SUD BOSNE I HERCEGOVINE                                                                                                  СУД БОСНЕ И ХЕРЦЕГОВИНЕ

Predmet broj: S1 1 K 017057 22 Krž

Datum sjednice apelacionog vijeća: 13.04.2022. godine  

Datum otpremljene odluke: 15.07.2022. godine    

Vijeće Apelacionog odijeljenja u sastavu: 

            

 sudija Mirko Božović, predsjednik vijeća

 sudija Mirza Jusufović, izvjestilac     

sudija Zvjezdana Antonović, član

       TUŽILAŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE

protiv

MIODRAGA JOSIPOVIĆA I DR.

DRUGOSTEPENA PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Ibro Bulić

Branioci prvooptuženog Miodraga Josipovića: advokat Dragan Gotovac i Miloš Perić

Branioci drugooptuženog Branimira Tešića: advokat Danilo Mrkaljević i Stanko Petrović

Branioci trećeoptuženog Dragomira Vasića: advokat Aleksandar Lazarević i Ozrenka Jakšić

Branioci četvrtooptuženog Danila Zoljića: advokat Nenad Rubež i advokat Dragiša Mihajlović

Branioci petooptuženog Radomira Pantića: advokat Radivoje Lazarević i advokat Miodrag Stojanović

Broj: S1 1 K 017057 22 Krž

Sarajevo, 13.04.2022. godine

U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

Sud Bosne i Hercegovine, Odjel I za ratne zločine, u vijeću Apelacionog odjeljenja sastavljenom od sudija Mirka Božovića, kao predsjednika vijeća, te sudija Mirze Jusufovića i Zvjezdane Antonović, kao članova vijeća, uz sudjelovanje pravne savjetnice Lejle Džaferbegović, u svojstvu zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženih Miodraga Josipovića i dr., zbog krivičnog djela Genocid iz člana 171. tačke a) i b), u vezi sa članom 180. stav 1. KZ BiH i članom 29., te članom 31. Krivičnog zakona BiH (KZ BiH), odlučujući po žalbi Tužilaštva Bosne i Hercegovine izjavljenoj protiv presude Suda BiH broj: S1 1 K 017057 14 Kri od 29.11.2021. godine, nakon održane javne sjednice vijeća, u prisustvu tužioca Tužilaštva BiH Ibre Bulića, optuženih i njihovih branilaca, a u odsustvu uredno obaviještenog optuženog Radomira Pantića, dana 13.04.2022. godine donio je slijedeću: 

PRESUDU

Odbija se, kao neosnovana, žalba Tužilaštva Bosne i Hercegovine i presuda Suda Bosne i Hercegovine broj: S1 1 K 017057 14 Kri od 29.11.2021. godine potvrđuje.

OBRAZLOŽENJE

TOK POSTUPKA

prvostepena presuda

Presudom Suda Bosne i Hercegovine (Sud BiH) broj: S1 1 K 017057 14 Kri od 29.11.2021. godine, optuženi su na osnovu odredbe iz člana 284. tačka c) Zakona o krivičnom postupku BiH (ZKP BiH) oslobođeni od optužbe, i to optuženi Dragomir Vasić da je počinio krivično djelo Genocid iz člana 171. tačka a) i b) krivičnog zakona BiH, u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 29. istog Zakona, a optuženi Danilo Zoljić, Radomir Pantić, Miodrag Josipović i Branimir Tešić da su počinili krivično djelo Genocid iz člana 171. tačka a) i b) Krivičnog zakona BiH, u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 31. istog Zakona. Istom presudom, na osnovu odredbe iz člana 189. stav 1. ZKP BiH, odlučeno je da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava.

žalba tužilaštva i odgovori na žalbu odbrana optuženih

Žalbu na prvostepenu presudu je izjavilo Tužilaštvo BiH zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stava 1. tačke k) i stava 2. ZKP BiH, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz člana 299. stav 1. ZKP BiH i povrede krivičnog zakona iz člana 298. stava 1. tačke d) ZKP BiH, sa prijedlogom da apelaciono vijeće Suda BiH žalbu usvoji, prvostepenu presudu ukine i na osnovu člana 315. stav 2. ZKP BiH odredi održavanje pretresa na kojem će se otkloniti učinjene bitne povrede krivičnog postupka, ponoviti, odnosno izvesti dokazi na osnovu kojih će pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje i primijeniti odredbe krivičnog zakona na osnovu kojih će optužene oglasiti krivim za počinjenje krivičnog djela Genocid iz člana 171. tačka a) i b) i to optuženog Vasić Dragomira u vezi sa čl. 180 st. 1. i čl. 29., a optužene Josipović Miodraga, Tešić Branimira, Zoljić Danila i Pantić Radomira u vezi sa čl. 180. st.1. i čl. 31. Krivičnog zakona, te izreći im kazne u skladu sa zakonom.

Branioci optuženih su dostavili odgovore na žalbu Tužilaštva BiH, u kojima predlažu da vijeće Apelacionog odjeljenja istu odbije kao neosnovanu, te potvrdi prvostepenu presudu. 

Na javnoj sjednici apelacionog vijeća održanoj dana 13.04.2022. godine, u smislu člana 304. ZKP BiH, postupajući tužitelj Tužiteljstva BiH je ostao kod pisano iznijetih žalbenih prigovora i razloga, a odbrane optuženih kod navoda iz pisanih odgovora na žalbu.

Nakon što je shodno članu 306 ZKP BiH ispitalo pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih navoda, vijeće Apelacionog odjeljenja (apelaciono vijeće/vijeće) je donijelo odluku kao u izreci iz razloga kako slijede.

OPŠTA PItANJA

Prije obrazloženja za svaki istaknuti žalbeni prigovor, apelaciono vijeće napominje da je obaveza žalioca da u skladu sa odredbom iz člana 295. stav 1. tačke b) i c) ZKP BiH, u žalbi navede kako pravni osnov za pobijanje presude, tako i obrazloženje kojim potkrepljuje osnovanost istaknutog prigovora.

Budući da apelaciono vijeće na osnovu odredbe iz člana 306. ZKP BiH presudu ispituje samo u granicama žalbenih navoda, obaveza je podnosioca žalbe da žalbu sastavi tako da ista može poslužiti kao osnova za ispitivanje presude.

U tom smislu, podnosilac žalbe mora konkretizovati žalbene osnove iz kojih pobija presudu, precizirati koji dio presude, dokaz ili postupak suda osporava, te navesti jasno i argumentovano obrazloženje kojim će potkrijepiti istaknuti prigovor.

Samo paušalno označavanje žalbenih osnova, jednako kao i ukazivanje na navodne nepravilnosti u toku prvostepenog postupka, bez preciziranja na koji žalbeni osnov se podnosilac žalbe poziva, nije valjana osnova za ispitivanje prvostepene presude, zbog čega će Apelaciono vijeće neobrazložene i nejasne žalbene prigovore, shodno ustaljenoj praksi apelacionih vijeća¹

, odbaciti bez daljeg razmatranja. 

Apelaciono vijeće ukazuje i na stav Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC da, kada je u pitanju odluka višeg suda da je dovoljno da obrazloženje odluke sadrži slaganje sa utvrđenjem nižestepenog ili suda koji je sudio, tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda, ili na drugi način ukazati da se slaže s njima. Kad se radi o odluci višeg suda, suštinski zahtjev je da viši sud ukaže: da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja, da je u slučaju neslaganja sa odlukom nižestepenog suda, neslaganja zasnovao na njenoj procjeni (vidi, Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio prije nego što ju je prethodno razmotrio (vidi, Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC (2002). 

ŽALBENI OSNOVI U SKLADU SA ČLANOM 297. ZKP BiH: bitne POVREDE odredaba KRIVIČNOG POSTUPKA

Standardi za odlučivanje po žalbi

U skladu sa članom 296. ZKP BiH, presuda se može pobijati zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka. Bitne povrede odredaba krivičnog postupka definisane su članom 297. ZKP BiH.²

 

S obzirom na težinu i značaj počinjenih povreda postupka, ZKP BiH pravi razliku između onih povreda koje, ako se utvrdi da postoje, stvaraju neoborivu pretpostavku da su negativno uticale na valjanost izrečene presude (apsolutno bitne povrede) i povreda kod kojih se, u svakom konkretnom slučaju, ostavlja na ocjenu sudu da li je ustanovljena povreda postupka imala ili mogla imati negativan utjecaj na valjanost presude (relativno bitne povrede).

Apsolutno bitne povrede ZKP BiH taksativno su nabrojane u tačkama a) do k) stava 1. člana 297. ZKP BiH.

Ukoliko bi apelaciono vijeće našlo da postoji neka od bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, obavezno je da u skladu sa odredbom iz člana 315. stav 1. tačka a) ZKP BiH, ukine prvostepenu presudu, izuzev u slučajevima iz člana 314. stav 1. ZKP BiH.³

 

Za razliku od apsolutnih, relativno bitne povrede nisu taksativno pobrojane u zakonu, već postoje u slučaju kada sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude, nije primjenio ili je nepravilno primjenio koju odredbu zakona o krivičnom postupku, ali samo ukoliko je to bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

U odnosu na navode da je povreda načela krivičnog postupka mogla imati negativan utjecaj na donošenje zakonite i pravilne presude, nije dovoljno da podnosilac žalbe jednostavno tvrdi da se procesna povreda hipotetički mogla negativno odraziti na donošnje zakonite i pravilne presude, već će žalbeno vijeće zaključiti da se povreda načela krivičnog postupka desila samo ako podnosilac žalbe dokaže da je ona materijalne prirode i da se ne može zaključiti da navedena povreda nije negativno utjecala na donošenje zakonite i pravilne presude. Naime, kada žalbeno vijeće smatra da je donesena zakonita i pravilna presuda, bez obzira na povredu postupka takve prirode, žalbeno vijeće će zaključiti da član 297. stav 2. ZKP BiH nije prekršen.

Navodi  žalbe Tužilaštva o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka

Žalbom Tužilaštva se ukazuje da je navedena povreda učinjena prije svega, time što je prvostepeno vijeće protivno odredbi člana 275. ZKP BiH donijelo odluku o objedinjenoj optužnici Tužiteljstva broj T20 0 KTRZ0008103 13 od 18.03.2015. godine, a ne o preciziranoj objedinjenoj optužnici Tužiteljstva broj T20 0 KTRZ 000 8103 13 od 22.04.2021. godine koju nije prihvatilo, uz obrazloženje „da se ne radi o činjeničnom preciziranju optužnice u skladu sa članom 275. ZKP-a BiH, jer je povečana kriminalna količina u odnosu na optužene kako im se stavljalo na teret optuženim od 15.03.2015. godine“, što nije tačno. Nakon podnošenja precizirane objedinjene optužnice, predsjednica vijeća je od odbrana tražila da se izjasne treba li im dodatno vrijeme za pripremu dokaza u vezi sa izmijenjenom optužnicom, na što se odbrana izjasnila da im nije potrebno vrijeme za pripremu dokaza. Da pretresno vijeće nije prihvatilo preciziranu optužnicu, stranke u postupku su obaviještene tek prilikom objavljivanja presude. Takva odluka pretresnog vijeća je nerazumljiva, jer se presuda suda morala odnositi na preciziranu optužnicu.

Žalba dalje ističe da je Sud odbio prihvatiti kao dokaze Tužiteljstva izjave optuženih iz istrage navedene u Aneksu A - materijalni dokazi uz optužnicu protivno odredbi člana 78. st. 2. tačka c) ZKP BiH koja propisuje da se osumnjičeni može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnom pretresu), te protivno odredbama čl. 263. st. 2. ZKP-a BiH.

Protivno odredbama član 263. stav 2. ZKP BiH i član 4. Zakona o ustupanju dokaza BiH prvostepeno vijeće je prema navodima žalbe tužitelja odbilo prijedlog utvrđenih činjenica, što je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude, kada je odblo da prihvati kao prijedlog dokaza replike - Prijedlog Tužiteljstva za prihvatanje utvrđenih činjenica iz presude Radovan Karadžić, koja u vrijeme podnošenja optužnice nije bila pravosnažna, kako bi se izbjeglo izvođenje većeg broja dokaza za pobijanje dokaza i navoda odbrane.

Prvostepeno vijeće je prema navodima žalbe postupilo i protivno odredbama člana 263. stav 2. ZKP BiH i člana 3. i 5. stava 1. Zakona o ustupanju dokaza BiH, kada je odbilo prijedlog Tužiteljstva da prihvati transkript svjedočenja svjedoka B.S. od 01.09.2008. godine pred MKSJ uz obrazloženje da se odbrana protivila ulaganju iskaza ovoga svjedoka imajući u vidu izjašnjenje vještaka Blagojevića da je svjedok B.S. i 2008. godine, kada je davao izjavu pred MKSJ, patio od bolesti koja ga i sada onemogućava da svjedoči. To je urađeno bez analize i obrazloženja da li je Sud poklonio vjeru i iz kojih razloga nalazu vještaka Blagojevića,

 

za koga Tužiteljstvo smatra da je bio pristrasan i da je njegov nalaz sračunat da pomogne optuženim u ovom predmetu.

21. U okviru naslovljenog žalbenog osnova, žalba Tužilaštva ukazuje da pobijana presuda sadrži pogrešna utvrđenja u vezi sa ovlaštenjima i odgovornostima optuženih u vrijeme kritičnih događaja koji su predmet optužnice, a s tim u vezi i pogrešne i nerazumljive zaključke koji presudu čine nerazumljivom. Naime, prema važećem Zakonu o unutrašnjim poslovima RS-a odredba člana 42., ovlaštena službena lica MUP RS u vrijeme kritičnih događaja su bila dužna da vrše poslove i zadatke zaštite ustavnog uređenja i zaštite života i lične bezbjednosti stanovništva. Optuženi Dragomir Vasić, Zoljić Danilo, Pantić Radomir, Josipović Miodrag i Tešić Branimir su takođe bili dužni da spriječe činjenje krivičnih djela i da u slučajevima kad sprečavanje nije bilo moguće uhapse počinioce takvih djela. Bili su dužni da poslove i zadatke vezane za provođenje zakona i održavanje reda vrše u svakoj prilici, bez obzira na to da li se nalaze na službenoj dužnosti i da li im je posebno bio dodijeljen neki konkretan zadatak.

Prema žalbi, u obrazloženju pobijane presude su sadržani navodi koji presudu čine nerazumljivom. Tako sud pogrešno zaključuje da su svi optuženi učesnici UZP-a na izvršenju zajedničkog cilja, suprotno navodima optužnice u vezi sa oblikom izvršenja krivičnog djela da je optuženi Vasić Dragomir učesnik UZP-a, dok su ostali optuženi pomagači učesnicima UZP-a.

Pobijana presuda proizvoljno bez detaljne analize izvedenih dokaza postojanje genocidne namjere na strani optuženog Dragomira Vasića svodi na pokušaj Tužiteljstva da dokaže postojanje genocidne namjere činjenicom “da je optuženi u određenim depešama pripadnike bošnjačkog naroda nazivao “Turci”. Ovakav pristup Suda analizi i ocjeni dokaza predstavlja, prema stavu žalbe Tužilaštva, bitnu povredu odredaba krivičnog postupka kod utvrđivanja činjenica o postojanju genocidne namjere na strani optuženog Vasić Dragomira.

Najzad, žalba Tužilaštva ukazuje da pretresno vijeće navodi u presudi pogrešan zaključak da „u odnosu na ostale optužene - Miodraga Josipovića, Branimira Tešića, Danila Zoljića i Radomira Pantića Tužiteljstvo u toku ovog krivičnog postupka nije uložilo dokaze, kako subjektivne, tako ni objektivne prirode kojim bi dokazivalo postojanje genocidne namjere kod optuženih“, jer navedeni optuženi nisu ni optuženi za izvršenje genocida, već za pomaganje u izvršenju krivičnog djela genocid, iz čega prema žalbi, proizilazi bitna povreda odredaba kriivčnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BIH.

• Nalazi apelacionog vijeća;

Nakon uvida u spis predmeta, apelaciono vijeće je utvrdilo da su tačni navodi žalbe da je tužitelj nakon provedenih dokaza optužbe i odbrane, dana 22.04.2021. godine dostavio prvostepenom vijeću preciziranu i objedinjenu optužnicu. Nakon toga, na ročištu od 26.04. 2021. godine predsjednica vijeća je konstatovala da je ista dostavljena svim odbranama optuženih i od istih zatražila da se izjasne hoće li imati prijedloga za izvođenje dokaza u odnosu na izmjenjenu optužnicu. Odbrana prvooptuženog se izjasnila da bi imala potrebu za pripremu dokaza, odbrane drugo, četvrto i peto optuženih da ne planiraju nove dokaze, dok se odbrana trećeoptuženog izjasnila da su dostavili pismeni odgovor, da ne planiraju nove dokaze, ali „imaju potrebu da još prouče preciziranu optužnicu, te da skreću pažnju da li je došlo do proširenje optužnice u 3 tačke“. Nakon što je konstatovala da nema novih dokaza, predsjednica vijeća je objavila da je „glavni pretres završen“ i zakazala iznošenje završnih riječi. Iz navedenog proizilazi da su osnovane tvrdnje žalbe da je prvostepeno vijeće okončalo glavni pretres, a da tužilac, optuženi i odbrana istih, nisu upoznati sa odlukom suda u pogledu dostavljene precizirane, objedinjene optužnice (kako ju je tužilac označio), te samim tim nisu bili upoznati na osnovu kojeg optužnog akta će se izreči prvostepena presuda, što su saznali tek prilikom objave pobijane presude. Slijedom toga, ispravno se žalbom ukazuje i na činjenicu da je sud bio u obavezi o preciziranoj optužnici odlučiti odmah nakon izjašnjenja optuženih i odbrana optuženih i to saopštiti uz kratko obrazloženje, kako bi se bez ikakve sumnje znalo na osnovu kojeg optužnog akta se izriče i presuda u odnosu na optužene.

Dakle, nesumljivo je da se zaista radi o postupanju pretresnog vijeća koje nije u skladu sa odredbom člana 239. stav 3. i 4. ZKP BiH, u vezi sa odredbom člana 275. ZKP BiH. Međutim, apelaciono vijeće zaključuje da bez obzira na učinjeni propust od strane prvostepenog vijeća, isti nije doveo u lošiji položaj optužene, niti je u konačnici takav propust uticao na pravičnost i zakonitost postupka u cjelini, posebno stoga što je sadržaj precizirane optužnice analiziran i u obrazloženju prvostepene presude navedeni razlozi zbog kojih prvostepeno vijeće nije prihvatilo tu izmjenu optužnice. Dato obrazloženje jeste šturo, ali ipak dovoljno jasno i konkretno (da se u konkretnom slučaju ne radi o činjeničnom preciziranju optužnice u skladu sa članom 275. ZKP BiH, nego o povećanju kriminalne količine koja se optuženim stavlja na teret u odnosu na ono što im je stavljeno optužnicom od 15.03.2015. godine). Davanjem navedenih razloga za neprihvatanje, u određenom smislu je konvalidiran propust napravljen u toku glavnog pretresa, koji ipak po ocjeni ovog vijeća nije bio od uticaja na zakonitost i valjanost donošene presude. U svakom slučaju, sa aspekta pravičnog suđenja, bitno je da propust nije bio na štetu optuženih, a što se tiče Tužilaštva, istom ostaje mogućnost da radnje koje nisu bile obuhvaćene prvobitnom optužnicom, a navedene su u izmjenjenoj od 22.04.2021. godine i zatim od strane prvostepenog vijeća ocjenjene kao „povećana kriminalna količina“, procesuira u drugom krivičnom postupku, odnosno podigne novu optužnicu za te radnje.

U vezi sa navodima žalbe koji se odnose na odluku prvostepenog vijeća da ne prihvati zapisnike iz istrage osumnjičenih lica uzete u skladu sa odredbom člana 78. stav 2. tačka c) ZKP BiH, apelaciono vijeće nakon izvršenih provjera u spisu konstatuje da su u toku glavnog pretresa kao dokazi Tužilaštva, između ostalog predlagani i zapisnici o ispitivanju osumnjičenog Vasić Dragomira u Tužilaštvu BiH, ali je prijedlog odbijen uz obrazloženje koje zaista nije u skladu sa odredbom člana 78. stav 2. tačka c) ZKP BiH. Žalba osnovano ukazuje da je upravo tom odredbom data mogućnost da se iskazi optuženih dati u istrazi u prisustvu branioca (što je bio slučaj pri saslušanju u Tužilaštvu BiH) koriste u toku postupka. U navedenoj odredbi ZKP-a je zaista jasno navedeno da su iskazi dati u prisustvu branioca dopušteni kao dokazi na glavnom pretresu, te da i bez njegove saglasnosti (osumnjičenog, a kasnije optuženog) mogu biti pročitani i korišteni na glavnom pretresu, o čemu se osumnjičeni mora poučiti prije ispitivanja, zajedno sa ostalim pravima. Obrazloženje prvostepenog vijeća „da sud u principu ne prihvata izjave optuženih koje su dali u istrazi“ dakle, i po ocjeni ovog vijeća, nije u skladu sa odredbom člana 78. ZKP BiH. Stoga se i u ovom slučaju radi o povredi odredaba krivičnog postupka, ali povredi koja sama po sebi ne dovodi u pitanje zakonitost i ispravnost postupka u cjelini, obzirom da sadržaj tih dokaza nije takav, da bi doveo do drugačije presude suda u odnosu na optuženog Vasića, niti druge optužene. Naime, sve ono što žalba navodi u vezi sa sadržajem iskaza optuženog Vasića, odnosi se na činjenice koje su nesumnjivo utvrđene drugim dokazima (postojanje Štaba na nivou CSB Zvornik, intenzivno izvještavanje ministra MUP o dešavanjima na području CSB i planu vrha Vojske RS za postupanje sa zarobljenicima, reakciji ministra T.K., na slanje i autentičnost depeša MUP-u). Međutim, samo znanje o postojanju plana vrha Vojske RS za likvidaciju svih zarobljenika, nije automatski dokaz da mu se onaj ko ima takvo saznanje, bezrezervno pridružuje, da djeli istu genocidnu namjeru i svjesno postaje učesnik UZP, niti dokaz da sve što čini ili propušta da čini u obavljanju svojih poslova i zadataka, automatski predstavlja njegovo učešće u UZP i izvršenju krivičnog djela genocida.

