako je pogrešno utvrđena neka odlučna činjenica. U slučaju ako je pogrešno utvrđena neka činjenica indicija ili pomoćna činjenica, a to ne dovodi u pitanje neku odlučnu činjenicu, ne može se ukinuti presuda, odnosno ne može se uspjeti sa žalbom. Takva utvrđenja ne dovode uvijek do pogrešnog utvrđivanja neke odlučne činjenice jer ostali izvedeni dokazi i ocjene mogu biti tako sigurni i pouzdani da spomenuti nedostaci ne utječu na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji u onim slučajevima kada je izostalo utvrđenje neke odlučne činjenice.
Suprotno navodima žalbe koja tvrdi da prvostupanjski sud nije točno utvrdio činjenično stanje ovo žalbeno vijeće je nakon iscrpnog izučavanja čitavog kaznenog spisa i pobijane presude utvrdilo da je prvostupanjski sud sve važne (odlučne) činjenice utvrdio točno i potpuno.
Ovo žalbeno vijeće smatra da je važno istaći i slijedeće. Da bi kazneno djelo Nesavjestan rad u službi iz čl. 387. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ F BiH postojalo mora biti povrijeđen neki propis ili opći akt te mora postojati i šteta. Naravno i da ono postoji kada službena osoba poduzima radnje koje su formalno u granicama njenih ovlaštenja ali su one protupravne u materijalnom smislu jer su suprotne interesima i zadacima službe. U svom postupanju počinitelj interese i ciljeve službe zanemaruje i zamjenjuje ih svojim ili interesima neke druge osobe u cilju da pribavi sebi i drugom kakvu korist ili da bi drugom nanio kakvu štetu. Počinitelj prekoračiva granice svojih ovlaštenja kada poduzima službenu radnju koja je u nadležnosti druge službene osobe, odnosno kada za to nema odobrenje druge službene osobe koja je u konkretnom slučaju neophodna. Naravno počinitelj mora biti svjestan da iskorištava svoj službeni položaj, prekoračuje svoje ovlaštenje ili da ne vrši svoju dužnost, kao i da na taj način pribavlja za sebe ili drugog neku korist, drugom nanosi kakvu štetu ili povređuje prava drugog, dakle mora postupati sa umišljajem.
Pažljivom analizom čl. 108. i čl. 111. st. 3. Statuta Društva „Aluminij d.d. Mostar“ žalbeno vijeće uočava da je riječ o uopćenim odredbama koje propisuju da je direktor dužan obavljati svoje dužnosti savjesno i u najboljem interesu Društva pri čemu ove, kao ni druge odredbe Statuta društva, ne propisuje situacije kada bi direktor bio obvezan prije donošenja neke svoje odluke, naravno i koje, konzultirati ili pribaviti suglasnost nekog organa Društva.
Nadalje, žalbeno vijeće konstatira, a nakon temeljitog izučavanja čitavog spisa i prvostupanjske presude, da je dana 18. 5. 2011. god. Povjerenstvo za odabir najpovoljnijeg ponuđača donijelo odluku o izboru, a dana 23. 5. 2011. godine, dakle nakon isteka roka za davanje ponuda i nakon što je odluka već bila donesena, pristigle su još dvije ponude. Prvostupanjski sud je točno utvrdio da su ponude firmi INTERKOMERC d.o.o. Mostar i SIK d.o.o. Mostar dostavljene nakon okončanja rada Povjerenstva za odabir najboljeg ponuđača.
Sve prethodne odlučne činjenice je prvostupanjska presuda točno utvrdila i pravilno obrazložila.
