Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина
Sud Bosne i Hercegovine
Суд Босна и Херцеговина
Predmet broj: S 1 2 K 0 13 430 19 Kž 3
Datum održavanja sjednice: 22.01.2020.godine
Pred vijećem Apelacionog odjeljenja u sastavu:
Sudija Mirko Božović, kao predsjednik vijeća
Sudija Senadin Begtašević, član
PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE
protiv optuženih
V.D., A.B., M.T., D.M., LJ.P., I.M., B.K., D.J., M.N., B.T., PRAVNOG LICA „D.M. Lujza“ d.o.o. Čapljina, pravnog lica „KAN VEST KOMPANI“ d.o.o. Doboj i pravnog lica „Eko metal“ d.o.o. Živinice
Tužitelj Tužilaštva Bosne i Hercegovine:
Advokat Duško Tomić, branilac optuženog V.D.
Advokat Bakir Hečimović, branilac optuženog A.B.
Advokat Asim Ibralić, branilac optuženog M.T.
Advokat Midhat Kočo, branilac optuženih D.M. i LJ.P.
Advokat Vlado Adamović, branilac optuženog I.M.
Advokat Senad Pizović, branilac optuženog B.K.
Advokat Predrag Drinić, branilac optužene D.J.
Advokat Mario Marić, branilac optužene M.N.
Advokat Cvjetin Adamović, branilac optuženog B.T.
Sadržaj:
III. Bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. ZKP BiH 13
A. bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) – ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati 13
1. Žalbe optuženih i njihovih branilaca 13
-Žalba branioca optuženog V.D. i optuženog lično 13
- Žalba branioca optuženog M.T. i optuženog lično 15
B. bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačke d) – ako je povrijeđeno pravo na odbranu 27
1. Žalbe branilaca optuženih i optuženih lično 27
C. bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka A) –ako je sud bio nepropisno sastavljen 31
1. Navodi branioc optuženog D.M. 31
IV. POVREDA KRIVIČNOG ZAKONA 34
1. Žalbe branilaca optuženih i optuženih 34
V. POGREŠNO UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE 41
1. Navodi optuženog V.D. i njegovog branioca 41
2. Navodi optuženog I.M. i njegovog branioca 41
3. Navodi optuženog D.M. i njegovog branioca 42
4. Navodi branioca optužene D.J. 43
5. Navodi optuženog M.T. i njegovog branioca 44
6. Navodi iz žalbe Tužilaštva BiH 44
VI. ŽALBENI NAVODI KOJI SE ODNOSE NA ODLUKU O KRIVIČNOPRAVNOJ SANKCIJI, TROŠKOVIMA POSTUPKA I IMOVINSKOPRAVNOM ZAHTJEVU 56
Broj: S 1 2 K 0 13 430 19 Kž 3
U IME BOSNE I HERCEGOVINE !
Apelaciono odjeljenje Suda Bosne i Hercegovine u vijeću sastavljenom od sudije Mirka Božovića, kao predsjednika vijeća, te sudija dr. Miloša Babića i Senadina Begtaševića, kao članova vijeća, u krivičnom predmetu protiv optuženih V.D. i dr., zbog krivičnog djela Organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. i 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH), u vezi sa krivičnim djelom Pranja novca iz člana 209. stav 2. KZ BiH i u vezi krivičnim djelom Teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) u vezi stava 2. tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZ FBiH), a u vezi sa članom 286. stav 1. KZ FBiH, te u vezi sa krivičnim djelom Krivotvorenje isprave 373. stav 1. KZ FBiH i krivičnim djelom Falsifikovanje isprave iz člana 377. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (KZ RS), a sve u vezi sa članom 31. i 55. KZ FBiH, te članom 125. stav 4. KZ BiH, povodom žalbe Tužilaštva BiH, žalbe branioca optuženog V.D., advokata Duška Tomića, žalbe optuženog V.D. lično, žalbe branioca optuženog M.T., advokata Asima Ibrelića, žalbe optuženog M.T. lično, žalbe branioca optuženog D.M., advokata Midhata Koče, žalbe branioca optuženog I.M., advokata Vlade Adamovića; žalbe optuženog I.M. lično; kao i žalbe branioca optužene D.J., advokata Predraga Drinića, sve izjavljene protiv presude Suda BiH broj S1 2 K 013430 14 K od 31.01.2019. godine, nakon sjednice vijeća održane dana 22.01.2020. godine u prisustvu optuženih V.D., D.M., I.M., LJ.P., te advokata Duška Tomića, Bakira Hečimovića, Kočo Midhata, Vlade Adamovića, Pizović Senada, Drinić Predraga, Marić Maria, Adamović Cvjetina, a u odsustvu uredno pozvanih optuženih A.B., M.T., D.J., M.N., B.K., B.T., te predstavnika pravnih lica „DM Lujza“, pravnog lica „Eko metal doo“, pravnog lica „Kan Vest Kompani“ na osnovu članova 310. i 313. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (ZKP BiH), donio je
P R E S U D U
Odbijaju se kao neosnovane žalbeTužilaštva BiH, žalbe branilaca optuženih V.D., M.T., D.M., I.M., D.J. te žalbe optuženih V.D., I.M. i M.T. izjavljene lično, a sve izjavljene protiv presude Suda BiH broj S1 2 K 013430 14 K od 31.01.2019. godine.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom Suda Bosne i Hercegovine, broj: S1 2 K 013430 14 K od 31.01.2019. godine, optuženi V.D., M.T., I.M., D.M., D.J. oglašeni su krivim da su počinili krivična djela tačno navedena u izreci prvostepene presude u osuđujućem dijelu, pa ih je Sud na osnovu navedenih zakonskih odredbi i uz primjenu članova 39., 40., 42., 48., 49. i 50. stav 1. tačka a) i b) KZ BiH osudio: optuženog V.D. na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam godina), optuženog M.T. na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, optuženog I.M. na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, optuženog D.M. na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine. Optuženu D.J. na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.
Optuženi V.D. oglašen je krivim da je počinio krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250.stav 3 KZ BiH(optuženi V.D.) i stav 2 (M.T.), u vezi sa krivičnim djelom Pranje novca iz člana 209. stav 2. KZ BiH i u vezi sa krivičnim djelom Teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) u vezi stava 2. tačka a) KZ FBiH i u vezi sa članom 286. stav 1. KZ FBiH,
Optuženi I.M. i D.M., oglašeni su krivim da su počinili krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelom Pranje novca iz člana 209. stav 2. KZ BiH, i u vezi sa krivičnim djelom Krivotvorenje isprava iz člana 373. KZ FBiH, a optuženi M.T. u vezi sa krivičnim djelim Pranje novca I u vezi sa krivičnim djelim Teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) u vezi stava 2. tačka a) KZ FBiH.
Optužena D.J. je oglašena krivom da je počinila krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelom Pranje novca iz člana 209. stav 2. KZ BiH i u vezi sa krivičnim djelom Falsifikovanje isprave iz člana 377. stav 1. KZ RS.
Optužena pravna lica „D.M. Lujza“ d.o.o. Čapljina i „Ekometal“ d.o.o. Živinice su oglašena odgovornim da su počinila krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelom Pranje novca iz člana 209. stav 2. KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelom Krivotvorenje isprava iz člana 373. stav 1. KZ FBiH, u vezi sa članom 125. stav 4. KZ BiH.
Optuženo pravno lice „KAN VEST KOMPANI“ d.o.o. Doboj je oglašeno odgovornim da je počinilo krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelom Pranje novca iz člana 209. stav 2. KZ BiH i u vezi sa krivičnim djelom Falsifikovanje isprave iz člana 377. stav 1. KZ RS, u vezi sa članom 125. stav 4. KZ BiH.
Istom presudom optuženi V.D., A.B., M.T., D.M., LJ.P., I.M., B.K., D.J., M.N., B.T., te optužena pravna lica „D.M Lujza“ d.o.o. Čapljina, „KAN VEST Kompani“ d.o.o. Doboj i optuženo pravno lice „ Eko metal“ d.o.o. Živinice,su oslobođeni optužbe da su počinili krivična djela tačno navedena u izreci prvostepene presude u oslobađajućem dijelu.
Optuženi V.D. je oslobođen optužbe da je radnjama opisanim u određenim tačkama oslobađajućeg dijela presude počinio produženo krivično djelo Carinska prevara iz člana 216. stav 2. KZ BiH, u vezi sa članom 54. KZ BiH, a zatim za tačke tačno navedne u oslobađajućem dijelu izreke presude optuženi je oslobođen optužbe i za krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 3. KZ BiH, u vezi sa produženim krivičnim djelom Carinska prevara iz člana 216. stav 2. KZ BiH, u vezi sa članom 54. KZ BiH, u vezi sa krivičnim dijelom Pranje novca iz člana 209. stav 2. KZ BiH i u vezi sa krivičnim djelom Teška krađa 287. stav 1. tačka a) u vezi stava 2. tačka a) KZ FBiH i u vezi sa čl. 286. stav 1. KZ FBiH,.
Optuženi A.B. i optuženi M.T. su oslobođeni optužbe da su počinili krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH, u vezi sa produženim krivičnim djelom Carinska prevara iz člana 216. stav 2. KZ BiH u vezi sa članom 54. KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelom Pranje novca iz člana 209. stav 2. KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelom Teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) i stav 2. tačka a) KZ FBiH, u vezi sa čl. 286. stav 1. KZ FBiH, u vezi člana 31. KZ FBiH.
Optuženi M.T. je oslobođen od optužbe i pod tačkama 50. do 52. oslobađajućeg dijela izreke presude da je počinio produženo krivično djelo Carinske prevare iz člana 216. stav 2. KZ BiH, u vezi sa članom 54. KZ BiH.Istom presudom optuženi D.M. je oslobođen optužbe da je počinio produženo krivično djelo Carinske prevare iz člana 216. stav 2. KZ BiH, u vezi sa članom 54. KZ BiH.
Optužena LJ.P. je oslobođena optužbe da je počinila krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH, u vezi sa produženim krivičnim djelom Carinska prevara iz člana 216. stav 2. KZ BiH u vezi sa članom 54. KZ BiH, u vezi sa krivičnim djeliom Pranje novca iz člana 209. stav 2. KZ BiH i u vezi sa krivičnim djelom Krivotvorenje isprava iz člana 373. stav 1. KZ FBiH. Istom presudom optuženi I.M. je oslobođen optužbe da je radnjama opisanim u oslobađajućem dijelu izreke presude počinio produženo krivično djelo Carinske prevare iz člana 216. stav 2. KZ BiH, u vezi sa članom 54. KZ BiH, a zatim i za krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 3. KZ BiH, u vezi sa produženim krivičnim djelom Carinske prevare iz člana 216. stav 2. KZ BiH, u vezi sa članom 54. KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelom Pranje novca iz člana 209. stav 2. KZ BiH i u vezi sa krivičnim djelom Krivotvorenje isprava iz člana 373. KZ FBiH,
Optuženi B.K. je oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelom Krivotvorenje isprava iz člana 373. stav 1. KZ FBiH, a pod tačkama 54. i 55. oslobađajućeg dijela izreke presude oslobođen je optužbe da je počinio krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH, u vezi sa produženim krivičnim djelom Carinska prevara iz člana 216. stav 2. KZ BiH u vezi sa članom 54. KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelom Krivotvorenje isprava iz člana 373. stav 1. KZ FBiH. Istom presudom optužena D.J. je oslobođena optužbe da je počinila produženo krivično djelo Carinske prevare iz člana 216. stav 2. KZ BiH, u vezi sa članom 54. KZ BiH.
Optužena M.N. je oslobođena optužbe da je počinila krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH, u vezi sa produženim krivičnim djelom Carinska prevara iz člana 216. stav 2. KZ BiH u vezi sa članom 54. KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelom Pranje novca iz člana 209. stav 2. KZ BiH i u vezi sa krivičnim djelom Krivotvorenje isprava iz člana 373. stav 1. KZ FBiH. Optuženi B.T.je oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 4. KZ BiH, u vezi sa produženim krivičnim djelom Teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) i stav 2. tačka a) KZ FBiH, u vezi sa članom 286. stav 1. KZ FBiH, u vezi sa članom 55. KZ FBiH.
Optuženo pravno lice „D.M. Lujza“ d.o.o. Čapljina je oslobođeno optužbe da je počinilo produženo krivično djelo Carinska prevara iz člana 216. stav 2. KZ BiH, u vezi sa članom 54. KZ BiH. Istom presudom optuženo pravno lice „KAN VEST KOMPANI“ d.o.o. Doboj je oslobođeno optužbe da je počinilo produženo krivično djelo Carinska prevara iz člana 216. stav 2. KZ BiH, u vezi sa članom 54 KZ BiH. Optuženo pravno lice „Eko metal“ d.o.o. Živinice je oslobođeno optužbe da je počinilo produženo krivično djelo Carinska prevara iz člana 216. stav 2. KZ BiH, u vezi sa članom 54. KZ BiH.
U odnosu na osuđujući dio optuženi V.D., M.T., D.M., I.M. i D.J. su obavezani pa plate troškove sudskog paušala u iznosima od po 500,00 KM, kao i troškove krivičnog postupka čiju će visinu Sud odrediti posebnim rješenjem, dok se na osnovu člana 188. stav 1., u vezi sa stavom 4. ZKP BiH, optužena pravna lica djelimično oslobađaju obaveze naknade troškova krivičnog postupka, na način da se isti obavezuju na naknadu troškova sudskog paušala u iznosu od po 500,00 KM, u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, dok ostali troškovi padaju na teret budžetskih sredstava.
Na osnovu člana 189. stav 1. ZKP BiH, optuženi V.D., A.B., M.T., D.M., LJ.P., I.M., B.K., D.J., M.N., B.T., te optužena pravna lica „D.M. Lujza“ d.o.o. Čapljina, „KAN VEST KOMPANI“ d.o.o. Doboj i „Eko metal“ d.o.o. Živinice, a u odnosu na oslobađajući dio presude se oslobađaju naknade troškova krivičnog postupka, te isti padaju na teret budžetskih sredstava Suda.
Istom presudom na osnovu člana 198. stav 2. i 3. ZKP BiH oštećeni se sa imovinskopravnim zahtjevima upućuju na parnicu, dok se na osnovu člana 199. ZKP BiH oštećenim pravnim licima vraćaju privremeno oduzete radne mašine.
Primjenom odredbe člana 56. stav 1. KZ BiH optuženim se u izrečenu kaznu ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, te se od istih trajno oduzmaju predmeti prema potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta Državne agencije za istrage i zaštitu, kao i imovinska korist pribavljena krivičnim djelima u iznosima detaljno navedenim u izreci presude.
Na osnovu člana 189.stav 1. ZKP BIH optuženi koji su oslobođeni od optužbe oslobađaju se obaveze naknade troškova krivičnog postupka, te isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Na osnovu člana 198. stav 2. i 3. ZKP BiH oštećeni se sa imovinskopravnim zahtjevima upućuju na parnicu, dok se na osnovu člana 199. ZKP BiH oštećenim pravnim licima vraćaju privremeno oduzete radne mašine.
Protiv navedene presude žalbe su blagovremeno izjavili Tužilaštvo BiH, branioci optuženih V.D., M.T., D.M., I.M. i D.J., advokati Duško Tomić, Asim Ibrelić, Midhat Kočo, Vlado Adamović i Predrag Drinić, te optuženi V.D., I.M. i M.T. lično.
Žalbu na navedenu presudu je izjavilo Tužilaštvo BiH i to zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sa prijedlogom da vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH uvaži žalbu, pobijanu presudu preinači na način da B.K., LJ.P., B.T., A.B. i M.N. oglasi krivim i izrekne im kazne propisane zakonom, a ukoliko vijeće ne prihvati ovaj prijedlog optužbe, predlaže se da se presuda ukine i neposredno pred Apelacionim vijećem provede pretres na kojem će se provesti svi dokazi na osnovu kojih bi se mogla donijeti konačna pravilna odluka.
Branioci optuženih V.D., M.T., D.M., I.M. i D.J., su izjavili žalbe iz zakonom predviđenih razloga sa prijedlogom da Vijeće Apelacionog odjeljenja ukine pobijanu presudu i odredi održavanje pretresa pred Apelacionim vijeće, odnosno prvostepenu presudu preinači na način da oslobodi optužene od krivične odgovornosti.
Također žalbu na prvostepenu presudu su izjavili i optuženi V.D., I.M. i M.T. lično i to iz svih zakonom predviđenih žalbenih razloga sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine i odredi održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem, odnosno da se prvostepena presuda preinači, te optuženi oslobode od optužbi.
U odnosu na žalbu Tužilaštva BiH odgovore na žalbu blagovremeno su dostavili odbrane optuženih V.D., M.T., D.M., LJ.P., I.M., B.K., M.N. i B.T..
Na sjednici vijeća Apelacionog odjeljenja, održanoj dana 22.01.2010.godine, Tužilaštvo BiH je istaklo da činjenično stanje iz pobijane presude smatra potpuno i pravilno utvrđeno, te je žalbu izjavilo samo u odnosu na optužene koji su oslobođeni optužbe. Vezano za izrečene krivične sankcije, tužilaštvo smatra da su kazne adekvatno odmjerene.
Nakon izricanja prvostepene presude,optuženi V.D. se vrlo korektno ponašao prema tužilaštvu, vezano za suradnju na drugim predmetima. Stoga postupajući tužilac moli sud da ne kazni oštrije ove optužene, čak da u odnosu na optuženog V.D. ublaži kaznu.
Branilac optuženog V.D. u svom usmenom obraćanju također ističe da je kazna odmjerena prema njegovom branjeniku previše stroga, naročito imajući u vidu visinu kazni odmjerenih po sklopljenim sporazumima. Branilac naglašava da optuženi V.D. nije imao svoju firmu, te da je N.P. bio lice koje je pralo novac, te iz ovog izašao kao jedan od bogatijih ljudi. Također navodi da nema krivičnog djela pranja novca, te da se optuženi V.D. oslobodi optužbe, a za krivično djelo krađa mašina niti jedna država nije optuženog V.D. identificirala kao počinioca, već se sve vezuje za lice C.Ž..branilac ukazuje na slabo zdravstveno stanje optuženog, da je smršao 50kg i da je šećeraš, stoga moli da mu se ublaži izrečena krivična sankcija.
