SUD BOSNE I HERCEGOVINE СУД БОСНЕ И ХЕРЦЕГОВИНЕ
Sarajevo, 15.10.2010. godine
Sud Bosne i Hercegovine, u vijeću Apelacionog odjeljenja, Odjela II za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju, sastavljenom od sudije Hilme Vučinića, kao predsjednika vijeća, Mirze Jusufovića i dr. Miloša Babića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje pravnog saradnika Igora Dubaka, u svojstvu zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženih L.T., P.T. i pravnog lica „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik, zbog krivičnog djela utaja poreza iz člana 273. stav 3. KZ FBiH (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, 36/03) i krivičnog djela pranje novca iz člana 209. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH), odlučujući po žalbi Tužilaštva BiH broj: KT-293/04 od 17.03.2010. godine, žalbi branilaca optužene L.T., advokata Nikice Gržića i Dražena Zubaka, žalbi optuženog P.T. i pravnog lica
„Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik, izjavljenoj po braniocu, advokatu Duvnjak Mesudu, i žalbi optuženog P.T., izjavljenim na presudu ovog Suda broj: KPV-01/09 od 28.01.2010. godine, nakon sjednice vijeća održane dana 15.10.2010. godine, u prisustvu tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Jasmine Gafić, zatim optužene L.T. i njenog branioca, advokata Nikice Gržića, optuženog P.T. i njegovog branioca kao i branioca optuženog pravnog lica „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik, advokata Mesuda Duvnjaka, donio je slijedeću
optuženi L.T., P.T. i pravno lice „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik oglašavaju krivim da su radnjama opisanim u tački II izreke navedene presude, počinili produženo krivično djelo pranje novca, iz člana 209. stav 2., u vezi sa članom 54. i članom
29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, pa im sud na temelju članova 39., 42. i 48. KZ BiH, a u odnosu na optuženu L.T. i člana 49. KZ BiH, za to krivično djelo utvrđuje kaznu zatvora i to: optuženoj L.T. u trajanju od 10 (deset) mjeseci, a optuženom
Kraljice Jelene br. 88, 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina, Tel: 033 707 100, Faks: 033 707 225
Краљице Јелене бр. 88, 71 000 Сарајево, Босна и Херцеговина, Тел: 033 707 100, Факс: 033 707 225
P.T. u trajanju od 2 (dvije) godine, a optuženom pravnom licu „Tock Promet“
d.o.o Novi Travnik, na osnovu člana 124 tačka c, 128, 131. i 135 KZ BiH, utvrđuje novčanu kaznu u iznosu od 70.000,00 (sedamdesethiljada) KM, dok se optuženim L.T. i P.T. za produženo krivično djelo utaja poreza iz člana 273. stav 3. KZ FBiH, umjesto prvostepenom presudom izrečenih kazni zatvora utvrđuje: optuženoj L.T. kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, a optuženom P.T. u trajanju od 4 (četiri) godine,
te im zatim, na osnovu člana 53. KZ BiH izriče jedinstvene kazne zatvora i to: optuženoj L.T. u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, optuženom P.T. u trajanju od 5 (pet) godina, u koju kaznu se optuženom P.T. ima uračunati vrijeme koje je proveo u pritvoru od 23.11.2004. godine do 24.11.2004. godine i od 11.01.2005. godine do 20.01.2005. godine, a optuženom pravnom licu „Tock Promet“ jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 120,000.00 (stotinudvadesethiljada) KM.
Presudom Suda Bosne i Hercegovine broj: KPV-01/09 od 28.01.2010. godine, optuženi L.T., P.T. i pravno lice „Tock Promet“ oglašeni su krivim da su radnjama opisanim u tački I izreke iste počinili, i to: optužena L.T. i optuženo pravno lice
„Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik produženo krivično djelo utaja poreza iz člana 273. stav
Istom presudom Sud je optuženoj L.T. primjenom navedenih odredbi i uz primjenu članova 42., 43., 49., 50. i 51. stav 1. tačka b) KZ FBiH, izrekao kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, optuženom P.T. primjenom odredaba iz člana 42., 43. i 49. KZ FBiH, izrekao kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, dok je optuženom pravnom licu
„Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik, primjenom odredbi iz člana 136. i 139. KZ FBiH, izrekao novčanu kaznu u iznosu od 80.000,00KM.
Pored toga, a na osnovu odredbi iz člana 114. i 115. KZ FBiH, određeno je da se od optuženih oduzme imovinska korist pribavljena krivičnim djelom opisanim u tački I izreke presude, te su isti solidarno obavezani da u korist budžeta BiH uplate iznos od 1.346.512,82 KM.
Na osnovu člana 188. stav 1. ZKP BiH, optuženi su obavezani da solidarno nadoknade troškove krivičnog postupka, u dijelu u kojem su oglašeni krivim, čiji iznos će se utvrditi posebnim rješenjem po pribavljanju potrebnih podataka.
Istom presudom prvostepeni sud je u smislu člana 284. tačka c) ZKP BiH, optužene L.T., P.T. i pravno lice „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik, oslobodio optužbe da su radnjama opisanim u tački II izreke iste, počinili produženo krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2., u vezi sa članom 54. i članom 29. KZ BiH.
Protiv navedene presude žalbu je blagovremeno izjavilo Tužilaštvo BiH, optužena L.T., putem branilaca Nikice Gržića i Krešimira Zubaka, optuženi P.T. i pravno lice „Tock Promet“ d.o.o. Novi Travnik, putem branioca Mesud Duvnjaka, kao i P.T. lično.
Istaknutom žalbom Tužilaštvo BiH pobijanu presudu osporava u pogledu njenog oslobađajućeg dijela, kao i u pogledu odluke o krivičnopravnim sankcijima izrečenim optuženim. U vezi s naprijed navedenim, Tužilaštvo predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se svi optuženi oglase krivim da su radnjama opisanim u tački II izreke pobijane presude počinili krivično djelo pranje novca i kazne za izvršenje istog. S druge strane, smatrajući neadekvatnim i suviše niskim izrečene kazne za počinjeno krivično djelo utaje poreza, Tužilaštvo predlaže da Apelaciono vijeće ovog suda, optuženoj L.T. utvrdi kaznu zatvora u trajanju od tri godine, a optuženom P.T. kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, te da primjenom odredbi o sticaju krivičnih djela, optuženoj L.T. izrekne jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od najmanje četiri godine, a optuženom P.T. jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od najmanje pet godina.
Podnesenom žalbom branilac optužene L.T., advokat Nikica Gržić, osporava pobijanu presudu zbog bitnih povreda krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se istaknuta žalba uvaži, pobijana presuda ukine i održi pretres pred Apelacionim vijećem ovog suda, ili da se ista preinači na način da se optužena L.T. oslobodi od optužbe, ili da se pak donese presuda kojom se prema optuženoj odbija optužba.
Optuženi P.T. istaknutom žalbom prvostepenu presudu osporava zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno
utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, odluke o oduzimanju imovinske koristi i odluke o troškovima krivičnog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine ili preinači na način da se optuženi P.T. oslobodi od optužbe, ili pak da Apelaciono vijeće donese presudu kojom se prema optuženom odbija optužba.
Branilac optuženog P.T. i pravnog lica “Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik, advokat Mesud Duvnjak podnesenom žalbom pobijanu presudu osporava zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, odluke o oduzetoj imovinskoj koristi i odluke troškovima krivičnog postupka, te na kraju predlaže da se optuženi oslobodi od optužbe za izvršenje krivičnog djela utaje poreza.
Sud je zaprimio i pismene odgovore stranaka i branilaca, sa kratkim osvrtom na žalbene tvrdnje istaknute u podnesenim žalbama.
Apelaciono vijeće je, u smislu člana 304. ZKP BiH, održalo javnu sjednicu, kojoj su prisustvovali tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Jasmina Gafić, zatim optužena L.T. i njen branilac, advokat Nikica Gržić, optuženi P.T., i njegov branilac i branilac optuženog pravnog lica „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik, advokat Mesud Duvnjak.
Tom prilikom, stranke i branioci su elaborirajući podnesene žalbe, u cijelosti ostale kod pismeno istaknutih žalbenih navoda i prijedloga, te su se ukratko osvrnuli i na žalbene tvrdnje suprotnih stranaka.
Nakon što je ispitalo pobijanu presudu u granicama iznesenih žalbenih razloga, vijeće Apelacionog odjeljenja je donijelo odluku kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:
Apelaciono vijeće je prije svega razmotrilo osnovanost žalbenih navoda kojim se ukazuje na postojanje bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav (1) ZKP BiH, te našlo da isti nisu osnovani.
Žalbom branioca optuženog P.T. i pravnog lica „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik, advokata Mesuda Duvnjaka, ukazuje se na navodnu povredu prava na odbranu
optuženih, s obzirom da su za iste radnje za koje se optuženi oglašeni krivim prvostepenom presudom, već ranije donesene pravomoćne sudske odluke.
Vijeće primjećuje da branilac ukazujući na navodne povrede iz ovog žalbenog osnova, zapravo osporava pobijanu presudu zbog bitnih povreda odredaba Zakona o krivičnom postupku BiH iz stava 2. pomenutog člana, zbog čega će ovaj žalbeni prigovor biti elaboriran u tom dijelu obrazloženja ove presude.
U kontekstu navedenog žalbenog osnova, žalbom optuženog P.T. ukazuje se na navodnu povredu prava na odbranu optuženog zbog činjenice da istraga Tužilaštva BiH nije završena u roku od 6 (šest) mjeseci. Optuženi ističe da je više tužitelja počinjalo pa prekidalo istragu, zbog čega je narušen kontinuitet pripremanja odbrane optuženih, odnosno povrijeđeno pravo na odbranu zagarantovano članom 7. Zakona o krivičnom postupku BiH.