Što se tiče transkripata razgovora optuženog Vasića sa istražiteljima MKSJ, nesumnjivo je da su isti vođeni u predmetima istraga protiv drugih lica (vojnih komandanata) i da su se odnosili na radnje i postupke tih lica.

U pogledu odbijanja prijedloga da se u skladu sa odredbom člana 273. ZKP BiH pročita iskaz svjedoka B.S., apelaciono vijeće suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, ocjenjuje da je prvostepeno vijeće ispravno ocijenilo prigovore odbrane, te u sklopu tog ispravno cijenilo i nalaz i mišljenje vještaka dr. Miodraga Blagojevića o nesposobnosti predloženog svjedoka, na osnovu koga je i donijelo odluku da se iskaz tog svjedoka uloži u spis u formi dokumenta. Navodi žalbe o pristrasnosti vještaka Blagojevića u korist odbrane se ne mogu prihvatiti kao osnovani iz razloga što su isti izneseni bez konkretnih dokaza o tome, zbog čega se ukazuju samo kao subjektivna ocjena tužioca koja nema utemeljenje u provedenim dokazima.

Žalbom Tužilaštva ukazivano je da je protivno odredbama član 263. stav 2. ZKP BiH i član 4. Zakona o ustupanju dokaza BiH prvostepeno vijeće odbilo prijedlog za prihvatanje utvrđenih činjenica iz presude Radovanu Karadžiću, koja u vrijeme podnošenja optužnice nije bila pravosnažna, a što je po žalbi bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Uvidom u spis predmeta apelaciono vijeće je utvrdilo da je prvostepeno vijeće zaista dana 14.10.2020. godine odbilo prijedlog Tužilaštva BiH da se prihvate kao utvrđene činjenice iz presude MKSJ protiv Radovana Karadžića, imajući u vidu da su predložene na samom kraju izvođenja dokaza, te da se u tom smislu protive razlozima efikasnosti postupka. Pored toga, takva odluka pretresnog vijeća nije bila prepreka tužiocu da predloži druge dokaze kojima bi osporio dokaze odbrane, što nije učinjeno, niti je u žalbi ukazano šta bi se to bitno promjenilo da su pored niza utvrđenih činjenica iz drugih predmeta vođenih pred MKSJ, usvojene i utvrđene činjenice iz tog predmeta. Imajući u vidu izneseno kao i svrhu odredbe člana 4. Zakona o ustupanju dokaza BiH, da se obezbjedi efikasno suđenje, kao i utvrđene kriterijume za prihvatanje utvrđenih činjenica iz predmeta MKSJ, u smislu da su isti ograničeni na činjenice šireg konteksta događaja iz optužnice, to se po ocjeni apelacionog vijeća, ne može prihvatiti da je odbijanjem prijedloga Tužilaštva počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka.

Kada su u pitanju navodi žalbe o nerazumljivosti pobijane presude i protivrječnim razlozima, nema nikakve dileme da je za razliku od ostalih optuženih, samo optuženom Vasiću stavljeno na teret pripadništvo u UZP i izvršenje krivičnog djela genocida kao saizvršioca, a ostalim optuženim pomaganje izvršiocima krivičnog djela genocida, što jasno proizilazi i iz izreke pobijane presude i njenog obrazloženja.

U obrazloženju pobijane presude su dati jasni i konkretni razlozi i o elementima bića krivičnog djela genocid, te konstatovano da se isto razlikuje od mnogih drugih krivičnih djela po tome što obuhvata posebnu namjeru ili dolus specialis. Naglašeno je da je posebna namjera za počinjenje zločina specifična namjera koja predstavlja obilježje krivičnog djela i kod koje je potrebno jasno utvrditi da je počinilac htio izvršenje djela za koje se tereti, da se ta posebna namjera ogleda u ''namjeri da se potpuno ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina⁴

'' i da optuženi mora djelovati sa namjerom da u potpunosti ili djelimično uništi nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu.

U obrazloženju je takođe jasno naznačeno da je za mens rea za pomaganje glavnim izvršiocima genocida neophodno znanje da se izvršenjem vlastitog djela pomaže počinjenju konkretnog krivičnog djela glavnog počinioca, te da se u slučajevima kada djelo zahtjeva postojanje posebne namjere, kao što je slučaj sa genocidom, pomagač i podržavalac moraju znati za posebnu namjeru glavnog počinioca⁵

, te biti svjesni i htjeti da svojim radnjama pomažu izvršiocima krivičnog djela genocida. Sve navedeno zaista stoji, a zaključci prvostepenog vijeća u vezi sa znanjem i svješću optuženih u ovom predmetu su jasno i detaljno obrazloženi, slijedom čega apelaciono vijeće zaključuje da prvostepeno vijeće u vezi s tim nije počinilo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH, kako to žalba tvrdi.

Apelaciono vijeće takođe nalazi da je prvostepeno vijeće primjenom principa slobodne ocjene dokaza iz člana 15. ZKP BiH, ocijenilo sve dokaze izvedene na glavnom pretresu, kako iskaze svjedoka optužbe, tako i odbrane i sve materijalne dokaze, te dalo jasne i konkretne razloge za svoj stav, a ne protivrječne i nedostajuće, kako to žalba ističe. Pri tome valja ukazati da je sasvim logično što je u obrazloženju pobijane presude posebna pažnja poklonjena dokazima koji su se po svom značaju i kvaliteti isticali i bili od značaja za utvrđivanje odlučnih činjenica i donošenje konačne odluke, nasuprot dokazima koji su bili nedovoljno konkretni ili se nisu odnosili na radnje koje su optuženim stavljene na teret, nego na radnje trećih lica i događaje u cjelini, za koje i nije bilo sporno da su se desili, ali je bilo sporno ko su konkretno njihovi izvršioci.

Ocjena žalbenih prigovora optužbe u pogledu tvrdnji o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, svakako ne prejudicira ispitivanje pravilnosti ocjene provedenih dokaza u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem, a što će biti učinjeno prilikom analize žalbenih prigovora po osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dok su predmetni žalbeni prigovori po osnovu bitne povrede odredaba krivičnog postupka ocijenjeni neosnovanim.

Budući da žalba osporava brojne zaključke pretresnog vijeća tvrdeći da su isti pogrešni i da iz pogrešnih ocjena i zaključaka proizilaze bitne povrede odredaba krivičnog postupka, apelaciono vijeće nakon njihove cjelokupne analize, konačno zaključuje da je prvostepeno vijeće metodološki ispravno primijenilo proces slobodne ocjene dokaza na način kako to predviđa ZKP BiH, te dalo jasne i konkretne razloge za svoj stav, zbog čega se ne može prihvatiti tvrdnja žalbe o postojanju povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 297. stav 1 tačka k), niti stava 2. ZKP BiH.

Pitanje da li je prvostepeno vijeće određenom dokazu pripisalo adekvatnu dokaznu snagu, u kontekstu utvrđivanja relevantnih činjenica, odnosno da li je na osnovu određenog dokaza sadržajno moglo utvrditi odlučne činjenice onako kako ih je utvrdilo, cijeniće se kroz analizu drugog žalbenog osnova – utvrđenog činjeničnog stanja, naravno, u obimu definisanom istaknutim žalbenim prigovorima. 

OSNOVI ZA ŽALBU PREMA ČLANU 299. zkp bIh: POGREŠNO ILI NEPOTPUNO UTVrĐENO ČINJENIČNO STANJE

Standardi za odlučivanje po žalbi

Standard koji žalbeno vijeće treba primijeniti prilikom preispitivanja navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jeste utemeljenost.

Žalbeno vijeće će prilikom razmatranja navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja utvrditi da li bi ijedan objektivan sud koji presuđuje u činjeničnim pitanjima došao do istog zaključka isključujući svaku sumnju. Neće svaka činjenična greška biti razlog da žalbeno vijeće ukine presudu, nego samo ona greška koja je uzrokovala nepravilnu presudu, što se kvalifikuje kao krajnje nepravičan ishod sudskog postupka, kao u slučaju kada se optuženi osudi uprkos nedostatku dokaza o biću krivičnog djela.

Prilikom utvrđivanja da li je zaključak pretresnog vijeća bio opravdan žalbeno vijeće kreće od načela da se ne treba olako upuštati u narušavanje činjeničnog stanja koje je utvrdilo pretresno vijeće. Žalbeno vijeće ima na umu, kao opšte načelo, da je zadatak da sasluša, provjeri i odmjeri dokaze izvedene na glavnom pretresu prvenstveno u diskrecionoj nadležnosti pretresnog vijeća, zbog čega žalbeno vijeće mora iskazati određeno uvažavanje u pogledu činjeničnog stanja koje je utvrdilo pretresno vijeće.

Žalbeno vijeće može vlastitim nalazom zamijeniti utvrđenje pretresnog vijeća samo ako jedan objektivan sud koji presuđuje u činjeničnim pitanjima ne bi mogao donijeti takvu presudu, kada dokazi na koje se oslanjalo pretresno vijeće ne bi mogli biti prihvaćeni od strane bilo kojeg objektivnog suda ili kada je ocjena dokaza “potpuno pogrešna“.

Članom 299. ZKP BiH propisano je kada se presuda može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Odlučne činjenice se utvrđuju neposredno pomoću dokaza, ili posredno iz drugih činjenica (indicija ili kontrolnih činjenica). Samo one činjenice koje su sadržane u presudi mogu se smatrati da postoje, te bez obzira što odlučne činjenice postoje, u presudi se uvijek moraju dati razlozi o njihovom postojanju. U suprotnom, nema utvrđenog činjeničnog stanja (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje). Ukoliko neka odlučna činjenica nije utvrđena onako kako je zaista postojala u stvarnosti nekog događaja, onda postoji pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

U odnosu na neposredne i posredne dokaze Ustavni sud Bosne i Hercegovine naglašava da dokazivanje činjenica putem posrednih dokaza nije samo po sebi u suprotnosti sa načelom pravičnog suđenja, u skladu sa članom 6. stav 1. EKLJP.⁶

Međutim, dokazanost činjenice putem posrednih dokaza mora se utvrditi izvan svake razumne sumnje, gdje mora postojati čvrsta i logična povezanost tako da činjenični zaključak pretresnog vijeća bude jedini mogući zaključak na osnovu dokaza. Kriterij koji se primjenjuje jeste razumna sumnja.

Ocjenu o tome da li je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, apelaciono vijeće će dati u odnosu na činjenice i utvrđenja na koja je žalba Tužilaštva ukazala. Kao što je prethodno navedeno, za ovakvu ocjenu treba primijeniti kriterijum po kojem će se razmotriti svi žalbeni prigovori i ocijeniti da li određena odlučna činjenica proizilazi iz izvedenih dokaza.

Žalba Tužilaštva

Žalba Tužilaštva BiH u okviru naslovljenog žalbenog osnova prije svega osporava zaključke prvostepene presude u pogledu učešća optuženih u UZP-u, te zaključke u pogledu ne postojanja genocidne namjere kod optuženog Dragomira Vasića.

Tužiteljstvo smatra da je optuženi Dragomir Vasić bio pripadnik UZP-a, da je djelio namjeru da se ostvari genocidni plan, te da je učestvovao u značajnoj mjeri u ostvarenju tog plana ili svrhe. Kao rezultat toga, optuženi je lično i individualno krivično odgovoran, kao saizvršilac, za djela u kojima je on direktno učestvovao, kako ona koja je počinio individualno, tako i ona koja je počinio zajedno sa drugima, u kojima je dao znatan doprinos, omogućio ih i koordinirao, te koja su počinili ili naredili pripadnici UZP-a a kada su ta djela bila u cilju ostvarenja ili predstavljala dio genocidnog zajedničkog plana ili svrhe. Tužitelj stoga smatra da je Vasić Dragomir krivično odgovoran za pogubljenje više od 7,000 muškaraca Bošnjaka, prisilno premještanje više od 25.000 Bošnjaka iz Potočara, čime je krivično odgovoran za genocid u skladu sa članom 171. tačka a), b), ) a sve u vezi sa čl. 180. st. 1. i čl. 29. KZ BiH.

U žalbi se dalje navodi da je optuženi Dragomir Vasić ostvarivao neposredne kontakte sa glavnim učesnicima UZP-a na sastancima, te se u tom pravcu navode sastanci: dana 12.07.1995. ujutro kada je bio na sastanku u komandi Bratunačke brigade sa komadantom V.B., a u noći 13/14. jula u prostorijama SDS-a kod M.D., povjerenika za Srebrenicu, kada je bio na sastanku povodom situacije u Bratuncu te noći izazvane prisustvom velikog broja zarobljenika u Bratuncu. Dana 12. jula u 10,30 časova optuženi Dragomir Vasić je prisustvovao sastanku u hotelu Fontana u Bratuncu kom su prisustvovali sa srpske strane general R.M., R.K.1, V.P., R.J.1, S.K.1, M.D., povjerenik za Srebrenicu, predsjednik SO-e Bratunac Lj.S., S.D., predsjednik Izvršnog odbora SO-e Bratunac, zatim potpukovnik K.1, predstavnik UNPROFORA, a sa bošnjačke strane iz Srebrenice Ć.O., I.N. i N.M..

 

Optuženi Dragomir Vasić je nakon sastanka i svega što je razmatrano na sastanku i onoga što je naređeno tj. zadataka koji su prisutnim podijeljeni, obavijestio kabinet ministra i Štab policijskih snaga Bijeljina, da se u Potočarima nalazi oko 25.000 stanovnika od čega su 10 % muškarci od 17 do 60 godina, da Muslimani traže dobrovoljno da idu za Kladanj i da im se pomogne, kao i da traže prolaz i vojnosposobnih.

Žalba Tužilaštva dalje ističe da je značajan doprinos ostvarenju zajedničkog cilja UZP-a prisilnog premještanja civilnog stanovništa dao optuženi Dragomir Vasić, jer je od samog početka počev od 06.07.1995. godine bio uključen neposredno u planiranje prisilnog uklanjanja civilnog stanovništva iz Potočara, učešćem na više sastanaka sa drugim učesnicima UZP-a gdje su se donosile ključne odluke i planovi prisilnog uklanjanja civilnog Bošnjačkog stanovništva, stavljanjem na raspolaganje svih resursa CJB Zvornik kako ljudstva tako i materijalnotehničkih sredstava.

 

U žalbi se navodi da iz dokaza provedenih u toku glavnog pretresa proizilazi i da su ujutro 12. jula, uz znanje i pod komandom optuženog Vasića, iz Bratunca u Potočare upućene policijske snage s naoružanjem kako bi pomogle VRS-a u prisilnom uklanjanju civilnog bošnjačkog stanovništa, tako što su prethodno izvršile pretres sela prema Potočarima koje su naseljavali Bošnjaci kako bi ih prisilno uputili u Potočare kao sabirni centar odakle će prevoznim sredstvima biti transportovani. Iz izvještaja koji su dolazili u Štab policijskih snaga, na osnovu informacija koje je dobijao na sastancima u motelu Fontana, optuženi je morao znati da civilno stanovništvo ne napušta dobrovoljno svoja ognjišta i bilo mu je jasno da je taj masovni odlazak bio posljedica napada na zaštićenu zonu. Žalba dalje ukazuje da je optuženi morao znati da pojedini pripadnici policijskih snaga učestvuju u odvajanju muškaraca od njihovih porodica, da pojedini pripadnici izvršavaju unaprijed date zadatke da vrše registraciju broja odvojenih muškaraca koji se odvoze u zatočeničke objekte u Bratunac.

Tužiteljstvo smatra da je, kao i ostali koji su bili prisutni u Potočarima i Bratuncu 12. i 13. jula, optuženi Vasić Dragomir bio u potpunosti svjestan da se žene i djeca prisilno premještaju na teritoriju pod kontrolom Bošnjaka, a da će odvojeni muškarci Bošnjaci na kraju biti pogubljeni. Pored toga, on je takođe znao da se kolona muškaraca Bošnjaka koja je pokušavala pobjeći iz Srebrenice treba blokirati, a muškarci uhvatiti, zatvoriti i pogubiti, zajedno sa muškarcima odvojenim u Potočarima.

Prema navodima žalbe, pripadnici policije CJB Zvornik su pod komandom i nadzorom svojih komandira, načelnika uključujući optužene, svjesno izvršavali zadatke koji su bili u suprotnosti sa pravilima službe kao i pravilima međunarodnog humanitarnog prava, zarobljavanje, držanje civila u nehumanim uslovima, pljačkanje povređivanje i ubijanje. Operaciju ubijanja isplanirali su, organizovali i proveli organi bezbjednosti VRS-a. U njoj su učestvovali i Drinski korpus, MUP, Bratunačka brigada i Zvornička brigada, zajedno s drugim jedinicama što dovodi do zaključka da je postojao plan, u kom je učestvovalo više osoba, da se muškarci, Bošnjaci iz Srebrenice pobiju i da su te osobe učestvovale u zajedničkom cilju i dijelile namjeru ubijanja.

Tužiteljstvo smatra da je optuženi Vasić Dragomir dijelio genocidni zajednički plan i svjesno i dobrovoljno učestvovao sa ostalim pripadnicima UZP-a u namjernom nanošenju pripadnicima grupe bošnjačkog naroda teških tjelesnih i duševnih povreda prisilnim premještanjem civilnog stanovništva, odvajanjem muškaraca od njihovih porodica, zarobljavanjem i ubistvima, terorisanjem i nečovječnim postupanjem, ponižavajućim postupcima, nametanjem teških uslova života sračunatih da dovedu do potpunog fizičkog uništenja ciljane grupe bošnjačkog naroda, ograničavanjem isporuka hrane, odjeće i obuće, fizičkim iznurivanjem, uskraćivanjem ljekarske pomoći, sistematskim istjerivanjem iz domova i stanova, čime je onemogućen normalan život i reprodukcija sve u cilju uništenja grupe bošnjačkog naroda i značajno doprinio ostvarenju odnosno počinjenju genocida. Stoga njegova krivična odgovornost saizvršioca, obuhvata sve krivične radnje UZP-a koje su predstavljale dio ili su bile u cilju ostvarenja genocidnog plana.

Učešće optuženog od 12. jula, njegova pozicija unutar MUP-a RS i njegova interakcija sa ključnim izvršnim ličnostima UZP-a su mu omogućili znanje o kontekstu u kojem je djelovao. Tužiteljstvo smatra da dokazi koji su izvedeni na suđenju nedvojbeno dokazuju da je Dragomir Vasić znao za ukupni plan i svrhu i da je razumio svoju ulogu i zadatke u tome, značaj i posljedice njegovih radnji i plana, te je uprkos tome nastavio vršiti ulogu koja mu je dodjeljena, marljivo, kontinuirano i predano.

U kritično vrijeme, optuženi je znao gdje se nalazi svaka jedinica MUP-a svaka jedinica VRS-a i gdje djeluju nakon što su prethodno dobile zadatak za hvatanje, zatvaranje i pogubljenja muškaraca Bošnjaka unutar zone odgovornosti CJB Zvornik.

U pogledu postojanja genocidne namjere u odnosu na optuženog Dragomira Vasića, žalba ukazuje da pobijana presuda proizvoljno bez detaljne analize izvedenih dokaza, egzistiranje genocidne namjere na strani otuženog Dragomira Vasića svodi na pokušaj Tužiteljstva da dokaže postojanje genocidne namjere činjenicom “da je optuženi u određenim depešama pripadnike bošnjačkog naroda nazivao “Turci”. Ovakav pristup Suda analizi i ocjeni dokaza predstavlja povredu kod utvrđivanja odlučnih činjenica o postojanju genocidne namjere na strani optuženog Vasić Dragomira.

Pretresno vijeće prema navodima žalbe, u presudi izvodi pogrešan zaključak da „U odnosu na ostale optužene Miodraga Josipovića, Branimira Tešića, Danila Zoljića i Radomira Pantića Tužiteljstvo u toku ovog krivičnog postupka nije uložilo dokaze kako subjektivne, tako ni objektivne prirode kojim bi dokazivalo postojanje genocidne namjere kod optuženih“ jer navedeni optuženi nisu optuženi za izvršenje Genocida, već za pomaganje u izvršenju krivičnog djela Genocid.

Prvostepeno vijeće je prema stavu žalbe Tužilaštva

 

bilo u obavezi da analizira sve dokaze prezentirane na glavnom pretresu kojima je prije svega Tužiteljstvo dokazivalo kako radnje i postupke optuženih, tako i aktivnosti njihovih podređenih, a koje predstavljaju bitna obilježja krivičnog djela koje im se stavlja na teret.

• Nalazi apelacionog vijeća u odnosu na činjenične zaključke prvostepenog vijeća u pogledu učešća optuženih u okviru UZP-a; te u pogledu postojanja genocidne namjere kod optuženog Dragomira Vasića;

Prije analize iznesenih prigovora, apelaciono vijeće ukazuje da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29).

Slijedeći navedeno, apelaciono vijeće konstatuje da je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo da tokom postupka nisu ponuđeni dostatni dokazi na osnovu kojih bi se izvan svake razumne sumnje utvrdilo postojanje svijesti i znanja optuženih da svojim radnjama doprinose, odnosno pomažu ostvarenju zajedničkog plana, niti dokazi takvog kvaliteta da bi se nesumnjivo utvrdilo da su optuženi Miodrag Josipović, Branimir Tešić, Dragomir Vasić, Danilo Zoljić i Radomir Pantić djelovali koordinirano u svrhu realizacije zločinačkog plana. Stoga se valjanim ukazuje zaključak prvostepenog vijeća da nema uspostavljene veze između optuženih i ostalih učesnika UZP- a, a samim tim ni zajedničke namjere.

Naime, udruženi zločinački poduhvat je ugrađen u KZ BiH i to u član 180. stav 1., koji propisuje načine na koje lice postaje lično odgovorno za određena krivična djela iz Glave XVII KZ BiH, za koje se optuženi terete. Član 180. stav 1. izveden je iz člana 7.1 Statuta MKSJ i gotovo mu je identičan, a postao je dio KZ BiH nakon stupanja na snagu člana 7.1 i nakon tumačenja MKSJ-a da on obuhvata, konkretno, udruženi zločinački poduhvat kao način saizvršenja kojim se stiče individualna krivična odgovornost.