Optuženi V.D. je saglasan sa navodima branioca i ostaje pri svojoj pismeno izjavljenoj žalbi.
Branilac optuženog M.T. je u svom usmenom obraćanju u cijelosti ostao kod navoda iz pismeno dostavljene žalbe, samo je još jednom naglasio da je iskaz svjedoka H.F. proizašao iz nezakonitog dokaza i da se radi o plodu otrovne voćke. Također osporava i nalaz vještaka, navodeći da isti sadrži nejasne podatke i nepotpuna imena i JMBG brojeve. Moli sud da prilikom odlučivanja vodi računa da optuženi M.T. ima 70 godina i da je vrlo teškog zdravstvenog stanja.
Branilac optuženog D.M. u svom usmenom obraćanju ponavlja navode iz pismeno dostavljene žalbe, da nije sporno da je njegov branjenik terećen za uvoz 4 radne mašine, ali da sud treba voditi računa da dvije građevinske mašine nikada nisu došle do BiH, nesporno je da poznaje V.D., ali ne poznaje ostale optužene. Osporava utvrđenja iz prvostepene presude da su fakture bile falsifikat, jer nikada nije urađeno vještačenje da se radi o falsifikatima, naročito imajući u vidu da su plaćeni svi doprinosi i carine.
Optuženi D.M. je prihvatio navode svoga branioca i istakao da on nikoga ne poznaje sem optuženog V.D. koji ga je zamolio da uveze mašine i to je sve što je uradio.
Branilac optuženog I.M., ističe da je u toku prvostepenog postupka najveća bitka bila oko statusa organizatora jer su dokazi ukazivali na organizatorsku ulogu C.Ž., koji je bio u dopuni prijave o kojoj je govorio svjedok M.B., ali koju prva tužiteljica nije uzela u obzir.
Odbrana optuženog I.M. je tražila saslušanje austrijske tužiteljice, koji dokazni prijedlog je sud odbio. Branilac usmeno ističe da ostaje pri svim navodima iz pismeno dostavljene žalbe, naglašava prigovor res iudicate, te da se konkretno radi o presuđenoj stvari i u odnosu na osobu i u odnosu na djelo. Branilac smatra da je trebalo dokazati vinost da bi optuženi V.D. bio presuđen za preuzmanje ukradene mašine, a u odnosu na optuženog I.M. postoje razlozi za ukidanje jer se presuda u odnosu na njega zasniva na dokazima koji su plodovi otrovne voćke. Opet naglašava da sud nije mogao prebaciti teret dokazivanja na odbranu kada je u pitanje ulaganje zapisnika o saslušanju osumnjičenih iz istrage, jer odbrana nema obavezu dokazivanja oni su samo iznijeli tvrdnju, te smatra da je sud prilikom ocjene dokaza prekršio princip jednakosti postupanja. Branilac osporava i odluku o imovinskoj koristi, kao i da radnje izvršenja nisu precizirane. Na kraju ukazuje na kaznu koja nije propisno odmjerena.
Optuženi I.M. se slaže sa navodima branioca i ostaje u cijelosti kod svojih navoda iz žalbe. Optuženi I.M. naglašava da mu je drago da je tužilac spomenuo njegovu saradnju sa tužilaštvom. Ponavlja da u istrazi nije saslušan na sve tačke optužnice. Ukazuje da je osuđen za pranje novca, iako uopšte nije bio obuhvaćen predmetnim vještačenjem.
Branilac optužene D.J., se pridružio dosadašnjim izlaganjima kolega, te još jednom ističe pitanje vinosti D.J., te ističe da se ovo krivično djelo može počiniti samo sa namjerom. Odbrana nije vještačila rukopis na generalnoj punomoći, jer je vijeće zauzelo generalni stav da se neće uzeti u obzir dokumenti koji su fotokopija, a konkretno generalna punomoć je fotokopija.
Tužilaštvo je dalo zajednički odgovor na sve žalbe, te istaklo da se iste trebaju odbiti kao neosnovane.
Usmeno su se obratili i branioci optuženih te ukratko dali odgovor na žalbu tužilaštva, te istakli da se oslobađajući dio treba potvrditi, jer je žalba Tužilaštva paušalna, te nije navedeno iz kojih dokaza proizlazi odgovornost oslobođenih lica.
Nakon što je ispitalo pobijanu presudu u granicama istaknutih žalbenih prigovora, u skladu sa odredbom člana 306. ZKP BiH, vijeće Apelacionog odjeljenja (Apelaciono vijeće/Vijeće) je donijelo odluku kao u izreci, iz slijedećih razloga:
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. ZKP BiH
bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) – ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati
Žalbe optuženih i njihovih branilaca
-Žalba branioca optuženog V.D. i optuženog lično
Branilac optuženog V.D. navodi da je optuženi V.D. osuđen bez ijednog zakonitog dokaza, odnosno na osnovu 2 lažna svjedočenja N.P. i M.P. koji su u ovom predmetu priznali krivnju i, po mišljenju odbrane, nagodili se sa Tužilaštvom BiH da lažno svjedoče protiv njegovog branjenika, čime je grubo prekršeno pravo na pravedno i fer suđenje koje je zagarantovano članom 6 EKLJP. Također optuženi osporava i zakonitost izjave svjedoka I.K., koji je bio saosumnjičeni u ovom predmetu zajedno sa ostalih 100 fizičkih i pravnih osoba, a čiji status I.K. nikada pismeno nije promjenjen, odnosno tužilaštvo protiv njega nikada nije donijelo naredbe o obustavi istrage. Osim toga branioc Adamović u žalbi naglašava, a kojim navodima se pridružuje i njegov branjenik u svojoj žalbi, optuženi I.M., da je sud svoju odluku donio i obrazlagao na osnovu dokaza od kojeg je Tužlaštvo odustalo – prepoznavanje lica od strane svjedoka D.S., kao i da ovaj svjedok nikada nije vršio prepoznavanje vozila pa je nejasno na osnovu kojeg direktnog dokaza se tvrdi da je I.M. bio u tom vozilu.
Optuženi V.D. ukazuje na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka u vidu neobrazloženih razloga presuđenja, odnosno da je obrazloženje suprotno razlozima presuđenja i pozitivnim propisima. Tako optuženi navodi da se tokom ispitivanja svjedoka N.P. nije sjećao tačnih detalja, pa je predsjednik vijeća dozvolio tužiocu da koristi zapisnik o saslušanju svjedoka radi podsjećanja na ranije dati iskaz, pa je N.P. uz stalno podsjećanje za sve tačke svjedočio da je za V.D. uvozio mašine, međutim iskaz koji je dat u svojstvu svjedoka i koji je korišten prilikom ispitivanja N.P. dat je kako je i navedeno 07.03.2018. godine u kojem vremenu je N.P. bio optuženo lice tj. u procesnoj zajednici sa V.D. i drugim jer je razdvajanje postupka na osnovu zaključenog sporazuma od 06.04.2018. uslijedilo tek naknadno, a shodno sudskoj praksi lice koje je bilo optuženo tek nakon razdvajanja postupka stiče formalne uslove da se sasluša u drugom svojstvu, a koji je stav isto vijeće zauzelo u pogledu primjene zapisnika o saslušanju svjedoka M.P. te je zabranilo dalju primjenu tog zapisnika. Slijedom navedenog iskaz koji je svjedok N.P. dao pred Sudom je nezakonit, pa je izjava data na Sudu plod otrovne voćke, jer je korišten iskaz iz istrage koji je nezakonit.
Optuženi u žalbi navodi da je vijeće svoju presudu zasnovalo na dokazima koji nisu zakoniti, a radi se o kopiji generalnog ovlaštenja firme „Kan West kompani“ Doboj na „Branka Šped“ iako je predsjednik vijeća upozorio da će se u smislu odredbe člana 274. ZKP BiH kao materijalni dokaz prihvatiti originalni dokument, ovjerena kopija orginala, kao i kopija koja je potvrđena kao neizmjenjena u odnosu na original.
Također optuženi smatra potrebnim istači da je Tužilaštvo protiv B.P. i „Branka Šped“ otvorilo istragu međutim nikada nije došlo do obustave istrage pa je nemoguće osobu protiv koje se vodi istraga saslušavati u svojstvu svjedoka. Na isti način optuženi osporava izjavu svjedoka I.K..
Izjava svjedoka H.F. je vezana zapisikom o prepoznavanju lica, a upravo kroz snimanje i praćenje istražioci su imali dokaze ko je kontaktirao navedenog svjedoka te ko se sa njim nalazio – odlučne činjenice koje su naknadno doprinjele kod ispitivanja svjedoka i prepoznavanja osumnjičenih odnosno optuženih lica. Bitno je naglasiti da je Tužilaštvo BiH odustalo od ulaganja dokaza o prepoznavanju lica, kao i da su u zapisniku o saslušanju svjedoka navedene slike i imena od lica koja su pokazivana svjedoku što nije u skladu sa zakonom jer se za prepoznavanje lica i predmeta sačinjava poseban zapisnik u kojem se tačno navodi koji detalji su svjedoku poznati i koje je osobe prepoznao. Neophodno je napomenuti da je Tužilaštvo prezentiralo fotografije između ostalih i V.D., ali svjedok nije njega prepoznao.
-Žalba branioca optuženog I.M. i optuženog lično
Žalbom branioc optuženog I.M. ukazuje da je Sud odbio prihvatiti rezultate posebnih istražnih radnji zbog nezakonitosti, međutim spoznaja o eventualnom učešću optuženog I.M. u počinjenju krivičnih djela prema navodima branioca izvorno je potekla od rezultata posebnih istažnih radnji, kao i da su svi predloženi dokazi Tužilaštva BiH proistakle iz te spoznaje, pa po mišljenju branioca Sud nije mogao saslušavati svjedoke čiji je identitet utvrđen nakon pominjanja u telefonskih razgovorima te naknadnim provjerama vlasnika telefona i saslušanjem tih osoba jer su ti dokazi plodovi „otrovne voćke“, dakle nezakoniti dokazi. Branioc ističe da protiv optuženog I.M. nije izveden niti jedan zakonit dokaz pa je zbog toga činjenično stanje u pobijanoj presudi pogrešno utvrđeno.
Odbrana je u završnim riječima naglasila da je Tužilaštvo uložilo dokaze koji su fotokopije i to akte Interpola, međutim Sud je u svojoj presudi zauzeo stav da prihvata i kopije tih akata, koji prema ocjeni branioca predstavlju nezakonite dokaze.
Optuženi I.M. ukazuje da je Tužilaštvo uložilo fotokopije akata Interpola kao dokaze, te da je vijeće u presudi zauzelo stav da prihvata i kopije tih akata, iako je predsjednik vijeća u toku glavnog pretresa upozorio stranke i branioce da će se kao materijalni dokaz prihvatiti originalni dokument, ovjerena kopija orginala i kopija koja je potvrđena kao neizmjenjena u odnosu na original. Stoga optuženi smatra da je na ovaj način Sud prihvatio nezakonite dokaze.
Branilac optuženog M.T. naglašava da se presuda zasniva na skoro jednom jedinom dokazu, tačnije Zapisniku o saslušanju svjedoka H.F., a koji dokaz ima, po mišljenju odbrane, veliki formalnopravni nedostatak, jer se u istom navode zapisničari N.S. i Z.I., a isti potpisuje samo Z.I.. Pored toga, odbrana smatra da je isti dokaz nezakonit i zbog toga što se za navedenog svjedoka, njegovo ime i svojstvo vozača saznaje na osnovu nezakonito prikupljenih dokaza o kojim dokazima je Sud po prigovorima odbrane pravilno postupio i iste nije uvrstio u dokazni postupak, pa je zato Zapisnik o saslušanju svjedoka od 22.08.2019. godine, po mišljenju odbrane, nezakonit i predstavlja „plod trule voćke“, čime je u direktnoj suprotnosti sa odredbom člana 10. ZKP BiH (zakonitost dokaza). Žalba nagalašava da je pogrešan zaključak Suda da odbrana M.T. svojim postavljanjem pitanja na pročitanu izjavu svjedoka H.F. nije dovela u sumnju taj isti iskaz kao i da nije dovoljna konstatacija da je odbrana samo iskoristila pravo postavljanja pitanja.
Optuženi M.T. smatra da Tužilaštvo nije poduzelo sve mjere da se svjedok H.F. obezbijedi za davanje iskaza na Sudu i time omogući unakrsno ispitivanje svjedoka, imajući u vidu da je od posljednjeg dana pozivanja svjedoka do završetka dokaznog postupka prošlo 4 godine, a Sud je bio stava da bi došlo do odugovlačenja sudskog postupka, te u cjelosti prihvatio izjavu svjedoka bez neposrednog saslušanja i na njoj zasnovao svoju odluku.
Optuženi u žalbi ističe da su određeni dokazi pribavljeni povredama osnovnih ljudskih prava i sloboda kao i bitnim povredama procesnog zakona, odnosno da su isti nezakoniti i da na njima nije moguće temeljiti sudsku odluku, kao i da su korišteni nezakoniti dokazi kao i zakoniti dokazi za koje se saznalo na osnovu nezakonitih dokaza.
Odbrana optuženih je na samom početku dokaznog postupka ukazala Sudu da su dokazi koje izvodi Tužilaštvo nezakoniti jer su pribavljeni na nezakonit način posebnim istražnim radnjama, međutim Sud je odbio navedene prigovore i dozvolio da se nastavi sa izvođenjem dokaza. Ipak, u postupku donošenja presude naknadno Vijeće prihvata prigovore odbrane te zaključuje da materijalni dokazi koju su u konkretnom slučaju pribavljeni snimanjem telefonskih razgovora i tajnim praćenjem nisu podobni da služe kao dokaz. U vezi s navedenim optuženi ističe da načelo pravičnosti postupka zahtijeva izdvajanje nezakonitih dokaza iz spisa, kako ti dokazi ne bi bili dostupni raspravnom vijeću i kako bi se spriječio štetni uticaj na proces sudskog odlučivanja.
Optuženi naglašava da je Vijeće u obrazloženju prvostepene presude navelo da je svjedok H.F. prepoznao optuženog M.T., iako je Tužilaštvo obavijestilo Sud i odbrane da odustaje od određenog broja dokaza, a između ostalog i od Fotodokumentacije o prepoznavanju lica od strane svjedoka H.F., pa je tako Sud koristio dokaze od kojih je Tužilaštvo odustalo i na takvom dokazu zasnovalo svoju osuđujuću presudu. U svojoj žalbi optuženi navodi da je Tužilaštvo svojim podneskom od dana 04.09.2017.godine obavjestilo Sud od kojih dokaza odustaje, pa između ostalog pod rednim brojem 15, dokaz pod rednim brojem 160a) - fotodokumentacije o prepoznavanju lica od strane svjedoka H.F.. Dokaze iz tačke 6.2.15; 6.2.16 i 6.2.17 vijeće koristi u osuđujućem dijelu presude za tačke 24,25 i 26, a radi se po navodima optuženog o dokazima od kojih je Tužilaštvo odustalo.
Optuženi ističe da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje da su u radnjama optuženog M.T. i pravnog lica „Eko metal“ Živinice ostvarena bitna obilježja krivičnog djela Pranje novca jer su dokazi nezakoniti, sami po sebi ili pribavljeni na osnovu nezakonitog dokaza. Osim toga optuženi u žalbi navodi da je nalaz vještaka ekonomske struke sadrži niz netačnih podataka, nelogičnosti, da je vještak pogrešno preispitao i koristio izvode Western Union-a i banaka, da brojevi transakcija ne odgovaraju, da se u jednom dijelu koristi valuta KM, a u drugom EUR itd., a da je dopunom vještačenja unesena još veća nejasnoća po svim pitanjima koje je odbrana isticala.
Branioc tvrdi da Sud za radnje optužene nema krucijalan dokaz, a to je „Generalno Punomoćje“ broj: 01/08 od 26.08.2008. godine jer isti dokaz nije prihvaćen od strane Suda obzirom da se radi o fotokopiji dokumenta pa odbrana nije mogla obaviti grafološko vještačenje da dokaže da potpis na istom nije potpis optužene, a koji dokument bi trebao da bude jedini dokaz za učešće optužene u radnje oko uvoza građevinskih mašina.
Branioc optuženog D.M. Branioc nalazi bitnu povredu odredaba krivičnog postupka jer se presuda u odnosu na optuženog D.M. temelji na neovjerenim fotokopijama faktura koje je navodno ispostavilo pravno lice „DM Lujza“ d.o.o. Čapljina, a koje fakture ni optuženi D.M. ni navedeno pravno lice nikada nije ispostavio niti ih je optuženi potpisao. Nije naveden niti jedan relevantan materijalni dokaz koji bi mogao dati osnov sumnje da u postupcima i radnjama optuženog egzistira biće krivičnog djela Pranje novca. Fakture koje su u inostranstvu ispostavljene na uvoznika „DM Lujza“ d.o.o. Čapljina nisu ispostavljene ni po nalogu ni po saznanju optuženog D.M., pa branioc smatra da je Sud morao utvrditi na siguran i pouzdan način kako je došlo do sačinjenja navedenih faktura, te ističe da je sa fakturama u potpunosti raspolagao optuženi V.D.. Sud je bio dužan iznijeti u kakvoj je vezi sa sačinjenjem lažnih faktura optuženi D.M., što nije učinjeno, a fakture osim što su nesporno lažne, one su i nezakonit dokaz jer se radi o fotokopijama.
U okviru ovog žalbenog osnova, branioci optuženih i optuženi lično su podnijeli žalbe, ukazujući da se prvostepena presuda zasniva na dokazima na kojim se po odredbama ovog zakona presuda ne može zasnivati. Kroz obrazloženja,podnosioci žalbi su isticali više vrsta prigovora kojim su ukazivali na nezakonitost dokaza da se radi o plodovima otrovne vočke, jer su izvorno potekli od rezultata posebnih istražnih radnji, zatim da su određeni dokazi na kojim se zasniva prvostepena presuda neovjerene kopije, da se pobijana presuda zasniva na dokazima od kojih je Tužilaštvo u toku prvostepenog postupka odustalo, te da neki dokazi nisu sačinjeni u skladu sa odredbama ZKP BiH.