Prije svega, Vijeće nalazi bitnim naglasiti da odredba člana 225. stav 2. ZKP BiH, kao ni bilo koja druga, ne predviđaju da se istraga mora završiti u roku od šest mjeseci. Naime, pomenutom odredbom je propisano da će, ukoliko se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o sprovođenju istrage, potrebne mjere za okončanje iste poduzeti kolegij Tužilaštva.
Kako se žalbom optuženog P.T. ukazuje na činjenicu da je više tužitelja počinjalo pa prekidalo istragu, to je evidentno da su u konkretnom slučaju od strane Tužilaštva BiH i preduzimane neophodne mjere i aktivnosti u cilju okončanja iste.
Osim toga, okolnost da je istraga u konkretnom slučaju trajala duži vremenski period, može se opravdati činjenicom da se radi o veoma kompleksnom i složenom predmetu, kao i predmetu sa obimnom materijalnom dokumentacijom, odnosno da se radilo o istrazi, koja se po svom obimu i složenosti, realno nije ni mogla završiti roku od šest mjeseci.
Također, Vijeće primjećuje da optuženi P.T. istaknutim žalbenim prigovorom ne konkretizuje kroz šta se ogleda povreda prava na odbranu, osim paušalne tvrdnje da je to imalo utjecaja na kontinuitet odbrane optuženih. Ovaj žalbeni prigovor bi eventualno mogao imati osnova da je optuženi ponudio valjane dokaze, da je zaista došlo do povrede prava materijalne odbrane ili formalne odbrane (prava da se brani uz pomoć branioca), pri tome konkretizujući radnje tužilaštva kao i konkretne povrede koje su imale za posljedicu oduzimanje ili ograničenje određenih prava osumnjičenog/optuženog zagarantovanih zakonom.
Kako odbrana u tom pravcu nije ponudila valjane dokaze, Vijeće je odlučilo odbiti kao neosnovan ovaj žalbeni prigovor drugooptuženog.
Odbrane svih optuženih osporavaju pobijanu presudu iz ovog žalbenog osnova. Kako se u pretežnom dijelu žalbe odbrane u pogledu istaknutog žalbenog prigovora podudaraju, to će ovo Vijeće razmotriti iste, cijeneći sve iznesene žalbene tvrdnje u ovom pravcu, kao jednu cijelinu.
Žalbama odbrane ističe se, da se u vrijeme izvršenja ovog krivičnog djela primjenjivao Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga Federacije BiH, koji je regulirao obavezu plaćanja poreza na teritoriji Federacije BiH, a kojim se porezom isključivo punio proračun Federacije BiH. S tim u vezi odbrane ističu da, s obzirom na vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela (2001. g do 2003 g.), isto nije moglo imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine. Također, odbrana optužene L.T. ističe da iznos od 1.300.000,00 KM, odnosno iznos utajenog poreza, ne predstavlja veliki iznos kako se to zaključuje pobijanom presudom. Žalbama se ističe, da se u konkretnom slučaju radilo o nadležnosti kantonalnog ili općinskog suda, pri tome ukazujući na raniju praksu zauzetu u predmetu ovog suda broj: KPŽ-14/09 od 07.12.2009. godine.
Međutim, ovo Vijeće nalazi bitnim naglasiti da je predmet optužbe u ovom predmetu, pored krivičnog djela utaje poreza propisanog KZ FBiH, bilo i krivično djelo pranje novca iz člana
209. stav. 2. KZ BiH, koje je u nadležnosti ovog suda, zbog čega se žalbene tvrdnje odbrane o nenadležnosti ukazuju kao neosnovane.
Pored toga, a kako se te pravilno i utemeljeno zaključuje pobijanom presudom, u konkretnom slučaju radi se o velikom iznosu utajenog poreza (1.346.512,82 KM), kao i širokoj mreži pravnih lica koja su poslovala sa optuženim pravnim licem i koja su prelazila granice Federacije BiH, odnosno koja su se protezala na cijelom području BiH. Navedene okolnosti, i prema ocjeni ovog Vijeća, nesumnjivo ukazuju na činjenicu da predmetno krivično djelo može imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu BiH. Tvrdnje odbrane da navedeni iznos utajenog poreza ne predstavlja znatan dio budžeta Bosne i Hercegovine, ovo Vijeće nalazi neosnovanim cijeneći posebno činjenicu da pomenuti iznos poreza, prelazi iznos šesterostrukog iznosa cenzusa, predviđenog članom 273. stav 3. KZ FBIH, koji u konkretnom slučaju predstavlja kvalificirani oblik izvršenja ovog krivičnog djela.
Branilac optuženog P.T. i pravnog lica „Tock Promet“, advokat Mesud Duvnjak, u istaknutoj žalbi, kao i optuženi P.T. u lično podnesenoj žalbi, osporavaju pobijanu presudu i iz ovog žalbenog osnova.
U kontekstu istog, odbrana ističe da se pobijana presuda zasniva na iznuđenim priznanjima osuđenih lica i iskazima svjedoka davanim po uputama Tužilaštva BiH, uslijed čega im je omogućeno izbjegavanje vlastite krivice. Također, optuženi P.T. u podnesenoj žalbi ističe da su inspektori prilikom pretresanja poslovnih prostorija „Tock Prometa“ d.o.o. Novi Travnik, maltretirali njega i njegovu porodicu.
Vijeće nalazi da odbrana sem navedenih tvrdnji, ne pruža dokaze koji bi potkrijepili istaknute žalbene navode. Naime, tvrdnje odbrane da se pobijana presuda zasniva na dokazima na kojima se u smislu Zakona o krivičnom postupku ne može zasnivati, moraju biti zasnovane na valjanim dokazima, a kako u konkretnom slučaju odbrana žalbama samo uopšteno i paušalno ističe prigovor iz ovog žalbenog osnova, valjalo je isti odbiti kao neosnovan.
U okviru ovog žalbenog osnova, žalbom optuženog P.T. ukazuje se i na navodnu povredu člana 84. ZKP BiH. Naime, prema navodima optuženog, prilikom otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta, utvrđeno je da su određene plombe bile djelimično otvorene, kao i žuta koverta sa 4 diskete i kutija sa registratorima za 2004. godinu, iz čega proizilazi da se pobijana presuda zasniva na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama zakona o krivičnom postupku.
Ovo vijeće također, nalazi paušalnim i nedovoljno argumentovanim žalbene tvrdnje optuženog P.T. usmjerene na navodne povrede člana 84. ZKP BiH. Naime, optuženi istaknutim prigovorom ne konkretizuje na koji se to način navedene radnje reflektuju na zakonitost i pravilnost prvostepene odluke, zbog čega ovo Vijeće nije ni bilo u mogućnosti ulaziti u detaljniju analizu navodne povrede. Osim toga, odbrana ukazuje na određenu dokumentaciju iz 2004. godine, što s obzirom na predmet optuženja zasigurno nema utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti kao neosnovan i ovaj žalbeni prigovor odbrane.
Osporavajući pobijanu presudu iz ovog žalbenog osnova odbrane svih optuženih ističu, da u toku prvostepenog postupka nije proveden niti jedan dokaz koji bi ukazao da su optuženi L.T. i P.T. ili firma „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik, prodavali robu na „crnom tržištu“. Navedena okolnost, prema navodima odbrane, odlučna je činjenica koja je morala biti dokazana i obrazložena. Osim toga, žalbama se ukazuje da zakon ne poznaje riječ „moć odlučivanja“, koja se upotrebljava u izreci pobijane presude u odnosu na optuženog P.T., kao i na činjenicu da isti nije bio osnivač, vlasnik niti suvlasnik pravne osobe
„Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik, a kako se to opet u izreci pobijane presude navodi.
Suprotno žalbenim prigovorima odbrane, Vijeće nalazi da izreka pobijane presude nije nerazumljiva, niti postoji protivrječnost iste sa samom sobom ili datim obrazloženjem.
U pogledu žalbenog prigovora odbrane kojim se ukazuje, da prvostepeno vijeće u pobijanoj presudi nije izvelo utvrđenje u pogledu činjenice prodavanje robe na „crnom tržištu“, Vijeće nalazi bitnim naglasiti, da ista ne predstavlja odlučnu činjenicu čije bi utvrđivanje u konkretnom slučaju imalo utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude. Naime, odlučna činjenica u kontekstu ovog prigovora, ogleda se u utvrđenju postojanja/nepostojanja stvarnog prometa između optuženih i pravnih lica (13 preduzeća) sa kojima je „poslovalo“ optuženo pravno lice, o čemu će ovo Vijeće dati detaljniji osvrt u dijelu „pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje“.
U pogledu žalbenih tvrdnji da prvostepeni sud koristi termin „moć odlučivanja“, koji prema navodima odbrane nije zakonski termin i da je zbog te činjenice izreka presude nerazumljiva, Vijeće primjećuje da odbrana lingvističkim pojmovnim poigravanjem, pokušava osporiti valjanost i zakonitost pobijane presude. Apelaciono vijeće nalazi da je jasno i nedvojbeno, da je prvostepeno vijeće u konkretnom slučaju utvrđivalo, a što je vidljivo i iz obrazloženja pobijane presude, da je optuženi P.T. bio lice koje je de facto imalo vlast i odlučivalo u navedenom pravnom licu i koje je optuženoj L.T. na odlučujući način pomoglo u izvršenju ovog krivičnog djela. S obzirom na navedeno valjalo je odbiti kao neosnovan i ovaj žalbeni prigovor odbrane.
Također, pitanje da li je optuženi P.T. osnivač, vlasnik ili suvlasnik pravnog lica
„Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik, utvrđenjem činjenice da je isti u pomenutom pravnom licu imao moć odlučivanja, ostaje bez valjanog uporišta, s obzirom da predmetno krivično djelo može počiniti i lice koje nije osnivač, vlasnik ili suvlasnik pravnog lica. Budući da je
sud navedenu činjenicu valjano utvrdio, o čemu će biti govora u daljem dijelu obrazloženja, valjalo je odbiti kao neosnovan i ovaj žalbeni prigovor odbrane.