Udruženi zločinački poduhvat sam po sebi ne predstavlja krivično djelo, već oblik učešća u izvršenju krivičnog djela. Odredba člana 180. stav 1. ZKP BiH u koju je ugrađen udruženi zločinački poduhvat sadrži nekoliko oblika radnji saizvršilaštva, odnosno učešća koje su određene s obzirom na specifičnu prirodu i težinu krivičnih dijela na koje se može primjeniti i na činjenicu da se radi o odgovornosti za krivična djela koja po pravilu sadrže veliki broj radnji počinjenja, te o krivičnim djelima koja se najčešće čine od strane većeg broja osoba i djelima koja imaju planski, sistemski karakter.

Prije svega valja ukazati da pretresno vijeće u obrazloženju pobijane presude osnovano navodi da u predmetnoj optužnici nije jasno označena kategorija UZP-a o kojoj se konkretno radi, iako se učešće u istom stavlja na teret optuženom Vasiću, a ostalim optuženim pomaganje, a zatim da dispozitiv optužnice ne sadrži adekvatan opis svih elemenata UZP-a, da postoje manjkavosti koje se ogledaju u tome da radnje optuženih nisu jasno precizirane u odnosu na sve događaje koje obuhvata optužnica i svakog od optuženih pojedinačno, te da nisu opisani objektivni i subjektivni elementi u odnosu na svakog optuženog pojedinačno. Tako se na primjer u svim tačkama optužnice govori o naređenjima i komandama optuženih, ali ne i o kojoj konkretnoj naredbi i komandi se radi, kada je ista izdata, kome je izdata i šta je to konkretno naređeno podčinjenim od radnji navedenih u svakoj tački optužnice. Takođe valja primjetiti da iz činjeničkog opisa većine tačaka nije jasno šta su to od onoga što se desilo, konkretno uradili pripadnici civilne policije po naredbi i komandi optuženih, a šta samoinicijativno ili po naredbi drugih kojima su bili predpočinjeni.

Sve navedeno je bilo nužno precizno definisati za ocjenu ima li i koliko učešća i odgovornosti optuženih, a posebno iz razloga što optuženi ne mogu biti odgovorni za radnje učinjene od strane pripadnika vojske i vojne policije, a iz činjeničnog opisa optužnice u kome se navodi mnoštvo konkretnih radnji (ubijanja, nanošenja tjelesnih povreda i premlačivanja, protivpravnog zatvaranja, nečovječnih radnji) ne proizilazi jasno šta je ko od toga učinio – šta pripadnici vojske i vojne policije, a šta pripadnici CSB Zvornik i njenih djelova, i to ne samoinicijativno, nego po naredbi, pod komandom i nadzorom optuženih.

Pored navedenog, nakon uvida u spis apelaciono vijeće zaključuje da je prvostepeno vijeće u obrazloženju pobijane presude sasvim opravdano konstatovalo da je Tužilaštvo u toku postupka uglavnom prezentiralo dokaze koji se odnose na prisustvo civilne policije u inkriminisano vrijeme na određenim lokalitetima, iako samo prisustvo policajaca na licu mjesta, ne znači automatski da su i pripadnici CSB, po naredbi, komandi, pod nadzorom ili sa znanjem optuženih činili ubistva, premlačivanja, mučenja i druge radnje koje se navode u optužnici, a za koje je nesumnjivo da su se desile, ali je sporno ko ih je konkretno počinio. U vezi s tim se ni u žalbi ne navodi ništa novo, niti se nude konkretni dokazi kojim bi se te činjenice mogle utvrditi izvan svake razumne sumnje.

Generalno govoreći, za postojanje bilo kojeg od oblika UZP ( osnovni, sistemski, prošireni), neophodno je dokazati da su optuženi učestvovali u ostvarivanju zajedničkog cilja, plana ili nakane, bilo tako što će izvršiti neko konkretno krivično djelo, bilo tako što bi na drugi način doprinosili izvršenju zajedničkog cilja, plana ili nakane. Iz navedenog prozilazi, da bi optuženi bili oglašeni krivim, ako su kao učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu doprinijeli realizaciji zajedničkog cilja, plana, nakane, sa namjerom da se taj zabranjeni cilj realizuje, odnosno da su lično kao glavni izvršioci počinili dogovoreno krivično djelo, ili ako su kao saizvršioci pružali pomoć glavnom počiniocu u izvršenju dogovorenog krivičnog djela od strane glavnog počinioca ili, ako su svojim radnjama pomagali određeni sistem u kojem je određeno krivično djelo počinjeno zahvaljujući rukovodećem položaju i funkciji optuženih i uz postojanje svijesti o karakteru tog sistema i namjere da se taj sistem pomaže.

Analizirajući žalbene prigovore optužbe kojim se osporavaju zaljučci prvostepenog vijeća u konkretnoj situaciji u ovom predmetu, u svijetlu izvedenih dokaza, apelaciono vijeće je ocijenilo da dokazi uloženi u spis predmeta zaista nemaju potrebni kvalitet i ne pružaju dovoljnu uvjerljivost, u smislu ispunjenja standarda izvan svake razumne sumnje, da su optuženi u inkriminsano vrijeme svjesno doprinosili ostvarivanju plana UZP-a i dali značajan doprinos u ostvarivanju plana i ciljeva udruženog zločinačkog poduhvata lica navedenih u uvodnom dijelu optužnice. Po ocjeni apelacionog vijeća, postoji mnogo indicija o tome, pa i određenih dokaza koji upućuju na osnovanost tvrdnji Tužilaštva isticanih u toku postupka i sada u žalbi, ali i mnogo suprotnih dokaza koji ih dovode u ozbiljnu sumnju i ostavljaju mogućnost i drugačijih zaključaka, zbog čega je i po ocjeni ovog vijeća, u konkretnoj situaciji bilo mjesta postupanju u skladu sa članom 3. ZKP BiH, odnosno primjeni principa in dubio pro reo.

Naime, pravilo „in dubio pro reo“ određuje da sud sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog, nego i onda kad nije dokazana krivnja optuženog. Dakle, svaka sumnja u postojanje neke pravno relevantne činjenice mora se cijeniti u korist optuženog. Ovakav stav je u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava ( ESLJP), prema kojoj svaka situacija u kojoj se javlja i najmanja sumnja u vezi sa dokazom, mora ići u prilog optuženog⁷

. Stoga Sud, kada ima sumnju, mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. EKLJP⁸

.

Načelo in dubio pro reo je izraz pogodovanja optuženom i u sebi sadrži dva pravila. Prvo pravilo se odnosi na činjenice koje idu na štetu optuženog. Ove činjenice moraju biti utvrđene sa potpunom sigurnošću, što je dokazni standard „izvan svake razumne sumnje“.  Ako postoji sumnja u odnosu na te činjenice, one se ne mogu uzeti kao utvrđene, tj. smatraju se neutvrđenim. Drugo pravilo se veže uz činjenice koje idu u korist optuženog. Te se činjenice uzimaju za utvrđene - čak i onda ako su samo vjerovatne, tj. ako se sumnja u njihovo postojanje, pa čak i onda ako je postojanje činjenica na štetu optuženog vjerovatnije.

Svaka sumnja, kao rezultat oprezne i kritičke ocjene dokaza, u pogledu pravno relevantnih činjenica u krivičnom postupku se mora odraziti u korist optuženih, što je u konkretnom slučaju prvostepeno vijeće ispravno primjenilo.

Osporavajući stav pretresnog vijeća, Tužilaštvo u žalbi navodi da je optuženi Dragomir Vasić ostvarivao neposredne kontakte sa glavnim učesnicima UZP-a na sastancima kojima je prisustvovao. U vezi s tim se ponovo ističe da je optuženi Vasić dana 12.07.1995. ujutro bio na sastanku u komandi Bratunačke brigade sa komadantom V.B., a u noći 13/14. jula u prostorijama SDS-a kod M.D., povjerenika za Srebrenicu, na sastanku povodom situacije u Bratuncu izazvane prisustvom velikog broja zarobljenika u Bratuncu. Takođe se ističe da je dana 12. jula u 10,30 časova optuženi Dragomir Vasić prisustvovao sastanku u hotelu Fontana u Bratuncu kojem su sa srpske strane prisustvovali general R.M., R.K.1, V.P., R.J.1, S.K.1, M.D., povjerenik za Srebrenicu, predsjednik SO-e Bratunac Lj.S., S.D., predsjednik Izvršnog odbora SO-e Bratunac, zatim potpukovnik K.1, predstavnik UNPROFORA, a sa bošnjačke strane iz Srebrenice Ć.P., I.N. i N.M.. Provedeni dokazi nesumnjivo ukazuju da je optuženi Vasić nakon sastanka obavijestio kabinet ministra MUP RS i Štab policijskih snaga Bijeljina o svemu što je razmatrano na sastanku i dogovoreno (da se u Potočarima nalazi oko 25.000 stanovnika, od čega su 10 % muškarci od 17 do 60 godina, da Muslimani traže dobrovoljno da idu za Kladanj i da im se pomogne, kao i da traže prolaz i vojnosposobnih).

Tvrdnje o prisustvu optuženog Vasića navedenim sastancima zaista stoje, ali to i po ocjeni ovog vijeća, samo za sebe ne predstavlja dovoljno jak dokaz na osnovu kojeg bi se po standardu izvan svake razumne sumnje dokazalo da je optuženi Vasić bio član UZP, te da je i on imao genocidnu namjeru djelimičnog istrebljenja Bošnjaka Srebraničke enklave kao nacionalne, vjerske i etničke skupine. Generalno govoreći, prisustvo sastancima može biti pasivno ili aktivno, te može značiti mnogo pri ocjeni odnosa prisutne osobe prema temi sastanka i odlukama donesenim na istom. Međutim, prisustvo, samo za sebe, ne znači automatski i slaganje i podržavanje sa svime što se na njemu desilo i zaključilo. Stoga je u konkretnom slučaju bilo nužno dokazati da je optuženi Vasić na tim sastancima imao aktivnu ulogu i da je značajno učestvovao u kreiranju i donošenju ključnih odluka, koje predstavljaju realizaciju plana i ciljeva UZP. Suština je da Tužilaštvo, sem dokaza o prisustvu sastancima, nije ponudilo konkretne dokaze na osnovu kojih bi se van razumne sumnje zaključilo da su se upravo na tim sastancima donosile odluke o realizaciji plana i zajedničkog cilja UZP-a i da je i optuženi Vasić bio jedan od kreatora istih, ili ih je prihvatio kao svoje i po njima konkretno postupao.

Tvrdnja Tužilaštva da je optuženi Vasić učešćem na sastancima i kontaktima sa glavnim učesnicima UZP-a došao do informacija koje se tiču sudbine bošnjačkog stanovništva enklave Srebrenica je logična i sasvim vjerovatna, ali to takođe automatski ne predstavlja nesumnjiv dokaz da se on i složio sa svim onim što je čuo i saznao na sastancima, a pogotovo ne znači da je i on bio kreator tragične sudbine zarobljenika, niti da je podržao i saglasio se sa glavnim učesnicima UZP da se svi zarobljeni Bošnjaci muškarci likvidiraju, a ostali prisilno premjeste, na koji način bi dijelio njihovu genocidnu namjeru. 

Pored navedenog, valja naglasiti da se uloga optuženog Vasića, kako je predstavlja žalba i njegov doprinos ostvarenju ciljeva UZP, ne može ni isključiti, ali je za osuđujuću presudu Tužilaštvo moralo takvu ulogu dokazati isključujući svaku drugu mogućnost i svaku razumnu sumnju, a sumnja postoji i zbog toga što je više svjedoka bilo izričito u tvrdnji da se govorilo da će zarobljnici ići u razmjenu i da su i oni tako mislili.

U konkretnom slučaju valja istači da o samom toku pomenutih sastanaka nije bilo nikakvih snimaka, transkripata, pa ni zapisnika na osnovu kojih bi sud sa sigurnošću utvrdio kakvu je ulogu imao optuženi u njima, a pogotovo kakvu ulogu u kreiranju odluke o likvidaciji zarobljenika. Mnoge stvari u vezi sa tim sastancima su ostale nejasne i nedorečene. U prilog takve ocjene apelacionog vije�a govore i iskazi svjedoka M.N. (sa ročišta na Sudu BiH od 16.05.2017. godine) i M.D., koji svjedoče o toku sastanka sa pukovnikom Lj.B., koji je saopštio da je odluka vrha Vojske RS da se svi zarobljenici likvidiraju i insistirao da se to učini na području opštine Bratuanac, čemu se M.D. protivio. Nejasno je da li se Vasić slučajno našao kod M.D. u trenutku kada je 13. jula u prostorije SDS-a u Bratuncu sa svjedokom M.N. došao pukovnik Lj.B. ili je tu bio upravo zbog sastanka sa Lj.B.. Takođe se iz iskaza tih svjedoka, kao učesnika događaja, ne može jasno odrediti da li je optuženi Vasić ostao u prostoriji gdje su M.D. i Lj.B. žučno raspravljali o sudbini zarobljenika Bošnjaka i njihovoj egzikuciji, ili je isti bio u hodniku ispred prostorije. Svjedok M.N. je u vezi s tim davao različite izjave, ali je na kraju ispitivanja tvrdio da su u hodniku ostali Lj.S., S.D. i Vasić, te da su u prostoriju gdje se vodila rasprava između M.D. i Lj.B. ušli nakon odlaska Lj.B., nakon čega je održan drugi dio sastanka. Međutim, u vezi sa tim sastankom i ulogom Vasića, valja ukazati na dio odgovora svjedoka M.N. od 16.05.2017. godine na upite tužioca, kada je rekao i to “da ni jedna struktura iz civilne policije iz MUP-a nije imala apsolutno nikakav uticaj i nije bila uključena, nije imala nikakv zadatak u okviru naredbe o akciji “Krivaja”…te nema nikakve veze sa odlukom šta raditi sa zarobljenim..”. 

Kada je u pitanju sastanak od 15. jula u Zvorničkoj brigadi, na kojem su se prema navodima žalbe Tužilaštva donosile važne odluke u realizaciji UZP-a i raspravljalo o ubijanjima zarobljenika, valja ukazati da se na osnovu ponuđenih dokaza takođe nije mogao izvesti zaključak izvan svake razumne sumnje o ulozi optuženog Vasića kako je tužilac prikazuje. Naime iz dokaza T-131 - transkript svjedočenja D.O. i dokaza T-308-svjedočenje V.P.1, proizilazi da se na tom sastanku raspravljalo o naoružanoj koloni 28 divizije i donosila odluka da li je potrebno otvoriti koridor i istu propustiti, te na taj način izbjeći gubitke na obje strane, kakav prijedlog je potekao od strane optuženog Vasića, ili da se taj prijedlog odbije. Iz iskaza D.O. i V.P.1 proizilazi da se na tom sastanku nije raspravljalo o zarobljenim licima, niti o masovnim egzekucijama. Takođe valja imati u vidu da navedeni iskazi svjedoka, nisu dovedeni u pitanje dokazima prezentiranim u toku prvostepenog postupka od strane Tužilaštva.

U vezi sa tvrdnjama optužbe o prisustvu optuženog sastancima održanim u hotelu “Fontana”, prvostepeno vijeće je ispravno cijenilo svjedočenje vještaka Richarda Buttlera od dana 05.04.2018. godine, koji je naveo da je dogovor o izmještanju civilnog stanovništva iz Potočara postignut na drugom sastanku 11.07.1995. godine, na kojem optuženi Vasić nije prisustvovao. Odbrana optuženog Vasića je u unakrsnom ispitivanju vještaka Richarda Butlera došla do potvrde vještaka da optuženi nije bio prisutan na drugom sastanku održanom u hotelu “Fontana” kada je postignut dogovor o izmještanju civilnog stanovništva iz Potočara na teritoriju Federacije BiH. Na pitanje da li je optuženi Vasić mogao znati za plan ubijanja, vještak Battler je tada ponovio da ”Vasić očigledno nije bio upoznat sa planom ubijanja muškaraca koje je VRS do tada već artikulisala”. U tom smislu su u spis kao dokaz Tužilaštva uložena dva izvještaja Richarda Butlera od 01.11.2002. godine i 31.10.2002. godine pod brojem T – 102. Navedeni dokazi dodatno upućuju na sumnju u osnovanost tvrdnji tužioca isticanih tokom postupka i sada u žalbi o ulozi optuženog Vasića i njegovom učešću u kreiranju planova i ciljeva UZP, odnosno donošenju odluke o istrebljenju skupine Bošnjaka enklave Srebrenica, te njegovoj genocidnoj namjeri. 

U odnosu na druge optužene (Josipovića, Tešića, Zoljića i Pantića), kada je u pitanju njihov doprinos UZP, odnosno pomaganje glavnim izvršiocima istog, Tužilaštvo je, kako je to osnovano konstatovano u prvostepenoj presudi, još nejasnije odredilo njihovo učešće. U tom smislu je u odnosu na optuženog Josipovića isticano njegovo prisustvo sastanku u komandi Bratunačke brigade na kojem su prisutvovali i R.M., R.K.1, M.Ž., Lj.S. i S.D.. Međutim, jednako kao i za optuženog Vasića, Tužilaštvo u tom pravcu nije ponudilo dokaze kojim bi potkrijepilo navode da su se na tom sastanku donosile odluke o realizaciji plana i zajedničkog cilja UZP-a, niti da je Josipović imao aktivnu ulogu u tome. Nikakvi novi dokazi u vezi s tim nisu ponuđeni ni u žalbi. Nasuprot tome, žalbom se opisuju događaji koji su se nesumnjivo desili u inkiminisano vrijeme na područu Srebrenice, Bratunca i Zvornika, koji su već ranije utvrđeni u više presuda MKSJ i Suda BiH, što dakle i nije sporno. Međutim, iz dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu, ne proizilazi van svake razumne sumnje zaključak da radnje optuženih, po svom karakteru predstavljaju radnje pomaganja glavnim izvršiocima u ostvarenju cilja UZP-a o istrebljenju skupine Bošnjaka.

Dokazi prezentirani u toku postupka o učešću policije i redovnih policijskih snaga u inkriminisano vrijeme, ne ukazuju da je u tim aktivnostima bilo postupanja koje prevazilaze redovne policijske poslove, osim onih jedinaca policije koje su učestvovale u borbenim dejstvima, na koje se odnosi drugačiji lanac komandovanja, što je obrazloženo od strane prvostepenog vijeća. U vezi s tim su u pobijanoj presudi izneseni zaključci i argumenti za iste, koje u nedostatku dokaza koji bi ih ozbiljno doveli u sumnju, prihvata i apelaciono vijeće. Ovo posebno kada su u pitanju zaključci u pogledu ocjene iskaza vještaka Richarda Batlera i Miodraga Novokmeta, koji su svjedočili na okolnosti postupanja posebnih policijskih jedinica u borbenim dejstvima, te o lancu komandovanja kada su te strukture MUP-a u potpunosti pretpočinjene jedinicama VRS.

Po ocjeni ovog vijeća osnovanim se ukazuje i zaključak pretresnog vijeća da činjenični navodi optužnice ne sadrže formulacije koje ukazuju na mens rea optuženih potrebnu za učešće u UZP-a (u pogledu optuženog Vasića), odnosno pomaganje i podržavanje ( u pogledu ostalih optuženih ), niti su precizirane radnje optuženih kojima oni učestvuju u realizaciji zajedničkog zločinačkog cilja, odnosno doprinose funkcionisanju sistema, kao i znanje optuženih Josipovića, Tešića, Zoljića i Pantića o zajedničkom cilju učesnika UZP i njihovoj genocidnoj namjeri. Sama tvrdnja da su optuženi dio ovog oblika počinjenja krivičnog djela nije dovoljna. Pored toga, valja istaći da se nigdje u optužnici ne navodi, niti opisuje na koji način su optuženi u ovom predmetu bili upoznati, na osnovu čega su bili svijesni zajedničkog zločinačkog cilja, niti šta je njihov pojedinačni doprinos u okviru zajedničkog djelovanja. U optužnici se ne navode ni koje su to tačno naredbe i komande Vasića i ostalih optuženih upućene policijskim jedinicama i koje su im zadatke dali u tim naredbama (da li i za vršenje protivpravnih radnji navedenih u činjeničnom opisu optužnice). Umjesto jasne konkretizacije naredbi i komandi izdatih od strane optuženih za vršenje inkriminisanih protivpravnih radnji, u optužnici se navodi mnoštvo radnji koje spadaju u redovna ovlašćenja i nadležnosti optuženih kao rukovodećeg kadra CSB i njegovih organizacionih dijelova. 

Nadalje, Tužilaštvo se u žalbi kao na ključni argument poziva na funkcije koje su optuženi obnašali u inkriminisano vrijeme, odnosno njihove pozicije koje su imali u inkriminisano vrijeme u policijskim stukturama. Međutim, sama činjenica da su optuženi bili na određenim pozicijama nije dovoljna kako bi se izveo zaključak izvan svake razumne sumnje o njihovom zajedničkom djelovanju unutar udruženog zločinačkog poduhvata, odnosno pomaganju istog. Ovo posebno kada se ima u vidu da su vojne strukture vodile akciju “Krivaja ’95”, te da dokazi koji su izvedeni u toku postupka ne upućuju na aktivno i organizovano djelovanje policijskih snaga, a da su jedinice civilne policije i po odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima RS i nalazima vještaka, koje su učestvovale u borbenim dejstvima tom prilikom bile pretpočinjene vojnim komandama. 

Suprotno žalbenim navodima, apelaciono vijeće nalazi valjanim zaključak prvostepenog vijeća u pogledu učešća optuženih u okviru UZP-a, odnosno da u toku postupka nisu prezentirani konkretni dokazi da su optuženi djelovali koordinirano na realizaciji zločinačkog plana i ciljeva UZP. Pored ponovljenih tvrdnji o koordiniranom djelovanju, Tužilaštvo ni u žalbi ne nudi nikakve nove dokaze koji bi ukazivali na osnovanost tvrdnji optužbe u vezi s tim, te navedeni zaključak pretresnog vijeća doveli u sumnju.