Sve istaknute prigovore vijeće nalazi u cijelosti neosnovanim.
Budući da žalba tvrdi da se radi o nezakonitim dokazima, valja podsjetiti da se na zakonitost dokaza odnosi odredba člana 10. ZKP BiH kojom je u stavu 2. tog člana propisano :
„Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.“
Ovo vijeće u cijelosti odbija prigovor branioca optuženog da se presuda zasniva na nezakonitim dokazima, vezano za prigovor da se radi o polodovima otrovne voćke, jer su odbrane optuženih iznijele generalni prigovor da su svi dokazi Tužilaštva nezakoniti jer su saznanja o njima na neki način izvorno proizašla iz rezultata posebnih istražnih radnjih, koje je prvostepeno vijeće ocijenilo nezakonitim. Međutim, prema ocjeni ovog vijeća prema stanju iz spisa nisu jedini izvor saznanja za Tužilaštvo prilikom prikupljanja dokaza u ovom predmetu bili rezultati posebnih istražnih radnji, već i drugi izvori i to dokumenti koje je Tužilaštvo pribavilo putem međunarodne pravne pomoći kao i dokazi koje su pribavili pravosudni organi Republike Njemačke. Analizom dostavljenih dokaza očigledno je da su prve istrage krenule od pravosudnih organa Njamačke, te su presude i prikupljeni dokumenti dostavljeni putem interpola i Tužilaštvu BiH.
Kriteriji za ocjenu zakonitosti dokaza za koji se tvrdi da su „plodovi otrovne voćke“, jeste zakonitost izvornog dokaza. Ako se za izvedeni dokaz saznalo na temelju više izvornih dokaza, od kojih su neki zakoniti, a neki nezakoniti, kao što je slučaj u konkretnoj situaciji, izvedeni dokaz će se smatrati zakonitim.
Također vezano za ovu vrstu prigovora branioci u svojim žalbama nisu konkretizirali na koje tačno dokaze misli, zatim nisu naveli u kojem izvornom dokazu i na koji način se pominje taj dokaz čiju zakonitost osporavju i gdje se ta saznanja o tom dokazu prvi put navode već su prigovor uložili generalno u odnosu na sve dokaze, te isti ovo vijeće smatra u cijelosti paušalnim, te navedene prigovore nije moglo detaljnije ispitati.
Ovo vijeće u cijelosti smatra ispravnim i stav prvostepenog vijeća koji je također u pobijanoj presudi dao odgovor na prigovor odbrane optuženog I.M., optuženog M.T., optuženog V.D., vezano za ocjenu zakonitosti dokaza koji su pribavljen na dozvoljen način, odnosno na zakonit način, ali se za taj dokaz saznalo iz dokaza koji je izvorno pribavljen na nezakonit način, te je prvostepeno vijeće ispravno zaključilo da se ne mogu koristiti ni dokazi proizašli iz osporenih naredbi Suda, pa je iste takstivno nabrojao u obrazloženju pobijane presude.1 Tako da nisu osnovani ni navodi branioca optuženog I.M. da sud nije taksativno nabrojao koji dokumenti predstavljaju plodove otrovne voćke.
Tako branioc optuženog I.M., ukazuje da sud nije mogao saslušavati svjedoke čiji je identitet utvrđen nakon pominjanja u telefonskim razgovorima te naknadim provjerama vlasnika telefona i saslušanjem tih osoba jer su ti dokazi „plodovi otrovne voćke“, ali bez navođenja na koje tačno svjedoke misli, naročito imajući u vidu da je prvostepenom presudom vijeće donijelo odluku da se ne mogu koristiti ni dokazi proizašli iz osporenih naredbi Suda. Branilac optuženog I.M., advokat Vlado Adamović je bez konkretizacije na pojedine dokaze, u svojoj žalbi neosnovano ukazivao da se prvostepena presuda ne zasniva niti na jednom zakonitom dokazu, generalno se pozivajući da su svi dokazi proizašli iz rezultata posebnih istražnih radnji i da se radi o plodovima otrovne voćke.
Naročito imajući u vidu da je provjerama preko Interpol-a, utvrđeno da su mašine ukradene. Preko Interpol-a su pribavljeni podaci i da račune koji su pratili mašine, nisu izdale firme koje se navode u memorandumu računa ili da te firme uopšte ne postoje. Vršenjem daljih provjera, dobili su i informacije da su u ovim radnjama učestovala i druga lica, a sve prikupljene podatke su kroz izvještaje dostavljali Tužilaštvu BiH.
Vezano za prigovor M.T. da prvostepeno vijeće nije postupilo u skladu sa načelom pravičnosti i odmah iz sudskog spisa izdvojilo nezakonite dokaze na početku postupka, kako ti dokazi ne bi bili dostupni raspravnom vijeću ovo vijeće primjećuje da su rezultati posebnih istražnih radnji i rezultati presretnutih telefonskih kontakata oglašeni nezakonitim, te je vijeće u više navrata konstatovalo da iste nije ni moglo koristiti prilikom donošenja odluke i da se pobijana odluka niti u jednom dijelu ne zasniva na istim, tako da i ovaj prigovor odbrane nalazi u cijelosti smatra neosnovanim.
Apelaciono vijeće je vodeći se kriterijeme za ocjenu zakonitosti izvornog dokaza, utvrdilo da su isti zakoniti, a suprotne tvrdnje branioca ocjenilo je neosnovanim.
Prigovor da se radi o neovjerenim kopijama
U pogledu prigovora nezakonitosti dokaza, branioci Adamović, Tomić i Kočo, kao i optuženi I.M. i V.D. ističu i da je Tužilaštvo uložilo dokaze koji su u fotokopiji i to akte Interpola (Adamović i I.M.), Generalno ovlašenje “Kan West kompani” na “Branka šped” (V.D.) i neovjerene fakture koje je navodno ispostavilo pravno lice “DM Lujza” d.o.o. Čapljina, a koje optuženi I.M. navodno nikada nije ispostavilo niti ih je optuženi potpisao (Kočo).
Vezano za navedene prigovore podnosilaca žalbi kojim se osporava autentičnost neovjerene kopije faktura, i ovo vijeće u cijelosti prihvata obrazloženje iz prvostepene presude gdje se navodi: „Iako je nesporno da je za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije, shodno odredbi člana 274.ZKP BiH, potrebno originalno pismeno, zapis ili fotografija, kao i da se izuzetno kao dokaz može koristiti i ovjerena kopija originala, kao i kopija koja je potvrđena kao neizmjenjena u odnosu na original, vijeće je kao dokaz u ovom postupku prihvatilo i priloge jedinstvenih carinskih isprava koji su uloženi u fotokopiji. Pri tome, vijeće se rukovodilo zauzetim stavovima prema kojima nema potrebe dodatno pribavljati original ili ovjerenu kopiju originala, ako o sadržaju kopije postoje i drugi dokazi.2
Vezano za navode branilaca i optuženih lično da je Tužilaštvo uložilo fotokopije i to akte Interpola, te prigovor da se osporavana presuda nije mogla zasnivati na tom dokazu, ovo vijeće u cijelosti prihvata navode prvostepenog vijeća da se ne radi o fotokopiji, kako to tvrdi odbrana, nego o aktu koji je dostavljen putem komunikacijskog sistema Interpol-a, a koji je u praksi Suda BiH prihvaćen kao redovan i uobičajan način dostavljanja akata od strane Interpol-a.
Odbrana je u toku postupka osporavala i autentičnost dokumentacije priložene uz jedinstvene carinske isprave, ukazujući da je njen dio uložen u fotokopiji. Uvidom u sadržaj spornih dokaza objektivne prirode, vijeće je uočilo da su u fotokopiji uglavnom uložene priložene fakture o navodnoj kupovini radnih mašine, kao i generalna ovlaštenja – dispozicije.
Iako je nesporno da je za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije, shodno odredbi člana 274. ZKP BiH, potrebno originalno pismeno, zapis ili fotografija, kao i da se izuzetno kao dokaz može koristiti i ovjerena kopija originala, kao i kopija koja je potvrđena kao neizmjenjena u odnosu na original, vijeće je kao dokaz u ovom postupku prihvatilo i priloge jedinstvenih carinskih isprava koji su uloženi u fotokopiji. Pri tome, vijeće se rukovodilo zauzetim stavovima prema kojima nema potrebe dodatno pribavljati original ili ovjerenu kopiju originala, ako o sadržaju kopije postoje i drugi dokazi.3
Naime, cijeneći da su jedinstvene carinske isprave, kao originalni dokumenti, sačinjene upravo na temelju sadržine navedenih spornih dokumenta, vijeće zaključuje da ove isprave predstavljaju dokaz koji u konkretnom slučaju svjedoči o sadržaju kopije navedenih spornih dokumenata, zbog čega je prigovore odbrane prvostepeno vijeće našlo neosnovanim, a što ovo vijeće u cijelosti prihvata. Pored toga, vijeće nalazi da je uobičajno u praksi da se po okončanju carinskog postupka originalna faktura vraća uvozniku, dok carinski organ zadržava njenu kopiju koja se prilaže uz carinsku prijavu i čuva u carinskom predmetu. Za vijeće nema sumnje da se carinski službenik, prilikom provođenja carinskog postupka, uvjerio u vjerodostojanost originalne fakture čiju je kopiju sačinio, a original vratio podnosiocu prijave. Isti slučaj je i sa generalnom dispozicijom, čiji naziv već sam po sebi upućuje da se dato ovlaštenje ne vezuje za uvoz konkretne mašine, nego da se radi o punomoći na osnovu koje špedicija preduzima radnje i postupke pred carinskim organima u svim slučajevima u kojima se konkretno pravno lice pojavljuje kao uvoznik, pa je za logično za pretpostaviti da će postojati samo jedan takav originalni dokument koji se daje prilikom preduzimanja prve radnje i to špediciji, budući da se radi o ovlaštenju koje se vezuje upravo za špediterske poslove. O tome se na izvjestan način očitivao i svjedok N.P. koji je na glavnom pretresu jasno naveo da je firmu ''Građapromet'' kupio od rođaka koji se već bavio izvozom drva i koji je radio preko špedicije Blue šped, sa kojom je, kroz ranije postojeće ovlaštenje, nastavio saradnju i kada ga je optuženi V.D. pitao da uvezu radne mašine.“
Imajući u vidu naprijed navedeno, ovo vijeće smatra neosnovanim sve prigovori odbrane kojim se osporava autentičnost dokaza uloženih u formi neovjerenih kopija, te iste prihvatilo kao podobne za dokazivanje činjenica koje se u njima navode.
Prigovor da je Tužilaštvo odustalo od nekih dokaza na kojima se zasniva prvostepena presuda
Razmatrajući prigovor optuženog M.T. i branioca optuženog I.M. da se prvostepena presuda zasniva na dokazima od kojih je Tužilaštvo odustalo, podneskom od dana 04.09.2017.godin, te između ostalog i od Fotodokumentacije Državne agencije za istrage i zaštitu broj 16-02/8-4-1-47/11 o prepoznavanju lica od strane H.F. i Zapisnika o prepoznavanju lica od strane D.S. ovo vijeće je utvrdilo da zaista navedenim podneskom Tužilaštvo jeste odustalo od fotodokumentacije i zapisnika o prepoznavanju.
Međutim uvidom u pobijanu presudu jasno je da se na navedenoj fotodokumentaciji ne zasniva prvostepena presuda, već se ista referira na iskaz svjedoka H.F. (zapisnik o saslušanju svjedoka T20 0 KT 0000286 10 od 22.08.2011.godine, kada je svjedok rekao da je prepoznao optuženog M.T.). Tako da se u vezi prepoznavanja optuženog M.T. u prvostepenoj presudi vezano za tačku 24. osuđujućeg dijela presude navodi dio iskaza svjedoka H.F., a presuda se ne referira na fotodokumentaciju i prepoznavanje provedeno u smislu člana 85. ZKP BiH, što ukazuje na neosnovanost istaknutog prigovora optuženog. Tako se u dijelu osporavane presude koja se odnosi na iskaz svjedoka H.F. i tačku 24. osuđujućeg dijela presude navodi:
„ Mašinu je odvezao i istovario u Bijeljini, nakon čega mu je M.3 platio troškove prevoza u iznosu od 3.800,00 EUR-a, a kojeg je na koncu prepoznao kao M.T..
Uvažavajući datu izjavu svjedoka koji je detaljno opisao uvoz radne mašine od njenog preuzimanja u Njemačkoj do istovara u Bijeljini, a koju odbrana ničim nije dovela u pitanje, vijeće je zaključilo da je optuženi M.T. nesumnjivo izvršio radnje opisane u ovoj tačci osuđujućeg dijela izreke presude. Naime, svjedok H.F. upravo je optuženog M.T. prepoznao kao osobu koja se prilikom realizacije spornog uvoza pojavila na carinskoj ispostavi, te koja ga je pratila do mjesta istovara radne mašine, te mu platila troškove prevoza.“
Vezano za prigovor branioca optuženog V.D. da se presuda zasniva na dokazu od kojeg je Tužilaštvo BiH odustalo u toku postupka (Zapisnik o prepoznavanju osoba, svjedoka D.S.), ovo vijeće ističe da jeste tačno da Tužilaštvo odustalo od ovog dokaza podneskom od 04.09.2017.godine, te da se u jednom dijelu presuda poziva na ovaj dokaz u osuđujućem dijelu koji se odnosi na I.M., međutim ovo vijeće primjećuje da se krivica optuženog i utvrđeno činjenično stanje ne zasniva isključivo na ovom dokazu.
Uvidom u obrazloženje prvostepene presude, evidentno je da je svjedok D.S. svjedočio na okolnost tačke 22. osuđujućeg dijela izreke presude. Na okolnost ove tačke pored ovog svjedoka svjedočili su još i svjedoci Ž.M., E.P., B.P. i T.A.. Zapisnik o prepoznavanju osoba je prvostepeni sud doveo u vezu sa iskazima svjedoka E.P. i D.S., koje je vijeće ocjenilo pouzdanim i tačnim, te zaključilo da je optuženi I.M. kao član grupe preduzeo radnje koje mu se ovom tačkom stavljaju na teret.
Svjedoci E.P. vlasnik firme ...- Zavidovići koji je kupio mašinu i Ž.M. kao vozač koji je dovezao mašinu iz Njemačke su opisali lica koja su se dovezla u crnom ML mercedes đipu. Nijedan od svjedoka nije zapamtio ime lica, ali ih je svjedok E.P. opisao kao: “jedan je bio krupniji 1,80-1,90 drugi je bio 1,75, nekih 40 godina, a Ž.M. navodi:prema Zavidovićima nas je dočekao čovjek u crnom MLu mercedes đipu, ne zna ga, vidio ga je, ali bila je noć“ Svjedok D.S. je u svom iskazu dodatno potvrdio da su to bila lica iz Ciproma, te je na glavnom pretresu potvrdio da je optuženi I.M. tada bio sa još jednim licem, te naveo da su se navedena lica do mjesta istovara kretali u vozilu đip, crne boje Mercedes.
Svjedoci E.P., Ž.M. i D.S. su saglasni vezano za opis lica koji je svjedoka D.S. prilikom uvoza predmetne građevinske radne mašine, i dočekao ga na CI Gradiška i koje se predstavilo kao jedan od predstavnika firme ''Ciprom'' d.o.o. Bijeljina, a koja je bila uvoznik radne mašine. Da se radilo o muškarcu od 40 godina, koji se dovezao u Mercedesu đipu potvrdili su svi navedeni svjedoci, i kada se naprijed navedeno dovede u vezu sa činjenicom da je upravo optuženi I.M. bio predstavnik firme CIPOL sve ukazuje da se radilo o tom optuženom. Tako da pozivanjem u jednom dijelu na zapisnik iz istrage o prepoznavanju lica, svjedoka D.S., gdje je D.S. prepoznao optuženog na slikama prema ocjeni ovog vijeća nije od uticaja na zakonitost i pravilnost presude, niti se prepoznavanje i utvrđeno činjnično stanje zasniva isključivo na ovom dokazu.
Imajući u vidu sve naprijed navedeno, očigledno je da navedeni dokazi direktno potvrđuju da je optuženi I.M. učestvovao u radnjama koje su pratile uvoz radne mašine, te da se kod utvrđivanja identiteta lica optuženog I.M. presuda oslanja na iskaze svjedoka, pa ovo vijeće smatra da navođenje osporavanog zapisnika o prepoznavanju lica ne utiče na zakonitost i pravilnost prvostepene presude.
Prigovor da nisu ispunjeni uslovi za izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza svjedoka H.F.
Optuženi M.T. je svojom žalbom ukazivao da Sud nije poduzeo sve mjere da se svjedok H.F. obezbjedi pred Sudom za davanje iskaza i time omogući unakrsno ispitivanje svjedoka. Međutim, nasuprot žalbenim navodima optuženog M.T. ispravno se navodi u pobijanoj presudi da su bili ispunjeni uslovi iz člana 273. stav 2. ZKP, te je vijeće donijelo odluku da zapisnik o saslušanju svjedoka H.F. pročita i koristiti kao dokaz na glavnom pretresujer istog nije bilo moguće pronaći, iako se u više navrata pokušao ostvariti kontakt sa svjedokom H.F. u R Hrvatskoj (kontaktirane su i radne kolege, kao i firma u kojoj je svjedok zaposlen, ali u tome nisu uspjeli. U tom kontekstu u pobijanoj presudi su takstivno nabrojani svi pokušaji dostave poziva svjedoku, pa se navodi da je svjedok H.F. u dane 18.09. (dopisom obavijestio da ne može pristupiti), 25.09. (ročište odgođeno i svjedok nije pristupio), 02.10. (uredno zaprimio poziv, nije pristupio) i 16.10.2014. godine (uredno zaprimio poziv, nije pristupio), te 17.03.2016. godine (poziv poslan putem Interpol-aa, međutim nema iskazane dostave poziva, niti je svjedok pristupio na ročište).
