BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

VRHOVNI SUD

FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

Broj: 65 0 P 1008241 23 R

Sarajevo, 27.02.2024. godine

Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija: Fatime Imamović, kao predsjednice vijeća, Snježane Malešević i Suada Kurtović, kao članova vijeća, u pravnoj tužitelja S.Š., iz S., Ulica …, tuženih: Kanton Sarajevo - Općinski sud u Sarajevu, koga zastupa zakonski zastupnik Kantonalno pravobranilaštvo Sarajevo, M.B., N.T., S.Dž. i A.L., sudija Općinskog suda u Sarajevu, radi utvrđenja diskriminacije, odlučujući o prijedlogu Općinskog suda u Sarajevu da u predmetu, koji se vodi pred tim sudom pod brojem: 65 0 P 1008241 22 Mo, postupa drugi stvarno nadležni sud u drugom kantonu, u sjednici vijeća održanoj dana 27.02.2024. godine, donio je slijedeće:

R J E Š E N J E

Utvrđuje se da je tužitelj podnošenjem tužbe zloupotrijebio pravo na pristup sudu.

Onemogućava se navedena zloupotreba na način da se tužba odbacuje.

Prijedlog Općinskog suda u Sarajevu da u ovome predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud u drugom kantonu se odbacuje.

O b r a z l o ž e n j e

Podneskom od 26.01.2023. godine, Općinski sud u Sarajevu je predložio delegaciju drugog stvarno nadležnog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe člana 50. stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH. Kao razloge za delegaciju nadležnosti navodi da je predlagač podneskom od 27.12.2022. godine ispravio i dopunio prijedlog za donošenje privremene mjere osiguranja podnijet protiv Zeničko Dobojskog Kantona, tako što je podnio tužbu, u kojoj je kao tužene označio Kanton Sarajevo - Općinski sud u Sarajevu, M.B., N.T., S.Dž. i A.L., sudije Općinskog suda u Sarajevu. Tužba je podnesena radi diskriminacije za koju tužitelj tvrdi da je počinjena nepostupanjem sudije M.B., koja je zadužena ovim predmetom, što bi mogao biti opravdan razlog za delegaciju nadležnog suda u drugom kantonu.

Odlučujući o navedenom prijedlogu, postupanjem u smislu navedenih odredbi ZPP-a, ovaj sud je odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga:

Prema odredbama člana 49. i 50. ZPP-a „Određivanje mjesne nadležnosti od višeg suda“ ne predstavlja poseban postupak već procesno pravnu radnju suda koja se vrši u fazi postupka u kojoj se nalazi predmet u vrijeme kada je stranka, odnosno sud, podnijeli prijedlog za delegaciju.

Dakle, predmet ostaje u fazi postupka u kojoj se nalazi i u okviru te faze postupka se provodi navedena procesna radnja. Svaka faza parničnog postupka je samostalna, sa vlastitim pretpostavkama koje se preispituju, pri čemu ni jedna od faza nije sama sebi svrha nego predstavlja pretpostavku za ostvarenje više faze u zaštiti prava.

Međutim, pojedine faze postupka ostvaruju svoju svrhu tek kao preduslov za iduću fazu pravne zaštite, pa je dopušteno ispitivanje ostvarenja procesno pravnih pretpostavki u fazi postupka koja je prethodila tekućoj fazi.

Po ocjeni ovog suda Vrhovni sud je stvarno nadležan i ovlašten da u postupku delegacije radi donošenja odluke po prijedlogu za delegaciju ispituje dopuštenost tužbe.

U pogledu ispitivanja dopuštenosti podnesene tužbe neophodno je imati u vidu odredbu iz člana 10. stav (2) ZPP-a), kojom je propisano „Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.“

Do zloupotrebe prava na pristup sudu može doći ako je već pri prethodnom preispitivanju tužbe očito da nedostaje neka procesna pretpostavka, kao na primjer u situaciji kada tužitelj nije učinio vjerojatnim da ima procesnu legitimaciju ili - postojanje pravnog interesa, čime i u daljem toku postupka u kojem je stavljen prijedlog za delegaciju predstoji obaveza ispitivanja postojanja procesno pravnih pretpostavki za odlučivanje o tom prijedlogu, pa time i o tome da li je u fazi prethodnog ispitivanja tužbe propušteno da se ocjeni njena dopuštenost, kako to upravo i čini Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u ovome postupku.