Postojanje namjere djelimičnog istrebljenja grupe bošnjačkog naroda koja se veže za dešavanja na području Srebrenice i ranije je razmatrano i utvrđeno u predmetima Haškog tribunala, kao i Suda Bosne i Hercegovine. Međutim apelaciono vijeće, suprotno žalbenim prigovorima tužioca, na osnovu dokaza koji su prezentirani nije moglo po standardu izvan svake razumne sumnje utvrditi da su optuženi Josipović, Tešić, Zoljić i Pantić u inkriminisano vrijeme znali za genocidnu namjeru učesnika udruženog zločinačkog poduhvata, a da je optuženi Vasić dijelio genocidnu namjeru sa drugim učesnicima UZP-a. Po ocjeni apelacionog vijeća, moguće je da su osnovane tvrdnje Tužilaštva da su optuženi Josipović, Tešić, Zoljić i Pantić znali za namjeru glavnih izvršilaca UZP, a Vasić imao istu namjeru kao i glavni izvšioci, ali se pažljivom analizom provedenih dokaza, pa i onih na koje žalba upućuje, nije mogla isključiti svaka sumnja u vezi s tim, što je neminovno nalagalo primjenu načela in dubio pro reo iz člana 3 stav 2 ZKP BiH. U svakom slučaju, za osuđujuću presudu, kakvu predlaže Tužilaštvo, to je bilo nužno dokazati izvan svake razumne sumnje.

Tužilaštvo u žalbi ponovo tvrdi da je uloga optuženog Vasića bila ključna, kako u vojnom tako i u širem logističkom smislu, imajući u vidu obim operacije i mnoštvo aktera i jedinica koji su učestvovali. Po ocjeni apelacinog vijeća, pretresno vijeće je detaljno razmotrilo sadržaj provedenih dokaza u kontekstu znanja optuženog o genocidnoj namjeri glavnih izvršilaca UZP-a, kao i radnji optuženog koje se odnose na komandu i nadzor pripadnika redovne policije i 1. 3. i 6. čete PJP CJB Zvornik, te je imajući u vidu postojeći standard⁹

u pogledu zaključivanja na osnovu indicija, pravilno ocijenilo zbog čega nije moglo izvan svake razumne sumnje zaključiti da je Vasić dijelio genocidnu namjeru glavnih izvršilaca. 

Izvedenim dokazima na glavnom pretresu, Tužilaštvo nije izvan svake razumne sumnje dokazalo postojanje znanja optuženog Josipovića o planu glavnih izvršilaca. U prilog takvog zaključka u pobijanoj presudi se ispravno skreće pažnja na svjedočenje T.K., koji je u kritično vrijeme bio zamjenik ministra MUP-a RS. Svjedok T.K. je istakao da nije znao za akciju VRS pod nazivom Krivaja 95 koja se odnosi na dešavanja u Srebrenici, te da nije znao ni da je u SJB Bratunac bio formiran neki štab policijskih snaga. Iskaz ovog svjedoka je potvrdio i svjedok ST-178, koji je u to vrijeme bio na visokoj funkciji u SJB Zvornik. Dana 14.07.1995. godine, kako svjedok navodi, kontaktirao je T.K. i rekao mu da se policija ne miješa u poslove sa ratnim zarobljenicima, te da je njihovo da obezbijede prohodnost putne komunikacije.

U prilog tvrdnje o znanju optuženog Vasića i postojanju njegove genocidne namjere žalba ukazuje i na poziciju Vasića unutar MUP-a RS-a, te smatra da je njegova interakcija sa ključnim izvršnim ličnostima UZP-a omogućila da ima znanje o kontekstu u kojem je djelovao. Međutim prema ocjeni apelacionog vijeća, kao što je i naprijed navedeno, na osnovu kontakata optuženog Vasića i njegovog prisustva pojedinim sastancima ne može se izvan svake razumne sumnje zaključiti da je optuženi Vasić znao i djelio sa ostalim genocidnu namjeru. Isto tako, korištenju pogrdnih izraza prema bošnjačkom narodu, ne može se dati presudan značaj pri utvrđivanju je li zaista i on imao genocidne namjere¹⁰

. U svakom slučaju, ne može se objektivizirati odgovornost Vasića, niti drugih optuženih, samo na osnovu činjenice da su u inkriminisano vrijeme obnašali određene funkcije unutar MUP-a.

Što se tiče tvrdnji žalbi u vezi sa depešama koje su iz CSB Zvornik slate u kabinet ministra MUP –a RS, valja konstatovati da je to uobičajeni način informisanja unutar strukture MUP i da ulazi u okvire nadležnosti osoba na rukovodnim funkcijama, kakav je i optuženi Vasić bio. Tačno je da je on putem depeša informisao i pisao izvještaje o stanju na terenu koji pokriva područje nadležnosti CSB, te da se njima navodi i gdje se nalaze pojedine čete PJP. Međutim, iz teksta depeša se ne može sa sigurnošći zaključiti da ih je upravo optuženi Vasić angažovao na konkretnim zadacima, da je njihovo slanje i raspored rezultat njegovih naredbi i da im on komanduje u borbenim dejstvima o kojima piše. U depešama se izvještava o cjelokupnoj situaciji na terenu i permanentno koristi termin „naše snage“, pri čemu je nejasno da li se to konkretno odnosi na pripadnike CSB Zvornik ili na snage Vojske RS i posebne brigade policije pod komandom Lj.B.1, kompletne snage ili pak i jedne i druge.

U cilju dokazivanja genocidne namjere na strani optuženog Vasića Tužilaštvo posebno ukazuje na sadržaj depeše CJB Zvornik koja predstavlja dokaz T-60, te na zadatak koji je MUP dobio od generala R.M.: „ubijanje oko 8000“ muslimanskih vojnika. Međutim, Tužilaštvo zanemaruje iskaz vještaka Buttlera i njegovo svjedočenje u odnosu na taj dokument, iz koga prozilazi, a što je potvrdio i sam vještak, „da se likvidacija 8000 muslimanskih vojnika koje su blokirali u šumi oko Konjević polja, odnosi na neutralisanje vojne sile u vojnom smislu, a ne na strijeljanje zarobljenika, što se nesporno poslije desilo“.

Suprotno žalbenim prigovorima, prilikom donošenja odluke o krivičnoj odgovornosti optuženih, prvostepeno vijeće se vodilo visokim nivoom kritičnosti, odnosno restriktivnosti prilikom ocjene dokaza po pitanju znanja za plan, odnosno postojanja umišljaja – genocidne namjere i svijesti da se čini i pomaže u izvršenju krivičnog djela genocid. Ispunjenje genocidnog cilja, imajući u vidu prirodu i definiciju genocida, često nosi obilježja značajnog planiranja i koordinacije obzirom na njegovu široku, odnosno zamašnu ambiciju. Međutim, sama činjenica da je taj plan postojao u konkretnom slučaju, te zaključak o postojanju zločinačkog poduhvata više osoba, za sprovođenje tog plana nije dovoljna da bi se izveo zaključak o učešću i konkretno optuženih u istom, zbog čega se drugačije tvrdnje žalbe, prema ocjeni ovog vijeća, ukazuju neosnovanim.

ŽALBA TUŽILAŠTVA – pojedinačne tačke optuženja

U pogledu samog sadržaja optužnice, prvostepeno vijeće ispravno nalazi da uvodni dio dispozitiva optužnice sadrži određene navode koji se ponavljaju u pojedininim tačkama optužnice, kao i da se određene radnje i formulacije ponavljaju u više tačaka, te da nisu jasno razdvojene radnje koje se optuženim stavljaju na teret, a posebno u tačkama u kojima se navodi više optuženih, već je činjenični opis objedinjen za sve optužene.

Prije davanja odgovora na žalbene prigovore tužioca kojima se osporavaju zaključci prvostepenog vijeća u pogledu pojedinačnih inkriminicija koje su optužnicom stavljene na teret optuženima, ovo vijeće će iz razloga preglednosti i izbjegavanja ponavljanja argumentacije, ovom presudom izvršiti grupisanje pojedinačnih osporavanih tačaka, na način da će analizu prigovora dati za prve dvije tačke optuženja koje se odnose na optužene Josipovića i Tešića, te u odnosu na ostale optužene u odnosu na tačke 3.,4., 5., 6., 7., 8., i 9. optužbe, odnosno izreke prvostepene presude.

- Žalba Tužilaštva BiH na tačku 1. i 2 optuženja, u odnosu na optužene Miodraga Josipovića i Branimira Tešića

Žalba Tužilaštva u odnosu na prvu tačku optuženja iznosi vlastitu ocjenu iskaza svjedoka na osnovu kojih se prema navodima žalbe može utvrditi odgovornost optuženih Josipovića i Tešića. U tom cilju žalba navodi iskaze pripadnika SJB Bratunac, među kojima su R.L., R.V., B.J., svjedok M.N.1, rezervni policajac, koji su prema navodima optužbe 12. jula od strane svojih nadređenih Josipović Miodraga i Tešić Branimira dobili zadatak da naoružani dugim cijevima, pištoljima i municijom krenu prema Potočarima i da izbjegavaju da ih vide pripadnici UNPROFOR-a i kad su stigli u Potočare gdje je bio okupljen bošnjački narod i dok su pristizali civili iz pravca Srebrenice, nisu naišli na otpor pripadnika UNPROFOR-a. Prema navodima žalbe, pod komandom i nadzorom optuženih Josipović Miodraga i Tešić Branimira, zajedno sa više policajaca iz SJB Bratunac, naoružan automatskom puškom policajac M.G.1 učestvovao je u prisilnom premještanju civilnog stanovništva iz Zaštićene zone UN Srebrenica i najneposrednije se uključio u odvajanje muškaraca od njihovih porodica, o čemu su svjedočili svjedoci M-6 , M-7 , M-8 i F.S.. M.G.1 je bio pripadnik SJB Bratunac sve do 18. jula kada je i formalno raspoređen u SJB Srebrenica odlukom optuženog Dragomira Vasića, a dok se nalazio u Srebrenici 13. jula povremeno je nestajao, odlazio iz grada što u vezi sa iskazima svjedoka, kako se to ističe žalbom optužbe, navodi na zaključak da je odlazio u Potočare gdje je bila u toku akcija odvajanja muškaraca i transporta civilnog stanovništva.

U žalbi se ukazuje i na iskaz svjedoka R.V., M.I. i M.N., iz kojih iskaza, između ostalog, prema žalbenim navodima proizilazi da je pogrešan zaključak Suda da se uloga redovne policije, policajaca SJB Bratunac svodila na obezbjeđenje prolaska vozila sa civilnim bošnjačkim stanovništvom kako ne bi bilo izloženo nasilju prilikom kretanja kroz Bratunac, te da samo prisustvo policajaca na mjestima događaja oko objekata gdje su bili zatvoreni Bošnjaci bez dokaza o njihovim aktivnostima, bez identifikacije policajaca, ne može biti dovoljan osnov za odgovornost optuženih Josipovića i Tešića onako kako im se stavljalo na teret u tački 1. optužbe.

Žalba Tužilaštva u odnosu na tačku 2 optužbe, analizira iskaze svjedoka, te ističe da su prema svjedočenju svjedoka ST-178 policijske snage CJB Zvornik stavljene u stanje pripravnosti, te da je isti obasnio kakva je uloge policije bila u odnosu na konvoje autobusa i kamiona koji su prevozili civile iz Srebrenice: „...nije klasično da se uzme policija i da ide ispred i iza konvoja, nego obzirom da je bilo mnogo vozila pa mora proći ne znam Bratunac, pa Miliće, Vlasenica, pa tamo je Kladanj ...onda je svaka policijska stanica u svome dijelu brinula da komunikacija bude prohodna ili ako dođe do zastoja da reguliše to i tako u toj funkciji i da tamo ovaj da proprate se konvoji do Kladnja. Na pitanje svjedoku da li je , bratunačka policija kontrolisala cestu od Bratunca do Konjević Polja, svjedok je odgovorio: „... da, uglavnom uglavnom... policija je znači imala zadatak da obezbjedi prohodnost komunikacije za sva vozila.“ Žalba dalje ukazuje na iskaz svjedoka ST-178 koji je rekao: „Prvo zvanično naše uključivanje u akciju na Srebrenicu je bilo oko 11.07., mislim da je tada načelnik SJB Bratunac Josipović Miodrag tražio pismeno asistenciju od nas da mu pomognemo u redovnim policijskim aktivnostima i tamo je upućen dio jedne od četa PJP-a, mislim da je bila druga četa. Moguće da je tu grupu predvodio S.M.3 koliko mogu da se sjetim ... mislim da je došla jedna naredba od štaba policijskih snaga da se obezbjedi putna komunikacija Zvornik- Pale“.

Da je svoju ulogu i zadatke imala i SJB Bratunac u prisilnom premještanju civilnog stanovništva i protivzakonitom zatvaranju civila Bošnjaka iz Srebrenice, prema navodima žalbe potvrđuje i naredba general-majora M.Ž. od 12. jula, kojom on komandi Bratunačke brigade nalaže da u saradnji sa SJB Bratunac obezbijedi regulisanje saobraćaja na putu K. Polje - Bratunac i obratno, a posebno u gradu Bratunac oko Stadiona, s tim da prioritet imaju autobusi za evakuaciju.

Prema navodima žalbe, dana 13. jula VRS je počela koristiti autobuse za prebacivanje zarobljenih muškaraca Bošnjaka iz Bijele kuće na razna privremena mjesta zatvaranja u i oko Bratunca, uključujući i školu Vuk Karadžić. U vezi stim se ukazuje i na iskaze iskazi svjedoka M.M. i R.M.2, vozača, koji su imali zadatak da prevoze autobusom odvojene muškarce u Potočarima iz Bijele kuće u Bratunac, a koji su svjedočili da su u pratnji zarobljenika bili civilni policijaci, te da su ih oni preusmjeravali prema fiskulturnoj sali gdje su trebali biti smješteni u Bratuncu. Posebno se spominje civilni policajac R.E., koji je svjedoku M.M. poznat od ranije, a koji ih je usmjeravao u fiskulturnu salu, te rekao svjedoku da će ovi muškarci biti transportovani za Kladanj. Svjedok je taj dan prevezao 8 do 10 tura i svaki put je prihvat muškaraca vršio policajac R.E..

Činjenicu da su policajaci SJB Bratunac vršili zadatak obezbjeđenja i usmjeravanja vozila sa civilnim stanovništvom prema Kladnju, potvrđuje i svjedok M.N.1 koji je i sam zajedno sa desetak policajaca obezbjeđivao prolazak autobusa sa civilnim stanovništvom iz Potočara usmjeravajući ih prema Konjević Polju na raskrsnici u Bratuncu. Upravo na toj raskrsnici u gradu Bratuncu važno je bilo pravilno usmjeravanje vozila jer je vozila sa odvojenim muškarcima iz Potočara valjalo usmjeriti prema lokacijama u gradu Bratuncu, gdje je trebalo privremeno zatvoriti te muškarce (Osnovna škola; Hangar, stadion itd) a vozila sa ženama i djecom usmjeriti prema Konjević Polju. Izvršenje ovog zadatka značilo je pomoć organizatorima prisilnog premještanja civilnog stanovništva iz Zaštićene zone UN Srebrenica.

Svjedok D.N.2 koji je vršio poslove vozača u SJB Bratunac svjedočio je da je jedan ili dva dana nakon zauzimanja Zaštićene zone Srebrenica službenim automobilom golf, odvezao u Potočare optuženog Tešić Branimira, a kad se iz Potočara vraćao tamo je ostao Tešić Branimir, a prihvatio je u vozilo trojicu policajaca SJB Bratunac R.V., D.V. i B.J. koji su bili u Potočarima na mjestu gdje se nalazilo civilno stanovništvo koji su bili negdje ujutru na pregledu terena, pa su došli tu, i ne zna gdje su raspoređeni i šta su radili i odvezao ih u Bratunac u SJB, a naknadno se istog dana vratio po Tešić Branimira u Potočare.

Žalba dalje tvrdi Po naredbi optuženog Tešić Branimira svjedok R.V. se vratio u 23 sata u SJB Bratunac. Tada je Tešić policajce podijelio u dvije ili tri grupe i naredio da idu u hangar, školu i prema autobusima gdje su u međuvremenu pristigli zarobljenici da ih obezbjeđuju, svjedok je otišao u grupi sa B.J., M.V.1 a u drugu grupu su ušli policajci R.L., D.V.. Tešić je dao instrukciju da idu u hangar gdje su civili i da ih obezbijede da im niko ništa ne smije učiniti. Do hangara su došli službenim vozilom koje je vozio B.J., gdje su zatekli specijalce u crnim uniformama Lj.B.1, da su njih četvorica policajaca iz grupe po 20 minuta ulazili u hodnik hangara, u hangaru su bili civili muškarci, čuo je pucnjavu iz pravca škole, a nakon dva sata s udobili smjenu u kojoj je bio D.V.. Po povratku u stanicu javili su se Tešiću koji se tu nalazio. 

Činjenicu da je optuženi Josipović Miodrag bio u Bratuncu na dužnosti u SJB Bratunac u vrijeme kada je vršeno nasilje i ubistva zarobljenih Bošnjaka, prema navodima žalbe potvrđuje svjedok S.M.1 koji ističe da se 14. jula vratio iz Srebrenice u Bratunac radi sahrane poginulog policajca Ž.N. i razgovarao sa Josipovićem, koji mu je prenio da su u gradu bili smješteni u školi zarobljeni Srebreničani, da ih je obezbjeđivala vojna policija i mali broj civilnih policajaca koji su u patrolama obezbjeđivali rastojanja između objekata po gradu, da je bilo 2 do 3 strijeljanja zarobljenika koji su pokušali bježati i da su svi zarobljenici odveženi u pravcu Kladnja te da je u gradu 13-og naveče bio pukovnik Lj.B..

Žalba Tužilaštva je iznoseći prigovore u odnosu na tačku 2 optuženja, iznosila konstatacije kojima su se opisivala dešavanja 13. jula u popodnevnim satima oko stadiona u Novoj Kasabi, hangaru i Osnovnoj školi Vuk Karadžić, ko je bio prisutan od vojske, policije, bez posebne konkretizacije žalbenih prigovora kojim se osporavaju zaključci pobijane presude u odnosu na optužene Josipovića i Tešića i onoga što im se stavljalo na teret optužnicom. U tom pravcu apelaciono vijeće će odgovoriti na prigovore, te iznijeti ocjenu iskaza svjedoka na koje se upućuje žalbom Tužilaštva, a tiču se isključivo optuženog Josipovića i Tešića.

• Nalaz apelacionog vijeća u odnosu na prigovore Tužilaštva kojim se osporavaju zaključci prvostepene presude u odnosu na tačke 1. i 2. optužbe;

U konkretnom slučaju, obzirom na zaključke prvostepenog vijeća da nije utvrđeno da su optuženi imali kontakte sa članovima UZP-a, niti da su na drugi način dobili saznanja o njihovoj namjeri da se djelimično istrijebi grupa bošnjačkog naroda, kao i da nije dokazano da su pripadnici PS Bratunac po naredbi optuženog Josipovića učestvovali u odvajanju više od 1000 muškaraca Bošnjaka od njihovih porodica, oduzimanju njihovih ličnih isprava, novca i dragocjenosti, te u njihovom sprovođenju u „bijelu kuću“ gdje su držani pod stražom, to i po ocjeni ovog vijeća nije ni bilo neophodno detaljno se upuštati u obrazlaganje događaja vezanih za dešavanja u julu 1995. godine na širem području Srebrenice, za koje događaje ni odbrane nisu sporile da su se zaista desili. Stoga se suprotno žalbenim navodima optužbe, prvostepeno vijeće sasvim opravdano skoncetrisalo na ulogu optuženih u radnjama koje im se konkretno stavljaju na teret, kao i postojanju znanja i svijesti o UZP i genocidnoj namjeri glavnih izvršilaca.

Nasuprot tvrdnjama žalbe Tužilaštva BiH, apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće na osnovu provedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdilo sve činjenice relevantne za odlučivanje u predmetnoj krivičnopravnoj stvari, pa tako i u pogledu činjenica koje su potencirane u žalbi. Prvostepeno vijeće je postupilo u skladu sa odredbom člana 281. stav 2. ZKP BiH i savjesno ocijenilo svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te na osnovu takve ocjene izvelo zaključak o svim činjenicama bitnim za pravilno razjašnjenje spornih pitanja, prvenstveno pitanja postojanja svijesti optuženih o genocidnoj namjeri glavnih izvršilaca, činjenice koje se odnose na njihovu odgovornost u odnosu na radnje pripadnika policije SJB Bratunac, te okolnosti vezane za dešavanja 12. i 13., te 14. 07.1995. godine, koja su predmet optuženja u tačkama 1. i 2.

Naime, izvedenim dokazima kako objektivne, tako i subjektivne prirode, prema ocjeni prvostepenog vijeća nije dokazano da je optuženi Josipović naredio angažovanje pripadnika SJB Bratunac na izvršenju radnji iz tačke 1. i 2. optužnice, kao ni to da je njemu kao načelniku SJB Bratunac, od pretpostavljene instance došlo pismeno naređenje ili uputa u tom smislu. U vezi s tim Tužilaštvo nije uložilo u spis nikakve materijalne dokaze na osnovu kojih bi se moglo utvrditi bilo naređenje Josipoviću od njemu predpostavljenih, bilo naređenje samog optuženog Josipovića prema jedinicama policije SJB Bratunac, a postojanje takvog naređenja nisu potvrdili ni saslušani svjedoci. Jednako tako, nije dokazano ni da je optuženi Tešić primio ikakve naredbe od optuženog Josipovića, niti da ih je neposredno izvršavao. Ni samom žalbom Tužilaštva se ne ukazuje na postojanje takvih materijalnih dokaza, nego se analiziraju iskazi svjedoka policajaca PS Bratunac u to vrijeme, koji u svojim svjedočenjima pred Sudom BiH u ovom predmetu nisu iznijeli ništa što bi moglo ukazivati na naredbe optuženih Josipovića i Tešića koje bi se odnosile na prisilno premještanje civilnog stanovništva, protivzakonito zatvaranje civila Bošnjaka iz Srebrenice, držanje zarobljenika u nehumanim uslovima, te njihovo fizičko zlostavljanje i ubijanje.

Tako žalba Tužilaštva u odnosu na prvu tačku optuženja iznosi ocjenu iskaza svjedoka pripadnika SJB Bratunac, među kojima R.L., R.V., B.J., te svjedoka M.N.1, koji su prema navodima optužbe 12. jula od strane svojih nadređenih Josipović Miodraga i Tešić Branimira dobili zadatak da naoružani “dugim cijevima“, pištoljima i municijom krenu prema Potočarima i da izbjegavaju da ih vide pripadnici UNPROFOR-a i kad su stigli u Potočare gdje je bio okupljen bošnjački narod i dok su pristizali civili iz pravca Srebrenice, nisu naišli na otpor pripadnika UNPROFOR-a. Prema navodima žalbe, pod komandom i nadzorom optuženih Josipović Miodraga i Tešić Branimira, zajedno sa više policajaca iz SJB Bratunac naoružan automatskom puškom policajac M.G.1 je učestvovao u prisilnom premještanju civilnog stanovništva iz Zaštićene zone UN Srebrenica.