Glede nastale štete, kao bitnog elementa kaznenog djela, prvostupanjska presuda je na stranici 41. navela „Nesporno je da se šteta definiše kao stvarna šteta koja je zaista nastupila, a ne I šteta koja je mogla nastati, odnosno izmakla korist, o čemu je u teoriji prava nesporan stav (Krivično pravo – posebni dio – Aleksandar Stajić i dr. Milanka Vesović, Sarajevo, godina 1983. stranica 132.) Kako je optužnica upravljena na nastajanje štete zbog umišljanih radnji optuženog, a za koje je sud utvrdio da ne stoje u psihičkom odnosu na posljedicu, zaključuje se da optuženi nije pričinio štetu. U kontekstu navedenog, obzirom da optuženi nije ni znao sadržaj ponuda preduzeća INTERKOMERC d.o.o. Mostar i SIK d.o.o. Mostar, a nesporno je da iznos šteta mora biti obuhvaćen umišljajem počinioca. Nadalje, šteta mora biti izvjesna, činjnenično nesporna, dokazana i stvarna, što tužilaštvo nije uspjelo dokazati. Svjedoci V. i I., koji su dali ponude koje nisu razmatrane, svjedočili su da nisu koristili pravo žalbe na Odluku o izboru najboljeg ponuđača. Na ovaj način je postupak izbora okončan radom komisije odnosno usvajanjem izvještaja od strane Uprave. Objasnili su da su u ponudama naveli razvrstane metale kako to uobičajeno čine, bez obzira da li tih materijala ima na terenu ili ne.“
Glede umišljaja optuženika prvostupanjska presuda je na stranicama 39. i 40. navela: „Iz materijalnih dokaza, Odluke komisije za odabir najpovoljnijeg ponuđača, nesporno proizilazi da je izbor izvršen na sjednici komisije, neovisno i nepovezano sa ličnošću optuženog. Na osnovu iskaza članova komisije, bez izuzetka, utvrđeno je da optuženi ni na koji način nije vršio uticaj na komisiju prilikom izbora, prije ili poslije donošenja odluke. Takođe je nesporno, iz materijalnih dokaza, da su ponude INTERKOMERC d.o.o. Mostar i SIK d.o.o. Mostar stigle nakon donošenja odluke komisije. Iz iskaza optuženog, ali i materijalnih dokaza proizilazi da ponude nisu otvorene, te da optuženi nije imao saznanje o njihovom sadržaju, te da je iste odbacio. Navedeno nesumnjivo znači da nisu ni otvorene ni razmatrane. Mora postojati blanketna norma, koja je inkorporirana u optužnici kao norma koja je prekršena. Po ocjeni suda blanket koji je naveden u optužnici nije upućujuća norma koja je prekršena. Blanket mora sadržavati konkretno propisano ponašanje, u ovom slučaju podzakonskim aktom, a ne navedeno paušalno u smislu obaveze o ponašanju rukovodioca. Mora biti povrijeđen zakon, kako bitno obilježje krivičnog djela upućuje na blanketnu normu, propis ili opšti akt ili da je došlo do propuštanja nadzora. Članovi Statuta društva koji su navedeni su uopštene odredbe bez obaveze konkretnog ponašanja direktora. Stavom 3. Statuta je propisano savjesno obavljanje dužnosti i u najboljem interesu Društva, a položaj, ovlaštenja, odgovornosti i prava direktora treba da se urede Ugovorom zaključenim sa Nadzornim odborom u ime društva, kao stoji u članu 111. Statuta. Ugovor zaključen od strane direktora, optuženog, sa Nadzornim odborom Društva nije proveden kao dokaz. Blanket norme bi po formulaciji ovog propisa u Naslovu, sadržan u ovom aktu Društva, a što bi bio upućujući propis. Praktično, radi se o dvostruko upućujućoj normi, koja je u optužnici izostala. Kako je nesporna činjenica da optuženi nije znao sadržaj ponuda INTERKOMERC d.o.o. Mostar i SIK d.o.o. Mostar, jer ponude nije ni otvarao, očigledno je da djelovanje optuženog u smislu odbacivanja ponuda radi štetnog djelovanja ili na drugi način, nije umišljano djelovanje. Iz iskaza svih saslušanih svjedoka, što ne spori ni sami optuženi, sud je uzeo utvrđenim da su ponude firmi INTERKOMERC d.o.o. Mostar i SIK d.o.o. Mostar, egzistirale, te da su dostavljene nakon okončanja rada komisije za odabir najboljeg ponuđača. Određena činjenica se može dokazati i drugim dokaznim sredstvima, ne samo materijalnim dokazima. Sud je prihvatio iskaze svih svjedoka, koji nisu konfrontirani međusobno, a odnose se na činjenicu da je formirana komisija i da je odluka donesena jednoglasno, ali i da optuženi ni na koji način nije vršio uticaj na izbor firme koja će biti odabrana kao izvođač radova. Nadalje, ponovno se zaključuje iz iskaza optuženog, ali i materijalnih dokaza da ponude nisu otvorene, te da optuženi nije imao saznanje o njihovom sadržaju, te da su iste odbačene. U pogledu načina pozivanja firmi da se prijave za izvođenje radova nije utvrđena povreda bilo koje procedure, obzirom da je to potvrdio svjedok G., osoba koja je inače bila involvirana u komunikaciju sa drugim firmama radi obavljanja posla. Nijedan svjedok nije tvrdio suprotno.“
Prije svega, ovaj sud cijeni da je izreka pobijane presude jasna i razumljiva jer sadrži sve bitne i potrebne podatke kako je to propisano odredbom čl. 305. st. 4. u svezi sa čl. 299. ZKP F BiH i koja na jasan način pokazuje razloge za donošenje oslobađajuće odluke, a sadrži i ostalo u skladu sa navedenim odredbama procesnog zakona. Prema tome, u izreci pobijane presude nema nerazumljivosti niti proturječnosti na koje se žalbom uopćeno ukazuje, pa suprotni žalbeni prigovori nisu osnovani.