Naime, odredbom člana 50. stav (2) ZPP-a je određeno da Vrhovni sud Federacije može, na prijedlog stranke ili nadležnog suda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa stvarno nadležan sud u drugom kantonu ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi.

Kada se sagleda svrha i cilj načela zloupotrebe prava - član 10. stav (2) ZPP-a koji neraskidivo povezuje načelo efikasnosti - „sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova“ i načelo zloupotrebe - „te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku“, pa kada se to sagleda u odnosu na jedan od razloga za delegaciju - „ako je očito da će se tako lakše provesti postupak“, dakle sve u cilju efikasnosti postupka, očita je neraskidivost potrebe sagledavanja dopuštenosti tužbe pri odlučivanju o delegaciji.

To potvrđuje i zakonsko određenje člana 50. stav (2) ZPP-a, prema kojem su procesno pravne pretpostavke za pokretanje navedenog postupka - delegacije:

prijedlog stranke ili nadležnog suda,
postojanje pojedinog predmeta za koji se traži postupanje drugog suda.

Postojanje predmeta, podrazumijeva da je podnošenjem tužbe sudu pokrenut parnični postupak.

Stoga, u okviru ispitivanja procesno pravnih pretpostavki za pokretanje, vođenje i odlučivanje po prijedlogu za delegaciju, o čemu je riječ u ovoj pravnoj stvari, nužno je ispitivanje postojanja „pojedinog predmeta za koji se traži postupanje drugostepenog suda“, pa, ukoliko ovaj postoji i odlučiti o istom, a ako ne predstojala bi njegova obaveza na odbijanje samog prijedloga, bez ispitivanja dopuštenost same tužbe, što ostaje u nadležnosti suda koji je, ili kod kojeg je, podnesen zahtjev za delegaciju.

Vrhovni sud je stvarno nadležan i ovlašten da u postupku delegacije radi donošenja odluke po prijedlogu za delegaciju ispituje dopuštenost tužbe na način da ocjeni da li je njenim podnošenjem tužitelj zloupotrijebio pravo na pristup sudu, pa, u skladu sa tom ocjenom, odluči i o dopuštenosti same tužbe, pa tek potom i o samom prijedlogu za delegaciju.

Navedena tužba je podnesena zloupotrebom prava na pristup sudu - u vidu prava na podnošenje tužbe sudu, kao jednog od tri najvažnija vida zloupotrebe, a to su:

pravo na podnošenje tužbe sudu,
pravo na donošenje meritorne odluke i
pravo na povoljnu meritornu odluku;

Kao takva tužba se pokazuje tužba navedenog tužitelja, protiv označenog tuženog, radi diskriminacije.

Osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelj zasniva na činjeničnim tvrdnjama da je radnjama označenog sudije diskriminisan u postupku pred Općinskim sudom u Sarajevu, za koji tvrdi da nije proveden, čime da mu je pričinjena šteta i učinjena diskriminacija.

Procesna su ovlaštenja predviđena zakonom kako bi parnične stranke ostvarile pravnu zaštitu koju traže od suda, ali istovremeno i da bi se zaštitio pravni poredak.

Zbog društvene funkcije koju parnični postupak ima, sudionici u postupku dužni su ponašati se lojalno i savjesno koristiti svoja procesna ovlaštenja.

Imajući u vidu široko postavljenu koncepciju savjesnog vršenja prava, u okviru parničnog postupka, na strankama primarno leži dužnost da pred sudom savjesno koriste procesna prava i da ne zloupotrebljavaju svoja procesna ovlaštenja.

Pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu podrazumijeva pravnu sigurnost i vladavinu prava kao jednu od najviših vrijednosti ustavnog poretka. Svako ima pravo očekivati da zakonom ustanovljeni i nepristrasni sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama.

Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda također propisuje pravo na pravično suđenje, a to podrazumijeva i pravo na pristup sudu (odredba čl. 6. Evropske konvencije). Pravo na pristup sudu s aspekta prava na pravično suđenje slijedi i Ustavni sud Bosne i Hercegovine, prema kojem predstoji i neposredna primjena Evropske konvencije.

Dakle, pravni poredak daje fizičkim i pravnim osobama određena subjektivna prava i štiti ih u ostvarenju tih prava, ali istovremeno ukazuje na određene granice jer sloboda ovlaštenika nije pravno apsolutna. Ovlaštenikova prava ograničena su interesima drugih nositelja subjektivnog prava i općim interesima.

Zloupotreba pri podnošenju tužbe se sastoji u tome da je tužitelj opteretio sud podnošenjem i razmatranjem tužbe, iako nije postojao ni najmanji izgled za nastavljanje sudskog postupka u fazi preispitivanja pretpostavki za pravo na donošenje meritorne odluke, kada je očito da tužitelj nema prava na povoljniju meritornu odluku.

Tužiteljev neosnovan zahtjev oduzima pravni interes kao jednu od pretpostavki prava na povoljniju meritornu odluku, jer neko za koga je sasvim izvjesno da ne može uspjeti u parnici, ne može imati pravni interes za njezino vođenje. Time se zloupotreba prava na donošenje meritorne odluke negativno održava na postojanje pravnog interesa kao procesne pretpostavke što dovodi do toga da tužitelj nema ni pravo na donošenje meritorne odluke.

U praksi je najvažnije pitanje kako prepoznati zloupotrebu prava na pristup sudu. Zloupotreba se može utvrditi samo posebnim ispitivanjem svake od procesnih pretpostavki, posebno procesne legitimacije i pravnog interesa.

Obijesno parničenje dovodi do zloupotrebe prava na pristup sudu, jer je tužiteljev primarni cilj nanijeti štetu tuženom, a ne uspjeh u postupku. Na objesno parničenje ukazuje i veliki broj neosnovanih tužbenih zahtjeva tužitelja prema istom tuženom.

Okolnost da je tužba teško razumljiva, da sadržava činjenične navode i dokazne prijedloge koji očito nisu relevantni, da je tužba nečitka, da je u prilogu nepregledan broj isprava - sve to može ukazivati na zloupotrebu prava na pristup sudu.

Slijedom jedinstvenih razmatranja pravne teorije, koja svoj odraz nalazi u odlukama redovnih sudova, kao i Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, se iskazuje:

parnični postupak je kompleksna pravna institucija u službi ostvarivanja pravosudne funkcije države,
propisi koji regulišu postupak pružanja pravne zaštite uglavnom su imperativne prirode kako bi se olakšala realizacija osnovnih ciljeva parničnog postupka: pružanje kvalitetne pravne zaštite koja će se poistovjetiti s načelima zakonitosti, pravičnosti, pravne sigurnosti i efikasnosti,
uspješna realizacija cilja parničnog postupka u velikoj mjeri ovisi o odlučnosti parničara, njihovih zastupnika i drugih sudionika da postupaju u skladu s procesnim pravilima utvrđenima u cilju postizanja efikasne pravne zaštite,
u situaciji kada su ta ista pravila izmanipulisana ili prekršena zbog odugovlačenja postupka, šikanirajućeg ponašanja, uznemiravanja ili postizanja nelojalne ili nepravedne prednosti u tijeku postupka, sistem pružanja pravne zaštite, figurativno rečeno, raspada se, a parnični postupak, kao primarna metoda rješavanja građanskih sporova, postaje nepravedan, neefikasan, dug i skup,
zbog društvene funkcije procesa pružanja pravne zaštite, stranke su dužne voditi parnicu lojalno i savjesno, a procesna ovlaštenja koja im stoje na raspolaganju u cilju ostvarivanja i zaštite njihovih prava i interesa, savjesno koristiti,
savjesno poduzimanje procesnih radnji pravni je standard kojim se procjenjuje pravilno vršenje procesnih ovlaštenja,
zabrana zloupotrebe procesnih ovlaštenja je način da se spriječi antisocijalno ponašanje u sistemu pravne zaštite koje ne odgovara ciljevima i svrsi samog postupka pružanja pravne zaštite,
zabrana zloupotrebe prava jest instrument pomoću kojega postupak ostvaruje svoju društvenu svrhu i cilj,
zabrana zloupotrebe prava je jedan od instrumenata kontrole,
pravosudni je sistem javni servis države koji se ne smije koristiti na neprimjeren ni na bezobziran način,
svjesno korištenje procesnih prava i poduzimanje parničnih radnji radi svrhe drukčije od one zbog koje je pojedina procesna ustanova normirana, kosi se s osnovnom funkcijom pravosudnog sistema,
parnični postupak nije privatno natjecanje u kojemu se stranke mogu koristiti svim raspoloživim sredstvima kako bi uspjele u sporu,
sudionici tog postupka se ne bi trebali ponašati samo u skladu sa zakonom, već da bi trebali djelovati i korektno, lojalno i časno, odnosno moralno ispravno u pozitivnom smislu,
korektnost u poduzimanju procesnih radnji je nešto što se podrazumijeva pri primjeni procesnih pravila, u odnosu na valjanost aktivnosti koje poduzimaju,
parnični postupak treba shvatiti kao odnos lojalne kolaboracije između suda i stranaka u okviru kojega valja postići vrhovni cilj u odnosu na istinito i zakonito pružanje pravne zaštite,
pravnu zaštitu koju pružaju građanski sudovi, po pravilu, trebaju dobiti osobe koje su se u dobroj vjeri i bez ikakve zadnje namjere obratile sudu i zbog opravdanog i legitimnog interesa zatražile odgovarajuću zaštitu,
zloupotreba procesnih prava postoji kad god se prava koriste suprotno cilju zbog kojeg su ustanovljena, i to s radnjom koja ima sva obilježja dopuštene aktivnosti, pri čemu ne dolazi do prekoračenja objektivnih granica prava promatrano kroz prizmu norme koja uređuje konkretno procesno ovlaštenje,
parnični postupak se ne smatra privatnom stvari stranaka, već značajnom institucijom države u očuvanju pravnog poretka,
procesna zloupotreba postoji kada se procesno ovlaštenje koristi radi postizanja drugačijeg cilja od onog zbog kojeg je konkretno ovlaštenje normirano,
vršenje prava mora biti u skladu s doslovnim sadržajem zakonske norme i u suglasnosti s ciljem kojemu služi pravna norma,
zloupotreba se razumije kao indirektna protupravnost jer je radnja kojom se zloupotrebljava određeno procesno pravo u skladu sa sadržajem norme, ali je suprotna cilju zbog kojega ta norma postoji,
kada je u pitanju zloupotreba određenog procesnog prava, uvijek je potrebno razlikovati vanjsku formu procesne radnje od unutarnjeg sadržaja određenog procesnog ovlaštenja, tj. razlikovati pravo kao normu, odnosno pravo u objektivnom smislu i ovlaštenja koja sadrži to pravo, tj. pravo u subjektivnom smislu, jer se zloupotreba procesnog ovlaštenja odnosi na bit prava - na pogrešnu manifestaciju njegova unutarnjeg sadržaja - procesna radnja koja ima obilježja dopuštene aktivnosti, a zapravo je čin nesavjesnog ili abuzivnog postupanja, suprotna je pravnom principu koji zabranjuje procesnu zloupotrebu,
to ograničenje sprečava mogućnost korištenja vanjske forme prava protiv njegova duha, jer ako se zloupotrebom ugasi bit prava, tada ostaje samo forma, koja se ne smije pretvoriti u barikadu protiv prava, tj. protiv njegove biti i svrhe,