Cijeneći istaknute činjenice i okolnosti, te imajući u vidu nemogućnost da primjeni bilo kakvu mjeru kojom bi svjedoke prisililo na dolazak pred Sud, jer je prema informacijama iz spisa nastanjen na teritoriji druge države, prvostepeno vijeće je i prema ocjeni ovog vijeća ispravno zaključilo da je neposredno saslušanje svjedoka praktično nemoguće, čime je ispunjen jedan od alternativno propisanih uslova iz člana 273. stav 2. ZKP BiH za donošenje odluke da se iskazi svjedoka pročitaju.
Pri tome, vijeće je razmatralo i navode odbrane da je Sud, putem međunarodne pravne pomoći, trebao zatražiti podatke o prebivalištu ili boravištu svjedoka u R. Hrvatskoj. Međutim, imajući u vidu da je praksa pokazala da je za obradu zamolnice i dostavljanje traženih podataka potrebno minimalno 3 do 5 mjeseci, vijeće je utvrdilo da bi prikupljanje ovih podataka putem međunarodne pravne pomoći predstavljalo odugovlačenje postupka, zbog čega je prijedlog odbrane odbijen. Također u konkretnom slučaju nije bio problem dostava poziva i lociranje svjedoka, jer je isti uredno primio poziv u nekoliko navrata, već činjenica da se isti nije odazivao na pozive suda, a nije opravdao svoj nedolazak.
Prigovor da dokaz nije pribavljen u skladu sa odredbama ZKPa BiH
Odbrane više optuženih je prigovarala na zakonitost dokaza, da su isti u suprtornosti sa odredbom člana 10. ZKP BiH, odnosno da nisu pribavljeni u skladu sa odredbama ZKP BiH. Sve navedne prigovore ovo vijeće nalazi neosnovanim.
Naime na sve prigovore odbrane koje se odnose na zakonitost dokaza, prvostepeni sud je već dao odgovor.
Prigovor kojim optuženi V.D. osporava zakonitost iskaz svjedoka N.P. koji je dao pred Sudom jer je u toku svjedočenja radi podsjećanja Tužilaštvo koristilo njegov iskaz iz istrage koji je dao u svojstvu svjedoka, a koji je isti dao 07.03.2018.godine u koje vrijeme je imao svojstvo optuženog.
Prilikom donošenja odluka kojim je prihvatilo prijedloge Tužilaštva za saslušanjem ovih svjedoka, vijeće je imalo u vidu da N.P. i M.P. od trenutka razdvajanja postupka (15.03.2018. godine/05.07.2018. godine) pa do postavljanja prijedloga tužioca, više nisu imali svojstvo optuženih lica u krivičnom predmetu protiv optuženog V.D. i dr.. Kod takvog stanja stvari, prema ocjeni vijeća, nisu postojale procesne smetnje da Tužilaštvo predloži saslušanje svjedoka N.P. i M.P., a koje će biti realizirano pod uslovom da sporazumi budu prihvaćeni.
Vezano za iskaz iz istrage svjedoka N.P., isti nije ni uložen kao dokaz u sudski spis niti se presuda zasniva na ovom dokazu, stoga ovo vijeće u cijelosti smatra neosnovanim prigovor odbrane optuženog da se presuda zasniva na nezakonitom dokazu.
U pobijanoj presudi je već dato obrazloženje na istaknuti prigovor optuženog M.T. vezano za zakonitost Zapisnika o saslušanju svjedoka H.F.4, navodeći da u odredbi člana 154. stav 9. ZKP BiH propisano je da zapisnik, između ostalih, potpisuje i zapisničar. Uvidom u sadržaj osporenog dokaza, vijeće je utvrdilo da su navodi branioca osnovani i da sačinjeni zapisnik o saslušanju svjedoka H.F. nije potpisan od strane zapisničara N.S., iako je ista vodila ovaj zapisnik u jednom dijelu. Međutim, vijeće je ocijenilo da uočeni propust ne dovodi u pitanje zakonitost ovog dokaza u smislu člana 10. ZKP BiH, imajući u vidu da je isti uredno potpisan od strane drugog zapisničara koji je nakon odlaska N.S. nastavio dalje da vodi zapisnik, a saslušanju svjedoka prisustvovao je od samog početka.
Vezano za prigovore odbrane vezano za saslušanje svjedoka I.K. i B.P. da isti nisu mogli biti saslušani kao svjedoci u ovom predmetu jer su isti bili saosumnjičeni u ovom predmetu, a Tužilaštvo nikada u odnosu na njih nije obustavilo istragu, ovo vijeće isti nalazi neosnovanim.Naime, odbrana opet paušalno ističe određene prigovore i ukazuje na eventualne nezakonitosti, ali ne navodi niti jedan dokaz u prilog svojih tvrdnji. Vezano za predmetni prigovor odbrana nije priložila nikakav dokaz da se u odnosu na ova lica istraga vodila u ovom predmetu, odnosno da ista eventualno nikada nije okončana, niti ikakav dokaz da je u tom smjeru odbrana zaista vršila ikakve provjere.
Stoga imajući u vidu sve naprijed navedeno ovo vijeće nalazi sve prigovore branilaca optuženih i optuženih lično kojim se osporava zakonitost izvedenih dokaza u cijelosti neosnovanim.
bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačke d) – ako je povrijeđeno pravo na odbranu
Žalbe branilaca optuženih i optuženih lično
Odobravanjem čitanja zapisnika svjedoka H.F. optuženi V.D. smatra da je povrijeđeno pravo na odbranu jer je uskraćeno unakrsno ispitivanje.
Optuženi M.T. u žalbi ističe da bi se mogao očitovati o okolnostima koje ga terete morao je biti sa njima prethodno upoznat, a to po mišljenju optuženog nije bilo moguće, pa tako optuženi ističe da je Tužilaštvo svim silama spriječavalo optužene da izvrše uvid u spis i da dobiju dokaze iz spisa. Tužilaštvo je popustilo u svojim stavovima onog trenutka kada su se počeli mijenjati tužioci i njihovi stručni saradnici, a tada je, kako navodi optuženi, uspio samo najuporniji optuženi – I.M.. Tužilaštvo BiH, po mišljenju optuženog, nije bilo spremno da podjednako omogući optuženima da dođu do određenih dokaza kako bi optuženi mogli da se pripreme za svoje odbrane.
Optuženi smatra da Tužilaštvo nije poduzelo sve mjere da se svjedok H.F. obezbijedi za davanje iskaza na Sudu i time omogući unakrsno ispitivanje svjedoka, imajući u vidu da je od posljednjeg dana pozivanja svjedoka do završetka dokaznog postupka prošlo 4 godine, a Sud je bio stava da bi došlo do odugovlačenja sudskog postupka, te u cjelosti prihvata izjavu svjedoka i na njoj zasniva svoju odluku.
Branilac optuženog I.M. smatra da je ocjenom iskaza svjedoka S.M.2 kao irelevantnog od strane prvostepenog vijeća došlo do povrede člana 14 ZKP BiH, odnosno principa jednakosti postupanja.
Branilac optuženog I.M. dalje naglašava da Sud nije cijenio na zakonit način prigovor odbrane da I.M. u toku istrage nije bio saslušan na tačke optužnice 25.-35. niti na okolnosti člana 250. stav 3. ZKP (organizirani kriminal), tako branioc navodi da niko nikada I.M. nije pitao niti je bio pozvan da da svoju odbranu na okolnosti koje su navedene u dopuni izvještaja, a posebno ne da li je počinio krivično djelo i koje. Obzirom da je predsjednik vijeća naložio da se zapisnici o ispitivanju osumnjičenih lica ulože nakon eventualnog saslušanja optuženih ukoliko isti odluče da svjedoče u svoju korist, a Tužitelj u daljem toku postupka nije tražio uvođenje ovih dokaza, oni nisu ni uvedeni u spis predmeta, pa branioc dovodi u pitanje da li je uopšte i sprovedena istraga protiv osumnjičenog I.M. i za koja krivična djela. U skladu s tim branioc navodi da u slučaju da osumnjčeni u fazi istrage ne bude ispitan, odnosno ne bude mu saopćeno za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a optužnica bude potvrđena, Sud je dužan donijeti presudu kojom se optužba odbija, o čemu govori i sudska praksa. Optuženom I.M. prilikom ispitivanja u istrazi nije stavljen na teret činjenični supstrat iz tačke 25.-35. optužnice što po mišljenju branioca znači da tužilac nije proveo istragu protiv optuženog za predmetno krivično djelo, te u smislu člana 225. stav 3. ZKP BiH nije ni mogao podići optužnicu jer ZKP BiH ne propisuje mogućnost podizanja optužnice bez sprovođenja istrage i prethodnog ispitivanja osumnjičenog.
Branilac optužene D.J. smatra da skladu sa članom 379. ZKP BiH D.J. kao optužena nije mogla biti zastupnik pravnog lica jer se i protiv nje vodio krivični postupak, a pošto je jedini član pravnog lica Sud je morao postupiti u skladu sa odredbom stava 2. istog člana i odrediti zastupnika ukoliko nadležni organ pravnog lica ne odredi pravnog zastupnika. U prilog ove tvrdnje, po mišljenju odbrane, je i odredba sadržana u članu 382. ZKP BiH jer ako zbog kolizije interesa fizičko i pravno lice ne mogu imati istog branioca, onda je logično da ne može fizičko lice koje je optuženo biti i zastupnik pravnog lica.
Stav apelacionog vijeća
Apelaciono vijeće smatra da u toku prvostepenog postupka nije došlo do povrede prava na odbranu optuženih, donošenjem odluke da se pročita Zapisnik o saslušanju svjedoka H.F., u smislu člana 273. ZKP BiH niti je povrijeđeno načelo jednakosti postupanja u smilsu da odbrana nije imala pristup dokazima Tužilaštva BiH pa se nije mogla očitovati o onom što se optuženim stavljalo na teret, te je konačno prema ocjeni ovog vijeća prvostepeni sud ispravno primjenio odredbe zakona o krivičnom postupku vezano za okolnost ko može biti zastupnik pravnog lica u krivičnom postupku pred ovim sudom.
Pravo na odbranu i jednakost u postupanju predstavljaju temeljne principe u krivičnom postupku. Član 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i član 14. ZKP BiH zahtijevaju da “se svakoj od strana pruži razumna prilika da izlože svoj predmet – uključujući i dokaze – pod takvim uslovima koji ih ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu.” Međutim, “premda član 6. Konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, on ne propisuje nikakva pravila o prihvatljivosti dokaza ili načinu na koje dokaze treba cijeniti, zbog čega ta pitanja trebaju regulisati prvenstveno domaći zakon i domaći sudovi.”
Povreda prava na odbranu postoji kada nisu primjenjena ili su nepravilno primjenjena pravila postupka na štetu optuženog. Svaka povreda procesne norme na štetu optuženog ima značenje da je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu zagarantovano međunarodnim aktima. Ukoliko je počinjena takva povreda, a ovlašteni procesni subjekt na nju ukaže žalbom, ista ima karakter apsolutno bitne povrede krivičnog postupka, koja uvijek za rezultat ima ukidanje presude.
U konkretnoj situaciji su bili ispunjeni uslovi iz člana 273. stav 2. ZKP BiH za čitanje i korištenje iskaza svjedoka H.F. iz istrage kao dokaza na glavnom pretresu jer svjedoka nije bilo moguće pronaći, što je već obrazloženo i u prvostepenoj presudi i u dijelu obrazloženja ove presude u dijelu koji se odnosi na žalbene prigovore vezano za zakonitost dokaza.
Cijeneći istaknute činjenice i okolnosti, te imajući u vidu nemogućnost da primjeni bilo kakvu mjeru kojom bi svjedoke prisililo na dolazak pred Sud, jer je prema informacijama iz spisa nastanjen na teritoriji druge države, prvostepeno vijeće je i prema ocjeni ovog vijeća ispravno zaključilo da je neposredno saslušanje svjedoka praktično nemoguće, čime je ispunjen jedan od alternativno propisanih uslova iz člana 273. stav 2. ZKP BiH za donošenje odluke za izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza, a što ovo vijeće također prihvata.
Stoga prihvatanje ovakvog dokaza, uslijed čega je izostala mogućnost unakrsnog ispitivanja svjedoka, ali gdje je odbrana imala mogućnost pročitati eventualna pitanja koja bi postavila svjedoku u toku unakrsnog ispitivanja, nakon čega je prvostepeni sud zaključio da predmetnim pitanjima nije dovedena u pitanje istinitost i vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka, prema ocjeni ovog vijeća neće predstavljati osnov za zaključak da je došlo do povrede prava na odbranu.
Odredbom člana 14. ZKP BiH propisana je dužnost Suda da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu, a u stavu 2. istog člana propisana je dužnost suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da s jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u korist.
Prigovor odbrane optuženog M.T. da je Tužilaštvo svim silama sprječavalo optužene da izvrše uvid u spis i da dobiju dokaze iz spisa i da Tužilaštvo BiH, po mišljenju optuženog, nije bilo spremno da podjednako omogući optuženima da dođu do određenih dokaza kako bi optuženi mogli da se pripreme za svoje odbrane, po ocjeni ovog vijeća nije osnovano.
U smislu odredbe člana 226. stav 2. ZKP BiH osumnjičeni odnosno optuženi i branitelji imaju pravo uvida u sve spise i dokaze, tako da su se odmah po podizanju optužnice optuženi mogli obratiti tužiocu za pristup svim dokazima i spisima. Optuženi su se također mogli i obratiti i postupajućem sudskom vijeću u cilju ostavrivanja ovog prava. Tako da navođenje ovakvog prigovora u žalbi na prvostepenu presudi, bez preciziranja na koji način su se optuženi obraćali u cilju ostavrivanja svojih prava iz člana 226. stav 2. ZKP BIH, te na koji način su u ostvarivanju istih onemogućeni, ovo vijeće smatra u cijelosti paušalnim, zbog čega ne stoji prigovor odbrane da je povrijeđen princip jednakosti u postupanju iz člana 14. ZKP BiH.
Ocjenom iskaza svjedoka S.M.2 od strane prvostepeneog vijeća nije došlo do povrede prava na odbranu, jer je taj zaključak prvostepeno vijeće izvelo na osnovu slobodne ocjene dokaze, te cijeneći navedeni dokaz pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Povreda prava na odbranu postojala bi kada bi vijeće neosnovano odbilo dokaz odbrane ili ga uopće nije cijenilo, ali zaključak o irelevantnosti nakon njegove ocjene ne predstavlja povredu.
Vezano za prigovor optuženog I.M. da u toku istrage nije saslušan na okolnost činjeničnog supstrata iz tačaka optužnice od 25-35, niti na okolnost krivičnog djela organizovani kriminal, ovo vijeće u cijelosti podržava navode prvostepenog suda vezano za ovaj prigovor gdje se navodi da „...Imajući u vidu da je optuženi propustio da Zapisnik koji je sačinjen prilikom njegovog ispitivanja, predoči kao dokaz u krivičnom postupku, vijeće bez uvoda u njegov sadržaj nije moglo provjeriti tačnost ovih navoda odbrane, pa prigovor izjavljen u ovom pravcu neće detaljnije razmatrati...“.
Takođe ovo vijeće smatra neosnovanim i navode odbrane da je ovakvim pristupom teret dokazivanja prebaćen na odbranu, jer prvostepeni sud nije ni na koji način onemogućio odbranu i optuženog da uloži predmetni zapisnik u cilju dokazivanja svoje teze, a koji zapisnik su cijelo vrijeme postupka imali u posjedu. Stoga i ovaj prigovor odbrane ovo vijeće smatra u cijelosti neosnovanim.
Vezano za prigovor odbrane optužene D.J. ovo vijeće ističe sadržaj odredbe člana 379. stav 2. ZKP BiH gdje se navodi da zastupnik pravne osobe u krivičnom postupku ne može biti osoba protiv koje teče postupak zbog istog krivičnog djela osim ako je ta osoba jedini član pravne osobe.
Uvidom u dokaz broj DT-289 - Rešenje o upisu u sudski registar subjekta upisa, Osnovni sud Doboj, rješavajući po prijavi „Kan Vest Kompani“ d.o.o.za građevinarstvo, trgovinu i usluge, od dana 08.04.2008. godine, iz dijela koji se odnosi na broj lične karte osnivača i člana očigledno je da je jedini člana prvanog lica „Kan Vest Kompani“ d.o.o bila D.J., što u kontekstu zastupanja pravnog lica u krivičnom postupku znači da ga je optužena D.J. mogla zstupati kao jedini član pravnog lica u smislu člana 379. stav 2.ZKP BiH.
Vezano za prigovor odbrane optuženog I.M. da je povrijeđeno pravo na odbranu tako što optuženi u toku istrage uopće nije saslušan na oklonost tačke od 22-25, te propustom Tužilaštva da uloži zapisnike o saslušanju osumnjičenih, imajući u vidu da je predmetni prigovor branilac isticao i u okviru povrede krivičnog zakona, vijeće je obrazloženje dalo u tom dijelu presude. Iz kojih razloga smatra da je prigovor odbrane neosnovan i da nije došlo ni do bitnih povreda odredaba postupka niti povrede krivičnog zakona.
bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka A) –ako je sud bio nepropisno sastavljen
Branioc optuženog D.M. ističe bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, jer je po mišljenju branioca, predsjednik prvostepenog vijeća morao donijeti rješenje o svom izuzimanju jer je u toku glavnog pretresa izabran za Predsjednika Suda BiH te je zbog toga ovlašten da vrši imenovanje sudija u odjeljenja i vijeća pa će sudije Apelacionog odjeljenja odlučivati po žalbama na presudu predsjednika suda koji ih je imenovao na ta mjesta. Iz navedenih razloga branioc je stava da bi se morala ukinuti osporena presuda i provesti pretres pred Apelacionim odjeljenjem kako bi se otklonio i tračak sumnje koju ima optuženi.
Razmatrajući prigovor odbrane koji se odnosi na nepropisni sastav prvostepenog vijeća koji je donio pobijanu presudu, odnosno navodi branioca Midhata Koče da je predsjednik prvostepenog vijeća morao donijeti rješenje o svom izuzimanju jer je u toku glavnog pretresa izabran za Predsjednika Suda BiH, te bi se na taj način izbjeglo da sudije Apelacionog odjeljenja odlučuju po žalbama na presudu predsjednika Suda BiH koji ih je imenovao na ta mjesta ovo vijeće nalazi u cijelosti neosnovanim.