Iz sadržaja prvostepene presude proizilazi da su saslušani pomenuti policajci SJB Bratunac, ali da se na osnovu njihovih iskaza nije moglo zaključiti da je SJB Bratunac vršila ikakvu policijsku aktivnost dalje od Žutog mosta. Prvostepeno vijeće je iznijelo ocjenu istih u pobijanoj presudi u paragrafima 235 do 251, te dalo odgovor na pitanje iz kojih razloga su se pojedini policajci našli na području Potočara, kao i kakva su im zaduženja bila od strane optuženog Tešića. Upravo na osnovu iskaza saslušanih svjedoka B.J., D.N.2, D.V., te iskaza R.V., i apelaciono vijeće zaključuje da je nekolicina policajaca zaista bila u Potočarima. Ni oni sami u svom svjedočenju nisu osporili to prisustvo, ali ne na način kako to predstavlja žalba i ne po naređenju optuženog Tešića i Josipovića, nego samoinicijativno iz radoznalosti, da vide šta se dešava, budući da su mnogi iz porodičnih ili ličnih odnosa bili povezani sa tim područjem. Dakle, Tužilaštvo svoju tvrdnju da su policajci otišli u Potočare sa dugim cijevima i po naređenjima optuženih nije uspjelo dokazati na osnovu iskaza navedenih svjedoka, niti iste eventualno potkrijepiti nekim materijalnim dokazom.

Prisustvo policajaca na području Potočara nije samo po sebi dovoljan dokaz da bi se izvan svake razumne sumnje moglo zaključiti da su oni zaista preduzimali radnje navedene u činjeničnom opisu optužnice, i to po naredbi i komandi Josipovića i Tešića. Ovo posebno ako se ima u vidu da su svi navedeni svjedočili da su dobili zaduženja od strane Tešića da održavaju javni red i mir, da obezbjede velike kolone autobusa i putnu komunikaciju, dakle sve ono što predstavlja redovne policijske zadatke. Svjedoci koji su neposredno, direktno ispitani na glavnom pretresu, a bili su policajci u inkriminisano vrijeme, nisu svjedočili drugačije, kako se to ukazuje žalbom Tužilaštva, nego onako kako je to od strane prvostepenog vijeća interpretirano u pobijanoj presudi, te se iz tih razloga suprotne tvrdnje žalbe odbijaju kao neosnovane.

Stoga i po ocjeni ovog vijeća, Tužilaštvo nije van svake razumne sumnje dokazalo da su policajci, pripadnici PS Bratunac koji su došli do Žutog mosta i do Potočara, uključujući i policajca svjedoka M.I. koji je vršio evidenciju broja lica ukrcanih u autobuse, svojim radnjama ostvarivali obilježja krivičnog djela za koja se terete optuženi Josipović i Tešić. Naime, prema navodima žalbe Tužilaštva M.I. je u skladu sa naredbom Josipovića evidentirao civile koji su ulazili u autobuse i organizovano odlazili iz Potočara. Međutim prema izjavi samog M.I., on je upisivao broj ljudi radi evideniranja stanja i pisanja izvještaja koliko je ljudi napustilo područje Potočare, te da nije imao nikakvu aktivnu ulogu, niti da je od Josipovića dobio bilo kakvu odluku ili saznanje u vezi sa osvarivanjem cilja i plana u okviru udruženog zločinačkog poduhvata. Nikakvim drugim dokazima prezentiranim od strane Tužilaštva, takva izjava svjedoka M.I. nije osporena, niti dovedena u sumnju njena istinitost, a u prilog iste ide i sadržaj iskaza svjedoka M.N. koji je vidio M.I. u Potočarima sa sveskom u ruci, koji mu je na upit odgovorio da je tu zbog vođenja evidencije o broju civila koji se transportuju.

Većina saslušanih svjedoka na okolnosti tačke 1 izreke pobijane presude svjedočili su o tome da nije postojala neka konkretna instrukcija, niti naređenje od strane optuženih Josipovića i Tešića o preduzimanju radnji vezanih za muškarce, žene i djecu koji su bili u Potočarima. U tom smislu po ocjeni ovog vijeća, iz iskaza saslušanih svjedoka ne proizilazi ni da je policajac M.G.1 kojeg optužba posebno analizira u žalbi, preduzimao radnje za koje se traži odgovornost optuženih, niti iz iskaza svjedoka na koje se poziva žalba Tužilaštva BiH proizilazi da je isti u Potočarima kada je viđen, činio bilo šta što ima elemente krivičnog djela. I iz izjave M.G.1 koju je dao istražiteljima MKSJ 13.03.2001 godine proizilazi da je isti 12. jula kada je čuo da je Srebrenica pala u ruke Srba otišao u Potočare čisto iz znatiželje, a ne prema instrukciji ili naredbi bilo koga. Stoga, sama analiza kretanja M.G.1 u predmetnoj žalbi, kada se ima u vidu da je isti boravio na području Potočara u inkriminisano vrijeme saminicijativno bez naredbe ili instrukcije nadležnih iz SJB Brtunac čiji je bio pripadnik u to vrijeme, nema nikakvog osnova, niti dokazuje da je M.G.1 čak i ako je preduzimao neke nedozvoljene radnje, to činio na osnovu naredbi optuženih Josipovića i Tešića izdatih u svrhu pomoći ostvarenju plana udruženog zločinačkog poduhvata o istrebljenju skupine Bošnjaka iz enklave Srebrenica.

U odnosu na radnje opisane pod tačkom 2. izreke pobijane presude, nije sporno da je više stotina zarobljenih muškaraca civila Bošnjaka dovezeno autobusima iz Potočara na privremena mjesta zatočenja u Bratuncu, da je tokom noći 13. na 14.07.1995. godine pogubljen jedan broj zarobljenih muškaraca, te da su u jutro 14.07. muškarci iz Bratunca autobusima i kamionima odvezeni na mjesta pogubljenja u Opštini Zvornik.

O navedenim dešavanjima u Bratuncu u vezi sa zarobljenim muškarcima svjedočili su svjedoci M.M. i R.M.2, vozači, koji su imali zadatak da prevoze autobusom odvojene muškarce u Potočarima iz Bijele kuće u Bratunac. Prema navodima žalbe, isti su svjedočili da su u pratnji zarobljenika bili civilni policijaci, te da su ih isti preusmjeravali prema fiskulturnoj sali gdje su trebali biti smješteni u Bratuncu. Posebno se spominje civilni policajac R.E., koji je svjedoku M.M. poznat od ranije, a koji ih je po tvrdnjama tužioca usmjeravao u fiskulturnu salu, te rekao M.M. da će ti muškarci biti transportovani za Kladanj.

Nakon analize iskaza svjedoka koje navodi žalba Tužilaštva, apelaciono vijeće zaključuje da se i u pobijanoj presudi iznosi dosta drugačija interpretacija iskaza svjedoka u odnosu na ono što su svjedoci izjavili na glavnom pretresu. Naime, vozač koji je vozio muškarce iz Potočara - svjedok M.M. je naveo da je ta lica čuvala vojska, a autobus pratila vojna policija, te da ih je ista policija smjestila u školu. I drugi vozači - svjedoci R.M.2 i S.Đ. su potvrdili da u transportu zarobljenika nije učestvovala civilna policija. Tako je svjedok S.Đ. naveo da je zarobljenike pratila vojna policija, dok je svedok R.M.2 naveo da je u transportu učestvovalo više autobusa, a da su u svakom kao pratnja bila po dva vojnika, a da je na početku i kraju kolone bilo vojno vozilo. Svjedok M.M. pored iznesenog, izjavio je da je vidio pred školom R.E., kojeg je poznavao i znao da je on policajac Granične policije, koja je bila smještena u objektu bivše Građevinske škole. Svjedok međutim ne navodi da je uloga R.E. bila onakva kako je interpretira žalba tužioca.

Što se tiče angažmana civilne policije, prvostepeno vijeće ispravno konstatuje da samo prisustvo policajaca oko objekata u kojima su bili zatočeni zarobčjeni Bošnjaci, bez navođenja ijednog konkretnog dokaza o kriminalnom ponašanju tih policajaca, bez identifikacije tih policajaca i utvrđenja kojoj formaciji ili policijskoj stanici pripadaju, ne može biti dovoljan osnov da se terete njihovi nadređeni, u ovom slučaju optuženi Josipović i Tešić, posebno imajući u vidu da svjedoci koji su svjedočili o tome da su i civilni policajci držali straže, ne svjedoče ništa detaljnije o tome, niti ukazuju na njihovo protivpravno djelovanje navedeno u činjeničnom opisu. 

Vezano za postupanje civilne policije nakon što je konvoj sa autobusim krenuo iz Potočara, svjedočio je svjedok B.J. o tome da je optuženi Tešić došao sa D.N.2 u Potočare i naredio da idu u Bratunac kako bi obezbjedili autobuse koji prolaze. Zadatak im je bio, kako svjedok navodi, da spriječe ljude da ih ne gađaju. Svjedok ističe da je on raspoređen na poziciji ispred banke, prema Domu zdravlja, gdje je i bio D.V., R.L., do njega je bio R.V., a s lijeva je bio M.N.1. Svjedok je vidio žene i djecu u autobusima, a na tom zadatku je bio od 10 ujutro do 23 sata. Navodi da su svo vrijeme prolazili autobusi, ali da nije bilo puno incidenata, da su oni (civilni policajci) smirivali ljude ( domaće stanovništvo ) i da su onda preko motorole pozvani da se vrate u stanicu.

Na osnovu navedenih iskaza saslušanih svjedoka prvostepeno vijeće je pravilno zaključilo da iz istih ne proizilazi da su civilni policajci imali zadatak da organizuju prihvat zarobljenih civila Bošnjaka dovezenih autobusima i kamionima u Bratunac 12. i 13.07. i da su ih upućivali na privremena mjesta zatočenja, već da su civilni policajci imali zadatak osiguranja kolone u smislu očuvanja javnog reda i mira, a što spada u redovne zadatke u sklopu policijskih dužnosti. U tom pravcu pretresno vijeće iznosi jasne i konkretne razloge i ocjene dokaza u pararagrafima 255 do 260, koje žalba osporava ne nudeći ništa novo što bi dovelo u sumnju njihovu valjanost.

Stoga i apelaciono vijeće prihvata stav da je u toku prvostepenog postupka ostalo nedokazano da je optuženi Josipović naredio i podržavao protivzakonito zatvaranje dječaka i muškaraca Bošnjaka i njihovo držanje u nehumanim uslovima. Ostalo je nedokazano po standardu van svake razumne sumnje i to da je optuženi kao načelnik SJB Bratunac imao nadležnost u vezi zarobljenika koji su dovezeni u školu Vuk Karadžić, u hangar i na stadion u Bratuncu.

Utvrđujući navedene činjenice, prvostepeno vijeće je sasvim opravdano imalo u vidu i ispravno cijenilo i iskaz svjedoka M.N. koji je naveo da je on zadatke u vezi sa zarobljenicima dobijao od pukovnika Lj.B., načelnika bezbjednosti u Glavnom štabu VRS i V.P., načelnika bezbjednosti u Komandi Drinskog Korpusa. Svjedok M.N. takođe navodi da je od Lj.B. dobio naređenje da lično prenese pomoćniku komandanta za bezbjednost D.N. da organizuje prihvat, smještaj i obezbjeđenje, a kasnije i likvidaciju zarobljenika koji će iz Bratunca biti prevezeni u zonu odgovornosti Zvorničke brigade. Angažovanje civilne policije na tim zadacima svjedok M.N. uopšte ne spominje.

Navedeni iskaz svjedoka M.N. potvrđuje i svjedok S.M., pripadnik vojne policije. On je svjedočio kako im je M.N. naredio da obezbjeđuju zarobljenike ispred Osnovne škole “Vuk Karadžić”. Vidio je par civilnih policajaca koji su se starali za to da niko ne napada ljude u autobusima, te da su u autobusima bili jedan vojnik i vojni policajac. Svjedok dalje ističe da nije vidio civilne policajce u pratnji autobusa, kao ni da su civilni policajci obezbjeđivali zarobljenike u školi.

Žalba Tužilaštva insistira na učešću pripadnika PS Bratunac i krivnji optuženih Josipovića i Tešića, pokušavajući dokazati kroz iskaze svjedoka koji su svjedočili o tome da im je bilo naređeno da trebaju obezbjeđivati hangar, da su bili prisutni u hangaru ili da su bili ispred hangara dok su u njemu bili zatvorenici. Međutim, iskazi svjedoka su od strane prvostepenog vijeća ocijenjeni na drugačiji način. Apelaciono vijeće nakon uvida u spis predmeta podržava ocjenu pretresnog vijeća. Tako je vezano za zatvorenike koji su bili u hangaru svjedočio B.J. koji je naveo da je dobio zadatak u okviru redovnih aktivnosti policije da obezbijedi hangar u kojem su bili zarobljenici na način da spriječi bilo kakvo uznemiravanje spolja, te da im je skrenuta pažnja da ne ulaze u hangar. Rezervni policajac M.N.1 navodi da je zarobljenicima u hangaru policija donosila vodu, omogućavala im da idu u wc, te da je njihov zadatak bio da spriječe ulazak drugih lica u hangar i napade na zarobljenike. Iz pročitanog iskaza svjedoka R.V.¹¹

proizilazi da su civilni policajci u okviru patrolne službe bili u širem obezbjeđenju hangara, te da oni kao civilni policajci nisu imali naređenje da čuvaju ljude zatvorene u školi i u hangaru. 

Kada se imaju u vidu izneseni iskazi svjedoka, i prema ocjeni apelacionog vijeća ne proizilazi da su civilni policajci prema zarobljenicima u školi, hangaru, autobusima i stadionu preduzimali zabranjene radnje navedene u činjeničnom opisu tačke 1 i 2 optužnice.

Što se tiče iskaza svjedoka M-9 i M-10 u vezi prisustva optuženog Josipovića ispred hangara, apelaciono vijeće nalazi da je u procesnom smislu ocjena ovih svjedoka ispravno izvršena, te u vezi s tim navedeni odgovarajući razlozi, zbog čega se suprotni žalbeni prigovori Tužilaštva ukazuju kao neosnovani. Pri tome valja dodati da i samo prisustvo ispred hangara u datom momentu, ne znači automatski da se sve što se dešavalo u hangaru, dešavalo po naredbi Josipovića, niti uz njegovo znanje ili podršku. Takav zaključak se se ne može ni isključiti, ali isto tako ni drugi razlozi tog prisustva, zbog čega je i u vezi sa ovom činjenicom valjalo primjeniti načelo in dubio pro reo.

Prvostepeno vijeće je osnovano prihvatilo i nalaz i mišljenje vještaka policijske struke dr. Mileta Matijevića, iz kojeg proizilazi da “u odnosu na optuženog Miodraga Josipovića i Branimira Tešića, u svojstvu koje su imali i u okviru ovlaštenja vezanih za svoja radna mjesta da su vršili angažovanje pripadnika SJB Bratunac na poslovima i zadacima regulisanja saobraćaja i obezbjeđivanja javnog reda i mira, te da oni nisu mogli angažovati pripadnike SJB Bratunac na poslovima čuvanja zarobljenika koje je zarobila VRS”.

U saglasnosti sa mišljenjem navedenog vještaka je i iskaz vještaka Richarda Battlera, koji je u unakrsnom ispitivanju potvrdio da Direktiva 7 i Krivaja 95 nisu predviđali zadatke za jedinice MUP-a, te da je prvo angažovanje policije počelo naredbom zamjenika ministra policije T.K.. Osim toga, Battler je potvrdio da su objekti u kojem su držani zarobljenici u Bratuncu određeni od strane Bratunačke brigade i Drinskog korpusa RS. I ovi dokazi čine neutemeljenim navode žalbe u dijelu koji se odnosi na prve dvije tačke optuženja i optužene Josipovića i Tešića.

Imajući u vidu navedeno, apelaciono vijeće ocjenjuje osnovanim zaključak prvostepenog vijeća da u odnosu na prve dvije tačke izreke pobijane presude Tužilaštvo nije dokazalo da su radnje optuženog Josipovića i optuženog Tešića u inkriminisanom periodu takvog karaktera da se mogu okarakterisati kao pomagačke, niti da je kod istih postojala svijest da radnjama koje preduzimaju pomažu glavnim izvršiocima genocida.

U vezi sa ovim, kao i drugim tačkama optuženja, valja naglasiti da propuštanje optuženih Josipovića i Tešića, a jednako tako i optuženih Vasića, Zoljića i Pantića da spriječe svoje podređene u vršenju krivičnih djela za koje su eventualno znali ili mogli znati da će biti izvršena, ili pak da ih kazne po saznanju da su izvršili takva djela, nije ni navedeno u činjeničnom opisu optužnice, te tako nije ni bilo predmet optuženja ne samo protiv Josipovića i Tešića, nego ni protiv Vasića, Zoljića i Pantića. Slijedom toga se o eventualnoj odgovornosti optuženih po tom osnovu nije ni moglo odlučivati pobijanom presudom.

Žalba Tužilaštva u odnosu na optužene Dragomira Vasića, Danila Zoljića i Radomira Pantića;

Žalbom Tužilaštva u odnosu na tačku 3 optuženja ističe se da je pretresno vijeće pogrešno utvrdilo činjenice koje se odnose na sveukupne aktivnosti redovne policije i pripadnika posebnih jedinica policije koje su djelovale pod komandom i nadzorom optuženih u skladu sa navodima optužnice, pogrešno utvrđujući te činjenice u svijetlu teze odbrane da su te aktivnosti policije odvijale pod apsolutnom primjenom odredaba člana 14. Zakona o primjeni zakona o unutrašnjim poslovima za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja RS-a kojim se definišu uslovi i upotreba policijskih jedinica u situacijama u kojima okolnosti njihovog borbenog angažovanja rezultiraju njihovim pretpočinjavanjem vojsci, sračunatoj da se krivica za zločine prebaci na organe, jedinice i pripadnike VRS-a.

 Žalba Tužilaštva ukazuje da je pogrešnim tumačenjem navedene odredbe prvostepeno vijeće pogrešno utvrdilo da optuženi Vasić, Zoljić i Pantić nisu imali efektivnu kontrolu i da su se sve aktivnosti 1. čete u kritično vrijeme odvijale pod komandom i nadzorom Lj.B.1.

Žalba ukazuje i na Izvještaj o komandnoj odgovornosti u brigadi Richarda Buttler-a, prema kojem jedinice MUP-a dok se koriste za izvršavanje naznačenih zadataka, po zakonu se moraju integrisati pod komandu VRS-a, ali VRS nema apsolutnu kontrolu nad njima, jer jedinice MUP-a zadržavaju svoju unutrašnju komandnu strukturu i organizaciono jedinstvo. Navedenim zakonom se onemogućava jednostrano izdavanje zadataka (izvan opsega definisane operacije) jedinicama MUP-a od strane vojnih komandanata kojima su pretpotčinjeni, bez izričitog ovlaštenja ministra unutrašnjih poslova ili glavnokomandujućeg. U zoni gdje se vrše borbena dejstva, komandant kome se pretpočinjava jedinica policije, obezbjeđuje logističku podršku jedinici policije, kao i ostalim jedinicama VRS-a.

U žalbi se analizira i iskaz svjedoka T.K. koji je u relevantno vrijeme zamjenjivao ministra MUP-a u punom kapacitetu, koji je prema navodima žalbe pojasnio šta se podrzumijeva pod pretpočinjavanjem policije vojsci i istakao da to znači da policija mora dobiti naredbu vrhovnog komadanta, predsjednika Republike, koja naredba mora biti jasno precizna, koja jedinica i kome se pretpočinjava i na koji prostor, te pojašnjava: „ako sam rekao da se Vasić nije mogao predpočiniti R.M. niti bilo kome drugom, jer u prethodnim naredbama predsjednika Republike nigdje nije bilo da mu se Centar bezbjednosti predpočinjava, pogotovo ne načelnik Centra bezbjednosti Dragomir Vasić i ne samo jedinice koje su kroz naredbu bile jasno definisane. Znači to su ova dva odreda, u konkretnoj situaciji u Srebrenici ( 1. četa PJP Zvornik i odred Specijalnih snaga, Odred Jahorine). To je bila naredba predsjednika Republike koje se jedinice, na čelu sa Lj.B.1 predpočinjavaju vojsci. I u ovom slučaju jedinice MUP-a su zadržale svoju formaciju i njima su i dalje komandovali policijske starješine i rukovodioci, u konkretnom slučaju optuženi, kako je to i navedeno u tački 3. optužnice.

Žalba Tužilaštva BiH ukazuje i na svjedočenje svjedoka D.O., koji je svjedočio da u vrijeme „čišćenja terena“ t.j hvatanja i uništavanja kolone Muslimana iz Srebrenice civilna policija nije pretpočinjavana vojnim jedinicama VRS-a već su jedinice vojske i jedinice civilne policije uporedo izvršavale zadatke. Kada je 14. jula ujutro svjedok tražio od generala R.K.1 pojačanje, na područje Zvornika stigla je jedna četa civilne policije iz Bijeljine koju je M.D.1 upotrijebio za odbranu Zvornika, protivno uputstvu svjedoka.

Dalje se u žalbi ističe i da je svjedok V.P.1, komadant Zvorničke brigade, objašnjavajući odnos komande Zvorničke brigade i CJB Zvornik istakao da se „sa načelnikom Vasićem sretao na nekim sastancima u opštini ili na sjednici skupštine i ako bi bilo potrebe da se angažuje negdje MUP zajedno sa vojskom, da su o tome razgovarali, mada je to bilo vrlo rijetko... Oni su imali svoju liniju komandovanja, bilo je saradnje u smislu, ako vojnici sa oružjem napuste liniju pa se nađu negde i naprave neki problem, da to zajednički rešavamo. Inače, nekih posebnih radnih obaveza zajedničkih nismo imali“... Od 15-og, znam da su vršili pretres terena, više na prostoru Snagova i Crnog vrha, do asfaltne komunikacije. I sećam se da sam negde posle 20-og ili 24-og, kako smo videli u jednom izveštaju, zahtevô preko komande korpusa, da ostvarimo koordinaciju sa snagama MUP-a, jer je to… nezavisno smo radili jedni od drugih“.