pri čemu:

kada govorimo o određivanju pojma zloupotrebe procesnih ovlaštenja, mora postojati određeni definicijski minimum koji će postaviti zakonodavac ili u određenom slučaju izgraditi sudac,
ovaj minimum mora sadržavati dva elementa: supstantivan i atributivan,
supstantivni element znači korištenje određenog procesnog prava suprotno zakonskoj svrsi, koji element može unaprijed predvidjeti zakonodavac, ali ga može prepoznati i sudac u konkretnom slučaju, nakon što će sadržajno analizirati upitno ponašanje stranke i zaključiti da je to u suprotnosti propisanom cilju, koji se supstantivni element može normirati u kombinaciji subjektivnog i objektivnog kriterija, ali ga je moguće odrediti i bez obzira na motive procesnog sudionika,
kod odlučivanja postoji li procesna zloupotreba ili ne, ne bismo smjeli u potpunosti izostaviti subjektivni kriterij, jer ako pretpostavimo da procesna radnja pretpostavlja voljno ponašanje procesnog sudionika koje proizvodi određene procesnorelevantne posljedice, tada se pri ocjeni da li postoji eventualna zloupotreba procesnog prava također treba utvrditi i njegov svjesni odnos prema tom ponašanju,
s druge strane, atributivni element znači opisivanje svrhe procesnog prava koje u nekom konkretnom slučaju može biti predmet zloupotrebe, kako bi se utvrdilo odgovara li određeno ponašanje procesnog sudionika toj svrsi ili ne,
atributivni element značajan je u slučaju da se određeni sudionik ponaša na način da ne koristi svoje pravo za postizanje željenog procesnog cilja ili ga koristi za postizanje određenog protuprocesnog cilja,
zloupotreba je upotreba jednog subjektivnog prava suprotno njegovoj socijalnoj i pravnoj namjeni,
svaka procesna radnja mora biti u skladu s bližim ciljevima koje treba ostvariti kako bi bila prepoznata kao savjesna, jer svaka procesna radnja ima svoj vlastiti cilj i svoj krajnji cilj, koji sami za sebe, ali promatrani i kao cjelina, moraju biti komplementarni s općim ciljem građanskog postupka.

Sagledavajući navedeno u odnosu na:

predmet raspravljanja omeđen tužbenim zahtjevom tužitelja u ovoj pravnoj stvari,
činjenični i pravni osnov predmetnog tužbenog zahtjeva,
činjenicu da je ovome sudu do dana donošenja ovoga rješenja dostavljeni na postupak po prijedlogu za delegaciju suda, u kojima se kao tužitelj pojavljuje S.Š. iz S., protiv tuženog Kantona Sarajevo, ukupno 523 predmeta,
pred nižestepenim sudovima - Općinskim sudom u Sarajevu i Općinskim sudom u Visokom, kome su ranije delegirani ovi predmeti, više stotina ovih,
da je u tim predmetima u kojima je usvojen prijedlog za delegaciju i za postupanje određen Općinski sud u Visokom, tužitelj: proširivao tužbe na taj sud radi diskriminacije od uredovnog sudije, koji mu je vratio tužbu na uređenje, podnosio privremenu mjeru radi zabrane rada sudije po tim predmetima i sl.,

ovaj sud nalazi da su se u radnjama tužitelja podnošenjem prijedloga za određivanjem privremene mjere osiguranja i tužbe ostvarile procesno pravne pretpostavke koje opravdavaju zaključak ovoga suda da je time zloupotrijebio pravo na pristup sudu, dosljedno čemu se imalo utvrditi kao u stavu prvom izreke ovoga rješenja.