U odredbi člana 297. stav 1. tačka a) ZKP BiH se navodi da bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako je Sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja. Dok je u odredbe člana 24. ZKP BiH5 navedeno u kojim slučajevima i u kakvom sastavu se sudi, te ako u navedenim situacijama sastav Suda ne odgovara onome što je predviđeno u pojedinim odredbama pomenutog člana, učinjena je bitna povreda krivičnog postupka.
Praksa ECHR razlikuje subjektivnu i objektivnu nepristrasnost. Subjektivni element pristrasnosti znači ispitivanje da li lični stav sudije prema strankama i predmetu spora daje konkretan povod za postojanje osnovane sumnje u njegovu nepristrasnost. Objektivna nepristrasnost se svodi na pitanje da li sud, odnosno ponašanje sudija, nudi dovoljno garancija koje su neophodne da se isključi postojanje razumne sumnje u njegovu nepristrasnost. Pored navedenog, preovlađujuća praksa ECHR smatra da lično osjećanje stranaka u pogledu postojanja pristrasnosti nije odlučujuće, već je potrebno postojanje realnog osnova za strah u postojanju neke objektivne činjenice. Zabrinutost za nepristrasno suđenje mora biti opravdana.
Predmetni prigovor branilac nije isticao u toku prvostepenog postupka, niti je predlagao zahtjev za izuzeće predsjednika prvostepenog vijeća. U konkretnom slučaju sud nije bio nepropisno sastavljen, te su u donošenju presude učestvovale sudije koje su bile prisutne svo vrijeme glavnog pretresa, a u smislu prakse ECHR lično osjećanje stranaka u pogledu postojanja pristrasnosti nije odlučujuće, već je potrebno postojanje realnog osnova za strah u postojanju neke objektivne činjenice. Stoga imajući u vidu sve naprijed navedneo, ovo vijeće predmetni prigovor smatra u cijelosti neosnovanim.
Žalbe branilaca optuženih i optuženih
Branilac optuženog I.M. u svojoj žalbi ukazuje da prvostepeniSud nije uzeo u obzir prigovore odbrane na presuđene stvari odnosno pravosnažne presude stranih sudova po kojima su osuđena druga lica za otuđenje identičnih mašina koje su obuhvaćeni ovom optužnicom, a iz kojih je vidljivo da je C.Ž. organizator, te je navedene prigovore cijenio kao neosnovane, čime je došlo do povrede krivičnog zakona.
Žalbom optuženi V.D. ukazuje da postoje razlozi koji isključuju krivično gonjenje, jer nisu uloženi zapisnici o saslušanju osumnjičenih. Isti ovaj prigovor je istican i u dijelu bitnih povreda odredaba krivičnog postupka.
Tužilac je dana 24.08.2019. godine htio da uvede u dokazni materijal određen broj zapisnika o ispitivanju osumnjičenih lica, a predsjednik vijeća je odredbom člana 261. ZKP BiH naložio da se ti zapisnici ulože nakon eventualnog saslušanja optuženih ukoliko isti odluče da svjedoče u svoju korist, a tužilac u daljem toku postupka nije tražio uvođenje ovih dokaza tako da isti nisu ni uvedeni u spis predmeta. U vezi s tim, odbrana smatra da postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a to je činjenica da ZKP BiH ne propisuje mogućnost podizanja optužnice bez sprovođenja istrage i prethodnog ispitivanja osumnjičenog pa odbrana smatra da zbog takvog propusta Tužilaštva Apelaciono vijeće treba da donese odluku kojom se, za navedeno krivično djelo, optuža odbija u odnosu na optuženog V.D..
Također branilac optuženog navodi da je prvostepenom presudom povrijeđen krivični zakon, jer je u vrijeme izvršenja krivičnog djela vrijedio zakon iz 2009.godine, gdje je kvantitativni iznos opranog novca predstavlja obilježje krivičnog djela, a nije primjenjen taj zakon.
Branilac optuženog V.D. u svojoj žalbi ističe da navođenjem u preambuli zbirno za izvršioce da su dostavljali/dočekivali/falsifikovali/ predstavlja modus operandi, ali je tužilaštvo moralo pojedinačno kroz tačke naznačiti ko je šta učinio da bi isto moglo biti cijenjeno kao obilježje djela. Radnje nisu konkretizirane u pojedinačnim tačkama već samo u preambuli, iz čega po ocjeni branioca proizlazi da nema zakonskih obilježja djela. Pa tako branioc za tačku 21. navodi da se u preambuli i konkretnoj tačci navodi radnja „uvezao“ i nema opisanih drugih radnji izvršenja, kao i za tačku 22, samo uvezao, ali nema drugih radnji na koji način je to uradio, prema ocjeni branioca morao je postojati opis što je tačno I.M. uradio da bi počinio uvoz. Ako pravna osoba vrši uvoz onda je jedina moguća odgovorna osoba za nezakonit uvoz osoba ovlaštena da provodi uvoz, carinik ili osoba iz te pravne osobe. Branilac tvrdi da u činjeničnom opisu nije moglo stajati da je optuženi zajedno drugim i odgovornim licem pravnog lica uvezao bager jer optuženi nije carinik. Također i sa aspekta zakonskih obilježja krivičnih djela falsifikovanje isprava i pranje novca ne postoji niti jedan opis radnje izvršenja. Prema stavu branioca optuženi bi mogao biti posrednik, što je isto zakonska uloga pri kupoprodaji, ali ne i organizator kriminalne grupe. Također smatra da obrazloženje ne može konvalidirati nedostatke u izreci, gdje se navodi „uvezao“, a u obrazloženju učestvovao u radnjama koje su pratile uvoz radne mašine.
Razmatrajući prigovore optuženog I.M. i V.D., koji se odnose na povrede krivičnog zakona, odnosno da se u konkretnom predmetu radi o presuđenoj stvari i da postoje razlozi koji isključuju krivično gonjenje, te prigovor pogrešne primjene zakona ovo vijeće iste nalazi u cijelosti neosnovanim.
U vezi sa navedenim valja podsjetiti da načelo ne bis in idem predstavlja jedno od temeljnih načela krivičnoprocesnog zakonodavstva, propisano članom 4. ZKP BiH:
„ Niko ne može biti ponovo osuđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.“
Prvostepeno vijeće je analiziralo ovo pitanje i ispravno utvrdilo da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja načela ne bis in idem, što u cijelosti prihvata i ovo Vijeće te ističe da se svakako ne radi o povredi principa ne bis in idem.
Nasuprot žalbenim navodima optuženog I.M., u prvostepenoj presudi se navodi jasno i dovoljno obrazloženje zašto se u konkretnoj situaciji ne radi o presuđenoj stvari.
Uvidom u sadržaj presuda koje su donijeli inostrani sudovi, vijeće je utvrdilo da u konkretnom slučaju nije ispunjen prvi uslov koji predviđa citirana zakonska odredba, jer iz opisa presuda nesumnjivo proizilazi da niti jedna od osoba kojim je tada utvrđivana krivica, nije lice protiv kojeg se vodi postupak i u ovoj krivičnopravnoj stvari, zbog čega je prigovore odbrane odbilo kao neosnovane. Naime, presudom Drugostepenog suda Mannheim, broj: 4KLs 805 Js 14686/09 22.03.2010. godine, krivim su oglašena lica Ž.T., D.T., D.A.1, S.G. i H.J.A., a presudom Pokrajinskog kaznenog suda Beč, broj: 112 Hv 51+09d od 29.07.2009. godine, lice I.K.1.
Vijeće naglašava da za primjenljivost zabrane dvostrukog suđenja nije dovoljno samo da ranije donijeta odluka ima snagu res iudicata, nego je potrebno i da se kasnije donijetaodluka odnosi na istu osobu protiv koje je već bio vođen postupak za određeno krivično djelo i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka, a što ovdje nije slučaj. Dakle, zabrana dvostrukog suđenja vezuje se isključivo za osobu i djelo za koje je bila suđena. Kako u konkretnom slučaju postoji razlika u identitetima optuženih lica, zaključak vijeća je da podizanjem optužnice Tužilaštva BiH nije povrijeđeno načelo ne bis in idem, jer u trenutku kada je pokrenut krivični postupak protiv optuženih pred ovim Sudom, nije postojala pravosnažna odluka koja se ticala njihove, nego krivične odgovornosti drugih lica.
Cijeneći ovakvo stanje stvari, vijeće nije našlo potrebnim detaljnije ispitivati činjenični osnov predmeta povodom kojih su donijete navedene presude, jer sve i da iste tretiraju identične radne mašine koje se navode i u optužnici Tužilaštva BiH, a na što je odbrana posebno ukazivala, ta okolnost je po uvjerenju vijeća bez značaja, jer je utvrđeno da su u radnjama s tim u vezi učestvovale druge osobe. Vijeće želi posebno istaknuti i da eventualno učešće drugih lica u radnjama koje su opisane u optužnici, ne daje nužno garanciju da u takvim radnjama nisu učestvovale osobe koje su obuhvaćene zahtjevom tužioca, kako to odbrana želi prikazati. Predmetom optuženja u konkretnom slučaju su djela počinjena u sastavu grupe za organizovani kriminal, koja po svojoj prirodi podrazumijeva upravo učešće više osoba, ali je odluka ovog vijeća, shodno odredbama procesnog zakona, ograničena isključivo na lica koja su optužena, kao i njihove radnje.
Vezano za prigovore da je C.Ž. organizator ove kriminalne grupe i da je trebao odgovarati, ovo vijeće prihvata stav iznesen u prvostepenoj presudi da je Sud vezan isključivo optužnim aktom Tužilaštva, tako da presudom može raspravljati i odlučivati samo o osobama koje je u takvom aktu označio tužilac. Davati bilo kakav status drugim licima, te baviti se utvrđivanjem njihove eventualne odgovornosti, u osnovi bi značilo da Sud vodi postupak bez zahtjeva tužioca i oglašava krivim osobe koje nisu ni optužene u ovom postupku.
Vezano za prigovor optuženog V.D. da činjenica da nisu uloženi zapisnici o saslušanju osumnjičenih kao dokaz u sudski spis predstavlja razlog za isključenje krivičnog gonjenja, ovo vijeće također nalazi neosnovanim. Naime odredbom člana 225. stav 3. ZKP BiH određeno je da se optužnica ne može podići ako nije ispitan osumnjičeni, što znači da mora biti dostavljen sa drugim dokazima sudiji za prethodno saslušanje zajedno sa drugim dokazima, ali niti jedna odredba ne ukazuje da zapisnik o ispitivanju osumnjičenog treba biti uveden kao dokaz u toku glavnog pretresa.
U odredbi člana 78. stav 2. tačka c) ZKP BiH, jasno se navodi da će osumnjičeni prilikom ispitivanja biti poučen o svojim pravima, a između ostalog biće upozorene da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca da je takav njegov iskaza dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnom pretresu.
Povreda krivičnog zakona iz člana 298. tačka c) ZKP BiH postoji ako Sud izvrši pogrešnu ocjenu okolnosti koje isključuju krivično gonjenje. Sud cijeni postoje li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno uslijed amnestije ili je stvar pravomoćno presuđena. Iz ove zakonske odredbe jasno proizilazi, da su samo primjera radi nabrojane neke okolnosti koje isključuju krivično gonjenje. Ovo dalje znači, da su osim nabrojanih okolnosti koje isključuju krivično gonjenje moguće i neke druge, okolnosti koje imaju istu takvu posljedicu. Samo na temelju pravomoćne sudske odluke (presude ili rješenja), može se ocijeniti da li se u nekom konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari.
Imajući u vidu naprijed navedeno, vezano za navodi branioca da neulaganje zapisnika o saslušanju osumnjičenih u toku glavnog pretresa predstavlja osnov koji isključuje krivično gonjenje, ovo vijeće ističe da ne postoji obaveza ulaganja iskaza o saslušanju osumnjičenog u toku glavnog pretresa, već je isto propisano kao mogućnost ukoliko je iskaz dat u prisustvu branioca i na prijedlog stranaka da se to može uraditi bez saglasnosti optuženog.
Sve naprijed navedeno ukazuje na očiglednu neosnovanosti istaknutih žalbenih prigovora optuženih V.D. i I.M., a koji su se odnosili na bitne povrede krivičnog postupka iz tačke 298. tačka c) ZKP BiH.
Porednavedenog, žalbom optuženog I.M. se ukazuje da je učinjena povreda krivičnogzakona, jer je prvostepenompresudom pogrešno primijenjen krivični zakon u vezi sa krivičnim djelom pranja novca (čl. 209.), tj. da je umjesto krivičnog zakona koji je bio na snazi 2009. godine kada je učinjeno krivično djelo, prvostepeni sud je primijenio krivični zakon sa izmjenama iz 2010. godine koji je nepovoljniji za optuženog.
Apelaciono vijeće nalazi da navedeni žalbeni prigovor nije osnovan iz razloga što se zasniva samo na ocjeni jednog krivičnog djela koje je pretrpilo određene izmjene 2010. godine, a ne i na ocjeni inkriminacije iz člana 250. u koja su ta krivična djela uključena i time prestala krivičnopravno postojati. Naime, treba imati u vidu je optuženima u predmetnom slučaju u osnovi stavljeno na teret krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. KZ BiH u koje su, pored pranja novca, uključena i neka druga krivična djela kao što je krađa i falsifikovanje isprava iz entitetskog krivičnog zakonodovstva. Potrebno je naglasiti da ni kod jednog od navedenih krivičnih djela, a posebno imajući u vidu krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. za koje su svi optuženi i osuđeni, nisu učinjene bilo kakve izmjene. Ono što u ovom smislu treba imati u vidu u vezi sa navedenim žalbenim prigovorom, a vezano za krivično djelo pranja novca, jeste da ni ovo krivično djelo na način kako je stavljeno na teret optuženom (oblik djela iz stava 2. čl. 209.) nije teže u odnosu na inkriminaciju prije izmjena iz 2010. godine, jer je i u jednom i u drugom slučaju predviđena ista kazna (od jedne do deset godina).
Pored toga, posebno je značajno u vezi sa ocjenom navedenog žalbenog prigovora, da sva posebna krivična djela svojim „utapanjem“ u inkriminaciju iz člana 250., gube svoju krivičnorpavnu samostalnost i tvore jedno posebno krivično djelo pod zakonskim nazivom „Organizovani kriminal“ koje nije prosti zbir tih krivičnih djela, već ono time zadobija jednu novu kriminalnu količinu, sasvim drugi krivičnopravni kvalitet, tj. jedno novo i posebno krivično djelo koje se bitno razlikuje od pojedinačnih krivičnih djela koja ga čine. Time to krivično djelo postaje potpuno autonomno, samostalno krivično djelo i upravo su za takvo krivično djelo optuženi i osuđeni i na osnovu istoga su im i odmjerene kazne. U tom smislu se ništa ne mijenja time što se pri kvalifikaciji i navođenju ovog krivinog djela, ukazuje i na pojedinačna krivična djela, jer je to nužno činiti s obzirom da inkrimnacija iz člana 250., sama po sebi, bez posebnih krivičnih djela koji je čine krivičnopravno i ne može da postoji. To potvrđuje i sam način izricanja i odmjeravanja kazne optuženima, jer sud u ovom slučaju nije utvrđivao ili odmjeravao kazne za svako od pojedinih krivičnih djela, kao što se to čini kod sticaja krivičnih djela, već je odmjeravao kaznu samo za jedno krivično djelo iz člana 250. koje kao takvo, za razliku od pojedinačnih djela, u krivičnopravnom smislu jedino i egzistira. Stoga je, po nalaženju ovog vijeća, navedenu ocjenu da li je u predmetnom slučaju pogrešno primijenjen krivični zakon, trebalo cijeniti na osnovu ovog krivičnog djela, za koje su na kraju optuženi i osuđeni i na temelju kojeg im je i odmjerena kazna.
Imajući u vidu sve navedeno, po ocjeni Apelacionog vijeća, žalbeni prigovor kojim se ukazuje da je povrijeđen krivični zakon na štetu optuženog, nije osnovan.
Cijeneći prigovor odbrane optuženih I.M. i V.D. da radnje izvršenja nisu precizirane te da uslijed toga nedostaje zakonsko obilježje djela, ovo vijeće ukazuje da su optuženi za izvršenje krivičnih djela Falsifikovanje isprava i Pranje novca optuženi, a zatim i osuđeni u vezi sa članom 250. KZBiH kao pripadnici grupe za organizovani kriminal. Također je prema ocjeni ovog vijeća u prvostepenoj presudi ispravno utvrđeno šta je bio krajnji cilj grup, te da je optuženi V.D. bio organizator, a ostali članovi grupe su poduzimali radnje izvršenja kao članovi grupe svjesni krajnjeg cilja grupe.
Krivično djelo Falsifikovanje isprava prema članu 373. KZ FBiH ima alternativno postavljene radnje izvršenja “...Ko izradi lažnu ispravu ili preinači pravu ispravu s ciljem da se takva isprava upotrijebi kao prava, ili ko lažnu ili preinačenu ispravu upotrijebi kao pravu ili je nabavi radi upotrebe...“ očigledno je da se ne radi o krivičnom djelu delicta propria, odnosno nije propisano svojstvo učinioca.
Nasuprot navodima odbrane da imajući u vidu da u optužnicu i prvostepenom presudom nije određeno svojstvo u kojem je postupao optuženi I.M. isto predstavlja povredu krivičnog zakona, ovo vijeće ističe da svojstvo učinioca ne predstvalja obilježje krivičnog djela Falsifikovanje isprava, pa isto nije ni moralo biti navedeno u optužnici odnosno izreci presude.
Radnje optuženog I.M. su bile radnje u lancu organizovanog kriminala, koje je poduzimao u cilju izvršenja glavne radnje. Učestvovao u postupku carinjenja, obavještavao ih dok su inostranstvu, proslijeđivao lažne fakture, učestvovao u prodaji mašina.