Glede žalbenih navoda koji sugeriraju da je pobijana presuda proturječna razlozima presude te da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ovaj sud cijeni da se radi o paušalnim prigovorima koji kao takvi nisu mogli poslužiti za preispitivanje pobijane presude. Ovo stoga što se u žalbi konkretno ne navodi koji razlozi iz pobijane presude su nejasni, a koji proturječni, u čemu se to očituje, koji su to različiti zaključci glede istog događaja o postojanju odlučnih činjenica, niti se konkretizira koje bi to činjenice, po stavu žalbe, predstavljale odlučne činjenice koje nisu navedene.
U biti žalba stavove o povredi odredaba kaznenog postupka temelji na tvrdnji da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje iz kojeg je izveo pogrešne zaključke o krivnji optuženika. Navedeni razlozi vezano za ovu žalbenu osnovu se u stvari zasnivaju na tvrdnji da prvostupanjski sud nije utvrdio odlučne činjenice, koji žalbeni razlog se praktično odnosi na pitanje da li je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno.
Imajući u vidu sadržaj dokaza na kojima je prvostupanjski sud zasnovao svoju presudu, razloge iz prvostupanjske presude na osnovu kojih je sud našao utvrđenim pojedine odlučne činjenice, ocjenu vjerodostojnosti svih, pa i proturječnih, dokaza izvršenu od strane prvostupanjskog suda, ovaj sud nalazi da pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja ne dovode u pitanje žalbeni navodi tužiteljstva. Nasuprot navedenim prigovorima, ovaj sud nalazi da je činjenično stanje u pobijanoj presudi potpuno i pravilno utvrđeno. Naime, iz iskaza svjedoka proizlazi, a kako je to pravilno i obrazložio prvostupanjski sud da je dana 18. 5. 2011. god. Povjerenstvo za odabir najpovoljnijeg ponuđača donijelo odluku o izboru, da su dana 23. 5. 2011. godine, dakle nakon isteka roka za davanje ponuda i nakon što je odluka već bila donesena, pristigle su još dvije ponude firmi INTERKOMERC d.o.o. Mostar i SIK d.o.o. Mostar. Također i da tužiteljstvo nije dokazalo nastupanje štete ni postojanja umišljaja na strani optuženika.
Prvostupanjski sud je iz ovih činjenica izveo pravilan zaključak koji prihvaća i ovo žalbeno vijeće: „da ne postoje argumenti izvan razumne sumnje da je optuženi izvršio krivično djelo za koje je optužen,.“
Suprotno navodima žalbe ovo žalbeno vijeće prihvaća sva utvrđenja do kojih je, u odnosu na sve činjenice, utvrdio prvostupanjski sud i obrazloženja koje je naveo u svojoj presudi zbog čega je žalbeni prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja odbio kao neosnovan.
Na osnovu izloženog, ovaj sud je temeljem čl. 328. ZKP F BiH, donio presudu kojom je žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrdio.
Zapisničar Predsjednik vijeća
Dragana Leko Daniela Dalipagić Rizvanović