Pri navedenom je posebno cijenjen izraženi stav Ustavnog suda po apelaciji ovoga tužitelja u ranijim predmetima (za koje veže diskriminaciju u ovoj novoj grupaciji predmeta), sadržan u Odluci o dopustivosti AP broj 916/10 od 08.12.2010. godine, prema kojoj:

„Postupanje apelanata na navedeni način ne upućuje na postojanje stvarne namjere da u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom ostvare zaštitu svojih ustavnih prava. Ustavni sud smatra da se takvim ponašanjem apelanata Ustavnom sudu stvara nepotreban posao inkompatibilan sa njegovom stvarnom funkcijom zaštite ustavnih prava apelanata (vidi mutatis mutandis Odluka o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu M. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 13284/87, od 15. oktobra 1987. godine). 11. Prema svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelanti zloupotrijebili pravo na podnošenje apelacije.“

Kao posljedica onemogućavanja navedene zloupotrebe odlučeno je da se prijedlog za određivanje mjere osiguranja i tužba odbacuju (stav drugi izreke ovog rješenja).

Zloupotreba procesnih prava je zabranjena i stoga je nužno spriječiti zloupotrebu prava na pristup sudu, preventivnim ili naknadnim sredstvima sprečavanja zloupotrebe, kako je to propisano odrednom člana 9. ZPP-a, prema kojem stranke su dužne pred sudom govoriti istinu i savjesno se koristiti pravima koja su im priznata ovim zakonom i odredbom njegovog člana 10. stav (2) prema kojem je sud dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, imajući u vidu i institut svrsishodne delegacije nadležnosti, sa čime korespondira i pravno shvatanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine izraženom na Sjednici održanoj dana 25.05.2023. godine, prema kojem:

„Uporno podnošenje velikog broja tužbi istog tužitelja protiv istih tuženih (Kanton Sarajevo, Općinski sud Sarajevo, postupajući sudija) sa istim tužbenim zahtjevom, za utvrđenje diskriminacije tužitelja zbog činjenice da su mu njegove ranije tužbe vraćene na ispravku i dopunu, predstavlja zloupotrebu prava koju su sudovi dužni spriječiti u smislu člana 9. u vezi sa članom 10. stav 2. ZPP.“

pri čemu treba istaknuti da je zloupotrebu prava na pristup sudu teško izravno otkloniti jer u pravu Bosne i Hercegovine ne postoji institut kao sudska mjera za sprečavanje osobe u pokretanju sudskog postupka bez prethodnog sudskog odobrenja kako je to regulirano u engleskom pravu civil restrain order. 6, izveden je zaključak da tužba tužitelja nije dopuštena, zbog zloupotrebe prava na pristup sudu podnošenjem tužbe.

Naime, od procesnih pretpostavki posebno se izdvaja procesna legitimacija stranaka te - tužiteljev pravni interes.

Nakon podnošenja tužbe sudu može se utvrditi da nedostaje neka od procesnih pretpostavki za daljnje vođenje sudskog postupka i za donošenje meritorne odluke. Postojanje potrebnih procesnih pretpostavki utvrđuje se u fazi prethodnog ispitivanja tužbe ili pripremnog ročišta. Jedna od mjera sprečavanja zloupotrebe prava na pristup sudu je odbacivanje tužbe. U stadiju prethodnog ispitivanja tužbe sud provjerava jesu li ispunjene sve procesne pretpostavke za vođenje postupka. Ako procesne pretpostavke nisu ispunjene, sud će odbaciti tužbu.

Navedeno procesno pravno ovlaštenje suda, kako je već izloženo, predstoji i u postupku po prijedlogu da u predmetu, koji se vodi pred sudom postupa drugi stvarno nadležni sud u drugom kantonu – delegaciji.

Nedostatak pravnog interesa i aktivna procesna legitimacija najteži su oblici zloupotreba prava na pristup sudu. Stranka koja parnicu vodi isključivo iz obijesti ili da bi šikanirala protivnu stranku, pripada skupini tužitelja koja nema pravni interes za vođenje parnice.