Žalbom branioca optuženog P.T. i pravnog lica „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik, advokata Mesuda Duvnjaka, u kontekstu ovog žalbenog osnova, ističe se da je prvostepeno vijeće u pobijanoj presudi, neselektivno prihvatalo dokaze Tužilaštva, a da su s druge strane nedvosmisleni dokazi odbrane ignorisani, što je dovelo do povrede načela jednakosti u postupanju, predviđenog odredbom člana 14. ZKP BiH.
Apelaciono vijeće nalazi, da je u pobijanoj presudi prvostepeno vijeće ocijenilo svaki dokaz pojedinačno, te u povezanosti sa ostalim dokazima, što je u smislu slobodne ocjene dokaza, sud i dužan da učini. Suprotno žalbenim navodima, prvostepeno vijeće je opisalo proces kako je cijenilo svaki pojedinačni dokaz, na način da je prvo imenovalo svaki dokaz, zatim je iznesen sadržaj istog (relevantni dio sadržaja dokaza), te je obrazložen zaključak vijeća u pogledu vjerodostojnosti i ocjene svakog dokaza u vezi sa zaključcima suda o bitnim obilježjima krivičnog djela.
Netačne su žalbene tvrdnje da prvostepeno vijeće nije cijenilo dokaze odbrane. Naime, u obrazloženju pobijane presude1, upravo su navedeni dokazi odbrane izvedeni i prihvaćeni tokom prvostepenog postupka, te su isti bili predmetom ocjene prvostepenog vijeća. Da li je prvostepeno vijeće određenom dokazu pripisalo adekvatnu dokaznu snagu, u kontekstu utvrđivanja relevantnih činjenica, odnosno da li je na osnovu određenog dokaza sadržajno moglo utvrditi činjenice, proces je koji se cijeni kroz analizu utvrđenog činjeničnog stanja, a što će u okviru žalbenih prigovora biti predmet analize u daljem dijelu obrazloženju ove presude.
1. Povrede odredbe člana 4. ZKP BiH – „ne bis in idem“
Odbrane optuženih ističu da sud nije pravilno primijenio odredbu iz člana 4. ZKP BiH „ne bis in idem“, u smislu nemogućnosti suđenja za isto djelo i za iste radnje za koje su već ranije izrečene pravosnažne sudske presude. U prilog navedenom odbrane ukazuju na pravosnažne presude izrečene M.P., I.L., H.Š. i K.Z. koji su oglašeni krivim za počinjenje krivičnog djela poreske utaje, te na presudu D.K. koji je istom oglašen krivim za izvršenje krivičnog djela pranje novca.
1 Vidjeti str. 35. i 36. pobijane presude.
Apelaciono vijeće, prije svega nalazi neophodnim istaći da je za primjenu načela ne bis in idem neophodno ispunjenje dva kumulativna uslova i to: da je krivični postupak već vođen protiv određene osobe i za određeno djelo, te da je donesena pravosnažna sudska odluka u tom krivičnom predmetu.
U kontekstu navedenog, važno je naglasiti da se na ovo načelo može pozivati samo osoba na koju se ranija presuda odnosi, a ne i neka druga osoba, koja nije bila obuhvaćena tom presudom, kako to čine odbrane optuženih istaknutim prigovorima.
Uvidom u navedene presude, Apelaciono vijeće je utvrdilo da su navedena lica zaista ranije osuđivana za krivična djela poreske utaje i pranje novca. Međutim, Vijeće primjećuje da navedena lica nisu osuđena zbog poreske utaje ostvarene robnim prometom sa optuženim pravnim licom „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik, već za porezne obaveze proizašle iz odnosa-prometa sa drugim pravnim licima. S druge strane, valja naglasiti da je D.K. osuđen je presudom ovog Suda broj: K-134/04 od 24.12.2004. godine, zbog krivičnog djela pranje novca koji mu je dostavljan između ostalih i od strane optuženih u ovom predmetu. Uz to, činjenica da je optuženi D.K. već ranije pravosnažno osuđen za izvršenje krivičnog djela pranja novca, nema utjecaja na krivicu L.T. i P.T., s obzirom da svako lice odgovara u okviru svog umišljaja usmjerenog na počinjenje krivičnog djela.
Međutim, imajući u vidu naprijed navedeno, odnosno činjenicu da je za primjenu načela ne bis in idem, pored istog djela neophodno utvrditi i da se radi o istom licu koji se na njega poziva, to je valjalo odbiti kao neosnovane žalbene tvrdnje odbrane usmjerene u ovom pravcu.
Nakon što je ispitalo činjenično stanje izneseno u obrazloženju prvostepene presude, u vezi sa žalbenim prigovorima odbrane optuženih istaknutim u tom pravcu, ovo Vijeće je ocijenilo da su i ti prigovori neosnovani.
Naime, prema obrazloženju pobijane presude, optuženi L.T., P.T. i pravno lice „Tokalić Promet“ d.o.o Novi Travnik, su u vrijeme i na način opisan u tački I izreke pobijane presude, počinili krivično djelo i to: optužena L.T. i optuženo pravno lice
„Tock Promet“ produženo krivično djelo Utaja poreza iz člana 273. stav 3. KZ FBiH, u vezi sa članom 55. KZ FBiH, a optuženi P.T. produženo krivično Utaja poreza iz člana
273. stav 3. KZ FBiH, u vezi sa članovima 33. i 55. KZ FBiH.
Takvo utvrđenje i na njemu zasnovane zaključke, prvostepeno vijeće je baziralo na obimnoj materijalnoj dokumentaciji Tužilaštva BiH koja je uvrštena kao dokaz2, i iskazima svjedoka S.H., I.T., J.A., B.B., A.H.,D.Č., E.P., E.K., S.I., S.S., I.L., S.B., LJ.C., D.K., M.P., M.J., M.M., G.R., H.Š., G.B., S.K., D.V., M.P.1, B.J., T.G., F.K., DŽ.K., D.I., zatim vještaka finansijske struke, Kerime Prašljivić, te vještaka grafološke struke Esada Bilića.
Za svoje utvrđenje i na njemu zasnovane zaključke, prvostepena presuda je u obrazloženju navela sasvim logične, konkretne i prihvatljive razloge o svim odlučnim činjenicama, koje u potpunosti prihvata i ovo Vijeće, jer su rezultat pravilne i svestrane ocjene svih iznesenih dokaza i činjenica iznesenih na glavnom pretresu.
Tako, prvostepeno vijeće iz Rješenja o upisu u sudski registar subjekta upisa „Tock Promet“ Trgovinsko ugostiteljsko i uslužno društvo Novi Travnik, Kantonalnog suda u Novom Travniku, broj: U/I-783/99 od 09.12.1999 g., registarski broj subjekta upisa:1-208, zatim iz Uvjerenja o poreskoj registraciji Kantonalnog poreznog ureda Novi Travnik od 05.12.2002, i Obavještenja o razvrstavanju poslovnog i drugog subjekta prema djelatnosti pravnog lica “Tock – promet“ Trgovinsko ugostiteljsko i uslužno društvo Novi Travnik, br: 04-32.5-1/00 od 01.02.2001. g., izvodi osnovan zaključak da je optužena L.T. osnivač i direktor pravnog lica „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik. Navedenu činjenicu ni odbrana optužene nije osporavala.
Također, prvostepeno vijeće je nesumnjivo utvrdilo i da je optuženi P.T. bio lice koje je imalo moć odlučivanja u pravnom licu „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik odnosno da se radi o licu koje je de facto imalo sve ovlasti u navedenom pravnom licu i sve pripremilo u cilju ostvarenja ovog krivičnog djela. Takvo utvrđenje prvostepenog suda nesumnjivo proizilazi iz obimne, od strane prvostepenog Vijeća prihvaćene materijalne dokumentacije, kao i iskaza svjedoka H.Š., F.K. i samih iskaza optuženih L.T. i P.T., datih na glavnom pretresu u svojstvu svjedoka odbrane.
Tako iz Prijave podataka o utvrđenom stažu osiguranja i plaći za 2001., 2002. i 2003. godinu, nesumnjivo proizilazi da je optuženi bio uposlenik pravnog lica „Tock Promet“
d.o.o Novi Travnik u inkriminisanom periodu. Također iz dokaza Tužilaštva A-12 nesporno je, da je optuženi imao ovlaštenje da raspolaže sredstvima preduzeća „Tock Promet“ u Unicredit Zagrebačkoj banci i Hypo Alpe Adria banci. Osim toga iz Nalaza i mišljenje
2 Vidjeti str. 6-36 pobijane presude.
stalnog sudskog vještaka- grafologa Esada Bilić, nesumnjivo proizilazi da je optuženi P.T. potpisivao dokumentaciju pravnog lica „Tock Promet“3 prilikom „poslovne saradnje“ sa drugim pravnim licima. Najzad, navedeno utvrđenje prvostepenog vijeća, nesumnjivo potkrjepljuju i iskazi F.K., inače uposlenice u navedenom pravnom lice, a koja je optuženog označila kao poslodavca, kao i iskaza svjedoka H.Š., i samih optuženih L.T. i P.T., datih u svojstvu svjedoka odbrane.