Optuženi V.D. kao organizator je poduzimao radnje planiranja i koordiniranja, sve aktivnosti koje su pratile nabavku odnosno pronalazak mašina, prebacivanje i daljnju prodaju, dodijeljivao zadatke, registrovanje firmi preko kojih će uvesti mašine, a članovi grupe su postupali po njegovim uputstvima. Tako da su neosnovani žalbeni prigovori kojim se ukazuje da je radnja optuženog V.D. u izreci navedena kao uvezao, a u obrazloženju prodao, na šta odbrana ukazuje kao na propust, međutim prema ocjeni vijeća radi se o radnji kojom je omogućena radnja izvršenja, te da uvoženje podrazumjeva i prodaju mašina.
U cilju sticanja imovinske koristi što je bio i cilj postojanje grupe, svi pripadnici grupe su poduzimali radnje pripremanja, podstrekavanja i pomaganja ali kao pripadnici grupe za organizovani kriminal.
Radnje optuženog M.T. su se ogledale u čekanju mašina iz Njemačke na carini. Znalo se ko krade, ko locira mašine, ko i gdje izrađuje ključeve. Radnje svih pripadnika bile su usmjerene na krajnji cilj, prodaju i pribavljanje imovinske koristi.
Sama optužena D.J. je znala da se ne radi o pravim kupcima, i ona i optuženi I.M. prihvatanjem da se mašine uvezu preko njihovih firmi, znali su da su dokumenti lažni i da njihovim firmama ne trebaju te vrste mašina.
A to je sve bilo popraćeno lažnim cijenama na fakturama koje su bile umanjene za 4 -5 puta.
Ukazivanje da I.M. nije imao formalno svojstvo nije ni morao imati, jer krivično djelo falsifikovanje isprava se ne vezuje za neko svojstvo učinitelja.
Odbrana ističući ovakvu vrstu prigovora u cijelosti zanemaruje specifičnost krivičnog djela organizovani kriminal. Oprani novac su puštali u promet dostavljanjem na carinu.
Također, isticanjem prigovora da navođenjem zajedničkih radnji izvršenja u preambuli optužnice i osuđujuće presude (dostavljali/dočekivali/ falsifikovali) ne mogu zamjeniti konkretizaciju radnji optuženih kroz pojedinačne tačke, ovo vijeće ističe da iste u dovoljnoj mjeri određuju konkretne radnje optuženih koje su oni poduzeli kroz pojedinačne tačke doprinoseći krajnjem postojanja organizovane grupe, kao što je već u ranijem tekstu ovo vijeće i ukazalo.
POGREŠNO UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE
Navodi optuženog V.D. i njegovog branioca
Optuženi u svojoj žalbi ističe i prigovore zbog pogrešno utvrđeno činjenično stanje osporavajući utvrđenja u prvostepenoj presudi da je optuženi V.D. organizovano i rukovodio grupom za organizovani kriminal, ukazujući na iskaz svjedoka N.P.. Naročito ukazuje na dio iskaza svjedoka N.P. gdje su pronađeni prazni ovjereni memorandumi od računa preko kojih su uvožene mašine, pa time se dovodi u pitanje izjava N.P. da je to sve radio za optuženog V.D., a iz svih provedenih dokaza proizlazi da je N.P. bio taj koji je rukovodio oko uvoza radnih mašina, a ne po njegovim navodima V.D.. Vezano za tačku 14. optuženi V.D. u žalbi ističe da je kroz izvedene dokaze N.P. inkriminisan u radnje D.J., a posljedično i C.Ž., kojeg smatra glavnim organizatorom.
Iako je branilac ovaj prigovor izjavio zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, navodeći da je izreka presude protivrječna razlozima presude, jer se u izreci za radnju optuženog V.D. navodi da je uvezao, a u obrazloženju učestvovao u prodaji otuđene mašine, ovo vijeće će obrazloženje dati u dijelu koji se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
Navodi optuženog I.M. i njegovog branioca
Optuženi i njegov branilac su dostavili žalbe identičnog sadržaja. Vezano za pogrešno ili nepotpuno činjenično stanje, žalbama se ukazuje da niti jednim dokazom nije dokazano da je optuženi V.D. angažovao NN lice za otuđenje radnih mašina.. Također osporavaju utvrđenja da su fakture lažne, to se ne može pretpostavljati to se moralo dokazati. Osporava i obrazloženje suda vezano za prihvatanje iskaza svjedoka B.P., jer sud u jednom dijelu iskaz ovog svjedoka smatra relevantinim za jednog optuženog, a za drugog nerelevantnim, iako je svjedokinja svjedočila na opće okolnosti carinjenja. U svojoj žalbi osporava i nalaz vještaka, jer je iz vještačenja ispušten optužni I.M..
Optuženi I.M. je izjavio žalbu i zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka navodeći da razlozi presuđenja nisu obrazloženi na zakonom propisan način, međutim uvidom u sadržaj istaknutih prigovora, očigledno da se isti odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U tom smislu optuženi navodi da je Sud kao odlučnu činjenicu u vezi sa organizovanim kriminalom naveo da je V.D. angažovao NN lica za otuđenje radne mašine u Republici Njemačkoj iako Tužilaštvo ničim nije dokazalo da je NN osoba bila angažovana, već naprotiv u 36. tačci optužnice, a 22. tačci presude navodi lice D.M.1. Te odbrana dodatno ističe da suprotno navodima presude D.M.1 je bio angažovan od strane C.Ž. da krade za njega radne mašine i to u Dortmundu, a što se moglo vidjeti iz izjave koju je potpisao D.M.1, a koju vijeće nije cijenilo.
Navodi optuženog D.M. i njegovog branioca
U žalbama se ističe da nisu dati razlozi o odlučnim činjenicama, kako je optuženi V.D. pribavio građevinske mašine koje su redovnim putem uvezene u BiH, kako su sačinjene te fakture na firmu DM Lujza, nisu dati razlozi da je D.M. znao i mogao znati kako su pribavljene mašine. Osporava činjenični opis za sve tačke 27,28, 29 i 30 jer sam dogovor sa optuženim V.D. ne može biti krivično djelo. Nema dokaza da je počinio krivično djelo, jedino što je znao da će mašine biti uvezene preko njegove firme, ali on nije znao kako je V.D. nabavio mašine, i mašine su prošle redovnu carinu i zakonito su uvezene. Postavlja se pitanje kako je utvrđeno u pobijanoj presudi da je optuženi D.M. počinio krivično djelo Pranje novca i Falsikovanje isprava. Nije dokazano ko je sačinio fakture, D.M. nije imao saznanja o tome kao što to nisu primjetili ni uposlenici UIO carine BiH, a i za kr djelo pranje novca, jer nije dokazano da je optuženi D.M. na bilo koji način učestvovao na otuđenju mašina niti je primio neke novce.
Branioc smatra da je pobijana presuda nerazumljiva i nedorečena jer se u njoj ne navodi da li optuženi D.M. komunicira sa nekim od optuženih koji imaju stalnu komunikaciju sa optuženim V.D., jer se iz iznesenih razloga i provedenih dokaza ne može izvesti nikakav zaključak da optuženi D.M. komunicira sa bilo kim od suoptuženih, osim sa V.D.. Ovaj prigovor je branioc istakao kao bitnu povredu odredaba krivičnog psotupka, ali se sadržajno odnosi na žalbeni osnov pogrešno utvrđeno činjenično stanje.
Obzirom da se u navodima opisa inkriminacije za koju se tereti optuženi D.M. ne spominje niti jedna konkretna radnja sa bilo kim osim sa V.D. i riječ „zajedno“, po mišljenju branioca se osnovano nameće pitanje radnje optuženog koja predstavlja biće svakog od pojedinačno navedenih krivičnih djela.
Branioc naglašava da ni na koji način nije dokazano tokom trajanja postupka da optuženi D.M. ima spoznaju kako optuženi V.D. vrši plaćanje i dovoz mašina, jer su one ušle u BiH na zakonom propisan način. Optuženi D.M. je prihvatio ponudu optuženog V.D. da mu za potrebe firme D.M. „DM Lujza“ d.o.o. Čapljina uveze jednu građevinsku mašinu, ali kako obje mašine koje su uvezene na navedeno pravno lice nisu odgovarale optuženom D.M. to iste nije prihvatio već je raspolaganje njima prepustio vlasniku tj. optuženom V.D. jer za taj uvoz nije imao nikakve izdatke, budući da je sve platio optuženi V.D..
Branioc optužene D.J. u dijelu žalbe koji se odnose na povrede iz člana 299. ZKP BiH se navodi da je cijeli činjenični opis paušalan. Smatar da optužena D.J. ne može biti saizvršilac, te osporava potpis optužene na datoj punomoći. Na kraju dodaje da ova vrsta krivičnog djela ne postoji bez umišljaj, jer ona nije mogla znati da pripada grupi za organizovani kriminal. Tvrdi da nema dokaza da je falsifikovala niti jedan dokument, a samim tim nema dokaza da je počinila krivično djelo, niti je dokazano postojanje krivičnog djela Pranje novca da je novac stavila u legalne tokove. I za mašinu iz tačke 14 i 15 navodi da nisu nikada pronađene, niti su ušle u BiH.
Branioc je stava da optužena D.J. ne može imati svojstvo saizvršioca jer dokazi koji su izvedeni ne ukazuju na njenu krivicu da je učinila predmetna krivična djela. Odbrana ukazuje da je vlasnik i odgovorno lice u pravnom licu „Kan Vest Kompani“ d.o.o. Doboj bio „de facto“ V.D. koji je svojim novcem na ime optužene kao vlasnika registrovao tu firmu te da ništa ne ukazuje na to da je optužena znala da će V.D. preko te firme uvoziti ukradene građevinske mašine, te u tom pravcu je presuda protivrječna razlozima presude, te iako je ona „de iure“ vlasnik i odgovorno lice, ona nije to preduzeće stavila na raspolaganje optuženom V.D. da čini krivična djela. Iako predmetni prigovor ističe kao bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, jer je izreka protivriječna razlozima presude, sadržinski ovaj prigovor se odnosi na žalbeni osnov pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
Branioc optužene smatra da je saslušanje svjedoka B.P. bez dokumenta „Generalna punomoć“ koju je navodno potpisala optužena irelevantno i ne može da „optužuje“ D.J..
Navodi optuženog M.T. i njegovog branioca
Svojom žalbom optuženi osporava i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje osporavajući nalaz vještaka, jer mnoge uplate su bile na ime M.5, a ne M.6, pa ni sama presuda nije mogla povezati neke transakcije koje su neke osobe zaprimile sa izvršenjem krivičnog djela Pranje novca. Prema ocjeni branioca optuženog niti jedan tačka ne odgovara činjeničnopravnim opisom krivičnom djelu pranje novca.
Optuženi osporava utvrđenja iz prvostepene presude da je on angažovao H.F., te utvrđenja da je dočekivao vozače, a onda on uzeo papire, predao u špediciju i platio, a vozača poslao za Bijeljinu. Smatra da se u izjavi H.F. i materijalnoj dokumentaciji UIO BiH ne spominje njegovo ime. Niti je on određivao pravac kretanja radnih mašina i vozača.
Navodi iz žalbe Tužilaštva BiH
Protiv presude Suda BiH broj: S1 2 K 013430 14 K od 31.01.2019. godine blagovremeno je izjavilo žalbu Tužilaštvo BiH zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sa prijedlogom da Vijeće Apelacionog odjeljenja žalbu uvaži te pobijanu presudu preinači na način da B.K., LJ.P., B.T., A.B. i M.N. oglasi krivim i izrekne im kazne propisane zakonom, a ukoliko vijeće ne prihvati ovaj prijedlog optužbe, predlaže da se presuda ukine i neposredno pred Apelacionim vijećem provede glavni pretres na kojem će se provesti svi dokazi na osnovu kojih bi se mogla donijeti konačna pravilna odluka.
Po ocjeni optužbe prvostepeni sud je pogrešno cijenio potpuno utvrđeno činjenično stanje koje se odnosi na oslobađajući dio presude kojom su optuženi B.K., LJ.P., B.T., A.B. i M.N. oslobođeni od odgovornosti za pobrojana krivična djela u izreci presude. Optužba smatra da iz prvostepenog postupka proizlazi da su lica koja su oslobođena od odgovornosti imala svog vrlo aktivnog učešća u izvršenju krivičnih djela opisanih presudom, kojim učešćem su ostvarena sva bitna obilježja krivičnih djela za koje ih tereti optužnica. Pa tako Tužilaštvo BiH navodi da analiza i vještačenje presretnutih telefonskih razgovora nedvosmisleno ukazuje na kriminalno ponašanje oslobođenih osoba te se ni u kom slučaju suprotno od toga nije moglo cijeniti. Tužilaštvo BiH je stava da su lica koja su u potpunosti oslobođena od odgovornosti počinila krivična djela za koja ih se tereti i to onako kako je to činjenično i pravno opisano u oslobađajućem dijelu presude. Optužba smatra da je potrebno da Apelaciono vijeće u dovoljnoj mjeri cijeni kao dokaze presretnute razgovore i materijalne dokaze, te da pouzdano izvuče zaključak o krivici navedenih osoba i da ih oglasi krivim i izrekne im krivičnopravne sankcije propisane zakonom.
Nasuprot žalbenim navodima branioca optuženog V.D. ispravno je utvrđeno u pobijanoj presudi da je optuženi V.D. imao organizatorsku ulogu i da je rukovodio i upravljao izvršenjem predmetnih krivičnih djela, što je vijeće utvrdilo sveobuhvatnom analizom izvedenih dokaza, a posebno ocjenom iskaza svjedoka optužbe J.M., N.P., M.P., I.K., M.M. i P.G., kao i svjedoka odbrane optuženog D.M., E.M. i A.J..
Uloga optuženog V.D. u konkretnom slučaju podrazumijevala je planiranje i koordinaciju aktivnosti koje su pratile nabavku, odnosno pronalazak građevinskih radnih mašina u inostranstvu, njihovo prebacivanje u BiH, te dalju prodaju, a u koju svrhu je optuženi organizirao grupu čiji su pripadnici imali svoje zadatke koje su izvršavali. O tome posebno svjedoče izjave svjedoka N.P. i M.P., koji su ne samo priznali izvršenje djela koja su im stavljena na teret i pripadništvo grupi, nego su na glavnom pretresu jasno i nedvomisleno potvrdili da su u izvršavanju preduzetih radnji postupali upravo po uputama datim od strane optuženog V.D..
Iako žalbom optuženi V.D. osporava iskaz svjedoka N.P., i zaključke koje je prvostepeno vijeće donijelo na osnovu ovog iskaza ukazujući upravo na njegovu ulogu u cijelom lancu grupe, svjedok N.P. je u svom svjedočenju kazao kako je uvoz radnih mašina preko svojih firmi vršio isključivo na zahtjev optuženog V.D. i da je pri tome izvršavao zadatke koje mu je isti nalagao, dok je svjedok M.P. potvrdio kako ga je upravo optuženi V.D. angažovao za odlazak u Njemačkoj, te da mu je on lično i platio naknadu za izvršeni posao.
Naime, svjedok N.P. koji nije negirao vlastito učešće u počinjenju predmetnih krivičnih djela, po uvjerenju vijeća nije imao razloga lažno teretiti optuženog, kada je opisujući njegovu ulogu, tvrdio da iza svih uvoza radnih mašine koje je vršio preko svoje firme ''Građapromet S&B” d.o.o. Sočkovac-Petrovo stoji upravo optuženi V.D.. Isti je na glavnom pretresu bio dosljedan u tvrdnji da niti jedan uvoz koji je išao preko njegove firme ''Građapromet'' d.o.o. Soškovac Petrovo, nije radio sam za sebe, nego jedino i isključivo na zahtjev optuženog V.D., potvrdivši i da je optuženi bio u kontaku sa licima u inostranstvu od kojih je nabavljao mašine, kao i da je organizirao njihov transport, te dalju prodaju.”
“Modus operandi djelovanja grupe koji je osmislio optuženi V.D., kao i njegovu ulogu u okviru iste, a o kojoj je govorio svjedok N.P., potvrđuje i izjava svjedoka I.K. iz koje proizilazi da je optuženi V.D. učestvovao i u opisanim radnjama koje se odnose na prodaju predmetne radne mašine pravnom licu ''Kuzmanović komerc'' d.o.o. Modriča, kao posljednim segmentom plana aktivnosti koji je pratio proces uvoza radnih mašina. Naime, svjedok I.K. je i pored negiranja da je od optuženog V.D. direktno kupio bilo kakvu radnu mašinu, ipak potvrdio da je prilikom kupovine radnih mašina od pravnog lica ''Građapromet'', u nekoliko slučajeva, bio prisutan i V.D..
Ako optuženi V.D. nije učestvovao u inkriminisanim radnjama, kako to tvrdi odbrana da je glavni organizator bio N.P., onda je kod nesporne činjenice da je predmetna radna mašina uvezena preko pravnog lica ''Građapromet S&B'' d.o.o. Soškovac-Petrovo, ispred istog trebao istupati samo N.P., kao zakonski zastupnik koji predstavlja pravno lice u pravnom prometu. Međutim, prisustvo optuženog kritične prilike, prema uvjerenju vijeća, simptomatično je i upravo potvrđuje modus operandi djelovanja grupe. Naime, da optuženi nije bio u dogovoru sa N.P. da se preko pravnog lica koje je u njegovom vlasništvu, uveze predmetna radna mašina radi dalje prodaje, onda je sasvim sigurno da ne bi ni postojao interes optuženog da se ista proda. Kod ovakvog stanja stvari, vijeće cijeni da je izvjesno da je optuženi V.D. upravo na ovaj način, s obzirom na rukovodeću ulogu koju je imao, upravljao prodajom radnih mašina koje je uvozio preko pravnih lica u vlasništvu drugih osoba.
Optuženi I.M. kroz istaknute žalbene navode osporava da je optuženi V.D. angažovao NN osobu da otuđi radne mašine, kroz činjenični opis tačaka 21. i 22. koje se odnose na njega lično, a ne na optuženog V.D..
