BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 65 0 P 976576 23 R
Sarajevo, 12.03.2024. godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija: Marijane Omerčaušević, kao predsjednice vijeća, Slavice Čindrak i Fatime Mrdović, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S.Š. iz S., Ulica ..., protiv tuženih Hercegovačko-neretvanski kanton – Općinski sud u Konjicu, zastupan po Kantonalnom pravobranilaštvu, S.B., sudija Općinskog suda u Konjicu, A.M., predsjednica Općinskog suda u Konjicu, H.G., advokat iz Konjica, Kanton Sarajevo - Općinski sud u Sarajevu, radi utvrđenja diskriminacije, vrijednost spora 460,00 KM, odlučujući o prijedlogu Općinskog suda u Sarajevu da se za postupanje u ovom predmetu odredi stvarno nadležan sud u drugom kantonu, u sjednici vijeća održanoj dana 12.03.2024. godine, donio je:
R J E Š E N J E
Utvrđuje se da je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj pravnoj stvari zloupotrijebio pravo na pristup sudu te se tužba odbacuje.
Odbacuje se prijedlog Općinskog suda u Sarajevu za delegaciju drugog stvarno nadležnog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.
O b r a z l o ž e n j e
Tužitelj je dana 26.07.2022. godine podnio tužbu protiv tuženih od 1-4, a nakon što je Općinski sud u sarajevu istog pozvao da uredi i dopuni tužbu ista je preinačena i na tuženog Kanton Sarajevo za Općinski sud u Sarajevu zbog diskriminacije u radu sudija tog suda.
Podneskom od 26.06.2023. godine Općinski sud u Sarajevu je predložio da se za postupanje u ovom predmetu odredi stvarno nadležan drugi sud, budući da zahtjev za utvrđenje diskriminacije tužitelj zasniva na tvrdnjama o nezakonitom i nepravilnom postupanju sudija tog suda.
Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari neophodno je izložiti hronološki prikaz procesnog postupanja tužitelja koje je prethodilo predmetnoj tužbi, kao i stotinama njegovih bitno istovrsnih tužbi, iz koga slijedi:
Vrhovni sud Federacije BiH je u periodu od 2009. do 2011. godine odlučivao o većem broju zahtjeva za izuzeće predsjednika kantonalnih sudova, sudija Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH te predsjednika Vrhovnog suda FBiH, koje je podnosila ..., vlasnika S.Š. iz S.. Svi prijedlozi su odbijeni kao neosnovani, uz obrazloženje da razlozi za izuzeće nisu jasni niti konkretizovani.
Vrhovni sud FBiH je u tom periodu odlučivao i o prijedlozima za delegaciju nadležnosti, koji su usvajani iz razloga što su kao tuženi u preinačenim tužbama tužitelja Agencija „...“ označavane sudije sudova pred kojima je vođen postupak po tim tužbama.
Tužitelj S.Š. i Agencija za poslovne usluge i informatiku „...“ Sarajevo su nakon toga Ustavnom sudu BiH u kratkom periodu podnijeli više stotina apelacija, kojima su osporavali odluke Vrhovnog suda FBiH. Apelacije su se sastojale od jednog lista papira, na kojima su apelanti označili samo organ koji je donio odluku i broj te odluke, bez navođenja datuma kada je odluka donesena. Kako apelanti nikada nisu dostavili dopunu podnesenih apelacija, Ustavni sud BiH je iste primjenom člana 16. stav 4. tačka 7. Pravila Ustavnog suda BiH odbacio kao nedopuštene jer je apelant zloupotrijebio podnošenje prava na apelaciju.
Ustavni sud BiH je u odluci AP-916/10 od 08.12.2010.godine dao slijedeće obrazloženje:
„Postupanje apelanata na navedeni način ne upućuje na postojanje stvarne namjere da u apelacionom postupku pred Ustavnom sudu BiH ostvare zaštitu svojih ustavnih prava. Ustavni sud smatra da se takvim ponašanjem apelanata Ustavnom sudu stvara nepotreban posao inkopatibilan sa njegovom stvarnom funkcijom zaštite ustavnih prava apelanata (vidi mutatis mutandis Odluka o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu M. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 13284/87 od 15.10.1987.godine). Prema svemu navedenom, Ustavni sud BiH zaključuje da su apelanti zloupotrijebili pravo na podnošenje apelacije“.