Također, neusmnjivo je da iz izvedene materijalne dokumentacije proizilazi da je privredno društvo „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik u periodu od 2001. godine do kraja 2003. godine, u svojoj dokumentaciji prikazalo da je u navedenom periodu obavljalo određene robne i finansijske transakcije sa privrednim društvima a) „Mandprom” d.o.o. Vitez, b) “Luigiprom”, d.o.o Tuzla, c) „O Džejlan Kompany“ Tuzla, d) „Call Trade“ d.o.o Tuzla, e)
„Stara Trade“ Grude, f) Seg Vitez, g) „Zoka Trend“ Laktaši, h) „Pule Prom“ Laktaši, i)
„Kondor Kompani“ d.o.o. Prijedor, j) „Nacional“ Bijeljina, k) „Darko Produkt“ Laktaši, l)
„Rakić Prom” Bijeljina, m) „Dada Komerc“ Bijeljina.
Žalbom optuženog P.T., kao i žalbom njegovog banioca i branioca pravnog lica
„Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik, osporava se pobijana presudu u pogledu iznosa ostvarenog „robnog prometa“ optuženog pravnog lica sa navedenim pravnim licima (trinaest preduzeća) po izdatim fakturama. Naime, u tom pravcu se ističe da pobijana presuda utvrđuje promet robe u manjem iznosu u odnosu na optužnicu, a da visina poreske obaveze ostaje ista kao u optužnici.
Međutim, ovo Vijeće nalazi bitnim istaći da iznos ukupno „ostvarenog prometa robe“, između optuženog pravnog lica i navedenih trinaest poduzeća, za period od 2001. godine do kraja 2003. godine, u konkretnom slučaju ne predstavlja jedini parametar na osnovu kojeg je prvostepeno vijeće utvrdilo poresku obavezu u iznosu navedenom u izreci pobijane presude. Naime, vještak Tužilaštva BiH, Kerima Prašljivić dipl. oec., u svom Nalazu i mišljenju sačinjenom na osnovu relevantne, u spis uložene materijalne dokumentacije, i prema ocjeni ovog Vijeća, valjano i pravilno utvrđuje visinu poreske obaveze u iznosu od 1.346.512,82 KM. Vještak u pomenutom Nalazu i mišljenju obrađuje „poslovanje“ optuženog lica „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik sa svakim pojedinim, od trinaest navedenih pravnih lica, i to po godinama poslovanja (2001. g, 2002. g i 2003. g). Zatim vještak, kroz analizu pojedinih računa-otpremnica utvrđuje pojedinačne nastale poreske obaveze, te na kraju njihovim zbirom utvrđuje ukupnu poresku obavezu pravnog lica „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik i to u visini od 128.938,99 KM za 2001. godinu, 638.050.76 KM za 2002. godinu i 579.523,07 KM za 2003. godinu, što u konačnici predstavlja iznos od 1.346.512,82 KM.
3 Vidjeti Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka- grafologa Esada Bilića, str. 278. redni broj 54.
Branilac optuženog P.T. i pravog lica „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik ukazuju i na navodnu nestručnost vještaka Tužilaštva BiH, Kerime Prašljivić dipl.oec, ističući da ista nije kompetentna niti kvalifikovana za ovu oblast, dok je s druge strane, po njemu, vještak Refik Starčević, kojeg je angažovala odbrana, upravo kvalifikovan za tržišne odnose.
Međutim, ovo Vijeće nalazi neosnovanim istaknute žalbene tvrdnje branioca usmjerene u ovom pravcu. Navedeni prigovor je već bio predmetom analize prvostepenog vijeća, s obzirom da je isti odbrana već isticala tokom prvostepenog postupka.
Naime, i prema ocjeni ovog Vijeća, Nalaz i mišljenje vještaka Kerime Prašljivić, objektivan je i dat je prema pravilima struke za oblast finansija, u koju domenu spada i konkretan predmet vještačenja. Kako se kroz prikazani promet optuženog pravnog lica i navedenih 13 pravnih lica, pojavljuju samo finansijske transakcije, to prvostepeno vijeće osnovano zaključuje da je vještak Kerima Prašljivić kompetentna da da svoje stručno mišljenje u ovom krivičnom postupku. Osim toga, Vijeće je posebno imalo u vidu činjenicu da se radi o vještaku finansijske struke sa dugogodišnjim iskustvom, a koji se u tom svojstvu pojavljivao u više navrata pred ovim Sudom4.
Pored toga, bitno je naglasiti da odbrana u kontekstu navedenih žalbenih tvrdnji ne osporava sam Nalaz i mišljenje pomenutog vještaka, sa aspekta relevantnosti i tačnosti analizirane dokumentacije ili samog stučnog dijela nalaza, datog u pogledu poreske obaveze pravnog lica „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik.
Međutim, odbrana u žalbama ukazuje na utvrđenja vještaka, u podnesenom Nalazu i mišljenju, u pogledu činjenica koja izlaze van okvira njegove nadležnosti. No ovo Vijeće nalazi, da je prvostepeno vijeće, prihvatanjem navedenog Nalaza i mišljenja, zapravo utvrdilo visinu poreske obaveze, a da je ostale odlučne činjenice neophodne za razrješenje ove krivično pravne stvari, utvrdilo iz drugih provedenih dokaza. Stoga, žalbene prigovore da sud svoju odluku zasniva na osnovu ovih navoda vještaka nalazi neosnovanim.
Također, žalbom branioca P.T. i pravnog lica „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik, ukazuje se i na činjenicu, da sud nije imao u vidu valjano i objektivno sačinjen Nalaz i mišljenje vještaka odbrane Refika Starčevića.
Međutim, Apelaciono vijeće nalazi da se prvostepeno vijeće u pobijanoj presudi, detaljno i jasno osvrnulo na navedeni Nalaz i mišljenje, te isti iscrpno i valjano obrazložilo u kontekstu utvrđenja odlučnih činjenica neophodnih za razrješenje ove krivično pravne stvari. Naime, pomenuti vještak, prilikom usmenog elaboriranja izrađenog Nalaz i
4 Vidjeti: predmete: X-K-06/306, X-K-07/345, X-K-06/154, X-K-06/321 i dr.
mišljenja, istakao je da je sva finansijska dokumentacija sa aspekta poreznih propisa bila uredna i validna. No, ovo Vijeće nalazi bitnim naglasiti, da ni potpuno uredna finansijska dokumentacija ne predstavlja garant zakonitog poslovanja određenog pravnog lica, a što i sam vještak odbrane potvrđuje, navodeći da bi promijenio svoje mišljenje ukoliko bi kupac predmetne robe izjavio da istu nikada nije preuzeo.
S tim u vezi, a što i prvostepeno vijeće u pobijanoj presudi valjano zaključuje, kao ključno pitanje za razrješenje ove krivične stvari postavlja se pitanje postojanja stvarnog prometa robe, između optuženog pravnog lica i navedenih trinaest preduzeća.
Ocjenom svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj uzajamnoj povezanosti, prvostepeno vijeće je pravilno utvrdilo da stvarnog prometa robe između navedenih subjekta nije bilo, da je dokumentacija koja je sačinjena bila fiktivna, odnosno da je ista sačinjena u cilju prikrivanja prometa ostvarenog sa trećim licima i izbjegavanja poreznih davanja privrednog društva „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik.
Tako u smislu utvrđenja ove činjenice, a u pogledu odnosa optuženog pravnog lica „Tock Promet“ sa firmom „Darko produkt“, prvostepeno vijeće je cijenilo i valjano obrazložilo iskaz svjedoka D.K., dat na glavnom pretresu održanom dana 09.06.2009. godine.
Pomenuti svjedok u datom iskazu ističe, da je sa izvjesnim M. 2003. godine, otvorio firmu „Darko produkt“ d.o.o, te da je bio jedino ovlašteno lice u toj firmi. Firma je imala sjedište u Laktašima i posjedovala je kancelariju i skladište od 64 m². Svjedok nadalje navodi, da je pripremu naruđbenica i ostale dokumentacije vršio M., koji je i sklapao sve poslove sa drugim firmama, a da je on samo vršio polog pazara u gotovom novcu na bankovne račune firme, s obzirom da je samo on imao deponovan potpis u banci. Saznanje o prodaji robe, što ovo Vijeće cijeni posebno indikativnim, svjedok je, iako je bio osnivač, direktor i jedino ovlašteno lice u pomenutoj firmi, imao samo od M., koji je, kako je svjedoku tvrdio pronalazio „dobavljače“. Gotov novac donosio je M., svjedok ga je polagao na račune banki, kao polog pazara, a zatim transferisao drugim firmama, te je od tog iznosa imao procenat od 0,3 %, dok je M. imao procenat od 0,5% ili 2%. Na kraju, svjedok nesumnjivo potvrđuje da je novac prethodno položen kao polog pazara, prebacivao i na račun firme „Tock promet“ d.o.o Novi Travnik, a koju činjenicu potvrđuje i obimna materijalna dokumentacija uvrštena od strane Tužilaštva BiH.
Navedeni iskaz, prvostepeno vijeće je osnovano dovelo u vezu sa presudom ovog Suda broj: K-134/04 od 24.12.2004. godine, kojom je navedeni svjedok osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine zbog krivičnog djela pranje novca. Naime, pomenutom presudom utvrđeno je da je svjedok D.K. uz pomoć njemu poznatih lica, pronalazio pravna lica, među kojima i „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik, davao im naruđbenice sa izjavom
firme „Darko Produkta“ za oslobađanje od plaćanja poreza na promet, i od istih preuzimao gotov novac, koji je zatim uplaćivao na bankovne račune svoje firme, i zatim odmah transferisao na račune tih firmi.
Dakle, ocjenom iskaza navedenog svjedoka, pri tome imajući u vidu i pomenutu presudu, prvostepeno vijeće je, i prema ocjeni ovog Vijeća, nesumnjivo utvrdilo da stvarnog prometa robe između optuženog pravnog lica i preduzeća „Darko produkt“ d.o.o, u inkriminisanom periodu nije bilo. S tim u vezi, žalbene tvrdnje odbrane da je firma „Darko produkt“ bila registrirana kod nadležnog suda, imala porezni broj, otvoren transakcijski račun, da je u istoj vođena dokumentacija, uslijed ovako utvrđenog činjeničnog stanja, postaju irelevantni, te ne dovode u sumnju valjan i osnovan zaključak prvostepenog vijeća u ovom dijelu pobijane presude.