Naime, predmetnim prigovorom optuženi neosnovano ukazuje da je obrazloženje suprotno razlozima presuđenja, jer u tački 21.navedeno da optuženi V.D. angažovao NN lice za nabavku mašine, a u tački 22 se navodi da je optuženi V.D. angažovao lice D.M.1, za kojeg optuženi tvrdi da je bio angažovan od strane C.Ž. za nabavku mašina, a ne V.D. što je svjedok i naveo u svojoj izjavi.
Navodi na koje se poziva optuženi ne dovode u pitanje utvrđeno činjenično stanje u pobijanoj presudi koji se odnose na optuženog I.M. i njegovu radnju izvršenja uvoza, što je nesumnjivo utvrđeno izvedenim subjektivnim i objektivnim dokazima, na osnovu kojih je prvostepeno vijeće ispravno utvrdilo da izvedeni dokazi pored toga što direktno potvrđuju da je optuženi I.M. učestvovao u radnjama koje su pratile uvoz radne mašine, isti takođe indikativno upućuju da je optuženi učestvovao i u prodaji radne mašine, te stiče uvjerenje o postojanju njegovog dogovora sa optuženom T.A. da se preko pravnog lica koje je u njenom vlasništvu uveze predmetna radna mašina.
A vezano za ulogu optuženog V.D. kao organizatora, neosnovano se žalbom ukazuje da je prvostepena presuda kao odlučnu činjenicu za organizovani kriminal cijenila okolnost da je V.D. angažovao lica u Njemačkoj za otuđenje radnih mašina, jer u samom obrazloženju prvostepene presude jasno se navodi da se njegova organizatorska uloga posmatrala kroz više aspekata planiranje i koordinacija, nabavka, pronalazak građevinskih radnih mašina, njihovo prebacivanje u BIH, što ni na koji način nije dovedena u pitanje navodima da li je angažovao NN osobu ili tačno određenu osobu koja je već bila angažirana od strane drugih lica.
Svjedok B.P. je bila uposlenica „Branka“ špedicije, iako je svjedočila na opće okolnosti carinjenja (postupak izrade carinske isprave, odnosno proceduru carinjenja robe na graničnim prelazima) i svojih poslovnih aktivnosti kako se to ispravno navodi u žalbi optuženog V.D., neosnovani su prigovori odbrane da je iskaz ovog svjedoka prvostepeni sud u odnosu na jednog optuženog smatrao relevantnim konkretno za V.D., dok u odnosu na drugog optuženog I.M. zaključuje da isti nije relevantan.
Predmetni navodi odbrane nisu osnovani, jer prvostepena presuda iskaz svjedoka B.P. ne posmatra izolovano već cijeni pojedinačno i zajedno sa ostalim provedneim dokazima na okolnost ove tačke optužnice. Pa tako je u odnosu na osuđujuće tačke presude za optuženog V.D. pored iskaza svjedokinje B.P., sud cijenio i druge provedene dokaze, pri čemu ovaj dokaz nije bio odlučujući za utvrđivanje krivice i cijenjen je upravo na opšte okolnosti, dok je kod donošenja oslobađajuće presude za tačke u odnosu na optuženog I.M. upravo prvostepeni Sud konstatovao da ni svjedok B.P. u svom iskazu na glavnom pretresu nije pružila saznanja koja bi optuženog I.M. dovela u vezu sa spornim uvozom navedene radne mašine. Iz čega vrlo jasno proizlazi da sud nije uopće koristio formulaciju da je iskaz B.P. relevantan odnosno nerelevantan u odnosu na pojedinačne optužene.
Vezano za prigovor branioca optuženog I.M. da prvostepeni sud činjenicu da se radil o fakturama koje su falsifikovane ne može uzimati kao dokazanu činjenicu, bez davanja obrazloženja na čemu zasniva to uvjerenje, ovo vijeće ističe da je prvostepeno vijeće dalo vrlo detaljno obrazloženje zasnivajući svoj zaključka na rezultatima vještačenja koje je izvršio vještak ekonomske struke, Meliha Mustafić i objektivne prirode koji su pribavljeni putem međunarodne pravne pomoći, a čiji sadržaj jasno svjedoči da određeni broj pravnih lica koja se na izdatim fakturama pojavljuje u ulozi prodavca, uopšte ne postoje i nikada nisu poslovali, a ukoliko su i evidentirani u registrima društava, ne bavi se prodajom građevinskih radnih mašina.
Vještačenje je detaljnom analizom dostavljenih faktura utvrdila da iste sadrže određene nedostatke koji ih sa aspekta knjigovodstvenih i računovodstvenih standarda, čine manjkavim. Naime, vještak je u dopuni nalaza od 20.04.2016. godine, između ostalog istakla kako na fakturama nedostaje klauzula o plaćanju, broj transakcijskog računa na koji bi trebalo platiti fakture, zatim prateći izvorni dokumenti na osnovu kojih su ispostavljene fakture (da li se radi o prodaji robe, lizingu, iznajmljivanju, poklonu ili tehničkoj pomoći), otpremnice, dostavnice i sličan dokument koji izdaje ino-izvoznik sa naznakom kome se materijalna vrijednost otprema i sl., a kod kojih tvrdnji je ostala i prilikom saslušanja na glavnom pretresu.6
Neosnovano branilac optuženog D.M. prigovora da optuženi D.M. nije učestvovao u uvozu mašina, niti u otuđenju mašina niti je primio neki novac, pa samim tim nije učestvovao kao član grupe za organizovani kriminal u učinjenju krivičnih djela Pranje novca i Falsifikovanje isprava. Ispravno se navodi u prvostepenoj presudi da ni optuženi ni odbrana ne spore da je optuženi D.M. znao i pristao da se mašine uvezu preko njegove firme. Također iz izvedenih dokaza proizlazi da je optuženi postupao kao član grupe za organizovani kriminal koji je bio svjestan krajnjeg cilja djelovanja grupe i istom doprinosio svojim djelovanjem. Imajući u vidu da se kod krivičnog djela organizovani kriminal, pojedinačne radnje izvršenja ne posmatraju zasebno, već svi opisani događaji sa različitim učešćem članova grupe predstavljaju jedinstvenu cjelinu djelovanja grupe, tako i u odnosu na ovu pojedinačnu radnju izvršenja koja se odnosi na obim učešća optuženog D.M. u radnji uvoza radnih mašina za V.D. preko njegove firme cijenilo zajedno sa svim ostalim izvedenim dokazima na okolnost svijesti optuženog D.M. o pripadnosti grupi i znanju o zajedničkom cilju grupe. Naime, ispravno se navodi u pobijanoj presudi da je optuženi V.D. s obzirom na prirodu posla, a budući da nije imao firmu u svom vlasništvu, za uvoz radnih mašina koristio pravna lica koja su već bila registrirana na ime drugih osoba (među kojima i optuženog D.M.), ali i ona koja su upravo za tu svrhu, na njegovu inicijativu, osnovali drugi (kao što je to bio slučaj kod optužene D.J. i pravnog lica ''Kan Vest Kompani'' d.o.o. Doboj).
Obilježja navedenih krivičnih djela su dakle ostvarivana od strane grupe u cjelini, pri čemu je svaki od optuženih imao konkretne, operativne zadatke kojim su doprinosili ostvarenju zajedničkog cilja – obezbjeđenja uvoza, carinjenja i prodaje radnih mašina a sve u svrhu sticanja imovinske koristi za pripadnike grupe.
Iako je odbrana saslušanjem svjedoka E.M. i A.J., pokušala ekskulpirati optuženog D.M., prebacujući svu odgovornost na optuženog V.D., prema ocjeni ovog vijeća prvostepeno vijeće ispravo zaključuje kada navaodi da se odgovornost optuženog D.M. nije mogla u potpunosti isključiti. Naime, i pored toga što optuženi D.M. kao direktor, ima odgovornost da se stara o pravilnom i zakonitom poslovanju pravnog lica, u ime i za račun kojeg nastupa u pravnom prometu, za vijeće je simptomatično da je upravo on lično nosio određene dokumente na granicu kada se prilikom uvoza jedne od radnih mašina pojavio problem, a koja je prema navodima svjedoka bila namjena za optuženog V.D.. Ako optuženi D.M. ni na koji drugi način nije bio involviran u sporne uvoze radnih mašina, osim da optuženom V.D. učini uslugu, kako to tvrdi odbrana, onda bi bilo logično da u svakom slučaju kada se s tim u vezi pojavi eventualni problem, uputi optuženog V.D. da isti riješi. Kako navodi svjedoka govore potpuno suprotno, vijeće je ocijenio da navodi odbrane o nepostojanju odgovornosti optuženog D.M., predstavljaju paušalne tvrdnje, bez uporišta u stvarnom stanju stvari.
Tako iz navedenog akta Interpol-a nesumnjivo proizilazi da je uvoznik radne mašine LIEBHERR tip L556, broj šasije: ..., a koja je na graničnom prijelazu R. Slovenije oduzeta od granične policije zbog prijave krađe, bilo upravo pravno lice ''D.M. Lujza'' d.o.o. Čapljina. Cijeneći ovu činjenicu, te imajući u vidu da iz sadržaja iskaza svjedoka E.M. i A.J. nesumnjivo proizilazi da je D.M. preko svoje firme ''D.M. Lujza'' uvozio radne mašine za potrebe optuženog V.D., vijeće je zaključilo da iako plan nije do kraja realiziran, iskazana namjera optuženih, upravo potvrđuje kontinuiranost radnji optuženih, te njihovo djelovanje u okviru grupe.
Da su navodi odbrane o nepostojanju odgovornosti optuženog D.M., i pogledu radnji opisanih u ovoj tačci ostali samo paušalne tvrdnje, bez uporišta u stvarnom stanju stvari, potvrđuje to što je iz sadržaja akta Interpol-a indikativno da je izvršenim provjerama utvrđeno da je upravo osoba po imenu ''D. '' označena kao kontakt osoba ispred kupca-naručioca predmetne radne mašine, a koje je bilo pravno lice ''Lujza'' d.o.o. Čapljina.
Nejasni su navodi branioca optužene D.J. da je irelevantno saslušanje svjedoka B.P. bez dokumenta generalna punomoć, koju je navodno potpisala optužena D.J., jer predmetna punomoć jeste uložena u sudski spis kao dokaz Tužilaštva. Te je prvostepeni sud u paragrafu 65 dao obrazloženje zakonitosti predmetnog ovlaštenja Naime, vijeće je uvidom u sadržaj generalnog ovlaštenja broj: 01/08 od 26.08.2008. godine utvrdilo da se radi o dokumentu izdatom od strane pravnog lica ''Kan Vest Kompani'' d.o.o. Doboj, koji uz otisak pečata pravnog lica, sadržaj i potpis odgovornog lica. Ako je odbrana bila u uvjerenju, kako je to istakla u završnim riječima, da je ovo jedini dokument koji tereti optuženu, pri tome tvrdeći da isti ona nije potpisala, onda je nejasno zašto na ovu okolnost nije predložila niti jedan konkretan dokaz kojim bi potkrijepila svoje tvrdnje, kao što je to učinila odbrana optužene M.N., provođenjem grafološkog vještačenja. Kako su dokazi odbrane za ovu odlučnu činjenicu izostali u konkretnom slučaju, onda otpisak pečata pravnog lica, uz nesporne dokaze da je isti pronađen upravo prilikom pretresanja stambenih prostorija koje koristi optužena D.J., kao i da upravo optužena ima status odgovorne osobe u navedenom pravnom licu, nesporno upućuju na zaključak da je upravo optužena potpisnik generalnog ovlaštenja na temelju kojeg je uposlenik špedicije ''Branka'' d.o.o. sačinio carinsku ispravu i u ime komitenta ''Kan Vest Kompani“ d.o.o. Doboj podnio carinskom organu, a o čemu je svjedočila B.P..
Neosnovani su i žalbeni prigovori odbrane optuženog D.M. koji se ukazuje na nerazumljivost i nedorečenost pobijane presude, jer iz izvedenih dokaza proizlazi da optuženi D.M. komunicira samo sa V.D., te ni sa kim drugim od saoptuženih. Međutim, prvostepeno vijeće je na osnovu provedenih dokaza nesumnjivo utvrdilo postojanje organizovane grupe ljudi, koji su međusobno povezani radi izvršenja navedenih krivičnih djela, pri čemu svako od njih daje svoj udio u izvršenju krivičnog djela. Pri tome, za postojanje krivičnog djela organizovani kriminal nije bilo neophodno da članovi grupe međusobno poznaju jedni druge, da svi ostvaruju neposredan kontakt sa organizatorom, niti da znaju šta svaki od članova konkretno radi. Bitno je da svi imaju zajednički cilj i svijest o njemu, te da svojim djelovanjem doprinose ostvarenju istog.
Pored navedenog, valja naglasiti da je krivično djelo organizovani kriminal po osvojoj prirodi takvo da nije neophodno da Tužilaštvo u toku dokaznog postupka dokazuje postojanje direktne komunikacije između svakog od članova grupe i organizatora grupe. Oni se u nekim situacijama čak i ne moraju nikada neposredno vidjeti, niti čuti.
U prvostepenoj presudi je na jasan način dato obrazloženje vijeće je utvrdilo da su optuženi V.D., u svojstvu organizatora, a optuženi I.M., M.T., D.J. i D.M., te pravna lica ''Kan Vest Kompani'' d.o.o. Doboj, ''Eko metal'' d.o.o. Živinice i ''D.M. Lujza'' d.o.o. Čapljina, u svojstvu pripadnika organizovane grupe, učestvovali u radnjama izvršenja krivičnih djela pranje novca i krivotvorenje odnosno falsifikovanje isprava, a optuženi V.D. i M.T. i krivičnog djela teška krađa.vijeće je zaključilo da pojedinačne radnje optuženog V.D. i ostalih optuženih lica, čine dio lanca ukupnih događaja koji je pratio uvoz građevinskih radnih mašina u BiH radi njihove dalje prodaje, kao i da su optuženi I.M., M.T., D.M. i D.J. pri izvršavanju zadataka koji su im kao pripadnicima grupe dodijeljeni, bili svjesni i znali da su dio grupe i da djeluju u okviru iste. Njihove, kao i radnje optuženih pravnih lica, bile su dio plana koji je osmislio optuženi V.D., a sve u cilju sticanja imovinske koristi.
Imajući u vidu sve naprijed navedeno, ovo vijeće nalazi u cijelosti neosnovanim prigovore odbrane optuženog D.M., koji su se odnosili na nedorečenost i nerazumljivost presude
Neosnovani su i navodi branioca M.T. kojim se osporava učešće optuženog M.T. u radnjama koje mu se stavlja na teret, odnosno da je određivao pravac kretanja radnih mašina i vozača i da je bio osoba koja je dočekivala vozače. Naime, ispravno se navodi u prvostepenoj presudi da je svjedok H.F. prepoznao optuženog M.T. kao osobu koja ga je prilikom realizacije spornog uvoza dočekivala na granici, pratila do mjesta istovara radnih mašina, te mu platila troškove prevoza. Isti je takođe bez sumnje potvrdio da je na mjestu utovara radnih mašina preuzeo krivotvorene fakture. Također prilikom pretres stana koji koristi optuženi M.T. pronađen račun-otpremnica za radnu mašinu utovarivač iz tačke 26, iz čega je vijeće zaključilo da između optuženog M.T. i pravnog lica ''Eko Metal'' d.o.o. Živinice nesumnjivo postoji međusobna povezanost kao članova grupe, kao i djelovanje u okviru iste, a što su potvrdili izvedeni dokazi optužbe.
Vezano za prigovore branioca optuženog M.T. kojim se osporava nalaz vještaka jer se neke uplate koje su neka lica zaprimila ne mogu dovesti u vezu sa izvršenjem krivičnog djela, te su neke uplate bile na ime M.5, a ne M.6, ovo vijeće ističe da je optuženi M.T. oglašen krivim za tri tačke izreke presude (24, 25 i 26), za koje tačke postoje dokazi i o transakcija na ime optuženog M.T. kojim novcem bi plaćao troškove prevoza prevoznika koji su građevinske mašine dovozili u Bosnu i Hercegovinu.
Okolnosti na koje se poziva branilac optuženog da neke transakcije nisu glasile na ime optuženog, ili da je nekad iznos bio u KM-ovima, ne mogu dovesti upitanje zakonitost i pravilnost cijelog nalaza i mišljenja. Naime, u nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, Melihe Mustafić, stoji da je izvršeno cca 33 transakcije koje se odnose na optuženog M.T.. Dalje se ističe da je izvršenim provjerama konstatovano da je u većem broju transakcija izražena vrijednost novca u KM, dok vještak to potvrđuje i prikazuje vrijednost u EUR-ima. Tako se u obrazloženju prvostepene presude navodi da je vezano za prevoz mašine iz tačke 24. M.T., svjedoku H.F., vozaču za prevoz dao 3800 eura, što ukazuje da su se određana plaćanja vršila i gotovinski.
Za tačku 27 (učešće optuženog V.D. i M.T.) je naročito bitan iskaz svjedoka M.A. u kojem se navodi :
Nasuprot ovakvih navoda, svjedok M.A. prilikom saslušanja u toku istrage potvrdio je kako je upravo ''optuženi V.D. bio glavni organizator uvoza radnih mašina, te da je uvoz vršio preko preduzeća registrovanih u BiH, a koja su registrovana na imena njegovih poznanika, koji su slabog materijalnog stanja i kojima je on za te usluge davao manje novčane iznose''. Tom prilikom takođe je izjavio kako mu je ''poznato da V.D. preko svojih poznanika i saradnika u Njemačkoj, Italiji, Belgiji, Austriji organizuje krađu radnih mašina, a zatim iste preko određenih firmi uvozi u BiH. Što se tiče prodaje mašina, svjedok je tada naveo ''da mu je poznato da je V.D. mašine prodavao u BiH i da je dan dio izvozio u Srbiju. Poznato mu je da su V.D. saradnici u navedenim poslovima koje rade u inostranstvu izvjesni D. i još par momaka iz Lukavca koji registruju firme po zemljama zapadne Evrope, iznajmljuju mašine, a zatim dovezu u BiH svojim kamionima, labudicima i iste preko V.D. ili samostalno prodaju'', te dodao ''sve ovo što sam rekao mi je poznato jer se često sastajem sa V.D., jer mi on često nudi određen poslove, među ostalim i prodaju radnih mašina… Sve mašine V.D. je prodavao za gotov novac ili kompenazaciju za drugu robu...''. U datoj izjavi svjedok je navodio i da je ''sa V.D. uvijek bio M.T., svugdje su putovali zajedno, bili u kafićima i M.T. je radio sve što mu V.D. kaže. Ja sve ovo znam jer sam mnogo puta bio u kafiću kada je bio prisutan i V.D. i M.T. i oni su javno pričali o svojim poslovima. Javno su ljude pitali ko želi da im oni nabave, ukradu u inostranstvu i dovezu u BiH. Nisu ništa krili ništa od toga, bili su samouvjereni, ali sam ja par puta skrenuo pažnju V.D. da ne priča tako javno, a on je govorio da je kod njega sve čisto jer on ima i carinske deklaracije i račune... Poznato da je V.D. radio za firmu D.J. iz B., koja ima firmu u Doboju, gdje sam ja jednom i bio. Tu sam zatekao M.T., bio je i V.D.… V.D. mi je više puta nudio govoreći dolazi mi mašina, da mi onda kaže sve njene karakteristike i kaže mi neku malu cijenu, a ja znam da ona vrijedi mnogo više...’’.