Svjedok D.T. je istakao da je 11.07.1995. godine telefonom razgovarao sa Lj.B.1 kada je istom rekao da ne zna s kakvim zadatkom je došao Lj.B.1 sa svojom jedinicom, niti je ikada poslije saznao i da u narednim danima više nije imao bilo kakvog kontakta sa Lj.B.1. Da je jedinica Lj.B.1 bila pretpočinjena vojsci u skladu sa čl. 14. Zakona, imajući u vidu da se jedinica našla u zoni odgovornosti Bratunačke brigade, prema navodima žalbe, svjedok D.T. bi zasigurno znao s kojim zadacima je jedinica došla i koje aktivnosti treba preduzimati, a jedinica bi bila logistički podržana od strane komande Bratunačke brigade, što nije bio slučaj. Svjedok je također istakao da jedinici kojom je komandovao Lj.B.1, Bratunačka brigada nije obezbijedila bilo kakvu pomoć u hrani, municiji i sl., što upućuje na zaključak da se ni u slučaju jedinice kojom je komandovao Lj.B.1 nije ostvarilo predpočinjavanje u smislu člana 14. Zakona.

Žalba analizira i iskaz svjedoka ST-178, koji je objasnio kakva je bila uloge policije u odnosu na konvoje autobusa i kamiona koji su prevozili civile iz Srebrenice: „nije klasično da se uzme policija i da ide ispred i iza konvoja, nego obzirom da je bilo mnogo vozila pa mora proći ne znam Bratunac, pa Miliće, Vlasenica, pa tamo je Kladanj 'neđe... onda je svaka policijska stanica u svome dijelu brinula da se komunikacija, da komunikacija bude prohodna ili ako dođe do zastoja da reguliše to i tako u toj funkciji i da tamo proprate se konvoji do Kladnja“ .Na pitanje svjedoku da pojasni da li je bratunačka policija kontrolisala cestu od Bratunca do Konjević Polja, svjedok je rekao : „ Da, uglavnom, uglavnom. Pa onda dolazi zona odgovornosti stanice Milići, pa ond...oni to proprate, pa ne znam dolazi onda zona Vlasenice i tu proprate i onda ide, ide sama... policija je znači imala zadatak da obezbjedi prohodnost komunikacije za sva vozila“.

Žalbom se analiziraju i aktivnosti pripadnika 1. čete PJP CJB Zvornik pod komandom Pantić Radomira, pa se tako navodi da su 11. jula nakon što su proveli cijelu noć na Žutom mostu, lokalitetu koji je predstavljao granicu Zaštićene zone UN Srebrenica, imali saznanja da je Srebrenica oslobođena i da se civilno stanovništvo skuplja u Potočare, gdje se nalazio UNPROFOR. Kad je svanulo dobili su zadatak da s desne strane ceste prema Potočarima izvrše pretres terena i da civile Bošnjake koje pronađu, upute u taj sabirni centar u Potočare. Kretali su se kroz naselje i uvjerili su se da u kućama nema nikoga od ljudi, posebno da nije bilo ljudi u dijelu naselja prema Potočarima koji su nastanjivali Bošnjaci. Pripadnici 1. čete pod komandom optuženog Radomira Pantića rasporedili su se oko baze UNPROFOR-a kako bi civilno stanovništvo držali na okupu što pokazuje i fotografija iz Brošure broj 704-7157 na kojoj se vidi Radomir Pantić upravo 12. jula uz samu ogradu baze UNPROFOR-a da su se zaustavili u Potočarima na mjestu 100 m od civila koji su bili ograđeni žutom trakom, a oni su imali zadatak da ne dozvole nikome da priđe tim civilima.

• Nalazi apelacionog vijeća;

Suprotno tvrdnjama optužbe, prvostepeno vijeće je nakon analize provedenih dokaza, po ocjeni ovog vijeća osnovano zaključilo da tokom glavnog pretresa Tužilaštvo nije dokazalo da su optuženi Dragomir Vasić, Danilo Zoljić i Radomir Pantić imali efektivnu kontrolu nad pripadnicima 1. čete PJP CJB Zvornik u inkriminisano vrijeme, zbog čega ne mogu biti odgovorni za radnje iz tačke 3. optužnice. Za takav zaključak pretresno vijeće je dalo jasne i konkretne razloge, koje prihvata i ovo vijeće. 

Naime, na okolnosti vršenja komande i nadzora nad 1. četom PJP CJB Zvornik od strane ovih optuženih, prvostepeno vijeće je prije svega cijenilo Naređenje MUP RS 64/95 od 10.07.1995. godine¹²

, koje je doneseno na osnovu naredbe R.K. od 09.07.1995. godine. Naredbom od 10.07.1995. godine, T.K. zamjenik ministra MUP-a RS , naređuje angažovanje 1. četa PJP Zvornik i drugih jednica MUPa RS koje su bile u borbenim dejstvima na Sarajevskom ratištu i upućuje u rejon Srebrenice u toku narednog dana, odnosno 11.07.1995. godine. Tačkom 3. ove naredbe, za komandanta svih jedinica određuje se Lj.B.1, koji se po dolasku na odredište ima javiti načelniku Štaba Korpusa, generalu R.K.1. Dakle, suprotno žalbenim tvrdnjima, iz sadržaja naredbe jasno proizilazi činjenica o pretpočinjavanju snagama VRS, odnosno činjenica da opuženi Vasić, Zoljić i Pantić od donošenja i implementacije naredbe više nemaju komandu i nadzor nad 1.četom PJP. Dakle, predmetnu jedinicu -1.četu PJP u rejon Srebrenice upućuje zamjenik ministra MUP RS T.K., a ne optuženi Vasić, jedinicom komanduje Lj.B.1, a ne optuženi Vasić, a jedinica se po dolasku na odredište pretpočinjava VRS.

Suprotno žalbenim tvrdnjama, navedena naredba je izdata pozivom na odredbe Zakona o primjeni zakona o unutrašnjim poslovima za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja, koji je bio na snazi u RS i na osnovu kojeg su snage MUP-a mogle biti pretpočinjene VRS. Ovim naređenjem su Lj.B.1 i njegova jedinica, u koju je ušla i 1. četa stavljeni pod komandu Drinskog korpusa. U tom pravcu, svjedočio je i vještak Buttler koji je potvrdio da je linija komandovanja u skladu sa naredbom T.K. bila slijedeća: R.K.1 izdaje naređenje Lj.B.1, Lj.B.1 ta naređenja izdaju komandantima njemu podređenih jedinica, a nakon toga se unutar tih jedinica naređenja proslijeđuju kroz odjeljenja, vodove i niže jedinice.

I saslušani svjedoci Tužilaštva i odbrane, koji su u inkriminisanom periodu bili pripadnici 1. čete PJP CJB Zvornik, u svom svjedočenju nisu označili optužene kao lica koja su im davala naređenja u vezi vršenja zadataka u sklopu njihovog djelovanja u PJP.

Tako je svjedok R.S.2, koji je u kritično vrijeme bio zamjenik komandira 1. čete istakao da za vrijeme dok su bili na terenu nisu komunicirali sa Centrom, jer su bili pretpočinjeni vojsci. Svjedočeći o tome, svjedok je naveo da je 11.07.1995. godine, po dolasku dijela jedinice ispred PS Bratunac, optuženi Radomir Pantić rekao da idu u pravcu Žutog mosta, gdje će dobiti uputstva od Lj.B.1, te da im nije ništa više rekao. U vezi sa nadležnostima i komandama optuženog Danila Zoljića, svjedok R.S.2 je na unikarsna pitanja odbrane optuženog Zoljića, istakao da mu se optuženi Zoljić obratio dok su bili u Zvorniku i rekao da im je komandant Lj.B.1, s obzirom da se oni pretpočinjavaju drugoj jedinici. Prilikom boravka na terenu u Sandićima, po kazivanju ovog svjedoka, nisu ni pokušavali kontaktirati CJB Zvornik, jer su u tom trenutku pripadnici 1. čete bili pretpočinjeni vojsci.

Imajući u vidu navedenu naredbu T.K., kao i iskaze saslušanih svjedoka, prvostepeno vijeće i pored određenih indicija, nije moglo van razumne sumnje utvrdiiti da su optuženi Vasić, Zoljić i Pantić, svako u okviru svojih nadležnosti i ovlaštenja vršili komandu i nadzor nad djelovanjem pripadanika 1. čete PJP CJB Zvornik.

Apelaciono vijeće se slaže sa zaključkom prvostepenog vijeća da samo prisustvo optuženih Pantića i Zoljića na terenu nije bio dovoljan dokaz osnovanosti tvrdnje optužbe da su ovi optuženi zaista vršili komandu i nadzor nad 1. četom, jer niko od saslušanih svjedoka nije posvjedočio da su od njih dobijali naređenja za djelovanje.

Kako se žalbom optužbe analiziraju iskazi svjedoka V.P.1, D.O., u kontekstu odnosa vojske i policije u inkriminisano vrijeme, valja ukazati da je prvostepeno vijeće na osnovu iskaza vještaka vojne struke Novokmeta utvrdilo i činjenice u vezi sa tim odnosom. Tako je vještak detaljno pojasnio da jedinica koja se uputi na izvođenje borbenih dejstava, odnosno kada dođe u zonu borbenih dejstava i kada se njen komandir javi nadređenom u VRS, taj nadređeni nema pravo i mogućnost da mijenja njenu komandnu strukturu, a jedinicu upotrebljava samo za ono za šta je namjenjena, što znači da istoj ne može davati zadatke koji nisu u skladu sa onim što je vrhovni komandant naredio. Vještak je tumačeći važeće normative u tom periodu istakao da komandovanje kao funkcija rukovođenja postoji isključivo u vojnoj organizaciji, da komandovanje kao funkcija dovodi do izrade određenih akata, dokumenata u vidu naredbi, naređenja, direktiva, te da iste donose pretpostavljene starješine, a izvršavaju potčinjeni.

Imajući u vidu izneseno svjedočenje vještaka Novokmeta, ostaju bez potrebne logičke i činjenične osnove tvrdnje optužbe da su Vasić, Zoljić i Pantić komandovali i nadzirali 1 četu PJP, budući da za takve tvrdnje Tužilaštvo nije ponudilo materijalne dokaze, niti su saslušani svjedoci pripadnici 1 čete PJP svjedočili da su im ovi optuženi izdavali ikakva naređenja.

Vezano za navode optužnice i žalbe o tome da su pripadnici 1. čete PJP učestvovali u zarobljavanju snaga UN-a, okruženju civilnog stanovništva i pretresu sela nastanjenih bošnjačkim stanovništvom, prvostepeno vijeće se osvrnulo na dokaze izvedene u odnosu na ove navode, ali je sasvim logično odlučilo da ne vrši detaljnije analize dokaza i činjenica u vezi s tim, imajući u vidu prethodno navedeno, to jest da optužba nije dokazala da su optuženi Vasić, Zoljić i Pantić u to vrijeme imali efektivnu kontrolu nad pripadnicima 1. čete. U odnosu na navode žalbe u vezi s tim, apelaciono vijeće je ocijenilo ispravnim zaključke prvostepenog vijeća iznesene u paragrafima od 288 do 299 pobijane presude, a suprotne žalbene prigovore Tužilaštva neutemeljenim u provedenim dokazima i kao takve neosnovanim. Pri tome je apelaciono vijeće imalo u vidu i činjenicu da ni žalba u vezi sa tim ne nudi jasne i konkretne dokaze kojim bi se zaključci pretresnog vijeća doveli u sumnju, te van razumne sumnje utvrdilo ono što Tužilaštvo tvrdi u optužnici i ponavlja u žalbi.

• Žalba Tužilaštva u odnosu na tačku 4 optužbe;

Žalba Tužilaštva u odnosu na tačku 4 optuženja iznosi analizu sadržaja depeša koje je optuženi Dragomir Vasić kao komadant Štaba policijskih snaga CJB Zvornik slao u okviru svojih nadležnosti. U tim depešama je prema navodima žalbe, jasno navedeno gdje je koja četa PJP angažovana i sa kojim zadacima.

Optuženi Zoljić Danilo je prema navodima žalbe bio komandant svih četa PJP u CSB Zvornik, a po funkciji je ulazio u sastav Štaba policijskih snaga CJB Zvornik, kao načelnik Štaba. O komandovanju Posebnim jedinicama policije svjedočio je svjedok ST-178 koji je istakao da je Zoljić Danilo mogao izdavati naredbe posebnim jedinicama policije kad one nisu bile podčinjene vojsci.

U kritičnom vremenu kako se navodi žalbom optužbe, bile su angažovane osim 1. čete i 2., 3., 4., 5. i 6. četa PJP CJB Zvornik koje nisu angažovane po naredbi Ministra, odnosno zamjenika ministra, jer kako kaže svjedok T.K. „od mene lično niko nije ništa tražio“, odgovarajući na pitanje da li je traženo od Ministra odobrenje za angažiranje pojedinih jedinica PJP. Komentarišući depeše u kojima se u potpisu navodi Vasić Dragomir kao komadant Štaba policijskih snaga Zvornik, svjedok ističe da je Vasić kao komadant Štaba bio na to ovlašten.

Prema navodima žalbe, optuženi Zoljić Danilo se 13.07.1995. godine nalazio na putnoj komunikaciji sa pripadnicima 1. čete. Ujutro je obišao sve policajce kako bi utvrdio u kakvom su stanju nakon kontakta sa neprijateljem. U popodnevnim satima na livadi u Sandićima se nalazilo nekoliko stotina zarobljenih Bošnjaka. Sjedili su na livadi, bili su nenaoružani i nisu predstavljali opasnost za malobrojnije, ali dobro naoružane pripadnike policije. Da je optuženi Zoljić Danilo izdavao neposredne naredbe komandirima četa PJP koji su o preduzetim aktivnostima redovno podnosili optuženom izvještaje, prema navodima žalbe, potvrđuje svjedok R.S.2, zamjenik komandira 1. čete PJP CJB Zvornik.

• Nalazi apelacionog vijeća

1. Apelaciono vijeće je razmatrajući žalbene prigovore tužioca koji ukazuju da je činjenično stanje iz pobijane presude, a u odnosu na naprijed navedenu tačku, pogrešno i nepotpuno utvrđeno, nakon detaljne analize sadržaja pobijane presude i izvršenog uvida u spis predmeta, došlo do zaključka da se radi o neutemljenim tvrdnjama.
2. Kao što je ispravno navedeno u pobijanoj presudi, prvostepeno vijeće je konstatovalo da je u ranijoj tački već obrazloženo da su pripadnici prve čete PJP bili pod komandom i kontrolom Lj.B.1, da 3. četa nije uopšte bila angažovana na terenu, što se vidi iz izvedenih dokaza, (naime ni iz jednog dokaza ne proizilazi angažovanje treće čete PJP), te da je 6. četa PJP naredbom od 03.07.1995 godine određena da zamjeni u redovnoj rotaciji 5. četu PJP u Konjević Polju. Dakle i prema ocjeni ovog vijeća, tačka 4 optužnice sadrži radnje koje su kumulativne sa drugim tačkama, odnosno tačkom 5 optužnice, a potom i u odnosu na radnje koje se stavljaju na teret 6. četi PJP da su počinjene na identičan način i za isti vremenski period, te obuhvaćene tačkom 6. optužnice.

Što se tiče učešća u pretresu terena, nesporno je utvrđeno da su nakon pada Srebrenice pretresani okolni tereni na širem rejonu Šandića, Konjević Polja i Nove Kasabe kako bi se pronašli i zarobili muškarci Bošnjaci. Međutim, i po ocjeni ovog vijeća, tokom ovog krivičnog postupka nije izvan svake razumne sumnje dokazano da su to činili pripadnici PJP CJB Zvornik, i to pod komandom i nadzorom optuženih, bez obzira da li se radilo o pripadnicima 1., 3. ili 6. čete PJP CJB Zvornik. U prilog tome, prvostepeno vijeće je ispravno cijenilo dokaze uložene u spis, odnosno naredbu komande Drinskog korpusa od 11.07.1995. godine¹³

i naredbe za blokadu od 15.07.1995. godine¹⁴

. Tako iz naredbe od 11.07.1995. godine proizilazi da je Komanda Drinskog korpusa naredila jedinicama oko enklave da se “posebna pažnja posveti budnosti i gotovosti za odbijanje napada iz pozadine zbog mogućnosti nailaska muslimanskih snaga”. Tom naredbom se upućuje na dogovor i saradnju sa organima MUPa u Vlasenici, Han Pijesku, Sokocu i Zvorniku za obezbjeđenje putne komunikacije i sprečavanje prolaska Muslimanima iz enklave i u enklavu. Takođe, iz naredbe od 15.07.1995. godine proizilazi da komanda Drinskog korpusa naređuje da se poduzmu sve mjere na saniranju i sprečavanju posljedica od eventualnog napada na Zvornik i sprečavanje muslimanskih formacija iz Srebrenice i Tuzle.

Iz gore spomenutih naredbi dakle proizilazi da je komanda Drinskog koprusa naređivala provođenje aktivnosti u cilju neutralisanja snaga 28. divizije Armije BiH, te da su djelovanja u tom pravcu bila u isključivoj nadležnosti vojske. Slijedom toga, ne može se prihvatiti tvrdnja da su optuženi Vasić, Zoljić i Pantić kao rukovodioci civilne policije mogli imati ovlaštenja onako kako se prikazuje žalbom optužbe, a kako je i naznačeno u tački 4. optužnice.

Kada su u pitanju navodi žalbe u vezi sa iskazom svjedoka ST-178, tačno je da je isti u inkriminisano vrijeme bio na visokoj poziciji u CJB Zvornik. Međutim, svjedok ST-178 u svom svjedočenju na glavnom pretresu ističe kako nije imao saznanja o tome da su pripadnici 1. čete bili na lokaciji Sandića i da se tamo predavao određeni broj civila i vojnika, a to je saznao naknadno kada su mu kao svjedoku pred MKSJ predočeni određeni dokumenti. Stoga se navodi o drugačijim tvrdnjama ovog ukazuju neprihvatljivim. 

U vezi s tim valja ukazati da prvostepena presuda daje konkretnu analizu iskaza više svjedoka. Tako se ukazuje na iskaz svjedoka L.B. (načelnik odjeljenja policije u CJB Zvornik) koji je potvrdio da su prema zarobljenima jedini nadležni bili pripadnici VRS. I svjedok N.D.1, pripadnik vojne policije koji je bio na raskrsnici u Konjević Polju, vidio je kako se neki muškarci predaju licima u plavim pancirima, ali su se njihove uniforme razlikovale od uniformi civilnih policajaca, koji su bili na punktu nasuprot mjesta na raskrsnici gdje je bio svjedok, dok su svjedoci M1 i S.M., pripadnici vojne policije, naveli da su dana 12.07.1995. godine bili u pratnji R.M. kada su prolazili kroz Sandiće. Oba svjedoka su vidjela na livadi mnogo civila i mnogo vojske, a svjedok S.M. tvrdio da je vidio zarobljene Bošnjake koje su čuvali pripadnici VRS-a.

Vezano za lica koja su se predavala na širem rejonu Sandića, Konjević Polja i Nove Kasabe, u spis su uloženi određeni materijalni dokazi iz kojih takođe ne proizilazi učešće pripadnika civilne policije u zarobljavanju i držanju zrobljenih. Tako iz dokaza T-189 Komande Drinskog korpusa, Odjeljenje za OB poslove, broj: 17/901 od 13.07.1995. godine, proizilazi da Komanda obaviještava o predaji lica koja su se pokušavala probiti na teritoriju Tuzle, te se između ostalog navodi da je jedna grupa došla u vatreni dodir sa ''našim jedinicama'', te da ''borci megafonima pozivaju da se predaju”. Iz dokaza Tužilaštva BiH T-192 - Naredba pukovnika M.S.4 od 13.07.1995. godine proizilazi da je u rejonu Kasabe zarobljeno preko 1000 pripadnika bivše 28. Divizije Armije BiH i da su zarobljenici pod kontrolom Bataljona vojne policije. Naredbom se naređuje komandantu Bataljona vojne policije da preduzme mjere da se zarobljenici sklone van magistralnog puta i stave u zatvorene prostorije koje su zaštićene od osmatranja sa zemlje i vazduha.

Nasuprot tvrdnjama optužbe da su pripadnici redovne policije i pripadnici 1., 2. i 6. čete PJP CJB Zvornik učestvovali u transportu više hiljada Bošnjaka autobusima i kamionima u Bratunac odakle su prevoženi na mjesta masovnih pogubljenja, prvostepeno vijeće je iznijelo zaključke koji se temelje na ocjeni materijalnih dokaza, sa kojom ocjenom se u cjelosti slaže i ovo vijeće. Prvostepeno vijeće je cijenilo i Naredbu komande Drinskog koprupa broj 01/4-157/5 od 13.07.1995. godine¹⁵

iz koje proizilazi da nakon pada Srebrenice vojska naređuje pretres terena u cilju potpunog pretresa oslobođenog prostora. Šta su bile aktivnosti pripadnika policije u to vrijeme prvostepeno vijeće je detaljno obrazložilo i iznijelo ocjenu iskaza saslušanih svjedoka, u paragrafima 294 - 301. pobijane presude, koju prihvata i ovo vijeće.

• Žalba Tužilaštva u odnosu na tačku 5. optužnice:

Žalba Tužilaštva u odnosu na ovu tačku ukazuje na iskaz svjedoka C.V. kao pripadnika 1. čete PJP CJB Zvornik, nalazeći da prvostepeno vijeće ne analizira niti spominje u pobijanoj presudi iskaz ovog svjedoka, a prema navodima žalbe upravo taj svjedok iznosi stvaran prikaz onoga šta se događalo na prevoju Sandići i kakve zadatke je izvršavala 1. četa. 