Prvostepeno vijeće daje valjano i jasno obrazloženje, i u pogledu utvrđenja činjenice da između optuženog pravnog lica „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik i „Pule prom“ d.o.o Laktaši, stvarnog prometa robe u inkriminisanom periodu nije bilo.
Tako svjedok M.P. ističe da je osnivač i direktor firme „Pule prom“ d.o.o Laktaši, te jedino ovlašteno lice da potpisuje dokumente u ime firme, koja je djelovala u periodu od 2000. g do 2006. g. Svjedok nadalje navodi da je bilo polaganja gotovog novca na bankovni račun firme i daljeg transferisanja, ali da se ne sjeća da li je bilo transfera novca s bankovnog računa pravnog lica „Pule prom“ prema preduzeću „Tock Promet“, što je posebno indikativno, s obzirom na visinu navodno ostvarenog robnog prometa (850.433,00KM) u toku 2003. godine između ova dva pravna lica. Međutim, uprkos navedenom, svjedok identifikuje svoje potpise na nalozima za transfer novca prema pravnom licu „Tock Promet“. Svjedok na kraju svog svjedočenja, ističe da u potpunosti ostaje kod svoje izjave date u MUP-u RS - CJB Banja Luka.
U pomenutom iskazu svjedok ističe da je imao poslovne odnose sa firmom „Tock Promet“
d.o.o Novi Travnik, te da je između navedenih firmi djelimično bilo prometa, a djelimično samo uplaćivanje gotovine i prebacivanja iste na račun „Tock Prometa“. Posebno indikativnom se ukazuje činjenica da se svjedok u navedenom iskazu, sjeća vrste robe kojom je navodno ostvaren promet između ova dva pravna lica, ali ne i osobe sa kojim su ostvarivani „poslovni kontakti“ ispred pravnog lica „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik. Evidentno je da su iskazi ovog svjedoka šturi i skromni, sračunati sa ciljem da se u što manjem obimu inkriminišu optužena lica u ovom predmetu.
Stoga je i prema mišljenju ovog Vijeća, prvostepeno vijeće iskaze svjedoka M.P., date u istrazi i neposredno na glavnom pretresu, dovodeći iste u vezu sa uloženom materijalnom dokumentacijom, valjano i osnovano cijenilo, te izvelo nesumnjiv
zaključak da stvarnog prometa robe, po toj dokumentaciji (naruđbenicama i fakturama) između ova dva pravna lica u inkriminisanom periodu nije bilo.
Nadalje, Vijeće je imalo u vidu i iskaz svjedoka H.Š., dat na pretresu održanom dana 08.07.2009. godine, u kojem pomenuti svjedok ističe da je uz pomoć M.B.1, sa svojom slikom a imenom jednog taksiste otvorio fiktivnu firmu „Rakić prom“ i to striktno radi pranja novca. Firma je registrovana u Bijeljini, na ime G.R., te je za istu iznajmljena jedna kancelarija u kojoj nikada nije bio, a inspekcija je primila mito da bi dobio dozvolu za rad. Nakon toga, svjedok navodi da su otvoreni računi u raznim bankama (Raiffeisen, Hypo Alpe Adria), te da je pribavljeni novac od drugih firmi, koji je dat kao dnevni pazar, uplaćivao na svoje račune te zatim automatski prebacivao na njihove račune uz procenat koji je uzimao M.B.1. Svjedok nesumnjivo potvrđuje da nikakva roba nije ulazila niti izlazila iz firme „Rakić prom“, te da je i sa firmom „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik imao isti dogovor. Svjedok nadalje navodi, da je u dva navrata išao u prostorije
„Tock Prometa“, kao i da je poznavao P.T. i L.T., koje je u sudnici i prepoznao. Osim toga svjedok ističe da je jednom prilikom kada je bio u firmi „Tock Promet“ d.o.o, bila prisutna i L.T., te da je ista M.B.1 predala novac, zatim da je isti položen na račun „Rakić prom“ i nakon toga prebačen na račun firme „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik. Sve uplate i prenos novca vršio je svjedok. Svjedok je na kraju istakao, da je jedne prilike bjanko potpisao blok naruđbenica koje mu je donio M.B.1, kao i da mu je isti rekao da je optuženom P.T. davao da u dva navrata u Komerc banci položi novac i uplati sebi.
U kontekstu ovog utvrđenja, prvostepeno vijeće je valjano cijenilo, i s navedenim iskazom opravdano dovelo u vezu i iskaz svjedoka G.R.. Naime, u svom iskazu pomenuti svjedok je nedvosmisleno potvrdio, da on nikada nije osnovano nikakvu firmu, te istakao da je 2002. godine izgubio ličnu kartu. Tek naknadno svjedok je saznao da je na njegovo ime osnovana firma „Rakić prom“.
Iskazi navedenih svjedoka, i prema ocjeni ovog Vijeća, nesumnjivo potvrđuju valjan i osnovan zaključak prvostepenog vijeća da stvarnog prometa robe između ove dva pravna lica u inkriminisanom periodu nije bilo, da je sačinjena dokumentacija bila fiktivna sve u svrhu oslobađanja obaveze plaćanja poreza optuženog pravnog lica „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik. Odbrane istaknutim žalbama nisu osporile navode pomenutih svjedoka, niti njihov kredibilitet, što bi za posljedicu moglo imati eventualno drugačije utvrđenje ovog Vijeća.
Također, prvostepeno vijeće je imalo u vidu i iskaz svjedoka I.L., inače direktora firme „Stara Trade“, a koja je u inkriminisanom periodu „poslovala“ sa optuženim pravnim licem „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik. Naime, pomenuti svjedok na pretresu održanom
dana 20.05.2009. godine, ističe da je pomenutu firmu osnovao njegov otac, te da ista nije imala uposlenike, vozila, niti imovinu. Svjedok je naveo da je optuženog P.T. poznavao od ranije, kao i da je njegova firma „malo“ poslovala sa „Tock Promet“. Nakon predočene dokumentacije istakao je da se njegov potpis i pečat njegove firme ne nalaze na znatnom broju naruđbenica i otpreminica, te da mu nije jasno ko bi to mogao potpisati i opečatiti, s obzirom da je on bio jedino ovlašteno lice u firmi „Stara Trade“ za potpisivanje dokumentacije. Također, isti je dodao da mu nije jasno ko je kompjuterski sačinio narudžbenice, s obzirom da nije imao potrebnu opremu za to. Na istom ročištu svjedok je pozvan i da se izjasni o kontradiktornostima pomenute izjave i iskaza datog u Policijskoj stanici Grude broj: 12/10-148/05 od 17.05.2005. godine, te je tom prilikom istakao da je njegov sadašnji iskaz kompletniji i da pri njemu ostaje.
Međutim, iskaz svjedoka dat u Policijskoj stanici Grude 2005. godine, bliži je inkriminisanom događaju i prema ocjeni ovog Vijeća, dat je objektivno i istinito. Analizom navedenog iskaza, Vijeće primjećuje da je pomenuti svjedok na pitanje ovlaštene službene osobe bio nedvosmislen u pogledu nepostojanja saradnje sa „Tock Prometom“, odnosno činjenice da nikada nije naručivao nikakvu robu od „Tock Promet“. Apelaciono vijeće nalazi da je svjedok svojim svjedočenjem na glavnom pretresu zapravo želio ekskulpirati od krivice optuženog P.T., navodeći da je saradnja, u smislu stvarne prodaje i kupovine robe između ova dva pravna lica postojala. Ovo prije svega imajući u vidu činjenicu ranijeg poznanstva ova dva lica5. Naime, sam svjedok, na pretresu održanom dana 20.05.2009. godine, iako ističe da je poslovao sa „Tock Prometom“, dodaje da mu nije jasno ko je mogao potpisati i opečatiti dokumentaciju njegovog preduzeća, kao i davati naloge banci za prenos novčanih sredstava sa njegovog računa na račun firme „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik, što i ovo Vijeće nesumnjivo upućuje na zaključak, da stvarnog prometa robe između ova dva pravna lica u inkriminisanom periodu nije bilo.
Također, u pogledu odnosa optuženog pravnog lica „Tock Promet“ i firme „Luigi prom“, prvostepeno vijeće je dalo valjano i jasno obrazloženje u pogledu nepostojanja stvarnog prometa robe, koje kao pravilno prihvata i ovo Vijeće.
Naime, svjedok I.T. izjavio je da nikada nije bio osnivač niti direktor nekog pravnog lica, te dodao da su njegovi lični podaci korišteni prilikom osnivanja firmi „Luigi prom“ i „Lane“. Također, isti svjedok je dodao da nikada nije potpisao niti jedan dokument u ime ovih firmi, te je istakao da je ranije davao svoj potpis na vještačenje, kako bi se utvrdilo da li se isti nalazi na dokumentima ovih firmi. SvjedokB.B., inače inspektor u MUP-u Tuzlanskog kantona u odjeljenju za borbu protiv organizovanog kriminala, potvrdio je navode svjedoka I.T. o krivotvorenju isprava za
5 Vidjeti iskaz svjedoka dat 20.05.2009. godine.
osnivanje firme „Luigi prom“, te je dodao da je vršena i kontrola da li se pomenuta firma nalazi na prijavljenom sjedištu. Tom prilikom je utvrđeno da se pomenuta firma ne nalazi na prijavljenom sjedištu kao i da ista nema nikakve imovine, sem bankovnih računa na kojim se novac zadržavao vrlo kratko. Svjedok je dodao da je ista situacija i sa fimom „O Džejlan company“ d.o.o Tuzla. Kako pomenuta preduzeća nisu imala niti sjedište niti imovimu, koju činjenicu potkrjepljuju i dokazi Tužilaštva BiH, i to obavještenja nadležnih organa da pomenutim firmama nikada nije izdato rješenje o tehničkoj opremljenosti poslovnih prostorija, to je i prema ocjeni ovog Vijeća, valjan i neupitan zaključak prvostepenog vijeća o nepostojanju stvarnog prometa robe između optuženog pravnog lica i naprijed navedenih firmi. S druge strane, bitno je naglasiti da odbrane paušalnim i neargumentovanim prigovorima nisu dovele u sumnju zaključak prvostepenog vijeća u ovom dijelu pobijane presude.