Uvažavajući datu izjavu svjedoka koji je detaljno opisao uvoz radne mašine od njenog preuzimanja u Njemačkoj do istovara u Bijeljini, a koju odbrana ničim nije dovela u pitanje, vijeće je zaključilo da je optuženi M.T. nesumnjivo izvršio radnje opisane u ovoj tačci osuđujućeg dijela izreke presude. Naime, svjedok H.F. upravo je optuženog M.T. prepoznao kao osobu koja se prilikom realizacije spornog uvoza pojavila na carinskoj ispostavi, te koja ga je pratila do mjesta istovara radne mašine, te mu platila troškove prevoza. Navedene radnje, po uvjerenju vijeća, bez sumnje potvrđuju da je optuženi M.T. bio član grupe i da je djelovao u okviru iste.
Vezano za prigovor Tužilaštva u odnosu na oslobađajući dio presude kojim se predlaže donošenje preinačavajuće presude za optužene B.K., LJ.P., B.T., A.B. i M.N. na osnovu ispravno utvrđenog činjeničnog stanja, vijeće iste smatra u cijelosti neosnovanim.
Naime, prvostepenom presudom vijeće je na osnovu svestrane ocjene dokaza donijelo oslobađajuću presudu na osnovu člana 284. tačka c), za optužene B.K. (53,54 i 55), LJ.P. (54,55 i56), B.T.(54), A.B. (55) i M.N. (51 i 52), a za optuženog B.T. za tačku 55 i po osnovu člana 284 tačka a) ZKPBiH.
Prvostepeno vijeće je optužene oslobodilo optužbe jer tužilaštvo nije dokazalo van svake razumne sumnje da su počinili krivična djela koja su im se stavljala na teret optužnicom primjenom principa in dubio pro reo, a za optuženog B.T. u odnosu na jednu tačku i zbog ne postojanja djela.
Nasuprot žalbenim prigovorima Tužilaštva kojim se ističe da iz izvedenih dokaza proizlazi krivica optuženih, ovo vijeće podsjeća da je prvostepeni sud dao vrlo detaljno obrazloženje da oslobađajuću presudu donosi primjenom principa in dubio pro reo jer tužilaštvo nije dokazalo radnje optuženih. Pa tako u odnosu na M.N. navodi da vijeće na osnovu izvedenih dokaza nije moglo zaključiti da je optužena M.N. u inkriminisano vrijeme zaista upravljala pravnim licem Ekometal Živinice i imala odlučujući značaj u preduzetim radnjama koja predstavljaju obilježja krivičnog djela koja joj se stavljaju na teret zbog čega je oslobođena optužbe.
Optuženi B.K. je oslobođen optužbe za radnje iz tačke 53 i 54,55 jer prvostepeno vijeće na osnovu izvedenih dokaza nije moglo van razumne sumnje dokazati da optuženi bavio krivotvorenjem dokumenata. Iako je u istrazi djelo priznao, tužilaštvo predmetne dokaze nije uložilo, te u odsustvu drugih dokaza sud je donio oslobađajuću presudu.
Za optuženu LJ.P. prvostepeni sud je donio oslobađajuću presudu jer nije dokazano da je učestvovala u izradi krivotvorenih faktura koje su korištene kod uvoza spornih radnih mašina, dok je prvostepeno vijeće zaključilo da se u odnosu na optuženog A.B. ne odnosi niti jedan dokaz, a za tačku 55 za optuženog B.T. je izostao opis krivičnopravnih radnji.
Također vezano za navode Tužilaštva da veći dio dokaza koji se odnose na učešće ovih optuženih u radnjama izvršenja proizlaze iz rezultata presretnutih razgovora, vijeće podsjeća da su predmetni dokazi oglašeni nezakonitim, koji stav prihvata i ovo vijeće, pa predmetne prigovore Tužilaštva u cijelosti odbija kao neosnovan.
ŽALBENI NAVODI KOJI SE ODNOSE NA ODLUKU O KRIVIČNOPRAVNOJ SANKCIJI, TROŠKOVIMA POSTUPKA I IMOVINSKOPRAVNOM ZAHTJEVU
Navodi branioca optuženih i optuženih
U pogledu otežavajućih i olakšavajućih okolnosti optuženi I.M. i V.D. ističu u svojim žalbama da su sve okolnosti koje je Sud cijenio kao otežavajuće zapravo okolnosti koje čine bitne sadržine zakonskih opisa djela, uključujući upornost, intenzitet djelovanja i htjenje, odnosno umišljaj i pobuda, kao i uloga u grupi i lanac izvršenja, a u vezi olakšavajućih okolnosti optuženi ističu da se nisu cijenile ni one koje se svima uzimaju u obzir poput porodičnih prilika i dr. i zaključno navode da izrečena kazna ni po čemu ne odgovaraju težini djela ili posljedicama pa su i one, po mišljenju optuženih, određene arbitrarno. Branioc Ibrelić u svojoj žalbi ističe da je ranija osuđivanost njegovog branjenika M.T. toliko daleka prošlost da se gubi smisao otežavajućih okolnosti, a da Sud istovremeno nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakšavajuće okolnosti te da ih je cijenio u dovoljnoj mjeri, i to kao osobito olakšavajuče okolnosti, sigurno bi mogao izreči znatno blažu kanu u odnosu na izrečenu.
U pogledu troškova postupka branioc Adamović kao i optuženi I.M. i V.D. smatraju da, obzirom da su predložili da Apelaciono vijeće u odnosu na određene tačke donese presudu kojom se optužba odbija, a povodom navodne nezakonitosti istrage, troškovi krivičnog postupka kao i nužni izdaci optuženog, nužni izdaci i nagrada branioca u dijelu presude u kojem se optužba odbija trebaju pasti na teret budžetkih sredstava.
Branioc Adamović u žalbi navodi da je njegov branjenik optuženi I.M. izostavljen u dijelu “opranog novca” u nalazu vještaka jer je dokazano da su izvodi transfera novca za lice I.M. bili u vremenu dok je I.M. bio u pritvoru, a u presudi je navedeno da optuženi I.M. mora da vrati 1.000 KM, a odbrani nije jasno iz kojih dokaza proizilazi ovaj zaključak vijeća jer je u suprotnosti sa utvrđenim činjenicama i zakonom.
Tužilaštvo je u svom usmenom izlaganju na sjednici vijeća Apelacionog odjeljenja predložilo da se optuženim V.D. ublaži kazna zbog suradnje sa Tužilaštvom na drugim predmetima, te da se u odnosu na druge optužene ne povećava kazna.
Odluka o krivičnoj sankciji
U pobijanoj presudi pretresno vijeće je u smislu člana 49. KZ FBiH ispravno cijenilo okolnosti koje su od uticaja da kazna bude veća ili manja, a naročito stepen krivične odgovornosti optuženih, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, te lične prilike optuženih. Stoga nasuprot navodima branilaca optuženih i Tužilaštva ovo vijeće smatra da su u pobijanoj presudi prema optuženim ispravno odmjerene kazne zatvora i to optuženom V.D. u trajanju od 7 godina, prema optuženom I.M. kazna zatvora u trajanju od 3 godina, optuženoj D.J. kaznu zatvora u trajanju 2 godine, optuženom M.T. kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci i optuženom D.M. kaznu zatvora u trajanju od 2 godine.
Odlučujući o vrsti i visini kazne, prvostepeni Sud je imao u vidu svrhu kažnjavanja, količinu kriminalne djelatnosti koja se pojedinačno svakom od optuženih stavlja na teret, kao i sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na njihovoj strani.
Na odluku o izrečenim krivičnopravnim sankcijama žalbe su izjavili branioci optuženih I.M., V.D., D.J. i M.T., kao i optuženi I.M., V.D., M.T. lično, dok je Tužilaštvo u svom usmenom obraćanju na sjednici vijeća apelacionog odjeljenja nasuprot navodima iz pismeno podnesene žalbe i dopune žalbe predložilo da vijeće apelacionog odjeljenja odmjeri blažu kaznu za optuženog V.D. I ne povećava kaznu ostalim optuženim.
Ovo vijeće je nakon ocjene žalbi, našlo neosnovanim sve žalbene navode Tužilaštva, branilaca optuženih i optuženih lično, nalazeći utvrđenja prvostepenog vijeća ispravnim vezano za odmjeravanje izrečenih kazni optuženim. Naime, nasuprot navodima odbrane da na strani optuženih nisu cijenjene okolnosti koje se uvijek cijene, kao što su porodično stanje i zdravstveno stanje, ovo vijeće ističe da je upravo prvostepeni sud porodične i zdravstvene okolnosti svakog optuženog cijenio, te istima dalo karakter osobito olakšavajućih okolnosti, te izreklo kazne ispod zakonom propisanog minimum.
Od otežavajućih okolnosti prvostepeni sud je ispravno i po ocjeni ovog vijeća kod optuženog V.D. cijenilo njegovu raniju osuđivanost, te ulogu koju je imao unutar grupe kao organizatora i brojnost radnji izvršenja, za optuženog I.M. način izvršenja djela, te izraženiji doprinos izvršenju djela, a za optuženog M.T. raniju osuđivanost.
Stoga su netačni navodi da je prvostepeni sud kod odluke o kazni cijenio zakonska obilježja djela, jer intenzitet djelovanja, broj radnji izvršenja, upornost u vršenju djela, te doprinos u vršenju djela, ranija osuđivanost predstavljaju okolnosti koje sud cijeni kod odmjeravanje kazne, i doprinosi individualizaciji kazne.
Čest je slučaj utvrđivanja doprinosa oštećenika samom počinjenju kaznenog djela, pa ovisno o tom doprinosu drugačiji je i stupanj krivnje samog počinitelja kaznenog djela. Upravo ova okolnost može biti od značaja za utvrđivanja stupnja krivnje počinitelja, a samim time i odlučna za odmjeravanje vrste i visine kazneno pravne sankcije.7
Imajući u vidu naprijed navedeno, nije svejedno o kojem broju radnji izvršenja se radi, niti na koji način je optuženi doprinjeo učinjenu krivičnog djela, ali to svakako ne znači da je sud dvostruko cijenio neke okolnosti i kao zakonsko obilježje djela i kao okolnost važnu kod odmjeravanja kazne.
Stoga, slijedom navedenog, cijeneći sve navedne okolnosti, prvostepeni sud je ispravno odmjerio kazne prema optuženim, te se i uvom dijelu odbijaju žalbe kao neosnovane.
Imovinsko pravni zahtjev
Vezano za prigovor branioca I.M., koji ističe da je odluka vijeća vezano za imovinsku korist u suprotnosti sa utvrđenim činjenicama i zakonom, jer je dokazano da su novčani transferi za lice I.M. bili u vrijeme dok je optuženi I.M. bio u pritvoru, ovo vijeće prihvata obrazloženje iz pobijane presude koje se ispravno pozvalo na član 394. ZKP BiH, te visinu imovinske koristi odredilo po slobodnoj ocjeni, u skladu sa nalazom vještaka koja se izjasnila da bi visinu koristi za svakog optuženog trebalo odrediti prema novčanim iznosima sa faktura po kojima su radne mašine prijavljene na carini. Za optuženog I.M., prvostepeno vijeće je utvrdilo krivičnu odgovornost za dvije tačke, te je visina imovinske koristi prvostepeno vijeće utvrdilo prema vrijednosti carinjenih mašina, te se vodilo izjavama svjedoka da je najniži iznos koji su kao naknadu za ocarinjenu mašinu dobili 500KM.8 Pa je ovakvim pristupom prvostepeno vijeće došlo do iznosa za visinu imovinske koristi za optuženog I.M. od 1000KM.
Odluka o troškovima
Cijeneći prigovore branioca Adamovića i optuženih I.M. i V.D. koji su isticali prigovore u odnosu na određene tačke da se treba donijeti odbijajuća presuda, pa samim tim za te tačke osloboditi optužene od troškova krivičnog postupka, ovo vijeće ističe da imajući u vidu da je vijeće u dijelu koji se odnose na prigovore zbog povrede krivičnog zakona odbio predmetne prigovore kao neosnovane, vijeće je i prigovore vezano za odluke o troškovima krivičnog postupka odbilo kao neosnovano.
Iz naprijed navedenih razloga, a na osnovu člana 313. ZKP BiH, Apelaciono vijeće je donijelo odluku kao u izreci presude.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Zapisničar: S U D I J A Mirko Božović
Elma
Čorbadžić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude žalba nije dozvoljena.
1iskaz svjedoka optužbe M.B. u dijelu u kojem je davao pojašnjenja o okolnostima provođenja posebnih istražnih radnji, kao i svjedoka odbrane optuženog I.M., O.T., koji je svjedočio na iste okolnosti. Zbog identičnih razloga, vijeće neće koristiti niti materijalne dokaze koji su optužnici označeni pod brojem DT-41 (tačka 52. optužnice), DT-41,51 i 61 (tačka 54. optužnice), DT-41 (tačka 55. optužnice), DT-151, kao i DT-551, budući da njihovu sadržinu čine upravo presretnuti telefonski razgovori, odnosno informacije i podaci prikupljeni tajnim praćenjem osoba. Isti slučaj je i sa dokazima odbrane optuženog I.M. koji su označeni pod brojem DO-MI-811, DO-MI-821, DO-MI-831, DO-MI-83A1, DO-MI-841, DO-MI-851, DO-MI-85A1 i DO-MI-97.13C1, te odbrane optužene LJ.P. koji su označeni brojem DO-LJP-11, DO-LJP-21, DO-LJP-41 i DO-LJP-51, koji se takođe odnose na okolnost provedenih posebnih istražnih radnji u ovom predmetu.
2Komentari Zakona o krivičnom/kaznenom postupku Bosne i Hercegovine, Savjet/Vijeće Evrope i Evropska komisija, str. 697
3Komentari Zakona o krivičnom/kaznenom postupku Bosne i Hercegovine, Savjet/Vijeće Evrope i Evropska komisija, str. 697
4Dokaz broj 1. uložen u okviru tačke 53. optužnice.
5 Član 24 Sastav Suda (1) U prvom stepenu sudi vijeće krivičnog odjeljenja Suda sastavljeno od trojice sudija.
(2) Za krivična djela s propisanom kaznom zatvora do deset godina ili novčanom kaznom kao glavnom kaznom sudi sudija pojedinac. (3) U drugom stepenu sudi vijeće apelacionog odjeljenja Suda sastavljeno od trojice sudija. (4) U trećem stepenu sudi vijeće Apelacionog odjeljenja Suda sastavljeno od trojice sudija. (5) O zahtjevu za ponavljanje postupka odlučuje vijeće krivičnog odjeljenja sastavljeno od trojice sudija. (6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, predsjednik Suda i predsjednik vijeća odlučuju u slučajevima predviđenim ovim zakonom. (7) U vijeću sastavljenom od trojice sudija Sud odlučuje o žalbama protiv rješenja kada je to određeno ovim zakonom i donosi druge odluke izvan glavnog pretresa.
6utvrđeno da društvo ANTEX COMPLETE SOLUTION WTC CENTER, LJUBLJANA ne posluje na navedenoj adresi, niti je ikada postojalo odnosno poslovalo. Takođe se navodi da društvo sa takvim odnosno sličnim imenom nikada nije bilo prijavljeno na toj adresi, niti se na spomenutoj adresi ikada nalazio poštanski sandučić u kojem bi bilo moguće primiti poštansku pošiljku, kao i da podatke o postojanju društva sa ovim imenom nije bilo moguće dobiti ni uz pomoć AJPES portala i drugih evidencija MUP-a. Kao prilog istog akta dostavljen je i dokument u kojem stoji da je prikupljanjem obavještenja i pregledom lokacije na adresi ..., WTC Ljubljana. je izvršenim uvidom u Trgovinski registar pri Osnovnom sudu Bielefeld, kao i odgovarajućim registrima svih osnovnih sudova pokrajine Nodhhein-Westfalen, utvrđeno da u registrima postoje 93 društva koja u svom nazivu imaju ''Hoch und Tiefbau GmbH'', ali da ni jedno od tih društava u svom nazivu nema uz sebe kombinaciju slova ''HC'', niti ima sjedište na adresi ....Policijskom predsjedniku u Berlinu pismeno javila jedna firma iz Austrije da postoji još jedna firma ''IBH'' (INDUSTRIE-UND BAUHANDELS GMBH) koja je pod njihovim imenom, navođenjem njihovog UID-borija DE ... i njihovog broja sudske registracije ..., ali sa netačnom adresom u ..., naručila robu radi unajmljivanja ili eventualne kupovine, a sve kako bi došla u posjed tih uređeja i da ih više ne vrati.
7Strana 4, Autor Damir Kos, Opće pravilo o izboru vrste i mjere kazne;
8Svjedoci N.P. i M.P. koji su izjavili da su po ocarinjenoj mašini dobivali naknadu od 500 – 1000KM N.P., a M.P. za prevoz iz Njemačke dobivao 500 Eura.
Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88
Telefon: 033 707 100; Fax: 033 707 225
S1 2 K 13430 19 Kž3 22.01.2020 godine