U toku 2022.i 2023 godine ovaj sud je počeo zaprimati predmete radi odlučivanja o prijedlozima Općinskog suda u Sarajevu radi delegacije nadležnosti. Tužitelj u tim predmetima je S.Š. iz S., a sve tužbe su podnesene protiv tuženog Kantona Sarajevo (Općinski sud u Sarajevu), radi utvrđenja diskriminacije.
U pojedinim predmetima tužbe su podnesene ili subjektivno proširivane i na pojedine sudije/stručne saradnike tog suda, sa zahtjevom za utvrđenje diskriminacije u vezi sa postupanjem suda po inicijalnim tužbama tužitelja Agencija „...“ vlasnika S.Š., a u nekim tužbama se zahtijeva i naknada materijalne štete. Kao diskriminatornu radnju tužitelj navodi činjenicu da nadležni sud nije odlučio po tužiteljevoj inicijalnoj tužbi te da je tužbu procesnim rješenjem vratio tužitelju na uređenje. Prema podacima evidentiranim u CMS-u, u periodu od 01.01.2023.godine zaključno sa 30.11.2023.godine, ovom sudu je dostavljeno ukupno 670 predmeta tužitelja S.Š. radi odlučivanja o delegaciji nadležnosti.
Pred prvostepenim sudovima, a prije svega pred Općinskim sudom u Sarajevu i Općinskim sudom u Visokom, kome su ranijim odlukama Vrhovnog suda F BiH delegirani predmeti pokrenuti pred Općinskim sudom u Sarajevu, vodi se na stotine postupaka po tužbama tužitelja S.Š.. U predmetima u kojima je za postupanje delegiran Općinski sud u Visokom tužitelj je ponovo subjektivno proširivao tužbe i na taj sud, jer su mu rješenjem suda tužbe vraćane na uređenje, a u pojedinim predmetima je podnosio i privremene mjere radi zabrane odlučivanja delegiranog suda po delegiranim predmetima.
Parnični postupak, kroz koji se ostvaruje pravosudna funkcija države, ima za cilj pružanje zaštite ugroženim ili povrijeđenim subjektivnim pravima, pri čemu ta zaštita mora biti u skladu sa načelima zakonitosti, pravičnosti, pravne sigurnosti i efikasnosti. Zbog društvene funkcije procesa pružanja sudske pravne zaštite, stranke su dužne voditi parnicu lojalno i savjesno se koristiti procesnim ovlaštenjima koja im stoje na raspolaganju u cilju ostvarivanja i zaštite njihovih prava i interesa (član 9. Zakona o parničnom postupku).
Prema odredbi člana 10. stav 2. Zakona o parničnom postupku1 (u daljem tekstu: ZPP) sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Zabrana zloupotrebe prava je propisana i članom 17. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, u kome je navedeno da se ništa u ovoj Konvenciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neku djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda implicitno sadrži i pravo na pokretanje postupka pred sudom povodom zahtjeva koji je povezan sa građanskim pravima i obavezama nekog lica.
Pravo na pokretanje postupka pred sudom nije apsolutno pravo i može biti podložno dopuštenim ograničenjima. Ta ograničenja moraju biti usmjerena ka ostvarivanju legitimnog cilja i biti proporcionalna cilju koji se želi postići, tako da ne smiju narušiti samu bit prava (uskrata pravosuđa ne smije narušiti samu bit pravosuđa).
Zloupotreba procesnih prava predstavlja štetno ostvarivanje prava u postupku od strane njegovog nosioca na način koji je očigledno u neskladu sa svrhom za koju je takvo pravo dato (Mirojubovs i dr. protiv Letonije, 2009.godina; S.A.S. protiv Francuske, 2014.godina). Radi se o takvom vršenju procesnih aktivnosti koje su usmjerene na poništenje prava na pristup sudu, odnosno koje su usmjerene na poništenje svrhe pravde i pravozaštitnog interesa. Stranka koja zloupotrebljava procesna prava nastoji da svoje pravo ostvari na način kojim se očigledno krše odredbe i duh Zakona o parničnom postupku, kao i odredbe člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Jedan od vidova zloupotrebe prava na pristup sudu predstavlja i obijesno parničenje. Okolnosti predmetnog slučaja ukazuju na obijesno parničenje, a prije svega okolnosti da tužitelj podnosi izuzetno veliki broj tužbenih zahtjeva protiv istog ili raznih tuženih, da su te tužbe teško razumljive i da sadrže činjenice i dokazne prijedloge koji očigledno nisu relevantni.