Nadalje, i svjedok Tužilaštva BiH, D.Č., istakao je da je svoju ličnu kartu dao zetu svog prijatelja iz Sombora koji je želio registrovati auto i firmu u BiH. Nakon dva mjeseca kontaktirala ga je policija u vezi neke firme i neplaćenog poreza. Tom prilikom saznao je da je sa njegovom ličnom kartom otvorena firma u Tuzli. Nakon toga je kontaktirao osobu kojoj je dao ličnu kartu i to lice mu je reklo da je istu dalo nekom S.. Svjedok nikada nije osnovao nikakvu firmu niti bio direktor neke, također nije nikada potpisivao nikakvu dokumentaciju kao predstavnik bilo koje firme. Na kraju, svjedok je istakao da nikada nikome nije dao punomoć za zastupanje neke firme za otvaranje bankovnih računa, te potvrdio da se njegov potpis ne nalazi na zahtjevu za otvaranje računa kod Hypo Alpe Adria banke, na ime firme „Call trade“. Tvrdnje navedenog svjedoka, da je izvjesni S. došao u posjed njegovih identifikacijskih dokumenata svjedoka D.Č., dodatno potkrjepljuju izvještaji o otkrivanju učinitelja krivičnog od dana 25.09.2003. godine, 13.11.2003. godine i 21.10.2003. godine.6 Osim toga bitno je napomenuti, da prema dopisu Službe za budžet, finansije i poduzetništvo općine Tuzla od 18.02.2002. godine, navedeno pravno lice nije podnosilo zahtjev za dobivanje rješenja o tehničkoj opremljenosti poslovnih prostora, kao i da isto rješenje nikada nije izdato pravnom licu „Call trade“ d.o.o Tuzla. Iz službene zabilješke MUP-a Tuzlanskog Kantona, proizilazi da ovlaštena službena lica nisu utvrdili postojanje sjedišta pomenute firme na prijavljenoj adresi.
Identična situacija u pogledu krivotvorenja dokumentacije potrebne za osnivanje firme, bila je i u slučaju osnivanja firme „Seg“ d.o.o Vitez. Naime, svjedok tužilaštva S.B. istakao je da mu je izvjesni A. iz Viteza ponudio posao i odveo ga u stan kod izvjesnog Š., koji mu je dao neke papire da potpiše. Navedeno lice od svjedoka je uzelo i ličnu kartu dajući mu naknadu od 500,00 KM. Svjedok nadalje navodi da ga je nakon izvjesnog
6 Vidjeti dokaze Tužilaštva BiH 3.9, 29.8 i 3.11.
perioda kontaktirala policija, te da je tada saznao da je na njegovo ime osnovana firma
„Seg“. Za tu firmu nije ništa potpisivao, osim 5-6 papira u Š. stanu. Svjedok ističe da se njegovi potpisi ne nalaze na predočenim mu narudženicama firme „Seg“ prema firmi
„Tock Promet“, niti na računima koje je optuženo pravno lice ispostavilo firmi „Seg“ d.o.o. Vitez. Iz službene zabilješke Porezne uprave Novi Travnik broj: 10-6/01-15-1-43-7703 od 07.12.2003. godine, vidljivo je da se pomenuto preduzeće ne nalazi na prijavljenoj adresi i da nema istaknutu firmu.
Svjedok Tužilaštva BiH S.H., inače u inkriminisanom periodu porezni inspektor na kontroli obračuna i uplate javnih prihoda na području Srednjebosanskog kantona, izjavila je da je prilikom kontrole vezane za poslovanje fiktivnih firmi, utvrdila da se ulica Štrosmajerova br. 124, a gdje je trebalo biti sjedište firme „Mand prom“ Vitez, uopšte ne nalazi u Vitezu, o čemu je sačinila i zapisnik o inspekcijskom nadzoru. Pored toga, bitno je napomenuti da je Služba za gospodarstvo, obnovu i razvoj Općine Vitez dostavila podatak poreznoj upravi Mostar dana 19.09.2003. godine, da navedena firma nema rješenje o utvrđivanju minimalno tehničkih uslova propisanih članom 7. Zakona o gospodarskim društvima, te potvrdila činjenicu da navedena firma nema sjedište na navedenoj adresi.
Također i svjedok M.J., inače uposlenik poreske uprave u Bijeljini u inkriminisanom periodu, istakao je da je prilikom obavljanja operativnih zadataka, a u cilju razjašnjenja činjenice postojanja nedostupnih i fiktivnih firmi, utvrdio da su firme „Dada komerc“ i „Nacional“ iz Bijeljine, registrovane, ali da ne posluju, da nemaju poslovne prostorije i da nikada nisu registrovane u nadležnoj poreskoj upravi. Navedene tvrdnje potvrđuje i službena zabilješka sačinjena od navedenog svjedoka u kojoj se ističe da je uvidom u bazu podataka pravnih lica utvrđeno da se pravna lica „Dada komerc“ i
„Nacional“ ne vode u evidenciji poreske uprave ni po kojem osnovu. Svjedok G.B. koji je u inkriminisanom periodu bio uposlenik u Republičkoj direkciji robnih rezervi RS-a, izjavio je da je provjerom firmi koje su trgovale sa optuženim pravnim licem, utvrdio da se firma „Zoka trend“ d.o.o Laktaši, ne nalazi na prijavljenom sjedištu u ulici Karađorđeva broj 128, osim toga iz službene zabilješke sačinjene od strane pomenutog lica, vidljivo je da isti nije uspio ni stupiti u kontakt sa B.Z., osnivačem i odgovornom osobom pomenutog pravnog lica.
Svjedok S.K. uposlenica Federalne porezne uprave, na poslovima federalnog istražnog inspektora, provjeravajući sjedišta trinaest firmi koje su poslovale sa optuženim pravnim licem „Tock Promet“ utvrdila je da navedene firme ili nemaju poslovne prostore ili uposlenike, dok su nasprot tome sve imale otvorene bankovne račune. Također, i svjedok DŽ.K. uposlenik Uprave za indirektno oporezivanje, prilikom sačinjavanja tabele u kojoj je trebao naznačiti dokumentaciju iz koje će biti vidljivi nalozi za plaćanje firmi koje su poslovale sa „Tock Prometom“, utvrdio je da se uglavnom radilo o polaganju gotovog
novca i to da je često iznos položenog gotovog novca poklapao sa iznosom plaćanja tog dana prema „Tock Prometa“.
Iskaze navedenih svjedoka, uposlenika navedenih nadležnih organa, i ovo Vijeće cijeni objektivnim i istinitim, a odlučna utvrđenja izvedena iz istih nesumnjivim. Prigovore odbrane usmjerene na osporavanje iskaza navedenih svjedoka, Vijeće nalazi irelevantnim ili nedovoljno konkretizovanim, da bi kao takvi doveli u sumnju ispravan i valjan zaključak prvostepenog vijeća u ovom dijelu pobijane presude.
Prigovori odbrane da se odlučna utvrđenja u pobijanoj presudi zasnivaju na svjedočenjima svjedoka koji su i sami izvršioci krivičnih djela ili koji su u okviru sporazuma o priznanju krivnje sa Tužilaštvom BiH, pristali da svjedoče protiv optuženih lica, ovo Vijeće nalazi neosnovanim.
Prvostepeno vijeće je već dalo valjano i jasno obrazloženje u pogledu ovog žalbenog prigovora, koje kao pravilno prihvata i ovo Vijeće. Naime, u pozitivnom krivičnom zakonodavstvu ne postoje kriteriji koji bi unaprijed određivali veću ili manju dokaznu snagu pojedinim dokazima. Sud je u smislu člana 281. stav 2. ZKP BiH, dužan cijeniti savjesno sve dokaze kako pojedinčano tako i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Slijedom navedenog, nema mjesta prigovorima odbrane usmjerenim u ovom pravcu odnosno manjoj dokaznoj snazi iskaza ovih svjedoka, zbog čega je ove žalbene tvrdnje odbrane, Vijeće odlučilo odbiti kao neosnovane.
Žalbama odbrane optuženog P.T. i pravnog lica „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik posebno se potencira činjenica postojanja uredne finansijske dokumentacije optuženog pravnog lica „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik, koja prema njihovim navodima, nesumnjivo ukazuje da je stvarnog prometa robe bilo. Međutim, kao što je to već navedeno, tu odlučnu činjenicu prvostepeno vijeće je utvrđivalo iscrpnom i svestranom analizom svih izvedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi, a ne samo na osnovu pismene dokumentacije, na kojoj se isključivo zasniva teza odbrane. Kako je to ispravno konstatovano u prvostepenoj presudi, čak se ni finansijska dokumentacija koja je potpuna i koja ne sadrži formalne nedostatke, ne može automatski smatrati nepobitnim dokazom urednog i zakonitog poslovanja, odnosno postojanja stvarnog prometa robe između u njoj naznačenog kupca i prodavca. To bi tako moralo i trebalo biti kada bi se svi učesnici u poslovanju striktno pridržavali zakonskih odredbi, ali je u stvarnosti često sasvim drugačije, tako da dokumentacija govori jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo, pa čak i suprotno. Na takvim radnjama upravo počiva i crno tržište, tako se vrši pranje novca, utaja poreza i slične zabranjene aktivnosti, koje se gotovo redovno nastoje prikriti dokumentacijom koja je u suštini fiktivno sačinjena i ne odgovara stvarnim tokovima robe.