Iskaz svjedoka M-1, također je analiziran u žalbi. U istoj se navodi da je on, kao pripadnik voda vojne policije Bratunačke brigade, zajedno sa svojim kolegama dobio zadatak 13.7. da idu pred školu Vuk Karadžić, bez da su dobili konkretan zadatak šta će tamo raditi, naoružani pješadijskim naoružanjem, da je po dolasku vidio zarobljene civile iz Srebrenice u školi i autobusima. Pred školom je već bilo njihovo vozilo „picgauer“ sa topom, vidio je još dok je bio dan na prozorima škole zarobljenike kako psuju, a na njih je iz „picgauera“ dejstvovao neko, u školu su ušli Ž.Z. i Z.Ž. sa puškama, pripadnici njegove jedinice, da bi se odmah potom čula rafalna pucnjava i jauci ljudi. Jauci ljudi su se čuli i 3 sata nakon toga. Tokom noći slušao je pucnje iz pravca škole i igrališta, ulice gdje su bili autobusi sa zarobljenicima, a kad je svanulo otišao je sa kolegom do trafostanice koja se nalazila blizu škole i sa udaljenosti od 15 m ispred samog ulaza u školu s lijeve i desne strane ulaza je vidio deset ljudskih leševa, a komunalno preduzeće je kamionom kupilo leševe i vidio je kako do 15 leševa stavljaju na kamion. Vidio je kako iz škole istjeruju zarobljenike i sprovode u autobuse, a na prozorima škole je vidio 5 zarobljenika kako se pridržavajući rukama za prozore, pokušavaju spustiti vani. U tom momentu pripadnici civilne policije koji su bili raspoređeni oko škole, njih četvorica policajaca, odjeveni u plave maskirne kombinezone iz pištolja su pucali u te ljude koji su visili na prozorima, tako da su ubijeni, a njihova tijela su pala pred zid škole koji gleda u pravcu stadiona. Kada su njihova tijela pala pored zida, bili su već mrtvi, a policajci nisu vršili potvrđivanja. Iskaz svjedoka M-1, prema navodima optužbe doima se kao veoma uvjerljiv, jer svjedok navodi i pojedinosti u vezi sa događajem kao što je opis policajaca koji su pucali, izgled njihove uniforme, da su pucali iz pištolja, a pištolje je jedino dužila redovna policija iz SJB Bratunac, svjedoka su po izgledu uvjerili da su to policajci iz lokalne policije.

Tužilaštvo u žalbi iznosi i iskaz svjedoka M-5 koji je svjedočio na okolnosti dešavanja u školi Vuk Karadžić, u kojem svjedočenju su prepoznati policajci kao osobe koje su maltretirali zarobljenike: „ prve noći počelo je maltretiranje, pa je jedan policajac u plavoj uniformi koji je jednog zarobljenika počeo udarati puškom držeći je i zamahujući objema rukama i nekim gumenim predmetom po glavi i ramenima usljed čega je čovjek bio sav u krvi da bi se taj policajac ponovo vratio i izveo tog istog zarobljenika gdje ga je nastavio tući i čuli su se samo jaki krikovi i zapomaganje i taj se zarobljenik više nije vratio u prostoriju škole. To se ponavljalo nekoliko puta i tokom dana i tokom noći kad su ljude iz prostorije izvodili vojnici u maskirnim uniforma i policajci u plavim policijskim uniformama, da bi se potom čuli jauci i krikovi ljudi, a ako bi neko pogledao na prozor, odmah bih se začuo rafal.“

• Nalazi apelacionog vijeća 

Na okolnosti ove tačke optužnice saslušan je veliki broj svjedoka, koji su u svojim svjedočenjima naveli da su autobuse u Bratuncu čuvali pripadnici vojske i vojne policije Bratunačke brigade.

Žalbeni navod Tužilaštva da pobijana presuda nije analizirala i iskaz svjedoka C.V., pripadnika 1. čete PJP pored iskaza brojnih pripadnika te iste čete, ne dovodi u pitanje činjenične zaključke presude. Ovo posebno kada se ima u vidu da obaveza suda jeste da obrazloži svoju odluku, ali da ta obaveza ne podrazumjeva da se u presudi iznesu svi detalji i analiziraju svi iskazi svjedoka, pogotovo ukoliko se radi o većem broju svjedoka koji svjedoče na iste okolnosti. 

Tužilaštvo BiH i po ocjeni ovog vijeća nije po standardu izvan svake razumne sumnje dokazalo da su pripadnici redovne policije i 1. čete PJP CJB Zvornik vršili prihvat i učestvovali u protuzakonitom zatvaranju dječaka i muškaraca Bošnjaka i njihovom držanju na privremenim mjestima zatočenja u Bratuncu, među kojima su bili Osnovna škola „Vuk Karadžić“, hangar i fudbalski stadion.

Prvostepena presuda je ispravno iznijela zaključak da su zarobljenici bili u isključivoj nadležnosti VRS, te da MUP RS nije imao nikakvih nadležnosti, što je utvrđeno na osnovu dokaza Tužilaštva. Riječ je o Naredbi M.Ž., general - majora, Komanda Drinskog korpusa, strogo pov.br.: 04/156-2 od 02.07.1995.godine¹⁶

u kojoj je navedeno da organi bezbjednosti i vojne policije određuju rejone prikupljanja i obezbjeđenja ratnih zarobljenika i ratnog plijena. Takođe, iz Obavještenja načelnika Z.T., general - majora, Komanda Drinskog korpusa, str. pov. br : 17/897 od 12.07.1995. godine¹⁷

proizilazi da je zadatak obp komandi brigada da predlože jedinicama na pravcu da preduzmu mjere za sprečavanje, izvlačenje i zarobljavanje neprijateljskih vojnika.

Kada su u pitanju pripadnici redovne policije SJB Bratunac, prvostepeno vijeće je na osnovu provedenih dokaza pravilno ocijenilo u paragrafima od 331 do 341 da su zadaci redovne policije bili usmjereni na održavanje javnog reda i mira, spriječavanju napada na zarobljenike od strane mještana i obezbjeđenje vitalnih objekata i šireg rejona grada, te da te aktivnosti nisu mogle biti okarakterisane kao nezakonite radnje.

Pripadnici vojne policije Bratunačke brigade su u svojim svjedočenjima potvrdili da je njihova dužnost bila čuvanje i pratnja zarobljenika. Naime, o pratnji zarobljenika iz Bratunca do Zvornika svjedočili su pripadnici vojne policije koji su bili u pratnji konvoja. Tako je svjedok M-1 pripadnik vojne policije Bratunačke brigade, čiji iskaza žalba posebno potencira, u svom iskazu potvrdio da je vojna policija obezbjeđivala konvoj koji je prevozio zarobljenike iz Bratunca u Zvornik. Svjedok S.M., također vojni policajac Bratunačke brigade je u svom iskazu naveo da je 14.07.1995. godine uslijedio transport zarobljenika autobusima, te da je u svakom autobusu bio po jedan vojnik i jedan vojni policajac. Svjedok dalje navodi da je lično bio u pratnji zadnjeg autobusa, koji je išao u Pilicu. U autobusu su bili svjedok i vozač, vozač je znao gdje idu, on nije.

U paragrafima od 341 do 352 obrazloženja prvostepeno vijeće je detaljno obrazložilo na osnovu kojih dokaza je izvelo zaključak da optužba nije van razumne sumnje dokazala učešće redovne policije i pripadnika 1. čete PJP u pratnji zarobljenika. Razloge koji su u vezi s tim izneseni, apelaciono vijeće ocjenjuje jasnim i konkretnim, te utemeljenim na provedenim dokazima, te ih kao takve prihvata u cjelosti.

U pogledu svijesti pripadnika redovne policije i 1. čete PJP CJB Zvornik da se muškarci odvoze na mjesta pogubljenja, vijeće prihvata ocjenu da Tužilaštvo nije istu izvan svake razumne sumnje dokazalo dokazima kako objektivne, tako ni subjektivne prirode.

Tužilaštvo takođe nije po standardu izvan svake razumne sumnje dokazalo ni navode ove tačke optužnice da su pripadnici redovne policije i 1. čete PJP CJB Zvornik streljali petoricu muškaraca Bošnjaka koji su pokušali pobjeći iz škole „Vuk Karadžić“.

Nasuprot navodima žalbe, prvostepeno vijeće nije moglo pokloniti vjeru iskazu zaštićenog svjedoka M-1, jer njegov kolega M.B. za kojeg je M-1 govorio da je sa njim bio sve vrijeme, nije potvrdio navode ovog svjedoka. Osim toga, iskazom svjedoka M-1 nije sa sigurnošću razjašnjen identitet policajaca koji su pucali u zatvorenike koji su pokušali pobjeći, niti kojoj su jedinici ti policajci pripadali, zbog čega se izvan svake razumne sumnje nije moglo zaključiti da se zaista radi o pripadnicima civilne policije CSB Zvornik ili 1. čete PJP, a pogotovo ne da su ta ubistva rezultat komandi optuženih Vasića, Zoljića ili Pantića.

• Žalba Tužilaštva u odnosu na tačku 6. optužnice;

Prema navodima žalbe, ono u čemu pretresno vijeće griješi je nerazumijevanje mjesta i uloge redovne policije i pripadnika 6. čete PJP, o čemu su pogrešno izvedeni zaključci do kojih je pretresno vijeće došlo nekritičkom analizom izvedenih dokaza, ne oslanjajući se na dokaze Tužiteljstva, a prije svega na iskaze svjedoka.

U tom smislu u žalbi Tužailaštva detaljno se analiziraju iskazi svjedoka R.M.1, G.O., svjedoka S-1 i svjedoka ST-178.

 

Prema navodima žalbe, snage policije CJB Zvornik su kontinuirano učestvovale u borbenim dejstvima s ciljem uništavanja, hvatanja i zarobljavanja muškaraca Bošnjaka koji su očajnički pokušavali probiti se, pa su tako na blokiranju i uništenju pored jedinica vojske RS-a angažovane snage policije što proizilazi iz Dokaza T-3 Depeša Dragomira Vasića. Sadržaj depeše predstavlja jednako kao i one ranije, izvještaj o tome gdje se koja jedinica nalazi.

U vezi tačke 6. optuženja Tužilaštvo analizira iskaze svjedoka B.J.1, J.K. i S.T.1, te svjedočenje M-13 i njegovo prepoznavanje policajca N.D..

• Nalazi apelacionog vijeća 

Za apelaciono vijeće, jednako kao i za prvostepeno vijeće, nije sporno da su se i događaji opisani u ovoj tački optužnice zaista dogodili, odnosno da je vršeno zarobljavanje muškaraca Bošnjaka koji su se pokušavali probiti iz Srebrenice prema Tuzli, da su ti muškarci bili protuzakonito zatvarani, te da su prebačeni na lokaciju udaljenu oko 3 km od Konjević Polja, a zatim streljani i zakopani u masovnu grobnicu. Nije sporno ni da se desilo zarobljavanje 16 muškaraca Bošnjaka koji su se pokušavali probiti prema Kladnju, te da su isti odveženi na obalu rijeke Jadar gdje su strijeljani, a o čemu je konkretno svjedočio svjedok M-13 koji je preživio strijeljanje. Nije sporno ni da je u inkriminisano vrijeme 6. četa bila na lokaciji Konjević Polja. To jasno proizilazi iz dokaza T-226, odnosno naređenja od 03.07.1995. godine, na osnovu koga je izvršena rotacija posebnih jedinica policije dana 04.07.1995. godine, gdje je 5. četu PJP zamijenila 6. četa PJP CJB Zvornik. U naređenju je određena komanda čete (komandir M.B.3, zamjenik D.Š., obavještajni organ R.J.2), zadaci 6. čete, kao i način snabdjevanja i druge potrebne upute. U naredbi međutim nije ništa navedeno što bi se odnosilo na optuženog Danila Zoljića, niti se on uopšte pominje, što ukazuje da optuženi Zoljić nije bio angažovan kao komandir te PJP.

Ono što je ostalo sporno i nedokazano jeste da li je optuženi Vasić komandovao i nadzirao aktivnosti pripadnika redovne policije i pripadnika 6. čete PJP CJB Zvornik, a optuženi Zoljić komandovao i nadzirao aktivnosti 6. čete PJP Zvornik. Međutim, u vezi sa tim valja naglasiti da u spis nije uložen nikakav materijalni dokaz, nikakve naredbe optuženih Vasića i Zoljića redovnoj policiji, niti pripadnicima 6. čete da preduzimaju radnje opisane u ovoj tački optužnice.

Važnost raskrsnice i komunikacije u Konjević Polju je bila veoma velika. Prvostepeno vijeće je to detaljno obrazložilo dokazima odbrane, kao i činjenicu da je VRS dugo vršila kontrolu ove raskrsnice, da bi MUP RS preuzeo kontrolu od 21.03.1995. godine, od kada su se rotirale čete PJP sa zadatkom obezbjeđenja putne komunikacije.

I vješatak Miodrag Novokmet je prilikom iznošenja svog nalaza i mišljenja istakao strateški značaj Konjević Polja u vojnom smislu, navodeći da se to mjesto nalazi u centralnom dijelu odgovornosti Drinskog korpusa, te da je od operativnog značaja s obzirom da se u istom ukrštaju četiri taktička pravca. Vještak Novokmet je potvrdio da je MUP u rejonu Konjević Polja imao jednu kontrolno-propusnu stanicu koju je obezbjeđivao iz SJB Bratunac i jednu jedinicu čete PJP iz CJB Zvornik u neposrednoj blizini. Osim toga, vještak je potvrdio da su se u rejonu Konjević Polja nalazile i brojne vojne jedinice i to Četvrti bataljon Bratunačke brigade, Peti inžinjerijski bataljon Drinskog korpusa, te vojna policija 65. zaštitnog puka.

Vezano za zadatke koje imaju jedinice stacionirane u Konjević Polju i vještak vojne struke Richard Battler je u svom nalazu istakao da su sve jedinice stacionirane u Konjević Polju imale isti borbeni zadatak i to da spriječe proboj naoružane kolone. Prema vještaku, sve jedinice su bile pretpočinjene VRS. Prilikom svjedočenja na ročištu 05.04.2018 godine vještak Battler je u unakrsnom ispitivanju potvrdio ove navode iz svog Izvještaja.¹⁸

Tužilaštvo BiH u toku postupka nije izvan svake razumne sumnje dokazalo ni da su pripadnici redovne policije i 6. Čete PJP CJB Zvornik vršili zarobljavanje muškaraca Bošnjaka iz kolone i protuzakonito ih zatvarali u obližnji magacin, osnovnu školu i objekat baze inžinjerijskog bataljona Drinskog korpusa. U tom pravcu je prvostepeno vijeće u paragrafima od 369 do 376 detaljno analiziralo iskaze svjedoka koji potvrđuju stav iz pobijane presude u vezi ove tačke optuženja. Date razloge, kao valjane i na provedenim dokazima utemeljene u cjelosti prihvata i ovo vijeće.

Da je u to vrijeme na terenu Konjević Polja bilo više raznih jedinica potvrđuju i iskazi svjedoka S.T.1 i J.K., na koje svjedoke se i žalba. Tako je svjedok S.T.1 kao pripadnik PJP Bijeljina stigao 13.07.1995. godine u Konjević Polje sa zadatakom obezbjeđenja putne komunikacije u dijelu od raskrsnice prema Milićima. I svjedok S.T.1 je svjedočio o tome da je vidio transporter sa natpisom UNa i u njemu specijalnu policiju kojoj su se predavali muškarci iz šume. Svjedok je izjavio da su ti zarobljenici vođeni u staru zadrugu – magacin, ali da on nije išao u taj objekat jer su mu policajci sa punkta rekli da ne idu jer ti zatvorenici nisu nadležnost policije, nego vojske.

Pripadnik čete dezertera sa Jahorine, svjedok J.K. je izjavio da je bio raspoređen duž puta. Rasporedio ih je komandir, a zadatak je bio da bude pored puta i da se nigdje ne pomjeraju. Tokom zadatka svjedok navodi da nije znao šta se dešava u Srebrenici ( tek naknadno je saznao), ali je vidio autobuse pune ljudi u oba pravca. Vidio je grupu ljudi koja je išla putem, predali su se i išli su u pravcu Konjević Polja, ali ne zna kome su se predali, samo je vidio kako idu putem. Vidio je samo u krugu od 150 m desno i lijevo i ne zna šta se dalje sa njima dešavalo.

U odnosu na tvrdnju optužbe da su pripadnici 6. čete učestvovali u likvidaciji muškaraca, te da je svjedok M-13 (svjedok PW -112) prepoznao policajca N.D., prvostepeno vijeće nije moglo na osnovu izvedenih dokaza u tom pravcu, pokloniti vjeru ovom svjedoku u pogledu prepoznavanja N.D. na licu mjesta, te van razumne sumnje utvrditi učešća 6. čete. Naime, ovaj svjedok nije svjedočio u ovom predmetu, već su u spis uložene njegove izjave¹⁹

i transkripti²⁰

sa svjedočenja pred MKSJ, te ga odbrana nije bila u mogućnosti unakrsno ispitati, iz kog razloga je prvostepeno vijeće ispravno ocijenilo da svoju odluku nije moglo temeljiti isključivo na iskazu ovog svjedoka. Osim toga, ispravno je konstatovano da se na osnovu iskaza ovog svjedoka nije moglo do kraja razjasniti ni da li je svjedok M-13 zaista poznavao N.D., te da li ga je uistinu i prepoznao, jer ga u prve tri izjave koje je dao pred MKSJ nije ni spominjao.

Nasuprot žalbenim navodima, apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće u nedostatku suprotnih dokaza, ispravno cijenilo iskaz svjedoka D.N.1 koji je u to vrijeme obnašao funkciju pomoćnika komandira PS Bratunac, koji je svjedočio o tome da je 12.07.1995. godine izvršio smjenu policajaca na punktu u Konjević Polju, kao i iskaz svjedoka R.M.1 koji je tog dana zamijenio N.D. na punktu.

O kretanjima N.D. na dane 12. i 13.07.1995. godine svjedočili su i svjedoci P.P., S.M.1, S.B., D.O.1, koji su svjedočili i na okolnosti formiranja SJB Srebrenica. Naime, ovi svjedoci su potvrdili da je N.D., kao pripadnik 2. čete PJP CJB Zvornik zajedno stigao u Srebrenicu 12.07.1995. godine u večernjim satima i da je naredne dane proveo tu vršeći svoje dužnosti. Iako je sasvim moguće da su takve izjave svjedoka rezultat njihove želje da obezbjede alibi N.D., u nedostaku dokaza kojima bi Tužilaštvo dokazalo suprotno, pretresno vijeće je postupilo sasvim pravilno kada je zaključilo da Tužilaštvo nije dokazalo da je N.D. učestvovao u odvođenju i strijeljanju 16 muškaraca Bošnjaka dana 13. jula 1995. godine na obali rijeke Jadar, te radnjama navedenim u optužnici koje su prethodile streljanju, a pogotovo ne da je to, kao i ostalo što je navedeno u ovoj tački optužnice, učinjeno po komandi i pod nadzorom optuženih Vasića i Zoljića.

• Žalba Tužilaštva u odnosu na tačku 7 optužbe:

U odnosu na ovu tačku optuženja, žalba analizira iskaz svjedokinje M-23, te okolnosti u vezi sa radnjom silovanja i prisilnog premještanja ljudi iz Srebrenice u Potočare, koja se stavlja na teret pripadnicima redovne policije i 2 čete PJP. Žalba analizira i iskaz svjedoka G.S.1, kao i A.S., te time ukazuje na pogrešne zaključke pobijane presude.

• Nalazi apelacionog vijeća 

Izvedenim dokazima i po ocjeni apleacionog vijeća Tužilaštvo nije dokazalo da je optuženi Vasić komandovao i nadzirao aktivnosti pripadnika redovne policije i pripadnika 2. čete PJP CJB Zvornik, a optuženi Zoljić komandovao i nadzirao aktivnosti 2. čete PJP Zvornik, vezano za djelovanje pripoadnika novouspostavljene policijske stanice Srebrenica i radnje navedene u toj tački optužnice.

Po ocjeni ovog vijeća, prvostepeno vijeće je u odnosu na naslovljenu tačku, ispravno cijenilo izvedene materijalne dokaze koji se odnose na formiranje SJB Srebrenica i iskaze svjedoka koji su svjedočili na te okolnosti. U tom pravcu u paragrafima 383 do 395 iznijeta je ocjena istih i zaključci prvostepenog vijeća, koji nisu dovedeni u pitanje žalbenim prigovorima optužbe.

U odnosu na prigovore kojima se ističe da su radnje prisilnog premještanja ljudi iz Srebrenice u Potočare, vršili pripadnici 2 čete PJP, ovo vijeće je cijenilo iznijetu ocjenu dokaza i u tom pravcu, te našlo da su ti prigovori neosnovani. Naime na okolnosti pronalaska civila u Srebrenici svjedočio je komandir PS Bratunac i 2. čete PJP S.M.1. Njegov iskaz je od strane prvostepenog vijeća cijenjen kako samostalno, tako i u vezi sa drugim izvedenim dokazima, te u nedostatku suprotnih dokaza, na valjan i ispravan način izveden zaključak sa kojim se u cjelosti slaže i apelaciono vijeće. Naime 13.07.1995. godine, S.M.1 je, kako kaže, obavješten od strane S.B. da su nađeni nekih 5-6 civila u podrumu, koji su tražili da idu u Potočare. Nakon toga su našli kamion komunalnog preduzeća na koji su ti civili natovareni i prebačeni u Potočare. Svjedok navodi da su to bili stariji, uplašeni ljudi i nisu mogli hodati. O tome je svjedok obavijestio stanicu, a kasnije je kroz izvještaj o boravku u Srebrenici naveo isto, te o tome poslao depešu Zoljiću i Vasiću. Svjedok navodi da nisu legitimisali te civile, ali su znali da su to Bošnjaci, jer je nena bila u dimijama, a jedno lice je bilo nepokretno.

Svjedok S.B. je potvrdio iskaz svjedoka S.M.1, navodeći da je dva dana nakon pada Srebrenice upućen da ide u Srebrenicu i da je nakon dva dana došao komandir S.M.1 i pitao ko zna voziti kamion, na šta je svjedok rekao da zna. Trebalo je prebaciti neka stara lica koja su bila u kući kod stanice u objekat, što je i učinjeno. Pored svjedoka S.B., navodi S.M.1 potvrđeni su i od strane svjedoka D.O.1.

Imajući u vidu iskaze ovih svjedoka, a u nedostatku drugih koji bi ih eventualno doveli u sumnju, apelaciono vijeće cijeni da pretresno vijeće zaista nije moglo izvan rezumne sumnje doći do zaključka da su upravo pripadnici 2. čete PJP CJB Zvornik učestvovali u radnjama prisilnog premještanja ljudi iz Srebrenice u Potočare, na način kako se to tvrdi žalbom Tužilaštva.

