Evropski sud za ljudska prava je 14. januara 2020. godine donio presudu u predmetu Lazarević protiv Bosne i Hercegovine u kojoj je utvrđena povreda člana 6. stav 1. Konvencije (pravo na pravično suđenje – građanskopravni aspekt). Sud je ocjenio da su sudske odluke donesene u predmetu aplikanta pred domaćim sudovima bile proizvoljne, čime je aplikantu osporen pristup pravdi.

Nakon što je otpušten sa radnog mjesta, aplikant je u postupku pred domaćim sudovima zatražio isplatu otpremnine, regresa, naknade za zimnicu i ogrijev, toplog obroka i vezanih penzijskih doprinosa. U prvostepenom postupku uvažen je njegov zahtjev za isplatu otpremnine, dok je tužbeni zahtjev u ostalom dijelu odbijen zbog teške finansijske situacije bivšeg aplikantovog poslodavca. Drugostepeni sud je potvrdio ovakvu odluku. Cijeneći vrijednost aplikantovog spora, Vrhovni sud Republike Srpske je aplikantovu reviziju odbacio. Konačno, aplikant je podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH, ali je ista odbačena zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. U postupku pred Evropskim sudom za ljudska prava aplikant je tvrdio da su domaće presude donesene u njegovom slučaju nepravične, jer su očito suprotne domaćem zakonodavstvu i sudskoj praksi najviših sudova.

Sud je u presudi između ostalog naveo kako je prvenstveno na nacionalnim vlastima, posebice na sudovima, da razrješe dileme u tumačenju domaćeg zakonodavstva (vidi, između ostalih predmet, Brualla Gómez de la Torre protiv Španjolske, 19. decembra 1997., paragraf 31., Izvještaji o presudama i odlukama 1997. - VIII). Međutim, Sud je naveo da se može utvrditi kršenje člana 6. st. 1. Konvencije ako su nalazi nacionalnog suda proizvoljni ili očito nerazumni, što za posljedicu ima „uskraćivanje pravde“ (vidjeti Moreira Ferreira protiv Portugala (br. 2) [Veliko vijeće] , broj 19867/12, paragrafi 83-85, 11. jula 2017.).

U odnosu na predmet aplikanta, Sud je primjetio da je član 33. Općeg kolektivnog ugovora, koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, jasno predviđao da svaki zaposlenik ima pravo na određene dodatke (npr. topli obrok i regres), kao i način njihovog obračuna. Ovakav stav je u sličnom predmetu, koji je završen nakon okončanja žalbenog postupka u aplikantovom predmetu,  potvrdio i Vrhovni sud, naglasivši "imperativan i obvezujući karakter" ovakvih davanja po osnovu rada, nezavisno o finansijskoj situaciji poslodavca. Ovakvo obrazloženje Vrhovnog suda je podržao Ustavni sud u predmetu sličnom aplikantovom smatrajući da je odredba koja se odnosi na obavezu plaćanja toplog obroka i regresa bila jasna, dostupna i nedvosmislena.

Međutim, ispitujući tužbu aplikanta, prvostepeni sud je zanemario ovu odredbu, te je djelimično odbio aplikantov tužbeni zahtjev pozivajući se na razloge koji su nebitni, tačnije, finansijsko stanje aplikantovog bivšeg poslodavca. Kako drugostepeni sud nije ispravio ovu pogrešku, već je ponovio obrazloženje prvostepenog suda, Sud je našao da su takve presude proizvoljne, čime je aplikantu osporen pristup pravdi (vidi, mutatis mutandis, Anđelković protiv Srbije, br. 1401/08, paragraf 27, 9. april 2013. godine).

U pogledu činjenice da je Vrhovni sud odbacio reviziju aplikanta kao nespojivu ratione valoris, zbog čega ista nije ispitivana u meritumu, Sud je ponovio da je primjena zakonskog praga ratione valoris za revizije Vrhovnom sudu legitiman i razuman proceduralni uslov uzimajući u obzir samu suštinu uloge Vrhovnog suda da se bavi samo pitanjima od posebnog značaja (vidi Zubac v. Hrvatska [Veliko vijeće], broj 40160/12, paragraf 83, 5. april 2018. godine).

Na osnovu navedenog, Sud je zaključio da Osnovni sud u Doboju i Okružni sud u Doboju nisu osigurali pošteno suđenje u predmetu aplikanta, niti je ova situacija ispravljena od strane Ustavnog suda koji je odbacio apelaciju kao očigledno neosnovanu, uprkos vlastitoj sudskoj praksi, zbog čega je utvrđena povreda člana 6., stav 1. Konvencije.

Odluku na engleskom jeziku možete preuzeti putem HUDOC baze, broj predmeta 29422/17.