U konkretnom slučaju, a pravilnim utvrđenjem činjeničnog stanja, prvostepeno vijeće je valjano utvrdilo da stvarnog prometa robe između optuženog pravnog lica i navedenih trinaest pravnih lica, nije bilo iako je na to ukazivala finansijska dokumentacija firme „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik. Otuda i jedini mogući zaključak da je roba te firme išla drugim tokovima – da je prodata trećim licima za gotovinu, a ne firmama iz navedenih naruđbenica i faktura.
Kako je to već ranije navedeno, optuženaL.T. osnivač je i direktor pravnog lica
„Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik, a navedenu činjenicu ni odbrana optužene nije sporila. Međutim, odbrana optužene L.T. ističe da ista nije dogovarala konkretne poslove sa poslovnim partnerima, a pogotovo ne sa trinaest firmi za koje su u pobijanoj presudi navodi da su fiktivno poslovale sa optuženim pravnim licem. Navedene poslovne kontakte, prema navodima odbrane optužene, obavljao je uglavnom optuženi P.T., iz čega, po odbrani proizilazi zaključak da na strani optužene u vrijeme izvršenja ovog krivičnog djela nije postojao subjektivni element bića krivičnog djela odnosno direktni umišljaj za počinjenje istog.
Suprotno istaknutim žalbenim tvrdnjama branioca optužene L.T. da ista nije imala neposredne poslovne kontakte sa trinaest firmi koje se dovode u vezi sa optuženim pravnim licem, odnosno da na strani optužene nije postojala svijest za izvršenjem ovog krivičnog djela, govori iskaz svjedoka H.Š.. Navedeni svjedok u svom iskazu datom neposredno na glavnom pretresu dana 08.07.2009. godine, jasno i nedvosmisleno ističe da je u dva navrata bio u poslovnim prostorijama pravnog lica „Tock Promet“, kao i da poznaje optužene L.T. i P.T.. Osim toga, a što u cijelosti opovrgava istaknute žalbene prigovore, svjedok ističe, da je prisustvovao predaji novca izvjesnom B. od strane optužene L.T., a koji novac je naknadno položen na račun firme „Rakić prom“, kao polog pazara, a potom transferisan na račun pravnog lica „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik.
Pored navedenog iskaza, koji dakle direktno inkriminiše optuženu odnosno ukazuje na postojanje svijesti i umišljaja na strani iste za počinjenjem ovog krivičnog djela u inkriminisanom periodu, prvostepeno vijeće je opravdano cijenilo i iskaz svjedoka F.K., inače uposlenice u pravnom licu „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik. Pomenuti svjedok je nedvojbeno potvrdila da je optužena, iako rjeđe od optuženog P.T., dolazila u firmu i potpisivala dokumente ispred firme. Tu činjenicu dodatno potkrjepljuje i Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka- grafologa Esada Bilić, gdje se na stanici 278. pod rednim brojem 53., upravo potvrđuje činjenica potpisivanja dokumentacije pravnog lica
„Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik iz inkriminisanog perioda, od strane optužene L.T..
Osim toga, Apelaciono vijeće je prilikom analize pomenutog prigovora imalo u vidu i svojstvo optužene L.T., odnosno činjenicu da je ista osnivač i direktor navedenog pravnog lica, a što upućuje na logičan zaključak da je ista morala biti upoznata sa privrednim tokovima odnosno poslovanjem firme na čijem je čelu, a pogotovo sa onim što potpisuje.
Slijedom svega navedenog, Vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće u pobijanoj presudi pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje, zbog čega je istaknute žalbene prigovore usmjerene na osporavanje prvostepene presude iz ovog žalbenog osnova, odlučilo odbiti kao neosnovane.
Žalbom Tužilaštva BiH, pobijana presuda osporava se i iz ovog žalbenog osnova, iako se isti nešto drugačije označava u uvodnom dijelu. U kontekstu istaknutog prigovora u žalbi se navodi da su u konkretnom slučaju, pored krivičnog djela poreske utaje, ispunjena i sva bitna obilježja krivičnog djela pranja novca, jer su optuženi iako svjesni da je takav novac stečen počinjenjem krivičnog djela, isti stavljali u promet preko fiktivnih firmi u cilju njegove legalizacije, što predstavlja odvojeno i samostalno krivično djelo pranja novca.
Apelaciono vijeće ovaj žalbeni prigovor smatra osnovanim, nalazeći da prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje nije pravilno primijenio krivični zakon, zbog čega je u ovom dijelu preinačilo pobijanu presudu.
Naime, pobijanom presudom prvostepeno vijeće je prihvatilo da su sve radnje, opisane ne samo u tačci I izreke, nego i one opisane u tačci II, u cijelosti počinjene, te da su istim istovremeno ostvarena bitna obilježja i krivičnog djela utaje poreza iz člana 273. st. 3. KZ FBiH i krivičnog djela pranje novca iz člana 209. stav 2. KZ BiH, ali je i pored toga, smatrajući da se radi o prividnom sticaju, optužene oglasilo krivim samo za krivično djelo porezne utaje. Po mišljenju prvostepenog vijeća, pranje novca je u konkretnom slučaju predstavljalo način izvršenja krivičnog djela porezne utaje, u kom pravcu je bio i usmjeren njihov umišljaj. To je bio isključivi razlog zbog čega je prvostepeno vijeće optužene oslobodilo optužbe za krivično djelo pranja novca, smatrajući da bi se u suprotnom radilo o dvostrukom kažnjavanju.
Iako se u predmetnom slučaju radi o nizu radnji koje su ciljno povezane, jer zaista predstavljaju dijelove jedinstvenog plana optuženih, apelaciono vijeće nalazi da se njihov krivičnopravni značaj i kriminalna količina ipak ne mogu na zadovoljavajući način
krivičnopravno izraziti i vrednovati ukoliko bi se uzelo da postoji samo jedno krivično djelo, tj. ako se sve navedene radnje kvalifikuju samo kao krivično djelo poreske utaje iz čl.
273. st. 3. KZ FBiH.
U konkretnom slučaju se nesumnjivo radi o različitim radnjama koje preduzimaju optuženi a kojima se sukcesivno i u kontinuitetu ostvaruju elementi i jednog i drugog krivičnog djela, pri čemu se radnje kojima se realizuje tzv. pranje novca redovno preduzimaju nakon što je predmetni novac pribavljen kroz poresku utaju, što je i sasvim logično s obzirom da djelu pranja novca mora prethoditi određeno krivično djelo iz koga potiče taj novac. Prema tome, optuženi su prvo preduzimali radnje kojima su ostvarivali krivično djelo poreske utaje iz člana 273. st. 3. KZ FBiH, a tek nakon toga, iako svjesni da se radi o novcu stećenom krivičnim djelom, sukcesivno i druge radnje kojima se vrši legalizovanje takvog kriminalnog novca i istovremeno sticanje imovine čije se kriminalno porijeklo na taj način prikriva, što predstavlja krivično djelo pranje novca iz člana 209. KZ BiH. Dakle, iako su ove radnje rezultat jedinstvenog plana njihovih učinilaca, one predstavljaju odvojene i samostalne radnje koje u sebi sadrže posebna i odvojena krivična djela, pa ih je stoga neophodno vrednovati i kvalifikovati kao dva samostalna krivična djela; krivično djelo poreske utaje iz člana 273. st. 3. KZ FBiH i krivično djelo pranje novca iz člana 209. KZ BiH. Pored toga, pri vrednovanju ovih djela neophodno je imati u vidu da djelo pranja novca kao tzv. naknadno djelo ne predstavlja neko lakše krivično djelo, već se radi o krivičnom djelu koje je već u svom osnovnom obliku teže od poreske utaje. U prilog takvog zaključka ide i činjenica da je zakonodavac u zadnjim izmjenama (Službeni glasnik BiH 8/10) za ovo krivično djelo čak povećao kazneni okvir, jer je sada za osnovni oblik tog djela propisana kazna zatvora od jedne do osam godina, a za poresku utaju od šest mjeseci do pet godina.
Sve navedeno proizilazi i iz utvrđenja prvostepenog suda koji je na osnovu izvedenih dokaza našao da su optuženi L.T. i P.T. novac stečen utajom poreza, u periodu između 01.03.2003. godine i 14.04.2004. godine predavali licima, koja su ih polagala na bankovne račune firmi „Zoka Trend“, „Pule-prom“, „Kondor Kompani“ i „Darko Produkt“, nakon čega je isti transferisan na bankovne račune pravnog lica „Tock Promet“ koje pripada optuženim, a koje je dalje raspolagalo tom protivpravno stečenom imovinskom koristi. Predajući navedeni novac tim preduzećima radi polaganja i transferisanja istog pravnom licu „Tock Promet“, optuženi su po ocjeni ovog vijeća, „izašli“ iz okvira krivičnog djela poreske utaje kako je ono opisano u članu 273. stav 3 KZ FBiH i ostvarili i drugi dio predmetnog kriminalnog događaja koji je takvog krivičnopravnog značaja da u sebi sadrži sva, kako objektivna tako i subjektivna obilježja krivičnog djela pranja novca iz člana 210. KZ BiH. Naime, uz radnju legalizovanja takvog novca i znanje da se radi o novcu pribavljenom krivičnih djelom, odnosno svijesti i htijenje da se takav novac stavi u legalne novčane tokove, ispunjen je i dodatni elemenat djela pranja novca (koji ima funkciju
objektivnog uslova kažnjivosti ili inkriminacije), a koji se sastoji u tome da se, pored ostalog, radi o novcu veće vrijednosti, što je u predmetnom slučaju ostvareno ako se ima u vidu da se radi o iznosu od 579.523.07 KM, što znatno premašuje najteži oblik ovog djela.