U slučaju izostanka pravnog interesa za vođenje postupka tužitelj čini ne samo zloupotrebu prava na pristup, već i zlopotrebu ustavnog prava na pravično suđenje. Postojanje pravnog interesa u stadiju prethodnog ispitivanja tužbe i prava na donošenje meritorne odluke u načelu provjerava se na razini vjerojatnosti. O postojanju pravnog interesa sud vodi računa po službenoj dužnosti i to od stadija pripremnog ročišta. Pored toga i parnična stranka može sudu isticati prigovor nedostatka pravnog interesa suprotne stranke za konkretnu procesnu radnju.

Stoga, slijedom izloženog, kako u ovoj pravnoj stvari već tužbom tužitelj bez opravdanog interesa, šikanozno poduzima ovu parničnu aktivnosti, koja nema svoje uporište u ostvarenju pravnog i opravdanog interesa, pa, stoga, za ovu poduzetu radnju se ne može očekivati neka ozbiljnija korist koja bi morala biti pravna i konkretna (pravozaštitna korist, pravozaštitna potreba), čime samo ta radnja predstavlja zloupotrebu konkretnog procesnog prava. prava na sudsku zaštitu, čime, kako je već iskazano u sudskoj praksi, time predstoji „ zloupotreba prava postoji kada se procesno pravo vrši bez interesa“ jer, ako bi stranka efektuirala ovlaštenja koja joj pripadaju po zakonu, mora kao potkrepu svoje aktivnosti imati ostvarenje određenog opravdanog interesa, koji u ovoj pravnoj stvari izostaje, a morao je postojati kod iniciranja postupka, pri čemu je irelevantan motiv zbog kojega se poduzima ta parnična radnja.

Pored navedenog, za ukazati je da vršenje procesnih prava ispravno je samo kada se prava koriste u skladu s namjenom za koju su propisana. Stoga procesno ovlaštenje zloupotrebljava onaj tko ga vrši suprotno cilju zbog kojeg je ustanovljeno. Cilj zbog kojeg se poduzima pojedina procesna radnja može delegitimirati, tj. učiniti procesnu aktivnost nedopustivom. To znači da je parnična radnja nedopuštena ukoliko je poduzeta suprotno cilju koji je prema projekciji zakonodavca trebao biti ostvaren tom radnjom. Stoga, cilj mora biti ideja vodilja pri ocjeni efekta pojedine procesne aktivnosti: mora se u kontinuitetu uspoređivati cilj zakonskog propisa i cilj zbog kojeg je parnična stranka koristila taj zakonski propis.

Zabranu zloupotrebe prava na pristup sudu treba promatrati kao opći institut, a, imajući na umu pravo na pristup sudu, kao jedno od osnovnih ljudskih prava na kojima funkcioniše moderno društvo, načelo vladavine prava odnosi se i na zabranu zloupotrebe prava na pravnu zaštitu.

Dosljedno navedenom, poduzimanjem upravo tih mjera posljedično utvrđenju da je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj pravnoj stvari zloupotrijebio pravo na pristup sudu, a radi onemogućavanja navedene zloupotrebe, imala se tužba u ovoj pravnoj stvari odbaciti.

Posebno se ukazuje da bi izostankom navedene odluke ovoga suda kojom se odbacuje tužba tužitelja, uz njegove već iskazane procesno pravne aktivnosti u predmetima u kojima je odlučeno o delegaciji, na način da se tužba proširuje i na taj sud kome je predmet delegiran radi navodne diskriminacije koja je tužitelju učinjena nepostupanjem suda, što će izvjesno nastaviti i nadalje, došlo do onemogućavanja i blokirajući rada sudova, što se jedino može spriječiti oduzimanjem tužitelju procesno pravnih ovlaštenja koja ima u postupku nakon podnošenja tužbe – procesno pravne posljedice podnošenja tužbe, kako je to učinjeno ovim rješenjem.

Odbacivanjem tužbe izostaje procesno pravna pretpostavka za odlučivanje o prijedlogu Općinskog suda u Sarajevu da u ovome predmetu, postupa drugi stvarno nadležni sud u drugom kantonu, pa se ovaj prijedlog imao odbaciti.

Protiv ovoga rješenja nije dozvoljena žalba.

Predsjednica vijeća

Fatima Imamović, s.r.