Obijesno parničenje tužitelju oduzima pravni interes za vođenje parnice, jer takvim parničenjem tužitelj ne zloupotrebljava samo pravo na pristup sudu već i pravo na pravično suđenje. Načelo vladavine prava odnosi se ne samo na pravo na pristup sudu već i na zabranu zloupotrebe prava na pravnu zaštitu.
Iz svih okolnosti slučaja proizilazi da je tužiočev primarni interes nanijeti štetu tuženim, a ne uspjeh u postupku. Njegove procesne radnje su suprotne cilju radi kojeg je normativno regulisana zaštita u parničnom postupku, jer tužitelj svaku procesnu radnju preduzetu od strane suda smatra štetnom i nezakonitom i na taj način onemogućava sudove da ostvare svoju društvenu svrhu, pretvarajući sudove u generalnog parničnog protivnika.
Svojim dugogodišnjim procesnim aktivnostima tužitelj narušava integritet sudskog sistema te, svjesno ili nesvjesno, ugrožava nesmetano funkcionisanje sudskog sistema zbog nepotrebnog angažovanja njegovih resursa. Svojim procesnim radnjama tužitelj zapravo sam sprječava sudove da ostvare svoju društvenu funkciju i da mu u postupku, ukoliko utvrde povredu njegovih građanskih prava, pruže zaštitu.
Stoga je Građansko odjeljenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 25.05.2023. godine, usvojilo slijedeće pravno shvatanje: „Uporno podnošenje velikog broja tužbi istog tužitelja protiv istih tuženih (Kanton Sarajevo, Općinski sud Sarajevo, postupajući sudija) sa istim tužbenim zahtjevom, za utvrđenje diskriminacije tužitelja zbog činjenice da su mu njegove ranije tužbe vraćene na ispravku i dopunu, predstavlja zloupotrebu prava koje su sudovi dužni spriječiti u smislu člana 9. u vezi sa članom 10. ZPP“.
Vremensko trajanje procesnih radnji tužitelja ukazuje da je njegovo iskazivanje zabranjenih ciljeva dovoljno ozbiljno, uporno i nedvosmisleno te da stoga gubi pravo da u pravnoj državi bude tolerisano. Procesne radnje tužitelja prelaze granice ostvarivanja svog prava jer dolaze u sukob sa drugim društvenim vrijednostima, pri čemu je, imajući u vidu sve naprijed navedene okolnosti, očigledno da novčano kažnjavanje tužitelja u konkretnom slučaju ne može postići društvenu svrhu zabrane zloupotrebe procesnih prava (član 406. ZPP).
Stranka koja parnicu vodi isključivo iz obijesti ili da bi šikanirala protivnu stranku pripada skupini tužitelja koja nema pravni interes za vođenje parnice.
Kada je u pitanju zloupotreba procesnih ovlaštenja u vidu obijesnog parničenja i nesavjesnog korištenja prava na pristup sudu, ovaj revizijski sud je stava da je takvu zloupotrebu, koja predstavlja procesnu smetnju u vidu nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe, ovlašten otkloniti sud u svakoj fazi postupka (član 10. stav 2. ZPP).
Stoga je na osnovu odredbe člana 10. stav 2. ZPP u vezi sa analognom primjenom odredbe člana 67. stav 1. tačka 7. ZPP odlučeno kao u stavu prvom izreke ove revizijske odluke.
Odbacivanjem tužbe izostaje procesno pravna pretpostavka za odlučivanje o prijedlogu za delegaciju drugog stvarno nadležnog suda, pa je primjenom odredbe člana 50. stav 2. ZPP odlučeno kao u stavu drugom ove revizijske odluke.
Protiv ovog rješenja nije dozvoljena žalba.
Predsjednica vijeća
Marijana Omerčaušević, s.r.
1 “Službene novine F BiH“ broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15