U odnosu na posljednji navod iz ove tačke optužnice - da su pripadnici novouspostavljene policijske stanice Srebrenica zatvorili 16 civila u kuću S.T., te NN pripadnici SJB Srebrenica više puta silovali dvije žene, žalba Tužilaštva posebno akcentira iskaz svjedokinje M-23 i svjedoka A.S..

Nakon što je izvršilo uvid u sadržaj iskaza svjedokinje M-23 na kome žalba insistira, apelaciono vijeće zaključuje suprotno žalbenim prigovorima optužbe, da je prvostepeno vijeće ispravno donijelo odluku i u pogledu ovih optužnih navoda. Naime, svjedokinja je u unakrsnom ispitivanju i sama pobila navode Tužilaštva vezano za ovu tačku optuženja, budući da je izjavila da je silovana od strane srpskog vojnika u noći između 03 i 04 časa, 11 na 12 juli, a što je izjavila u svojoj prvoj izjavi od 08.08.1995 godine, da bi kasnije izjavila da je 12- og naveče došlo 6-7 pripadnika vojne policije i civilne policije i da ju je 1 silovao. Za tog silovatelja je rekla da ga nije poznavala od ranije, da ne zna da li je pripadnik vojske ili policije, ali zna da su taj silovatelj i A.S. odveli njenog muža. S druge strane, svjedok A.S., za kojeg Tužilaštvo tvrdi da je neposredni očevidac i sudionik događaja sa svjedokinjom M-23 u Srebrenici, porekao je da uopšte poznaje svjedokinju M-23, što još više dovodi u sumnju tvrdnju optužbe da su upravo pripadnici 2. čete PJP CJB Zvornik izvršili silovanje najmanje dvije žene. Nesumnjivo je dakle da se silovanje svjedokinje M-23 zaista dogodilo, ali je za ostalo sporno ko je izvršilac - pripadnik civilne policije i njene 2. čete ili pripadnik vojske RS. 

Cijeneći iskaze prezentiranih svjedoka, prvostepeno vijeće je ispravno zaključilo da nije našlo dokazanim po standardu izvan svake razumne sumnje da su pripadnici PS Srebrenica izvršili silovanje svjedokinje M-23 ( o silovanju druge žene žalba ništa ne govori) i preduzeli u optužnici navedene radnje prisilnog premjštanja civila, a pogotovo ne da su sve to uradili po komandi i pod nadzorom optuženih Vasića i Zornića.

• Žalba Tužilaštva u odnosu na tačku 8 optuženja:

Prije svega, žalba ukazuje da se pretresno vijeće neprihvatanjem precizirane objedinjene optužnice, nepotrebno bavilo obrazlaganjem događaja u Kozluku i krivicom optuženog Zoljić Danila, što je u preciziranoj optužnici izostavljeno, jer po ocjeni Tužiteljstva dokazi nisu pokazali da ti događaji trebaju ostati u inkriminaciji optužbe.

Prema navodima žalbe, dana 14.07.1995. godine, zarobljenici su autobusima prebačeni iz Bratunca preko Zvornika u Pilicu, gdje su ih zatočili u sportsku dvoranu škole u Pilici. Obezbjeđivali su ih civilni policajci Policijske stanice Zvornik. Dana 16. jula pripadnici VRS-a pogubili su približno 500 muškaraca Bošnjaka u Domu kulture u Pilici, a mrtva tijela su sutradan 17.07. utovarena u kamion i pokopana na vojnoj ekonomiji Branjevo koja se nalazi oko 3 km od Doma kulture u Pilici. (Utvrđene činjenice br. 182, 187, 192, 195, 198, 205, 207, 208. po Rješenju Suda od 19.10.2015. godine)

Tužilaštvo u žalbi analizira iskaz svjedoka P.J., policajca koji je pripadao SJB Zvornik, Policijska stanica Kozluk, zatim pripadnika vojne policije svjedoka PW-142, te iskaz vozača R.M.2. Isti su prema navodima žalbe posvjedočili da su civilni policajci PS Zvornik obezbjeđivali zatvornike u Pilici. 

Svjedok PW-142, kao pripadnik vojne policije Zvorničke brigade svjedočio je da je polovinom jula mjeseca u grupi vojnih policajaca poslat na obezbjeđenje zarobljenika u Osnovnoj školi Orahovac i kad su došli pred školu otvorili su ulazna vrata fiskulturne sale a počeli su pristizati autobusi, njih 15 sa zarobljenicima u pratnji civilnih policajaca. U svakom autobusu su bila po dva policajca, u plavim borbenim uniformama. Svjedoku i njegovim kolegama vojnim policajcima pomagali su oko 10 civilnih policajaca na uvođenju zarobljenika u fiskulturnu salu koja se napunila zarobljenicima, dok se pred školom okupljala gomila agresivnih civila i vojnika koji su bili spriječeni da naude zarobljenicima. Civilni policajci su svjedoku bili poznati kao policajci iz Zvornika i oni su se istim autobusima vratili nazad.

Prema tvdnjama žalbe, kad je strijeljanje na Branjevu bilo pri samom kraju pojavio se jedan oficir sa dva vojna policajca koji je rekao da se u Domu kulture u Pilici nalazi 500 zarobljenih Srebreničana koji pokušavaju provaliti vrata i pobjeći i da ih treba strijeljati, a kad su se pripadnici odreda dovezli u Pilicu u namjeri da se sretnu na sastanku sa potpukovnikom koji ih je pozivao da vrše strijeljanje, ispred ulaza u Dom kulture se nalazilo nekoliko ljudskih leševa, a u samom Domu su se čule eksplozije i pucnjava. Tu se nalazio i policijski punkt kod koga se nalazilo trojica civilnih policajaca koji su bili naoružani automatskim puškama i pištoljima obučeni u plavu maskirnu uniformu.

Svjedok R.M.2 je sa dva civilna policajca iz Bratunca vozio zarobljenike cestom u pravcu Zvornika i po uputi policajaca iz pratnje zaustavio se u selu Pilica gdje su civilni policajci sa punkta policije koji se nalazi u blizini Doma kulture u Pilici, njih 3 do 4 naoružani automatskim puškama u plavim uniformama, usmjerili svjedoka da se zajedno sa još nekoliko kamiona i autobusa parkira ispred Doma kulture, gdje su im naredili da istovare zarobljenike. Zatim su zarobljenici uvedeni u prostorije Doma kulture, a među njima je bilo 3 do 4 slučaja kad zarobljenici nisu mogli ustati na noge pa su ih morali unositi ljudi iz obezbjeđenja. Policajci iz pratnje se nisu vratili sa svjedokom, već su ostali. Šef te patrolne policije je svjedoka upozorio da se ne zadržava s autobusom, jer će naići drugi autobusi pa da se ne pravi gužva, te nisu dozvolili da se iko tu zadržava i okuplja. 

• Nalazi apelacionog vijeća 

3. Apelaciono vijeće je razmatrajući žalbene prigovore tužioca koji ukazuju da je činjenično stanje iz pobijane presude, a u odnosu na naprijed navedenu tačku, pogrešno i nepotpuno utvrđeno, nakon detaljne analize sadržaja pobijane presude i izvršenog uvida u sadržaj izjava svjedoka, došlo do zaključka da se radi o neutemljenim tvrdnjama.

Naime, prvostepeno vijeće je vezano za dešavanja od 16.07.1995. godine, cijenilo iskaz jedinog identifikovanog pripadnika PS Kozluk koji je bio na punktu u neposrednoj blizini Doma kulture u Pilici - svjedoka P.J., čiji iskaz je analiziran i od strane žalbe Tužilaštva. Iskaz svjedoka se međutim znatno razlikuje od onoga kako ga žalba interpretira. Tako je P.J. svjedočeći o tim dešavanjima istakao da je u julu 1995. godine bio rezervni policajac, a da je punkt u Pilici uspostavljen puno prije događaja u Pilici, te da nisu bili obaviješteni o dolasku zaroboljenika. Tvrdi da nije dobio neki poseban zadatak u vezi dolaska tih zarobljenika i da ne zna tačan dan kada su došli u Pilicu. Ne zna ni ko ih je doveo, ali zna da su jedni bili smješteni u OŠ Pilica, a jedan dio je bio smješten u Domu kulture Pilica. Svjedok nije vidio sam smještaj zarobljenika i ne zna koliko ih je bilo, ali tvrdi da zna da ih je čuvala vojska piličkog bataljona. Kada je u pitanju obezbjeđenja Doma, prema svjedoku, niko nije bio od policajaca, niti je iko tražio da neko od njih na punktu uzme učešće u tome. Tvrdi da oni nisu imali bilo kakve ingerencije u vezi zarobljenika u Domu, u čemu je bitna razlika u odnosu na tvrdnje žalbe.

U pobijanoj presudi analizira se i iskaz svjedoka M.A. koji je od 1992. godine bio zaposlen kao policajac u PS Kozluk, i koji je čuo od Lj. koji je držao kafanu u Pilici za dešavanja koja su bila, koji mu je rekao da je u vrijeme ubijanja u Pilici tuda prolazio i vidio ljude sa bijelim opasačima (a iste je nosila vojna policija), a iz priča je čuo da su njegove kolege iz PS tada bile na punktu kod Pilice. Pobijana presuda iznosi i ocjenu svjedoka B.N., policajca PS Kozluk, koji je tokom dešavanja u Srebrenici bio raspoređen oko 40 km od stanice na području Kitovnice sa još oko 15 kolega. Zna da je bio punkt u Pilici gdje je i sam nekad obavljao djelatnost. Njegov kolega P.J. mu je pričao da je u julu 1995 bio na punktu u Pilici, nije mu spominjao da je još neko bio s njim, a rekao mu je da su se desili neki nemili događaji, da su došli neki s žutim kombijem koji su i njega maltretirali, da je bio preplašen, da je tada bio sam na punktu, da su mu rekli „hajde i ti si policajac pa da ubijaš,,. Svjedok navodi da mu je P.J. pričao da su tada ubijali ljude u Domu kulture i da je bio šokiran zločinom koji se desio, čuo je da su ubijeni Muslimani iz Srebrenice. Kasnije je čuo da su to radili ljudi iz 10. Diverzantskog odreda, a nema saznanja da je iko ikada u PS Kozluk pričao kasnije o tim ubistvima, niti da je sačinjen bilo kakav izvještaj o tome, iako je dužnost policajca bila zaštita imovine i ljudi.

4. Imajući u vidu iznesene iskaze svjedoka, te iskaze ostalih svjedoka na koje se referiše žalba Tužilaštva, apelaciono vijeće nalazi da je zaključak pretresnog vijeća da Tužilaštvo u toku postupka izvedenim dokazima BiH nije dokazalo da su pripadnici redovne policije PS Kozluk na kontrolnom punktu u neposrednoj blizini Doma kulture u Pilici obezbjeđivali širi prostor Doma kulture za vrijeme dok je u istom trajalo strijeljanje 500 zarobljenih muškaraca Bošnjaka. Prisustvo jednog policajca na punktu u blizini Doma, na kom mjestu se punkt i ranije nalazio, ne može se u nedostaku čvršćih dokaza, prihvatiti kao čin obezbjeđenja šireg prostora Doma kulture i operacije streljanja 500 doveženih zarobljenika.
5. Što se tiče učešća civilnih policajaca u događajima u Kozluku i pogubljenju više od 1000 zarobljenih muškaraca i dječaka Bošnjaka na tzv. Šljunkari, iz iskaza svjedoka M-12 i D.S.1, nesumnjivo proizilazi da su to počinili vojnici VRS. Iako je i pripadnicima PS Zvornik i četa PJP CSB Zvornik ovom tačkom stavljeno na teret učešće u likvidaciji zarobljenika, apelaciono vijeće prihvata stav pretresnog vijeća da u toku postupka to nije dokazano izvan razumne sumnje, kao i razloge iznešene u vezi stim.
6. U nedostatku konkretnih dokaza na okolnosti koji se odnose na ponašanje i odnos optuženog Vasića – da je znao za plan likvidacije, pristao na nju i podržao nesmetano vršenje streljanja, pretresno vijeće je i po ocjeni ovog vijeća, pravilno postupilo kada je o krivnji optuženog za radnje opisane i u ovoj tački optužnice odlučilo u skladu sa načelom iz člana 3 stav 2 ZKP BiH - in dubio pro reo. Sem što ponavlja ranije iznešene stavove, žalba ni u pogledu bitnih činjenica koje se odnose na psihički odnos i odgovornost optuženog Vasića, ne nudi ništa novo što bi dovelo u sumnju navedeni zaključak i ukazivalo na suprotno, dok se u pogledu optuženog Zoljića žalba nije ni očitovala zbog ranije navedenog stava o nedokazanosti tog dijela, usljed čega je i bio izostavljen iz precizirane optužnice.

• Žalba Tužilaštva u odnosu na tačku 9 optuženja:

Tužilac optuženog Vasića kao učesnika UZP-a nalazi odgovornim i za prisilni nestanak petorice civila Bošnjaka za koje je znao da su zarobljeni i protivzakonito zatvoreni od strane Policijske stanice Skelani, jer je u skladu sa zajedničkim planom za uništenje bošnjačkog stanovništva iz zašićene zone UN-a Srebrenica svjesno propustio obavezu da obezbijedi sigurnost i zakonito postupanje prema tim civilima kojima se gubi svaki trag. Da je optuženi bio upoznat sa tim, proizilazi iz depeše koju je uputio M.B.3 prema CJB Zvornik i iskaza više svjedoka od kojih je iskaz svjedoka M.P., zamjenika komandira PS Skelani, koji je potvrdio da su zarobljeni civili među kojima je bio i trgovac iz Sasa H.Č., smješteni u prostorije policijske stanice, ali navodi da su to prostorije od vojske i da su policajci imali ključ. Zatvorenici su cijepali drva, tovarili kamen i drva, o zarobljavanju je obaviješten i CJB Zvornik, od koga su tražili da se vidi šta će sa zarobljenima, te su iz Centra iz Zvornika dobili uputstvo da ih preuzme vojska.

• Nalazi apelacionog vijeća 

7. Nasuprot tvrdnjama žalbe, apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće i u ovom dijelu pobijane presude u potpunosti postupilo u skladu sa odredbom člana 281. stav 2. ZKP-a BiH i savjesno cijenilo iskaz pomenutog svjedoka M.P. dovodeći ga u vezu sa iskazima drugih saslušaniih svjedoka R.M.3, M.M.1, S.N., M.M.2, D.N.3, R.O., M.T., te na osnovu takve ocjene izvelo pravilan zaključak da Tužilaštvo nije izvan svake razumne sumnje dokazalo odgovornost optuženog Vasića za radnje iz ove tačke optužnice.
8. Jedini dokaz na osnovu kojeg Tužilaštvo tereti optuženog Vasića da je znao za zarobljene civile u PS Skelani je dokaz T-254. To je depeša koju je na više adresa uputio komandir stanice M.B.3 i kojom on obavještava da je 25.10.1995. godine patrola policijske stanice Skelani vršeći obilazak terena u selu Rulovci pronašla pet lica muslimanske nacionalnosti koje su zarobili bez posljedica, jer lica nisu pružala nikakakav otpor. Komandir PS se depešom obratio MUPu Bijeljina, CJB Zvornik i SDB Zvornik i tražio da im se daju dalja upustva kome da se lica predaju. Nakon toga je od CSB Zvornik stigla uputa da se zarobljenici predaju komandi Korpusa u Vlasenici.
9. Suprotno tvrdnjama Tužilaštva, iz iskaza saslušanih svjedoka koje i žalba navodi, proizilazi da ti zarobljenici nisu nikada bili pod kontrolom civilne policije, odnosno pripadnika Policijske stanice Skelani, nego vojske, iako su bili smješteni u prostorijama PS Skeleni, ali prostorijama koje je koristila vojska i u koje je uglavnom smještala dezertere.
10. Svjedoci saslušani na okolnosti ove tačke: svjedok M.P., R.M.3, M.M.1, S.N., M.M.2, D.N.3, R.O., M.T., saglasni su o tome da je u julu 1995. godine nekoliko Bošnjaka bilo zatvoreno u PS Skelani u prostorijama koje je uglavnom VRS koristila za dezertere, te da su vođeni na radove. Također su saglasni oko toga da su nakon nekog vremena kombijem odvezeni i predati u komandu vojske RS u Vlasenici. Sem toga, svjedoci nisu imali nikakvih konkretnih informacija o tim zarobljenicima, a pogotovo ne o tome da li je optuženi Vasić i prije depeše, to jest „duže vremena“ kako to tvrdi optužnica, znao za te zarobljenike, zatim da li je znao da su protivzakonito zatvoreni i da li je nešto preduzimao u pogledu njihove sigurnosti, zbog čega i ovo vijeće zaključuje da su te činjenice ostale nedokazane. Na te okolnosti ni žalba ne nudi nikakve nove argumente, niti nove dokaze kojima bi dokazala tvrdnje optužnice.
11. U odnosu na navode optužnice o prisilnom nestanku pomenutih zarobljenika, kao posljedici ponašanja i propusta optuženog Vasića, valja ukazati da takva posljedična veza takođe nije dokazivana, niti se dokazuje novim dokazima uz žalbu, zbog čega se ni po ocjeni apelacionog vijeća, žalbom ne dovodi u sumnju valjanost zaključka pretresnog vijeća o nedokazanosti krivice optuženog Dragomira Vasića za radnje navedene u činjeničnom opisu tačke 9 optužnice. 
12. Kada je u pitanju tačka 10 izreke pobijane presude, valja ukazati da ista nije ni bila predmet žalbe Tužilaštva.

S obzirom na sve navedeno, prvostepeno vijeće je po ocjeni ovog vijeća pravilno zaključilo da u pogledu svih inkriminacija, izvedeni dokazi od strane Tužilaštva po svom kvalitetu nemaju potrebnu dokaznu uvjerljivost kakva se zahtijeva po standardu izvan svake razumne sumnje, da su optuženi počinili radnje koje im se stavljaju na teret predmetnom optužnicom. Stoga se u konkretnom slučaju ukazuje opravdanom primjena načela in dubio pro reo, to jeste pravila koje se odnosi na to da činjenice koje idu na štetu optuženom moraju biti utvrđene sa potpunom sigurnošću, odnosno van svake razumne sumnje, a ako postoji sumnja u odnosu na te činjenice, one se ne mogu uzeti kao utvrđene. Sa druge strane, činjenice koje idu u korist optuženog se uzimaju kao utvrđene, čak i ako su samo vjerovatne.

Iz navednioh razloga, apelaciono vijeće nalazi pravilnim i potpunim činjenična utvrđenja i zaključke pobijane presude, a slijedom toga i pravilnu primjenu materijalnog prava, koja je žalbom samo paušalno osporavana kroz prethodne žalbene osnove, dok suprotne žalbene navode Tužilaštva BiH ocjenjuje neosnovanim, zbog čega je na osnovu člana 310. stav 1. u vezi sa članom 313. ZKP BiH odlučeno kao u izreci ove presude.

 Zapisničar :                                                                                     PREDSJEDNIK VIJEĆA 

Pravna savjetnica                                                                                     S U D I J A

Lejla Džaferbegović                                                                              Mirko Božović       

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude žalba nije dozvoljena.

¹ v

. MKSJ: Drugostepena presuda u predmetu Krajišnik, par. 17.: Drugostepena presuda u predmetu Martić, par. 15; Drugostepena presuda u predmetu Strugar, par. 17. Ovakvu praksu je kroz svoje odluke slijedilo više žalbenih vijeća Suda BiH, u tom smislu v. Trbić, drugostepena presuda broj: X-KRŽ-07/386 od 21.10.2010. godine.

² Član 297. Bitne povrede odredaba krivičnog postupka: (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: a) ako je Sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja, b)ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti, c) ako je glavni pretres održan bez osobe čija je prisutnost na glavnom pretresu po zakonu obavezna ili ako je optuženom, branitelju, ili oštećenom protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa, d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu, e) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu, f) ako je Sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa, g) ako je Sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti, h) ako Sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe; i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, j) ako je optužba prekoračena, k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako Sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

³Član 314. Preinačenje prvostepene presude: (1) Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 297. stav (1) tačka f), g) i j) ovog zakona.

⁴ Prvostepena presuda u predmetu Akayesu, paragrafi 498, 517-522; vidi Musema, Presuda, paragraf 164;

⁵

Drugostepena presuda u predmetu Ntagerura i dr. par. 370 i Drugostepena presuda u predmetu Krstić, par. 140 i 141.

⁶

M.Š., AP-661/04 (Ustavni sud BiH), Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 22. aprila 2005. godine, para. 36.

⁷ Pfunders (Austrija protiv Italije),1963.,Yearbook VI, str. 740 (782-784), Barbera, Messeguei Jabardo protiv Španije,1988., Serija A br. 146)

⁸

Ibid.

⁹

 

U

 

skladu sa principom slobodne ocjene dokaza, relevantne činjenice se mogu utvrđivati neposrednim i posrednim dokazima - indicijama. Neposredni dokazi su oni dokazi koji

 

neposredno utvrđuju spornu činjenicu. Posrednim dokazima se istinitost sporne činjenice utvrđuje preko drugih činjenica.

U odluci Ustavnog Sud BiH, predmet broj AP 5/05 par zauzet je stav da utvrđivanje putem indicija nije u suprotnosti sa načelom pravičnog suđenja u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima.

 

¹⁰ Drugostepena presuda MKSJ u predmetu Krstić

¹¹ T-95 zapisnik o saslušanju svjedoka R.V. sačinjen u TBiH broj: KT-RZ-40/08 od 27.08.2008. godine

¹² dokaz odbrane trećeooptuženog broj O3-4

¹³ T-184

¹⁴ T-243

¹⁵ O3-42

¹⁶ T-182

¹⁷ T-188

¹⁸ Strana 13 Transkripta;

¹⁹

 

Zapisnik o saslušanju svjedoka PW-112 Višeg suda u Tuzli Kri 48/95 od 02.08.1995. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka PW-112 Državna komisija za prikupljanje činjenica na području RbiH broj: 01-0573/95 od 13.09.1995. godine; Izjava svjedoka PW-112 MKSJ od 16.08.1995. godine;

²⁰Transkript saslušanja svjedoka PW-112 MKSJ u predmetu IT-05-88-T od 27.10.2006., 30.10.2006., godine; Transkript saslušanja svjedoka PW-112 MKSJ u predmetu IT-98-33-T od 30.05.2000. godine; fotografije.