Evropski sud za ljudska prava je 17. decembra 2019. godine donio odluku u predmetu Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine kojom je aplikacija, primjenom člana 35. st. 3 (a) i st. 4 Konvencije, odbačena kao očigledno neosnovana.

Apelantica je u postupku pred domaćim sudovima podnijela tužbu protiv Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske radi zaštite prava iz radnog odnosa. U tužbi je navela da je bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme u Komesarijatu za izbjeglice i raseljena lica na radnom mjestu operatera – dokumentaliste u Kancelariji Vlasenica i da joj je radni odnos prestao 2004. godine, zbog navodno smanjenog obima poslova i broja zaposlenih kod tužene. Tužena je prilikom donošenja rješenja primijenila odredbe čl. 32. i 33. Zakona o radnim odnosima u državnim organima koje, po mišljenju apelantice nisu mogle biti primijenjene u konkretnom slučaju jer prema Zakonu o administrativnoj službi u upravi RS njeno radno mjesto predstavlja radno mjesto državnog službenika. Budući da Zakonom o ministarstvima nikada nije ukinut Komeserijat u kojem je bila zaposlena i da joj nije bilo ponuđeno drugo radno mjesto, smatra da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito. Apelantica se žalila po članu 6. Konvencije na proizvoljnost postupka pred Vrhovnim sudom Republike Srpske, koji je odbio njezin tužbeni zahtjev iz razloga koji prema mišljenju apelantice nije bio zakonski utemeljen. Tvrdila je da je takva proizvoljnost dovela do kršenja člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju i da nije imala na raspolaganju djelotvorni domaći pravni lijek kako se zahtijeva članom 13. Konvencije.

Sud je ponovio da je prvenstveno na nacionalnim vlastima, posebno sudovima, da riješe nedoumice u tumačenju domaćeg zakonodavstva (vidi, između ostalih, Molla Sali protiv Grčke [Veliko vijeće], br. 20452/14, paragraf 149, 19. decembar 2018. godine). Evropski sud za ljudska prava ne bi trebao djelovati kao četverostepeno tijelo i stoga neće dovoditi u pitanje ocjenu nacionalnih sudova prema članu 6. st. 1 Konvencije, osim ako se njihovi nalazi mogu smatrati proizvoljnim ili očito nerazumnim (vidjeti Moreira Ferreira protiv Portugala (br. 2) [Veliko vijeće], broj 19867/12, paragraf 83 (b), 11. juli 2017. godine).

U odnosu na ovaj predmet, Sud primjećuje da je Vrhovni sud utvrdio da aplikant nije bio državni službenik; stoga je na njegov radni spor primjenjen Zakon o radnim odnosima u upravi iz 1994. godine (vidi paragrafe 9. i 15. ove presude). Ovakve je zaključke podržao Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Konkretno, što se tiče tvrdnje apelanta da je u predmetu njenog kolege M.D. primenjen drugačiji zakon, Ustavni sud je utvrdio da je on, za razliku od apelanta, bio državni službenik (vidi paragraf 12. presude).

Što se tiče predmeta M. K., Evropski sud za ljudska prava primjećuje da je ona, za razliku od apelantice, imala status pomoćnog i tehničkog osoblja, čiji su radni sporovi bili regulirani Zakonom o radu iz 2000. godine (vidjeti gore navedene paragrafe 14., 16. i 18.). Stoga presuda Vrhovnog suda Republike Srpske od 13. novembra 2012. godine u predmetu M. K. nije primjenjiva u predmetu apelantice.

S obzirom na gore navedeno, Sud je zaključio da zaključci domaćih sudova nisu bili proizvoljni ili očito nerazumni. Iz toga slijedi da se apelacija treba odbiti kao očigledno neosnovana, u skladu s članom 35. st. 3. (a) i 4. Konvencije.

Odluku na engleskom jeziku možete preuzeti putem HUDOC baze, broj predmeta 52871/13.