Konačno, Apelaciono vijeće smatra da je krivičnopravno bez značaja što se u predmetnom slučaju radi o radnjama koje su međusobno povezane zajedničkim ciljem, jer i u takvim slučajevima nije isključeno postojanje sticaja krivičnih djela, pogotovo ako se radi o krivičnim djelima koja se ostvaruju radnjama koje su po svom karakteru različite, koje se preduzimaju u različito vrijeme i prema različitim subjektima, te koje svaka za sebe predstavljaju takvu kriminalnu količinu koja se izražava kao samostalno krivično djelo.
Iz svih navedenih razloga, ovo vijeće je prihvatilo navedeni žalbeni prigovor Tužilaštva BiH i preinačilo prvostepenu presudu na način što je zaključilo da se u konkretnom slučaju ne radi o prividnom, nego o pravom sticaju u smislu člana 53 KZ BiH, odnosno da su optuženi pored krivičnog djela poreske utaje iz člana 273. st. 3. KZ FBiH, počinili i krivično djelo pranja novca iz člana 209. KZ BiH, kao posebno dijelo, te im i za to djelo izreklo kazne u granicama propisanim zakonom.
Navedeno stanovište Apelacionog vijeća predstavlja određeno odstupanje od stavova ovog Suda izraženih u nekoliko drugih slučajeva u kojima je ocjenjivano da se radilo o prividnom sticaju i optuženi kažnjavani samo za poreznu utaju. Takva praksa je do sada dakle zaista egzistirala, te se i prvostepeno vijeće rukovodilo istom, ali ona međutim do sada nije ni osporavana žalbama ili pak, ukoliko i jeste, ne na dovoljno argumentovan i adekvatan način. Stanovište izraženo u ovoj presudi predstavlja razultat uvjerenja stečenog nakon duževremenog analiziranja međusobnog odnosa navedenih krivičnih dijela u mnogim slučajevima koji su procesuirani pred ovim sudom, pri čemu se imala u vidu i činjenica da je i pravosuđe nekih drugih zemalja regiona, koje je imalo istu praksu, takođe nakon nekog vremena u istom smislu mijenjalo svoje stavove i nalazilo postojanje sticaja.
U kontekstu žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, optuženi P.T. i njegov branilac, kao i branilac optuženog pravnog lica, advokat Duvnjak Mesud su isticali i nemogućnost suđenja za isto djelo, za koje su već ranije izrečene pravosnažne sudske presude. U prilog navedenom žalbe ukazuju na presude izrečene M.P., I.L. i H.Š., K.Z. koji su oglašeni krivim za počinjenje krivičnog djela poreske utaje, te na presudu D.K. koji je istom oglašen krivim za izvršenje krivičnog djela pranje novca.
Apelaciono Vijeće napominje, da je u pogledu žalbenih tvrdnji odbrane usmjerenim u ovom pravcu, već dalo obrazloženje u dijelu ove presude „ne bis in idem“, zbog čega ne nalazi potrebnim ponovo iznositi ranije data obrazloženja kojim je obuhvaćen i ovaj žalbeni osnov.
Osporavajući pobijanu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odbrane svih optuženih ističu i to da je prvostepeno vijeće moralo primijeniti KZ F BiH iz 1998. godine, a ne KZ F BiH iz 2003. godine, jer je isti blaži za učinioce. Osim toga, žalbom L.T. ističe se da izreka presude navodi kako je optužena/i 2003. godinu izbjegla plaćanje poreza u iznosu od 579.523,07 KM, a da se pri tome ne specificira vrijeme navodnog izvršenja krivičnog djela, odnosno da li je isto počinjeno do 01.08.2003. godine ili poslije tog datuma.
Međutim, ovo Vijeće nalazi bitnim naglasiti, a što se pravilno zaključuje i pobijanom presudom, da se kod produženog krivično djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja posljednje radnje koja ulazi u sastav tog djela. Kako je posljednja radnja predmetnog krivičnog djela nesumnjivo izvršena nakon stupanja na snagu Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine 01.08.2003. godine, a što je vidljivo iz materijalne dokumentacije uložene u spis predmet, to je valjan i opravdan zaključak prvostepenog vijeća o primjeni tog Krivičnog zakona i u konkretnom slučaju.
Vijeće primjećuje da se u izreci pobijane presude istina ne navodi iznos koji je optužena/optuženi utajila/i nakon stupanja na snagu novog zakona, međutim ta činjenica s obzirom na primjenu KZ F BiH iz 2003. godine, nije ni bila neophodna u cilju utvrđivanja krivice optužene/ih i utvrđenja poreske obaveze, s obzirom da je radnja izvršenja predmetnog krivičnog djela izvršena nakon stupanja na snagu novog zakona.
Imajući u vidu činjenicu da je prvostepeno vijeće pravilno primijenilo Krivični zakon Federacije BiH iz 2003. godine, a ne iz 1998. godine, to nema mjestu ni prigovoru zastare krivičnog gonjenja optuženih lica, kako se to žalbom optuženog P.T. ukazuje, zbog čega je isti valjalo odbiti kao neosnovan.
Na kraju analize žalbenih tvrdnji iznesenih u oviru ovog žalbenog osnova, Vijeće nalazi da se žalbom optuženog P.T. osnovano ukazuje da pobijanom presudom nije uračunato vrijeme koje je optuženi proveo u pritvoru.
Naime, Vijeće je uvidom u spis predmeta utvrdilo da se optuženi P.T., nalazio u pritvoru od 23.11.2004. godine do 24.11.2004. godine, kao i u vremenskom periodu od 11.01.2005. godine do 20.01.2005. godine, stoga je odlučilo preinačiti pobijanu presudu i u ovom dijelu, na način da u izrečenu kaznu zatvora optuženom uračuna vrijeme koje je optuženi proveo u pritvoru na navedene dane.
Podnesenom žalbom Tužilaštvo BiH je osporavalo pobijanu presudu i u pogledu izrečene krivičnopravne sankcije, smatrajući izrečene kazne niskim i neadekvatnim težini počinjenog krivičnog djela i svim okolnostima konkretnog slučaja. U tom pravcu između ostalog je istaknuto da prvostepeno vijeće nije pravilno cijenilo otežavajuće okolnosti odnosno upornost optuženih pri vršenju krivičnog djela (kontinuitet od tri godine), kao i činjenicu da navedeno krivično djelo može imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine. S druge strane, Apelaciono vijeće je izrečene kazne ispitalo rukovodeći se i članom 308. ZKP BiH (prošireno dejstvo žalbe).
Analizom odnosnog dijela presude, Apelaciono vijeće nalazi da prvostepeno vijeće u ovom dijelu pobijane presude na strani optuženih L.T. i P.T. valjano utvrđuje i obrazlaže olakšavajuće okolnosti, međutim pri tome izostavlja utvrditi postojanje otežavajućih okolnosti na strani optuženih, na koje se žalbom Tužilaštva BiH osnovano ukazuje.
Naime, pomenutom žalbom osnovano se ukazuje na iskazanu upornost optuženih pri izvršenju ovih krivičnih djela, kao i na veoma veliki iznos utajenog, a potom i opranog novca, zbog čega ovo Vijeće nalazi da se prvobitno utvrđenim kaznama zatvora od strane prvostepenog vijeća, ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja, zbog čega je prvostepena presuda preinačena i u pogledu odluke o krivičnopravnim sankcijama koje su optuženim izrečene za krivično djelo porezne utaje.
Međutim, i pored utvrđenih otežavajućih okolnosti na strani optuženih, Vijeće iz razloga navedenih u prvostepenoj presudi, nalazi opravdanim primjenu odredbi o ublažavanju kazne u odnosu na optuženu L.T., te istoj za produženo krivično djelo utaja poreza iz člana 273. stav 3. KZ FBiH, umjesto kazne zatvora utvrđene prvostepenom presudom u trajanju od 1 (jedne) godine, utvrđuje kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, koja kazna je ispod zakonskog minimuma propisanog za pomenuto krivično djelo, dok je optuženom P.T., za isto djelo, odlučilo umjesto prvostepenom presudom utvrđene kazne zatvora od 3 (tri) godine, utvrditi kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, smatrajući da su utvrđene kazne adekvatne težini djela, stepenu krivice optuženih, pobudama iz kojih je djelo učinjeno, okolnostima pod kojim je učinjeno, osobnim prilikama optuženih i svim drugim okolnostima od značaja za odmjeravanje kazne, decidno navedenim u prvostepenoj presudi.
S druge strane, imajući u vidu utvrđene olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, primjenom odredbi iz članova 39., 42. i 48. KZ BiH, a u odnosu na optuženu L.T. i na osnovu člana 49. KZ BiH, Apelaciono vijeće je odlučilo za izvršeno produženo krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. KZ BiH utvrditi kaznu zatvora i to: optuženoj L.T. u trajanju od 10 (deset) mjeseci, a optuženom P.T. u trajanju od 2 (dvije) godine, dok je optuženom pravnom licu „Tock Promet“ d.o.o Novi Travnik na osnovu člana
124. tačka c, 128, 131. i 135 KZ BiH utvrdilo novčanu kaznu u iznosu od 70.000,00 (sedamdesethiljada) KM, a zatim shodno članu 53. KZ BiH (stjecaj krivičnih djela), optuženoj L.T. izreći jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i (šest) mjeseci, optuženom P.T. jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, a optuženom pravnom licu Tock Promet“ izreći jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 120,000.00 (stotinudvadesethiljada) KM.
U skladu sa navedenim, a na osnovu odredbe člana 310. stav 1. u vezi sa članom 314. ZKP BiH, odlučeno je kao u izreci presude.
ZAPISNIČAR SUDIJA
Igor Dubak Hilmo Vučinić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude žalba nije dozvoljena.
12